< Upit iz Biblije iz Poslanice Rimljanima

P: U Poslanici Rimljanima, zašto je Pavao napisao ovu knjigu?

O: Pavao je općenito upoznao (ili osnovao) crkve kojima je pisao, ali Rimljanima je iznimka. Pavao je nesumnjivo poznavao nekoliko pojedinaca, ali nikada nije bio u Rimu. U konačnici, Pavao je napisao Poslanicu Rimljanima jer mu je Bog to zapovjedio. No Pavao nije služio kao apostol samo crkvama koje je osnovao, već je bio Kristov apostol za sve vjernike. Poslanica Rimljanima općenito se smatra najlogičnijom i najorganiziranijom knjigom dobro organiziranog autora koji je općenito pisao logično.

Pavao im je želio pisati prije svog dolaska i detaljno iznijeti što je evanđelje, zašto nam je potrebno i kako djeluje. Također je želio objasniti spasenje u kontekstu Židova i pogana.

P: U Rimu, koji je pregled ove knjige?

O: Evo jednog pregleda.

Rim 1,1-17 Pavlova hitna poruka

Rim1:18-3:20 Naša osuda

- Rim1:18 Božji gnjev protiv ozbiljnog, sveopasnijeg, smrtonosnog grijeha

- Rim 2-3:20 I Židovi i pogani su bez isprike, odgovorni za svoju krivnju

Rim3:21 –5 Naše opravdanje

- Rim 3,21-31 Krist nas je opravdao, a ne naša djela

- Rim 4 Abraham: opravdan vjerom

- Rim 5: Smrt Kristova dala nam je opravdanje

Rim 6-8 Naše posvećenje

- Rim 6 Proglašeni smo mrtvima za grijeh

- Rim 7 Naša stalna borba za posvećenje

- Rim 8 Duh Sveti: snaga za sveto življenje

Rim 9-11 Božji suvereni izbor Izraela i nas

- Rim 9 Božji izbor Izraela u prošlosti

- Rim 10 Božji izbor danas

- Rim 11 Božji budući izbor za Izrael ispunjen

Rim 12-16 Živjeti našu spasenje

- Rim 12 Posvećen život u službi Bogu i drugima

- Rim 13 Pokoran život

- Rim 14 Prihvatite slabe u vjeri

- - Bez osuđivanja ili sablažnjavanja, nego kako bi Krist

- Rim 15,14–16,27: Pavlove buduće planove i zahvalnost drugima

P: U Poslanici Rimljanima, koja je razlika između poslanice i pisma?

O: Epistola, od grčke riječi epistole, je vrsta pisma koja je bila namijenjena javnom čitanju i kruženju.

P: U Rimljanima, kada je Pavao umro?

O: Općenito se smatra da je Pavao umro za vrijeme Neronove vladavine, što bi bilo tijekom progona 67. godine. Dakle, sve je napisao u razdoblju od otprilike 34 godine nakon Isusove smrti.

Ne znamo Pavlovu točnu dob, ali u Djela apostolskih 7,58 Saul iz Tarsa bio je mladić, a u Poslanici Filemonu 9 Pavao je bio starac.

P: U Rimljanima 1,4, budući da je Isus proglašen Sinom Božjim, je li On to bio i prije?

A: Da. Netko može nešto biti prije nego što mu se to objavi svijetu. Isus je Sin Božji na dva različita načina.

Prije nego što je vrijeme započelo, Isus je rođen (ne stvoren) od Oca. Nikada nije bilo vremena prije nego što je Isus bio Sin Božji.

Na zemlji je Isus aseksualno začet od djevice Marije. Genetski materijal koji Marija nije osigurala (Y-kromosom itd.) čudesno je stvorio Bog Otac.

Dakle, iako je Isus oduvijek bio Sin Božji, Bog je čekao dok Isus nije rođen na zemlji da to objavi čovječanstvu.

Je li Isus dakle jednak Bogu Ocu ili mu je podređen? Prvo ćemo skrenuti s teme i odgovoriti na jednostavnije pitanje; zatim ćemo taj odgovor iskoristiti da se vratimo na ovo pitanje. Je li vaš mali sin na zemlji jednak vama ili vam je podređen? Ako kažete da vam nije jednak, to je pogrešan odgovor iz dva razloga. Da je došlo do neke prirodne katastrofe i da je samo jedan od vas mogao preživjeti, biste li odabrali spasiti sebe jer vaš sin nije toliko važan kao što vi mislite da jeste? Ako je vaš sin manji od vas, onda je po istoj logici vaš otac veći od vas? Je li njegov otac bio veći od njega? I njegov otac? Onda je vaš pradjed bio superjunak? Ne, vaš sin ni u kojem slučaju nije manji od vas niti vam nije jednak. Ali posluša li vam sin (barem se nadam da većinu vremena)? Ili vi slušate i pokoravate se svom sinu? Siguran sam da je to prvo, a ne drugo. Vi i vaš sin imate različite uloge, barem dok on ne odraste i ne dobije djecu. Slično tome, Otac, Sin i Duh su jednaki po prirodi, slavi i časti. Ali razlikuju se po ulozi i činu. Na zemlji se Isus pokorio (Hebrejima 5,7) i naučio poslušnost (Hebrejima 5,8). No, čak i sada Ocu se može pripisati naziv Boga Isusa Krista u Efežanima 1,3. (Nažalost, neki kršćani, poput Augustina iz Hipona i Ambrozija iz Milana, ne bi se složili s posljednjom tvrdnjom.)

P: U Rimljanima 1,7 i 1. Korinćanima 1,3, budući da grčka riječ kai može značiti "čak i" kao i "i", znači li to da je Isus Bog Otac, kako uče sabelijanci, modalisti i neki (ali ne i svi) pentikostali jedinstva?

O: Ne. Pogledajmo ovo objektivno.

1. Svi se slažu da je "i" primarno značenje grčke riječi kai, ali ponekad znači i "čak i".

2. Ne možete dokazati Jedinstvo, Trojstvo ili bilo koju doktrinu na temelju riječi koja se može prevesti na oba načina.

3. U ovom poglavlju Poslanice Rimljanima, Isus je razlikovan od Boga Oca u Rimljanima 1:9. Isus nije siroče, niti je On Sin bez Oca.

4. Isus je također razlikovan od Oca na mnogim mjestima u Svetom pismu, uključujući, ali ne ograničavajući se na Efežanima 1:3,17; Matej 3:16-17; 12:18; Marko 10:38-40; Luka 3:21-22; Ivan 1:1,33; 6:38; 14:16,26,28,31; 5:26; 6:28; 7:5; Djela 5:31-32; 1. Korinćanima 11:3; 15:25-28; Hebrejima 1:9; 5:7-8. Pri Isusovu krštenju Isus nije izvodio ventriloški nastup.

Sabellijanizam se nije činio da je imao široku sljedbu, osim za kratko razdoblje u Rimu. Evo nekih učenja prednikajenskih kršćana da su Otac i Sin različiti, no nisu učili da su odvojeni.

Atenagoras (177. g.) kaže da Otac, Sin i Duh imaju razlikovitost u jedinstvu. A Plea for Christians, pog. 12, str. 134

Atenagoras (177. g.) kaže da je i sam Duh Sveti, koji djeluje u prorocima, izljev Boga, koji iz Njeg izvire i vraća se natrag poput sunčevog zraka. Tko se, dakle, ne bi zadivio čuvši da se ljudi koji govore o Bogu Ocu, i o Bogu Sinu, i o Duhu Svetom, i koji objavljuju i njihovu moć u jedinstvu i njihovu razlikovitost po redu, nazivaju ateistima? Ni naše učenje o božanskoj prirodi ne ograničava se na ove točke; nego priznajemo i mnoštvo anđela i slugu,…" Izmolba za kršćane, pog. 10, str. 133

Teofil (168. – 181./188. g.) (djelomično) "Bog je, dakle, imajući u sebi svoga Sina, u svojim utrobama ga rodio, izdavši ga zajedno sa svojom mudrošću prije svih stvari. Taj je Riječ imao za pomoćnika u stvarima koje je on stvorio, i po njemu je sve stvorio." Teofil Autolikusu, knjiga 2., poglavlje 10., str. 98

Irenaeus iz Liona (182. – 188. g.) kaže: "Riječ, to jest Sin, uvijek je bila s Ocem; i ta je Mudrost, koja je Duh, bila prisutna s Njim, prije svega stvorenja." Zatim nastavlja citirajući Izreke 3,19-20 i tako dalje, pokazujući da je Duh Sveti treća osoba. Irenaeus, Protiv hereza, knjiga 4, poglavlje 20.3, str. 488

Tertulijan (oko 213. g.) "I ako, da citiramo još jedan odlomak, 'Tako veli Gospodin Gospodinu mojemu Kristu', Gospodin koji govori Ocu Kristovu mora biti zasebno Biće. Štoviše, kad apostol u svojoj poslanici moli: "Da vam Bog našega Gospodina Isusa Krista podari duha mudrosti i spoznaje", On mora biti drukčiji (od Krista), koji je Bog Isusa Krista, darivatelj duhovnih darova. I jednom zauvijek, da ne bismo lutali kroz svaki odlomak, On "koji je uskrsnuo Krista od mrtvih i koji će uskrsnuti i naša smrtna tijela", sigurno mora biti, kao onaj koji oživljava, različit od mrtvog Oca, ili čak od oživljenog Oca, ako je Krist koji je umro Otac." Protiv Praxeasa, gl. 28, str. 625

Hipoliti (222.–235./6. g.) napisao je cjelovito djelo protiv Noeta koji je "tvrdio da je Krist sam Otac, i da je sam Otac rođen, trpio i umro." Protiv hereze jednog Noeta, gl. 1, str. 223

Hipoliti (222. – 235./236. g.) "On [Isus] nije rekao: 'Ja i Otac smo jedno', nego 'jesmo jedno'. Jer riječ 'jesmo' ne odnosi se na jednu osobu, nego se odnosi na dvije osobe i jednu moć." i citira 1. Korinćanima 15,23–28. Protiv hereze jednog Noeta, gl. 7, str. 226

Origen (225. – 253./254. g.) "A sada, ima mnogo onih koji su iskreno zabrinuti za vjeru i koji ovdje upadaju u veliku zbunjenost. Boje se da ne bi mogli propovijedati dva Boga, a njihov ih strah navodi na lažna i zla učenja. Ili poriču da Sin ima vlastitu, odvojivu prirodu osim Očeve, i čine onoga koga nazivaju Sinom Bogom, osim po imenu, ili pak poriču božanstvo Sina, dajući Mu zasebno postojanje i stavljajući Njegovu sferu bitka izvan Očeve, tako da se mogu razdvojiti." Komentar na Ivanovo evanđelje, knjiga 2., poglavlje 2., str. 323

Novacijan (250./4.–256./7. g.) (implicitno) nazvao je Sabellijevu herezu bogohulnom jer vjeruje da Krist nije Sin, nego Otac. Tractatus de Trinitate, gl. 12, str. 621.–622.

Dionizije Aleksandrijski (246.–265. g.) "Biljka koja niče iz korijena nešto je različito od onoga iz čega raste; a ipak je iste prirode s njim. I rijeka koja izvire iz izvora nešto je različito od izvora. Jer ne možemo ni rijeku nazvati izvorom, ni izvor rijekom. Ipak, dopuštamo da su oboje jedno po prirodi, a također i jedno po supstanci; i priznajemo da se izvor može smatrati ocem, a da je rijeka ono što je iz njega rođeno." O jedinstvenoj supstanci str. 120

Lucijan iz Antiohije (oko 300. – 311. g.) "jasno o Ocu koji je doista Otac, i o Sinu koji je doista Sin, i o Duhu Svetom koji je doista Duh Sveti; ta imena nisu dodijeljena nejasno ili uzalud, nego točno označavaju posebnu osobnost, red i slavu onih kojima su dodijeljena, tako da su u osobnosti trojica, a u slogi jedan." Kredo Lukijana Antiohijskog u djelu "Kredo kršćanstva" Philipa Schaffa, sv. 2, str. 27

Metodije (270. – 311./312. g.) "Jer kraljevstvo Oca, Sina i Duha Svetoga je jedno, kao što je i njihova supstancija jedna i njihova vlast jedna. Otuda i mi, jednako slavljenje upućujući, obožavamo jednoga Boga u trima osobama, bez početka, stvorenoga, bez kraja i bez nasljednika. Jer Otac nikada neće prestati biti Otac, niti Sin prestati biti Sin i Kralj, niti Duh Sveti prestati biti ono što jest po svojoj biti i osobnosti. Jer ništa od Trojstva neće doživjeti umanjivanje, ni u pogledu vječnosti, ni zajedništva, ni suverenosti. Jer Sin Božji nije nazvan kraljem zbog toga što je radi nas postao čovjek," Govor o psalmih, gl. 5, str. 397. (također Banket deset djevica, govor 8, gl. 10, str. 338 i gl. 11, str. 339)

P: U Rimljanima 1,8, kako je vjera rimskih kršćana postala poznata po cijelom svijetu?

O: Ovo ima isto značenje kao u 1. Solunjanima 1,8. S obzirom na veličinu i utjecaj grada Rima, nije pretjerivanje reći da je rimska crkva imala veliku ulogu u prvim dojmovima mnogih ljudi o kršćanstvu.

P: U Rimljanima 1,11 i Rimljanima 15,29, nije li Pavao pomalo ohol što Rimljanima govori da želi doći kako bi im dao duhovni dar?

O: Da je Pavao bio običan čovjek, možda. Ali budući da je Pavao bio Kristov apostol, bio je iskren i govorio istinu bez pretjerivanja. U redu je reći nekome da mu možete koristiti ako je to istina.

P: U Rimljanima 1,13–14, zašto je Pavlu ranije bilo spriječeno da vidi Rimljane?

O: Pavao ne kaže da je to bilo zbog sotonine oporuke, kao što to čini u 1. Solunjanima 2,18. Naprotiv, Pavao je imao mnogo posla u službi na mjestu gdje se nalazio, na istoku Male Azije i u Grčkoj. Također je morao pronaći način da stigne tamo. Ponekad je u redu ako vas plodna služba na jednom mjestu odgodi u odlasku na drugo mjesto.

P: U Rimljanima 1,18, kako može biti istina da se Bog nikada ne ljuti?

O: Pitajmo ljude iz Sodome i Gomore! Pomisao da se Bog nikada ne ljuti samo je puka želja koja je u suprotnosti sa Svetim pismom. Nažalost, ova pogreška želje da slijedimo vlastiti razum, umjesto da vjerujemo onome što Pismo kaže, seže još do Poslanice Diognetu (oko 130. – 200. g.). Klement Rimski (96.–98. g.) i Origen (225.–253./254. g.) u tome su nedosljedni. Međutim, 19 ranih kršćanskih pisaca prihvaćalo je da Bog ima gnjev: Ignacije Antiohijski, Justin Mučenik, Meliton Sardski, Teofil Antiohijski, Irinej Lionski, Klement Aleksandrijski, Tertulijan, Hipolit, Komodijan, Novatijan, Tractatus contra Novatium, Ciprijan Kartaginski, Grgur Čudotvorac, Viktorin iz Peta, Petar Aleksandrijski, Metodije, Laktancije, Aleksandar Aleksandrijski i Evsevije iz Cezareje (318.–325. g.). Heretik Marcion je pri prepisivanju Poslanice Rimljanima prevodio riječ "gnjev" umjesto "Božji gnjev", prema Wycliffeovom egzegetičkom komentaru Poslanica Rimljanima 1-8, str. 94.

P: U Rimljanima 1,18, kada se objavljuje Božji gnjev, znači li to da se Božji gnjev objavljuje u trenutku kada se propovijeda evanđelje, kako je učio Karl Barth, ili su to podsjetnici na djela objavljena u povijesti?

O: To je drugi način. Ljudi su iskusili Božji gnjev čak i u vremenima Starog zavjeta prije nego što je evanđelje bilo dano.

P: U Rim 1,18, kako ljudi mogu zadržati istinu u nepravednosti?

O: Ljudima je previše lako da se barem djelomično slože s istinom o onome što je ispravno i najbolje za druge, a da to sami ne prakticiraju. Grčka riječ za bezbožnost, asabeian, ovdje znači više od pukog nevjerovanja u Boga. Znači nedostatak poštovanja prema Bogu, pa se stoga odnosi i na one koji intelektualno vjeruju u Boga, ali ne žive u skladu s tim. Danas neki to nazivaju "praktičnim ateizmom". Možda ne kažu da su ateisti, ali žive kao da jesu.

P: U Rimljanima 1,18, kako su ljudi potiskivali istinu?

O: Neki ljudi, bez svoje krivnje, ne znaju neke važne stvari, ali ovdje se ne govori o tome. Neznanje nije uvijek nevinost. Neki ljudi ne znaju istinu o nečemu jer su znali gdje pronaći informacije, a namjerno su odabrali da ne saznaju ili da ne povjeruju, bez obzira na dokaze. Kao što kaže bliskoistočna poslovica: "Ne možete probuditi nekoga tko se pretvara da spava." Ljudi potiskuju istinu o pobačaju koji oduzima nevini život, ne zato što je ne mogu vidjeti, nego zato što ne žele. Danas možemo vidjeti kako ljudi potiskuju istinu cijelo vrijeme u politici.

Evo jednog stvarnog i očiglednog načina na koji je vlada u drevnoj povijesti potiskivala istinu. Rimljani su imali mnogo poganskih svetih institucija za koje su vjerovali da ih imaju iz raznih božanskih ili čudesnih razloga. Mnoge od njih pokrenuo je rani rimski kralj Numa Pompilij. Rimski povjesničar Varro bilježi da je rimski poljoprivrednik Terentius, dok je orao blizu grobnice Pompilija, pronašao Pompilijeve knjige u kojima su bile zapisane razloge za osnivanje svetih institucija. Predao ih je Senatu koji je, nakon što je vidio prave razloge za osnivanje institucija, naredio pretoru da spali knjige. O tome možete pročitati u Augustinovoj "Božjoj državi" (413.–426. g.), knjiga 7., poglavlje 34., str. 141.–142. Kada ljudi spaljuju najranije primjerke knjiga vlastite religije u koju navodno vjeruju, morate se zapitati o njihovoj predanosti istini.

P: U Rimljanima 1,18–23, kako objašnjavate nevjernicima da ljudi imaju obvezu prema Bogu?

O: Bilo da smo djeca ili odrasli, imamo obveze prema svojim roditeljima. U školi imamo obvezu slušati učitelja. Kada vozimo automobile, imamo obvezu poštovati zakone i slušati upute policajca. Uz sve te obveze, koje većina ljudi, osim zatvorenika, prihvaća, zašto bismo mislili da nemamo nikakvu obvezu prema svome Stvoritelju?

Bog nam je dao život, zrak, hranu i traži od nas da Ga priznamo i obožavamo. Za one koji ne žele obožavati pravog Boga, nakon smrti će ih Bog poslati u njihov vlastiti svemir, odvojen od Sebe. Naravno, Bog je izvor svega dobra i ljubavi. Taj drugi svemir je Jezero vatre.

P: U Rimljanima1:19 –20, kako svatko može spoznati Boga kroz prirodu?

O: Pet točaka za razmatranje u odgovoru.

1. Mnoštvo stvari o Bogu možemo spoznati kroz prirodu. Na primjer, nijedna stvorena stvar ne može stvoriti samu sebe. Postoji Stvoritelj, koji je veći od stvorenih bića. Također možemo vidjeti Božju veličanstvenost, moć i ljepotu u Stvaranju, iako je ono palo.

2. Ljudi mogu smišljati vlastita čudna tumačenja činjenica. Na primjer, ideja spontanog nastanka, "znanstvena činjenica" srednjeg vijeka, tvrdila je da muhe mogu nastati iz trulog mesa i da život može spontano nastati iz neživota.

3. Mnoge važne stvari o Bogu ne možemo spoznati putem prirode, kao što su Trojstvo, Isusova smrt na križu i Isusov ponovni dolazak.

4. Iako priroda nije dovoljna da pouči cijelo evanđelje spasenja, dovoljna je da pouči ljude da Bog postoji i da Ga traže.

5. Ako netko odbaci istinu koju zna o Najvišem Bogu, Bog se nije nužno obvezao da će im dati više istine.

P: U Rimljanima1:19 –20, idu li svi nekršćani u pakao?

O: Postoji samo jedan ispravan odgovor, ali on ima dva aspekta: ne i da.

Ne, iz četiri razloga

N1. Ne, jer će neki ljudi koji još nisu kršćani u budućnosti postati kršćani i otići na Nebo. Biblijski naziv za one koji će na kraju biti na Nebu je "izabrani".

N2. Ne, jer su u Starom zavjetu mnogi pobožni Židovi, koji su se pridržavali Zakona, umrli iščekujući dolazak Mesije, a da nisu poznali Mesiju (Efežanima 3,4-6; 1. Petrova 1,10-11; 2. Petrova 1,19; ~Hebrejima 11,39-40). Umrli su prije Krista, ali su na nebu.

N3. Ne, jer se Bog objavio Abrahamu, iako Abraham nije imao Zakon. Bog može djelovati "izvan okvira" naših predrasuda i dovesti ljude k sebi po Kristu kako On odabere. Možemo biti sigurni da će svi koji su umrli ne čuvši nikada za Krista, bilo da su to bebe, teško mentalno oštećeni ili ljudi s teškom neznanjem, biti pravedno suđeni od Boga, koji je također milosrdan. (Vidi Rimljanima4:15 ;5:12 ; ~Ivan 9:41)

N4. Neki kršćani misle da je Krist propovijedao onima koji su već umrli na temelju 1. Petrove 3,19-20 i 1. Petrove 4,6. Klement Aleksandrijski u Stromata (193-202. g.), knjiga 6, poglavlje 6, str. 490, rekao je da je onima koji su bili pravedni prema Božjem zakonu nedostajala samo vjera. Za one koji nisu imali Zakon, ali su bili pravedni prema svojoj filozofiji, bila su im potrebna i vjera i pokajanje od idolopoklonstva. "Odmah, po objavi istine, pokajali su se i za prethodno [idolopokloničko] ponašanje." Vidi također Stromata, knjiga 6, poglavlje 6, str. 492. Irenaeus iz Liona (Irenaeus protiv hereza, knjiga 4, poglavlje 27.1, str. 499), Hipoliti (Fragment iz komentara na Psalam 19. ili 20., str. 170. Također poglavlje 7.14, str. 189), i Origen (Origen protiv Celza, knjiga 2, poglavlje 43, str. 448) također su učili da je Krist propovijedao mrtvima kako bi neke obratio.

Međutim, drugi kršćani se s time ne slažu.

Da, iz četiri razloga

Y1. Svi koji jesu, bili su ili ikada budu spašeni, spašeni su po jedinom posredniku i spasitelju, Isusu Kristu (Djela4:12 ; Ivan 10,7-8; Ivan 10,26-28).

Y2. Svi trebaju Isusa. Isus je čak rekao i religioznim židovskim farizejima da će, ako ne povjeruju u Njega, doista umrijeti u svojim grijesima. (Ivan 8,24). Isus ih je upozorio da će ih njihovo odbacivanje Boga poslati u pakao (Matej23:33 –36).

Y3. Čak i dojenčad koja su umrla prije nego što su svjesno počinila bilo kakav prijestup i dalje trebaju Isusa da ih posveti i očisti od njihove grješne naravi. Iako nisu donosili grješne odluke i nikada nisu namjeravali činiti zlo, i dalje imaju sebičnu, grješnu narav i trebaju preobrazbu kroz Isusa prije ulaska u raj.

Y4. Budući da Isus spašava sve koji će biti spašeni, onda će svatko tko odlazi na nebo, prije ili kasnije, vjerovati u Krista (Rimljanima 14:10-11; Filipljanima 2:9-11; Ivan 6:37,45).

Što se tiče točke Y3, jednom mi se kršćanin nije složio s time i rekao je da ako ne mogu donijeti odluku za Isusa, onda ne mogu ići u nebo. Međutim, moramo vidjeti, na najosnovnijoj razini, koja je ta jedna "stvar" koja nas spašava? U konačnici, korijenski uzrok nije naša odluka koja nas spašava, jer nas čak ni "mi" ne spašavamo. Na najtemeljitijoj razini, Bog nas spašava. On spašava sve spašene po Isusu, ali ne znamo točno kako će to učiniti za dojenčad, one koji su živjeli prije Krista itd. Ono što znamo jest da On jest Bog!

P: U Rimljanima 1,20, u kojoj mjeri ljudi mogu spoznati Božju istinu i Evanđelje promatranjem stvorenja?

O: Možemo naučiti tri stvari, ali ne možemo naučiti četvrtu.

1. Postojanje nekakvog Stvoritelja (osobnog ili neosobnog) iz postojanja stvorenja.

2. Božje nevidljive osobine, Njegova vječna moć i božanska narav (Rimljanima1:20 ).

3. Određeno razumijevanje Božjeg moralnog zakona (Rimljanima2:14 -16).

Iz stvorenja ljudi ne mogu saznati o tajni Kristovoj. (Efežanima 3:4-6,9;6:19 ; Kološanima 1:26-27; 2:2; 4:3; Rimljanima 16:25-26; 1. Petrova 1:10-12).

P: U Rimljanima 1,20, može li se itko spasiti isključivo vjerujući u ono što se može naučiti iz Stvaranja?

O: U stvarnosti, nitko nije. Osim Boga, nitko ne traži Boga, kako kaže Rimljanima 3,9-20.

Hipotetski gledano, pitanje sadrži pogrešan premis. Pitanje pretpostavlja da je Bog pasivan te da bi, ako bi netko tražio Njega, Bog jednostavno sjedio i ne bi želio privući te ljude istini. Zapravo, Bog vjerojatno više želi da ljudi vjeruju istini nego što ljudi sami žele vjerovati istini.

P: U Rimljanima 1,24,26,28, budući da Bog ne voli bezbožnost, zašto je onda Bog želio predati bezbožne ljude još većoj bezbožnosti?

O: Bog ne voli bezbožnost, ali ako netko želi biti bezbožan, Bog ga pusti da krene u smjeru u kojem želi ići. Poslanica Rimljanima 1 pokazuje da je jedna od posljedica grijeha želja za gorim grijehom. Ili želite griješiti više, ili gladujete i žednite za pravednošću, kao što je Isus pohvalio u Mateju 5,6. Usput, kršćani nikada ne bi smjeli prestati gladovati i žednjeti za više pravednosti.

P: U Rimljanima 1,24,26,28 tri puta piše: "Bog ih je predao". Kako ih Bog preda, i postoje li različite razine?

O: Neki dobri umjetnici mogu nacrtati samo nekoliko poteza i već znate što je nacrtano. Na sličan način, Pavao crta kratak crtež ljudskih srca. Bog ih je sukcesivno predavao nečistoći, sramotnim strastima i pokvarenom načinu razmišljanja. Grešni svijet je naopačke. Životinje su postale važnije od ljudi, spolovi su se promijenili i pogrešno je postalo ispravno, barem u očima svijeta. Isti se izraz koristio u Starom zavjetu gdje su neprijatelji Izraela predani Izraelu u Izlasku 23,31 i Ponovljenom zakonu 7,23. Značajnije je što se također koristi kada je Bog pobunjenog Izraela predao njegovim neprijateljima u Levitskom zakonu 26,25; Ponovljenom zakonu 28,25; Jošui 7,7; te Sudcima 2,14; 6,1,13.

To što ih Bog preda nije samo pasivno povlačenje Božjeg blagoslova, kako je učio Ivan Zlatousti, nego i aktivno dovodi neprijatelje, što pokazuje Habakuk 1.

P: U Rimljanima 1,24,26,28 je li ih Bog predao radi ispravljanja njih samih, drugih ili radi kazne?

O: Ne mora biti samo jedna stvar. Za one koji imaju uši za slušanje, to može biti radi ispravka. Mudri mogu učiti na tuđim greškama. Ali za glupe ljude koji ne slušaju ispravke, to služi samo kao kazna koja može dovesti do daljnje kazne. Ove se grijehe može zamisliti kao visoke metalne stupove pričvršćene za drvene šindre na krovu, koji tijekom grmljavinske oluje privlače Božji gnjev.

P: U Rimljanima 1,25 grčki tekst ne kaže "za laž", nego "laž". Što je točno ta laž?

Odgovor: Ne radi se o bilo kojem od pojedinačnih navedenih grijeha, već o cjelokupnosti "lažne tvrdnje" da ne moraju obraćati pozornost na Boga i da nemaju obvezu poslušati Boga.

P: Znači li Rimljanima1:26 .–27 samo da se netko ne može promijeniti i postati homoseksualac, nego da je u redu prakticirati homoseksualnost ako se netko rodi kao homoseksualac?

A: Ne. Rimljanima 1,26–27 kaže da i muškarci i žene strašno griješe zamjenjujući prirodne odnose neprirodnim homoseksualnim odnosima. Sada su neki sugerirali da je samo "zamjena" zla i da je u redu biti homoseksualac ako si rođen takav. Ali to ne može biti tako. Ne samo da naglasak u ovom stihu leži na samim odnosima koji su "sramotni", već je riječ "zamjena", metallaso, ista grčka riječ koja se koristi za zamjenu istine Božje lažju. Dakle, problem nije samo "zamjena", već i "nepristojna djela s drugim muškarcima", kako kaže Poslanica Rimljanima1:27 . Budući da Levitski zakonik 18,22,24;20:13 i 1. Korinćanima 6,9-10 pokazuju da je homoseksualna praksa zla, naravno da nikada nije u redu biti u zlu stanju. To vrijedi bez obzira je li nemoralan čin homoseksualan ili heteroseksualan, poanta je u tome da smo svi rođeni s grješnom prirodom i trebamo se ponovno roditi da bismo bili sveti. Vidi također raspravu o Levitskom zakonu 18:22,24;20:13 i 1. Korinćanima 6:9-10. Uzgred, grčki izraz "sramotne požude" također se može prevesti kao "osramoćene strasti" prema komentaru The Bible Knowledge Commentary: Novi zavjet, str. 443, ili kao "nečasne strasti" prema Wuestovom prijevodu.

Pavao je bio Židov, a drugi židovski pisci koji su pisali grčki koriste ovu grčku frazu "neprirodna upotreba" para physin da označe homoseksualnost u Filonovim Posebnim zakonima 3:39 i Josipovljevom djelu Protiv Apiona 2.273.

Evo jednog židovskog spisa s određenom sličnošću Pavlovom pismu. "Sunce, mjesec i zvijezde ne mijenjaju svoj poredak; tako ni vi nemojte mijenjati Božji zakon u neurednosti svojih djela. Poganici su zalutali, napustili Gospodina, promijenili svoj poredak i klanjali se drvu i kamenu, duhovima obmane. Ali vi neka ne budete takvi, djeco moja, prepoznajući u svodu nebeskom, na zemlji, u moru i u svim stvorenim stvarima Gospodina koji je sve stvorio, da ne postanete kao Sodoma, koja je promijenila poredak prirode." (Oporuka Nafthali 3:2-4). Citirano iz The Expositor's Bible Commentary, sv. 10, str. 27

Tertulijan u djelu De Corona, gl. 6, str. 96, tumači Rimljanima 1,26 kao da kaže da su muškarci i žene međusobno promijenili prirodnu upotrebu u neprirodnu "kao kaznenu odmazdu za svoju pogrešku".

P: O Rimljanima 1,26–27 skeptik Bart Ehrman piše: "Razmišljajući o tome koji dijelovi Biblije imaju što za reći u suvremenom kontekstu, važno je prisjetiti se povijesnog pogleda da su biblijski autori svi živjeli u drugačijem svijetu od našega i odražavali pretpostavke i uvjerenja ljudi u svom svijetu. Njihov svijet, da odaberem osobito uvjerljiv primjer, nije imao pojam onoga što mi nazivamo homoseksualnošću. Drugim riječima, homoseksualnost nije postojala u tom svijetu. Zašto? Ne zato što muškarci nisu imali spolne odnose s muškarcima (imali su) ili žene sa ženama (imale su), nego zato što u tom svijetu, kao ni u bilo kojem drugom, nije postojao pojam seksualne orijentacije sve dok se ta ideja nije razvila među zapadnim misliocima u devetnaestom i dvadesetom stoljeću." (Isus, prekinut, str. 280)

Ehrman koristi prethodna dva primjera za generalizaciju. "Tako je i sa svim biblijskim učenjima – o ženama, o istospolnim odnosima, o izvanbračnom seksu, o smrtnoj kazni, o ratu, o bogatstvu, o ropstvu, o bolestima, o... pa, o svemu." (Isus prekinut, str. 281)

A: Vau! Očito Ehrman nije čitao Stari zavjet jako dugo, posebno Levitski zakonik 20,13. Zar doista misli da je Levitski zakonik 20 "razvijen među zapadnim misliocima u devetnaestom i dvadesetom stoljeću"! Umjesto devetnaestog stoljeća, to je zapravo bilo petnaesto stoljeće pr. Kr.!

Što god su kasniji poganski narodi činili mnogo stoljeća kasnije nije utjecalo na koncept da su istospolni odnosi zli za židovsku osobu (kao što su Saul iz Tarsa ili čak Isus), jer su mogli čitati Stari zavjet. Usput, mnogo prije nego što su postojali zapadni mislioci devetnaestog stoljeća, najmanje 11 ranih kršćanskih pisaca pisalo je izričito protiv homoseksualnosti prije 325. godine. Možete ih vidjeti na www.BibleQuery.org/History/ChurchHistory/WhatEarlyChristiansTaught.html. Po mom mišljenju, Ehrman je ovdje jednostavno "nevjerojatan".

P: U Poslanici Rimljanima1:26 –27, kako Bog predaje ljude strasti njihovih srca?

O: Jedna od kazni za grijeh jest još veća želja za griješenjem. Posljedica grijeha jest da je to začarani krug. Neiskrenjen grijeh možete zamisliti slično kao astronomsku "crnu rupu" koja usisava sve oko sebe. Otkrivenje22:11 i Danijel12:10 također impliciraju da će se i dobro i zlo množiti.

P: U Rimljanima 1,30, kako neki "izmišljaju načine čineći zlo"?

Odgovor: Činiti zlo nije ograničeno na stvari izričito navedene u Bibliji, već znači ići protiv Božje volje i dobrih stvari iz Biblije. "Čini drugima…" nasuprot pronalaženju novih načina da se ljude prevari, bilo malim prijevarama, ulaganjima ili zakonskim propisima čudnih državnih dužnosnika. Drugi je način pronalaženje novih načina da se nekome naruši ugled ili da se ljude muči, kako biste to mogli prikazati u filmovima. Ako se snimi novi film koji prikazuje novu vrstu horora, želite li ga gledati? Ako ste Božje dijete, zašto?

Postoji basna o srcu zlih zvijeri koja se zove "Žabac i škorpion". Pripisuje se Ezopu, ali zapravo nije bila poznata sve dok se nije pojavila u dva ruska romana 1933. i 1940. godine. U ovoj basni žabac i škorpion trebaju prijeći rijeku. Škorpion ne zna plivati, pa moli žabu da ga preveze na leđima. Žaba je nevoljna jer će se utopiti ako ga škorpion ubode. Škorpion objašnjava da ga neće ubosti jer bi se inače oboje utopili. Žaba pristaje i kreće preko rijeke. Na pola puta, škorpion ubode žabu. Dok paraliza obuzima žabu, on pita škorpiona zašto je to učinio, jer će sada obojica umrijeti. Škorpion kaže da nije mogao drugačije; to mu je u prirodi. Zlo ne samo da može naštetiti drugima, već je često i samodestruktivno.

P: U Rimljanima 2,1-11, zašto promjena tona?

O: Pavao predviđa reakcije svojih čitatelja. Poslanica Rimljanima 1 naglašava što su "oni" učinili; pri čemu se pod "onima" misle zli ljudi koji nisu ni željeli pokušati slijediti Boga. Umjesto da čitatelj osjeti kako se to odnosi samo na te druge ljude, Pavao u Poslanici Rimljanima 2,1,3,17 zamjenicu prebacuje na "vi". To je "diatriba" ili hipotetički dvosmjerni razgovor s čitateljem.

To pokazuje da svi ozbiljno podbacuju, barem izvan Krista. Ali, kako je rekao jedan propovjednik, morate ljudima pokazati da su izgubljeni prije nego što im možete pokazati da im je potreban Spasitelj. Pavao sustavno iznosi slučaj naše beznađa, dolazeći do najsnažnije točke u Rimljanima 3,23. Zatim nam Pavao pokazuje nadu, kad smo bili bez nade, u Kristu.

P: U Rimljanima 2,2–11 što nas ovo uči o Božjem sudu?

O: Uči nas pet stvari.

1. Prema istini (Rimljanima 2,2)

2. Neizbježna je, osim ako čovjeku nije oprošteno. Rimljanima 2:3

3. Često se odgađa. Rimljanima 2:4

4. Strogoća ovisi o nakupljenju krivnje. Rimljanima 2:5

5. Prema nečijim djelima. Rimljanima 2:6-11

P: U Rimljanima 2:5, što ovdje znači tvrdoglavost?

O: Grčka riječ, skeroteta, izvor je engleske riječi "sclerosis". Dakle, umjesto ateroskleroze, stvrdnjavanja arterija, ovdje je riječ o stvrdnjavanju duše.

P: U Rimljanima 2,5, hoće li se sav Božji sud održati jednoga dana?

O: Dan ovdje ne odnosi se na dvadeset i četiri sata. Odnosi se na vrijeme kada će Bog suditi. Bit će više sudova. Sud s bema-sjedalom za vjernike i Sud na Velikom bijelom prijestolju za sve.

P: Je li Rim 2:6 dio odlomka Rimljanima 2:1-5 ili 2:7-11?

O: Gramatčki bi se moglo pomisliti na Rimljanima 2:1-5 zbog zamjenice "koji".

Međutim, organizacijski pripada Rimljanima 2:7-11, jer su Židovi često pisali i razmišljali u kiazmama, a ovo je kiazma. Riječ kiazma dolazi od imena grčke riječi Chi, koja izgleda kao X. Kiazma je simetrična organizacija misli, a Stari zavjet je pun njih. Evo ove kiazme.

A1. Rim 2,6 Bog će pravedno suditi svima

- B1. Rim 2:7 Dobročinstveni će dobiti život vječni

- - C1. Rim 2:8 Zlikovci će pretrpjeti gnjev

- - C2. Rim 2:9 Gnjev za one koji čine zlo

- B2. Rim 2:10 Slava onima koji čine dobro

A2. Rim 2:11 Bog sudi nepristrano

P: U Rimljanima 2:6-7, jesu li dobra djela uvjet spasenja?

O: Ne, ovdje se govori o nagradama za dobra djela, a ne o spasenju po dobrim djelima. Tri su točke koje treba uzeti u obzir u odgovoru.

1. Svi se trebaju moći složiti da dobri djela imaju neku vezu s vječnim životom; ta dva trebaju ići ruku pod ruku.

2. U ovom odlomku nedostaje bilo kakav pojam da je Kristova žrtva nepotpuna ili nedovoljna. Također nedostaje pojam da ljudi zaslužuju vječni život.

3. Budući da djela nisu preduvjet spasenja, a povezana su sa spasenjem, kako su onda povezana? Djela su povezana kao ishod, rezultat spasenja, kao što pokazuju Efežanima 2:9-10 i Jakov 2:18-26. Ona su znak spasenja, baš kao što je otkucaj srca znak da je osoba živa.

P: U Rimljanima 2:6, hoće li presuda biti različita za različite ljude?

O: Da, na više načina.

Za nevjernike, kazna za neke bit će stroža nego za druge, kako upućuju Matej10:15 ;11:22 –24 i Marko 12:40.

Za vjernike, u nebu će biti različite nagrade, kako uče Matej 5,12;10:42 ; 6,19-21; Luka 6,23; 1. Korinćanima 3,12-15; i Otkrivenje 22,12.

Općenito, Isus u Mateju 5,7 kaže da će onima koji pokazuju milosrđe biti ukazano milosrđe.

P: U Rimljanima 2:7, dobivamo li besmrtan život sada ili kasnije?

O: Punu vječnost dobivamo kasnije, ali sada primamo sigurno obećanje o njoj. Za više informacija pogledajte raspravu o 1. Timoteju 6,16. Kršćanin ima besmrtnost od trenutka kada prvi put povjeruje.

P: U Rimljanima 2,11, budući da Bog ne pravi razliku među ljudima, zašto je razlikovao Židove i pogane (Rim 3,1-2), osobito Moabite?

O: Prvo moramo razlikovati vječnu pravdu od zemaljskih situacija i prokletstava. Biblija nas uči da Bog pojedinačno ne pravi razliku među ljudima na mnogo načina (kao što je spasenje), ali Bog pravi razliku među ljudima i njihovom nacionalnošću na druge načine. Primijetitite da se primjeri s obje strane nalaze u istim knjigama, stoga taj kontrast nije bila slučajna "pogreška" različitih autora, već namjerna namjera Pavlova.

Bog ne pravi razliku u sudu i za one koji Ga traže ili Ga odbacuju:

Jer kod Boga nema povlaštenja (ili Bog ne pokazuje pristranost) u Poslanici Rimljanima2:11 i Djela apostolskim10:34 -35 (govori Petar). Svi imaju istu vrijednost za Boga (Galaćanima3:28 ). Bog spašava sve koji Ga prizivaju (Rimljanima10:11 -12). Spasenje je isto za Židove i pogane (Djela apostolska17:26 -27)

Bog sudi prema djelima na temelju Rimljanima 2,6; Psalma 62,12; Propovjednika 12,14; Hošeja 12,2; Izreke 24,12 (LXX); (djelomično) Matej 16,27; 2. Korinćanima 11,15; 2. Timoteju 4,14. U židovskim spisima Mishna 'Abot 3:15.

Bog nekima ukazuje naklonost: Sveto pismo nikada ne tvrdi da je Bog sve ljude stvorio u jednakim okolnostima. Uočavanje života to potvrđuje. Aron je posvećen za svećenika, a njegova djela na Sinajskoj gori pokazuju da nije nužno bio dostojniji. Svatko u svakoj kulturi ima priliku saznati dovoljno o Bogu kroz Stvaranje, da bi mogao težiti znanju o Njemu. Isus je obećao u Mateju 7,7-12 da će oni koji traže, kucaju i mole, primiti, pronaći i da će im se vrata otvoriti.

Ukratko,

1. U ovom životu neki ljudi imaju bolje okolnosti od drugih.

2. Bog svima sudi pravedno i uzima u obzir sve čimbenike.

3. Bez obzira na okolnosti u kojima se osoba nalazi, nitko nema izgovor da ne postupi prema istini koju već posjeduje.

P: U Rimljanima 2,12, idu li svi koji nikada nisu čuli za Zakon Starog zavjeta ili Krista u pakao bez ikakve šanse za spasenje?

O: Ne. Job nije nužno bio Židov, a Bog mu se objavio. Abraham i svi do Mojsija također nisu imali Zakon Starog zavjeta. U konačnici, nije poslušnost Evanđelju ono što spašava, niti čak Evanđelje. Bog je taj koji spašava po Isusu, i On može činiti što god želi.

P: U Rimljanima 2,14, kako pogani mogu biti zakon sami sebi?

O: Stoički filozofi imali su ideju da je zakon ukorijenjen u prirodi, prema Wycliffe Exegetical Commentary, Rimljanima 1-8, str. 153. No, ovdje u Poslanici Rimljanima to ne znači da ljudi mogu smišljati bilo kakav zakon i moral koje žele slijediti.

To znači

1) Svi imaju neku ideju o istini, u prirodi i svojoj savjesti (Rimljanima1:19 –20;2:14 –16).

2) Svi su odgovorni slijediti svu istinu koju znaju (Rimljanima 2,15).

3) Svi koji pokušaju slijediti istinu koju poznaju, posrnut će (Rimljanima 3,23) i bit će toga svjesni.

4) Bog je pravedan; grijeh se ne računa ondje gdje nema zakona (Rimljanima4:15 ;5:13 ).

5) Međutim, neko neznanje nije nevin neznanje (Rimljanima1:21 -22,25).

P: U Rim 2:14-15; Dj 23:1; 24:16; 1 Kor 8:7,10,12; 1 Tim 1:5,19, 3:9, 4:2; 2 Tim 1:3; Tt 1:15; Heb 9:14, 10:22; 13:18, što Biblija kaže o savjesti ljudi?

A: Zapravo ne stoji da je zakon napisan na njihovim srcima, nego o djelu zakona. Možeš se pozvati na savjest ljudi kad svjedočiš. Ljudi imaju opću predodžbu o ispravnom i pogrešnom – ali zašto, ako Boga nema? Bi li želio ići u raj u kojem su svi, bili pokajni ili ne?

P: U Rimljanima 2,16; Psalmu 44,21; 139; Jeremiji 23,24; Ivanu 21,17; 1 Korinćanima 14,25; Izaiji 44,7; Luki 12,6 kako Bog sudi tajne ljudi?

O: Naravno, Bog je svugdje i Bog sve zna, ali ovi stihovi govore i nešto više od toga. Ne postoji ništa što možete učiniti, a da to Bog ne vidi i što neće biti otkriveno na sudu. Kao kršćanin možete činiti što god želite, sjećajući se da sve što činite, čak i u tajnosti, Bog vidi, anđeli mogu vidjeti, čak i demoni mogu vidjeti, a možda i ljudi na nebu. Dakle, imajući to na umu, činite što želite. Kao što je jedan kršćanin rekao: "Ako vam je drago ugoditi Bogu, možete činiti što god želite."

P: U Rimljanima 2,16, ima li Pavao "svoje evanđelje" koje propovijeda?

O: Postoji samo jedna istinska Radosna vijest (Galaćanima 1,8), ali ona je bila i Pavlova, baš kao što je i naša.

P: U Rimljanima 2,17-20 Židovi su uzeli nešto dobro od Boga, Zakon, i stavili ga na mjesto Boga. Koji su neki drugi načini na koje ljudi mogu uzeti nešto dobro od Boga i staviti to na mjesto Boga?

O: Kad su Izraelci koji su lutali pustinjom bili ugrizeni od zmija, Bog je rekao Mojsiju da postavi brončanu zmiju, i kad bi ljudi gledali u nju, ostali bi živi. Kasnije, u vrijeme Ezekijino, nazvali su je Nehushtan i palili tamjan pred njom, pa ju je Ezekija uništio (2. Kraljevima 18,4). Židovi u vrijeme Jeremijino vjerovali su u Hram (Jeremija 7,1-15). Od tog vremena ljudi su vjerovali u poznavanje Svetog pisma i u svoje vođe. Od 325. godine po Kristu ljudi su također vjerovali u dolar, svoju crkvu, svoja djela, relikvije te u svoje žrtve i prinosove Bogu. Vjerovali su u pomaganje siromašnima ili propovijedanje evanđelja kao zamjenu za slavljenje Boga svojim načinom života.

Naša sigurnost je u Bogu. Nema sigurnosti u zakonu, niti u obrezivanju, niti u bilo čemu od tih drugih stvari. Iako je Isus nazvao farizeje slijepim vođama u Mateju 15,14, oni su se i dalje hvalili da su vođe slijepima.

P: U Rimljanima 2,19, koja je razlika između toga biti vođa slijepima i svjetlo onima u tami te kako vjernici trebaju biti i jedno i drugo?

O: Kada ste vodič slijepoj osobi, govorite joj koji je pravi put i pomažete joj da izbjegne određene opasnosti, prepreke i pad. To može biti aktivna uloga. Kada ste svjetlo onima u tami, općenito postavljate primjer, tako da oni mogu slijediti svjetlo vašeg fenjera i na kraju izaći iz tame. Naravno, u pećini ne stavljate fenjer na jedno mjesto i ne stojeći negdje drugdje. Lanterna je s vama i oni vide put na temelju toga gdje se vi nalazite. Možda ne vide detalje niti zamke na putu, ali vide smjer u kojem žele ići, ne toliko na temelju onoga što vi kažete, nego na temelju onoga tko vidite da jeste. Kao vjernici, naši životi trebaju biti svjedočanstvo, ali ovo su dva različita aspekta našeg svjedočanstva.

Jednom je kršćanska prijateljica uzela grupni taksi i rekla da je studentica kako bi dobila popust za studente, iako je već završila fakultet. Nisam siguran je li uopće znala da je učinila nešto pogrešno – sve dok je nisam ukorio zbog toga. To je biti vodič slijepima. Kada odete na poslovnu večeru, a mnogi se opijaju, a vi ne, iako je alkohol besplatan, i oni znaju da ste kršćanin, vi ne govorite ništa konkretno, ali jeste svjetlo.

P: U Rimljanima 2,20, koja je razlika između toga biti učitelj onih koji ne znaju i učitelj malene djece, i kako vjernici trebaju biti oboje?

O: Da citiram Marka Twaina, budala je onaj tko "zna previše stvari koje nisu istinite". Budale trebaju ispravljanje, da se otuče od lažnih stvari koje su naučili i, što je još važnije, da razlikuju lažne od istinitih stvari koje su naučili. Beba ili dijete zna da mora učiti i vi im morate podučavati istinu, na njihovoj razini.

Perzijska poslovica glasi ovako: Tko zna, a ne zna da zna, spava; probudi ga. Tko ne zna, a zna da ne zna, dijete je; pouči ga. Tko ne zna, a ne zna da ne zna, budala je; kloni se njega. Tko zna i zna da zna, mudar je čovjek; slijedi ga.

P: U Rimljanima 2:21-23, kako to da je ljudima tako lako poučavati druge, a ne slijede te iste stvari sami?

O: Matej 7,3-5 i Luka 6,41-42 kažu da su ljudi tako revni ukloniti trun iz tuđeg oka, a u vlastitom imaju gred. Sa svojom grješnom prirodom i prirodnim, palim ponosom, mi ili svjesno ili nesvjesno usredotočujemo se na svoje vrline i umanjujemo svoje grijehe i mane, a često se usredotočujemo na tuđe grijehe i mane. Ali barem ako shvatimo da mi sami imamo tu sklonost, onda smo već korak ispred. Sljedeći je korak zamoliti Boga da vam pokaže vaše mane, uključujući i one skrivene. David je rekao u Psalmu 19:12-13a: "Tko može razaznati svoje pogreške? Očisti me od mojih skrivenih prijestupa. Čuvaj i mene od namjernih grijeha; neka mi ne vladaju."

P: U Rimljanima 2,21-25, prije nego što gledamo s visoka na te Židove zbog nedosljednosti, ponekad smo i mi kršćani nedosljedni i licemjerni. Što biste rekli da pomognete kršćaninu koji je licemjer?

O: Ne varate Boga; zapravo, ne varate nikoga. Čak i ako vi i vaš grijeh sada ne budete otkriveni, mogli biste biti otkriveni kasnije. Umjesto da se zbog toga često brinete, jednostavno nemojte griješiti u prvom redu. Trebali biste željeti biti dobar primjer drugima. Ne gledaj na kratkoročno zadovoljstvo, nego na dugoročnu situaciju u koju će te tvoje grijehe dovesti. Kako siješ, tako ćeš i žeti.

Pogledajte u retrovizor svog života i potražite dobrotu i milosrđe Božje koje vam je On pokazao. U budućnosti, kada se osvrnete, hoćete li biti sretni s onim što vidite? Kada budete pred Kristovim sudom, želite li doista objašnjavati zašto ste činili ono što ste činili, a znali ste bolje?

Kako biste dobili pomoć u svojoj borbi, pronađite partnera za odgovornost. Sastajte se osobno, telefonom ili elektronički jednom tjedno, ili češće, molite zajedno i iskreno recite jedno drugome kako stojite pred Gospodinom.

P: U Rimljanima 2,24, kako je ime Božje bilo oskvrnjeno među poganima zbog Židova i zbog vjernika općenito?

Židovi su bili Božji izabrani narod, no kroz svoju neposlušnost, zlobu i odbacivanje Mesije nisu se ponašali kao Božji narod. Zla djela onih koji su se smatrali Božjim narodom osramotila su Boga u očima drugih.

Nevjernici znaju da Židovi (i vjernici općenito) slijede Stvoritelja i Sveto pismo. No, kada pogledaju životni stil nekih vjernika, "krađu" (u trgovini i drugdje) i njihov "pragmatizam" prema zlim vjerskim stvarima, pitaju se: "koja je razlika?" i ne vide uvjerljiv razlog da vjeruju u ono u što se čak i neki vjernici ponašaju kao da ne vjeruju.

Danas je svaki kršćanin koji je drugima poznat kao kršćanin svjedok Boga. Stvar se dakle ne postavlja u tome jesi li svjedok ili ne, nego jesi li dobar ili loš svjedok. Kao što kaže The Expositor's Bible Commentary, sv. 10, str. 34, oznaka na boci treba odgovarati sadržaju.

Grčki Epiktet prekorava neke stoičare jer ne prakticiraju ono što propovijedaju, isto tako Pavao prekorava Židove koji ne postupaju u skladu s onim što intelektualno vjeruju.

P: U Rimljanima 2,24, zašto je ova bogohulnost važna? Drugim riječima, tko čuje i vidi ovu bogohulnost?

O: U Rimljanima2:24 kaže da pogani (ne-Židovi) vide bogohuljenje od strane Židova. To je važno na tri načina.

1. To navodi ljude da se udalje od Boga kada vide da oni koji su nazvani Božjim narodom klevetaju Božje ime.

2. Bog kaže da je On ljubomoran Bog. Dio toga je da Bog ne voli da se Njegovo ime i ugled klevetaju i ne poštuju.

3. Može navesti na spoticanje mlade vjernike, koji su mislili da je neki grijeh ozbiljan, ali kada vide da ga čine zreliji kršćani, mogu zaključiti da on možda i nije toliko ozbiljan.

P: U Rim 2,25 i Fil 3,2-5, osim Biblije, kako znamo da su Židovi u Pavlova vremena previše vjerovali u obrezivanje?

Vjerovalo se da "ni jedna osoba koja je obrezana neće sići u Gehennu" (Exodus Rabbi 19 [81c]); vidi također Tanch. B. 60(b), 8; Genesis R. 9 [30(a)]. U Knjizi Postanka, tumačenje 48, pisalo je da je Abraham stajao tik izvan vrata Gehenne kako bi osigurao da nijedan obrezani čovjek ne bi tamo ušao.

P: U Rimljanima 2,25-29, je li Pavao bio protiv Židova?

O: Ne. Neki ljudi to tvrde, ali ovaj stih pokazuje suprotno.

Prije svega, Pavao je protiv licemjernih Židova.

Drugo, Pavao kaže da postoje ljudi koji slijede istinu, ali nisu obrezani kao Židovi.

Konačno, Pavao ovdje kao najviši standard postavlja biti istinski Židov. Dakle, Pavao hvali istinske Židove koji ne licemjerno slijede Božji zakon.

P: U Rimljanima 2,27, zašto bi Pavao spomenuo da će čak i moralni nemuslimani suditi Židove koji ne čuvaju zakon?

A: Jedan je vjerojatan razlog taj što su Židovi smatrali da će pravednici suditi nepravednicima, u 1 Henok 91:12; 98:12; Otkrivenje Abrahama 29:19-21; Mudrost 3:8. Ipak je Isus rekao da će se čak i ljudi iz Nineve (koji su se pokajali u vrijeme Jonine službe) i kraljica Sabe ustati na sud protiv Židova koji su odbacili Isusove riječi u Mateju 12,41–42 i Luki 11,31–32.

P: U Rimljanima 2,27, zašto bi Pavao spomenuo da će čak i moralni nemuslimani suditi Židove koji nisu čuvali zakon?

A: Jedan je vjerojatan razlog taj što su Židovi smatrali da će pravednici suditi nepravednicima, u 1 Henok 91:12; 98:12; Otkrivenje Abrahama 29:19-21; Mudrost 3:8. Ipak, Isus je rekao da će se čak i ljudi iz Nineve (koji su se pokajali u Jonino vrijeme) i kraljica Sabe dići na sud protiv Židova koji su odbacili Isusove riječi u Mateju 12,41-42 i Luki 11,31-32.

P: U Rimljanima 3,2, što točno znači biti povjeren Božjim oraklima?

O: Povjeravanje ne znači samo primanje, nego i očuvanje i prenošenje.

P: U Rimljanima 3,4 što znači "neka Bog bude istinit, a svaki čovjek lažljivac"?

O: To ne opravdava laž nikoga. Naprotiv, to znači da je Bog i dalje istinit, čak i ako bi svaka osoba na zemlji mislila drugačije. Božja istina je apsolutna. U Efežanima 4,25 stoji da trebamo skinuti laž i govoriti istinu.

P: U Rimljanima 3,5, kako nepravednost ljudi preporučuje/pokazuje Božju pravednost?

O: Pravednost i nepravednost nisu jednake i suprotne. Nepravednost je radije nedostatak ili iskrivljavanje Božje pravednosti. Kao dokaz za to, čak i u svojoj nepravednosti, ljudi često prepoznaju da su nepravedni i radije bi imali pravednost – barem kod drugih.

P: U Rimljanima 3,7, slavljaju li laži ljudi Boga?

O: Laganja ljudi nikada ne slave Boga izravno. Međutim, u Rimljanima 3,7 iznosi se nevjerojatna činjenica da unatoč lažima i obmani ljudi općenito i dalje priznaju Boga i njegov moralni zakon.

P: U Rimljanima 3,8, zašto ne bismo činili zlo da bi se postiglo dobro? (To je učio ruski kult Hlystija i zli libertin Grigorij Rasputin.)

O: Da je to istina, onda bi Sotona prouzročio više dobra nego itko drugi. Bog često koristi zlo za dobro. To ne opravdava ljude koji čine zlo, niti sprječava one koji su živjeli poput Rasputina da trpe posljedice u Jezeru vatrene zbog svojega zla. Za više informacija pogledajte raspravu o Rimljanima 6:1,15.

Na pitanje zašto je rekao da je grijeh pred Bogom neizostavan, Rasputin je odgovorio: "Naravno, mali oče", rekao je, "naš Spasitelj i sveti oci osudili su grijeh, budući da je to djelo Zloga. Ali kako možete istjerati zlo, mali oče, ako ne iskrenim pokajanjem? A kako se možete iskreno pokajati ako niste sagriješili? …Odnesite mi te svoje Svete spise!" odgrmjelo je. 'Sveto pismo! Zaista, upozoravam te, mali oče, prestani s ovim uzaludnim i beskorisnim radom kako bi mogao stajati pred Gospodinom. Prihvati život kakav jest, jer ti ga je Bog samo njega dao. I dopusti mi da ti ovo kažem. Ne brini zauvijek o tome odakle dolazi grijeh, o tome koliko molitvi čovjek mora izmoliti dnevno i koliko dugo mora postiti da bi se spasio od grijeha! Grijeh, ako grijeh još vreba u tebi; samo na ovaj način možeš nadvladati ga! Grijeh, tada ćeš se pokajati i istjerati zlo iz sebe. Dokle god grijeh tajno nosiš u sebi i strahom ga prekrivaš postom, molitvom i vječnom raspravom o Svetom pismu, toliko dugo ostat ćete licemjeri i ništarije, a takvi su gnjusni Gospodinu. Prljavština se mora izbaciti, čuješ li, mali oče? Tek tada će tvoj miris biti ugodan Gospodinu?" (Rasputin: Sveti đavao, str. 54-55)

Primijetite njegovu izopačenu logiku.

1) Budući da je ovo loše, trebate se pokajati za grijeh.

2) Ne možete se pokajati za grijeh ako niste sagriješili.

3) Stoga, da biste nadvladali grijeh u sebi, prvo počinite grijeh!

Ljudi su dovoljno pametni da smisle neku ispriku kako bi opravdali gotovo svako zlo, barem u vlastitoj glavi, ako se zaista potrude.

P: U Rimljanima xml-ph-0000@deepl.internal, Psalmu 14:2-3 i Psalmu 53:3, budući da nitko ne traži Boga, kako je David mogao tražiti Boga u Psalmu 27:8, 105:4; 31:1, 34:4; 28:1-2; 42:1-2; 120:1?

Odg: Rimljanima3:11 zapravo citira Davida iz Psalma 14:2. U odgovoru treba razmotriti pet točaka.

1. Mnogi, uključujući Davida, doista traže Boga (Jeremija 29,13; Ponovljeni zakon 4,29)

2. Nitko, pa ni David, ne traži Boga sam od sebe.

3. Bog nas je ljubio prije nego što smo mi ljubili Njega (1. Ivanova4:19 ), i Bog nas je tražio prije nego što smo mi tražili Njega. Nitko ne može doći k Isusu ako ga Otac ne privuče (Ivan 6,44).

4. Čak i naša vjera i naše traženje Boga dar su od Boga.

5. Ključna uloga Duha Svetoga jest uvjeriti svijet u krivnju što se tiče grijeha, pravednosti i suda (Ivan 16,8-11). Stoga je Bog svima dao neko svjedočanstvo. Pretpostavlja se da je svima dana dar barem neke sposobnosti da Ga traže. Međutim, neki istinski kršćani ne slažu se oko ove posljednje točke.

Ivan Zlatousti (392.–407. g.) rekao je ovo u svojoj Komentaciji na Poslanicu Galaćanima, poglavlje 2, stih 20, str. 23, pozivajući se na Psalam 63,1: "Štoviše, ovaj jezik uči da svaki pojedinac pravedno duguje Kristu jednako veliku zahvalnost kao da je došao samo zbog njega, jer On ne bi štedio svoje spustiti se ni za samo jednog, tako da je mjera Njegove ljubavi prema svakome jednaka onoj prema cijelom svijetu. Zaista je žrtva prinesena za čitavo čovječanstvo i bila je dovoljna da spasi sve, ali oni koji uživaju u tom blagoslovu su samo vjernici." Ivan Zlatousti spominje da je večera bila pripremljena za sve u Luki14:16 , no kad gosti nisu došli, pozvao je druge. (Ovo je iz The Nicene and Post-Nicene Fathers First Series, sv. 13, str. 23.)

P: U Rimljanima3:13 -19, odnose li se ovi odlomci iz Starog zavjeta na neke zle ljude ili na sve ljude?

O: Oni se odnose na sve nas, u većoj ili manjoj mjeri. Jedan od navedenih odlomaka, Psalam 14:1-3, izričito kaže da se odnosi na sve. Osim toga, Jakovljeva2:10 kaže da je onaj tko čuva sav zakon osim jedne točke, i dalje kriv u prekršaju zakona.

P: U Rimljanima 3:20, je li zakon bio neuspjeh?

O: Vaš stav ovisi o tome što mislite da je zakon trebao postići.

Ako je nečija nada bila da može u potpunosti slijediti zakon i time biti u pravu pred Bogom, onda da. No Pavao kaže drugačije; u 1. Timoteju 1,8 kaže da zakon nije dan pravednicima, nego nepravednicima. Bio je "pedagog" da nas pouči pravednosti. Bogata obitelj mogla bi unajmiti pedagoga za svog sina. Pedagog je bio kombinacija učitelja, tutora i strogog disciplinara. Poslanica Rimljanima 3,20 također kaže da je svrha zakona bila da nas učini svjesnima grijeha.

Zakon nije učinio ljude zlim. Naprotiv, bio je poput rendgenskog snimka koji je otkrio što je bilo u nama. Ne bismo znali da kriva crta može biti ravna, da nismo vidjeli ravnu crtu.

P: U Rimljanima 3,21-26, neki biblijski odlomci mogu pokrenuti buđenje ili čak promijeniti cijeli grad. Ali danas ćemo pogledati odlomak koji je promijenio pol kontinenta. U svojoj Bibliji Martin Luther ovo je nazvao "glavnom točkom i samim središtem Poslanice, pa i cijele Biblije". Kako mislite da je to pokrenulo luteransku Reformaciju?

O: Većina religije svodi se na rad da biste učinili ono što trebate kako biste otišli u nebo, nirvanu ili se čak stopili s kozmičkim plamenom. U rimokatoličanstvu (ali ne i u istočnom pravoslavlju) to je bilo ograničiti svoje vrijeme u bolnoj čistilištu. Ali Luter je iz Pavlovih spisa otkrio da istinsko kršćanstvo nije "činjenje", već "završeno". Nije riječ o onome što mi činimo, već o onome što je Krist već učinio za nas. Sve te dodatne pokore koje su svećenici govorili da Bog želi da ih podnesete kada griješite, zapravo su odvlačile pažnju i umanjivale vrijednost dovršenom djelu Kristovu. Kada su Martin Luther i drugi to ponovno uvidjeli, siguran sam da su se morali zaustaviti i duboko udahnuti. To je bilo potresanje kontinenta.

P: U Rimljanima 3,22, je li to naša vjera u Isusa ili Isusova vjera?

A: To je naša vjera u Isusa, kako navode Evangelical Commentary on the Bible, str. 933; The Expositor's Commentary on the Bible, sv. 10, str. 41; i The Wycliffe Exegetical Bible Commentary, Rimljanima 1–8, str. 224–225. Ali je to Božja pravednost, kako svi navode Rimljanima 3,21, 3,22, 3,25 i 3,26.

P: U Rimljanima 3,23, koja je razlika između "grijeha" (množina) i "grijeha" (jednina)?

O: U Poslanici Rimljanima "grijesi" su stvari: djela, misli ili riječi protiv Božje volje, ili djela ili riječi koje smo trebali učiniti, a propustili smo. "Grijeh" je pokretačka snaga iza tih zlih djela. "Grijesi" s "s" nalaze se samo u Rimljanima 3,25; 4,7; 7,5; i 11,27. Slično tome, riječ "griješili" (sins) nalazi se samo u Poslanici Rimljanima 2,12 (dvaput), 3,23; 5,12,14,16. Riječ "grijeh" (sin) bez "s" koristi se na 43 mjesta u Poslanici Rimljanima, počevši od 3,9: "Nacionalci, da su svi pod grijehom"

P: U Rimljanima3:23 –24, ako su svi koji su opravdani isti kao svi koji su sagriješili, hoće li onda svi ići u nebo, kako uče univerzalisti?

O: Ne, univerzalizam je hereza. Univerzalna osuda, i Židova i pogana, i univerzalna ponuda, pravednosti kroz vjeru, i Židovima i poganima, ne znači da svaka pojedina osoba prihvaća tu ponudu. Za odgovor pogledajte raspravu o Poslanici Kološanima 1,20 za više informacija.

P: U Rimljanima 3,24, koji su to šest načina na koje se opravdavamo?

O: Evo tih šest načina.

Opravdani smo milošću, po otkupljenju u Kristu Isusu, u Rimljanima 3,24.

Opravdani smo vjerom u Rimljanima 5:1.

Opravdani smo krvlju u Rimljanima 5:9.

Opravdani smo silom u Rimljanima 4:24-25.

Opravdani smo od Boga u Rimljanima 8:33.

Opravdani smo djelima u Jakovljevu 2,24, što znači da su djela dokaz i plod našeg opravdanja.

P: U Rimljanima 3,24, što biste rekli nekome tko misli da su se ljudi u ranijim vremenima ili na drugim mjestima koji su spašeni, spasili bez Krista?

O: Da je to istina, Kristova smrt na križu ne bi bila nužna, već samo opcija. Kad je Isus molio u Getsemanskom vrtu, pitajući Boga Oca postoji li neki drugi način, zašto Bog ne bi rekao: "Naravno, ne moraš to proći"?

P: U Rimljanima 3,25, u kojoj je mjeri Kristova smrt uklanjanje Božjeg gnjeva, a u kojoj je mjeri uklanjanje naše krivnje?

O: Idu zajedno poput sitnog drva i vatre. To je uklanjanje našeg boravka pod Božjom srdžavom, jer je to uklanjanje naše krivnje žrtvom Isusa Krista.

P: Znači li Rimljanima 3,25 da nas je Krist spasio od naših grijeha sve dok nismo ponovno rođeni, a nakon toga smo prepušteni sami sebi?

O: Ne. Ideja da "ako se nešto treba dogoditi, na meni je da to ostvarim" nije biblijska. Mnogi pripadnici Crkve Kristove vjeruju da gubite svoje spasenje svaki put kad sagriješite, ali ga ponovno dobivate kad se pokajete. Čudno je što ne vjeruju da se morate ponovno krstiti da biste ponovno bili spašeni. Kao što je jedan pripadnik Crkve Kristove duhovito primijetio, oni vjeruju u pranje jednom, a nakon toga se suho čiste.

P: U Rimljanima 3,25, budući da je Kristova smrt pomirenje za sve naše prošle grijehe, znači li to da ako kršćanin namjerno griješi, ide li u pakao, kao što bi moglo sugerirati Hebrejima 10,26-31?

O: Ne. Bog ne samo da nam je dao spasenje, već i održava naše spasenje, što pokazuju 1. Ivanova 1,8-10 i 1. Ivanova 2,2. Bog dovršava naše spasenje zapečaćujući nas za spasenje u Efežanima 1,11-14.

P: U Rimljanima 3,27-28, govori li Pavao o djelima Mojsijevog zakona ili o dobrim djelima općenito?

O: Prije svega, postoji samo jedan zakon, Božji zakon. Iako Pavao misli na zapovijedi koje su Židovi naučili (Rimljanima3:21 ), Pavao nije zaboravio dijelove Božjeg zakona koje su imali pogani, budući da ih izričito spominje u Poslanici Rimljanima3:29 –30.

Pretpostavimo na trenutak istinitim ono što su neki lažno tvrdili, da Pavao govori samo o tome kako Mojsijev zakon ne može pomoći u zasluživanju spasenja, te stoga da je moguće da dobre djela mogu djelomično zaslužiti spasenje. Mojsijev zakon nije samo navodio loše stvari koje nisu smjeli činiti, već je i precizirao dobre stvari koje su trebali činiti. Da je istina ono što su neki lažno tvrdili, onda zapovijedi koje je Bog dao ne bi im mogle pomoći steći spasenje, dok bi to mogle činiti druge zapovijedi koje Bog nije dao (zbog zaborava, škrtosti ili nekog drugog razloga).

Suština je u tome da postoji samo jedan Bog, a ljudi ga ili pokušavaju poslušati ili mu se protive. Ne samo da ovaj stih ne pokazuje da dobra djela mogu zaslužiti spasenje, već Efežanima 2,8-9 dokazuje da ne mogu.

Da bi se bolje vidio odnos između vjere koja se očituje u djelima i toga da se ne opravdava djelima, pogledajte sljedeće poglavlje u Bibliji, Rimljanima 4.

P: U Rimljanima 3,28, kako je čovjek "pravedan po vjeri, a ne po djelima Zakona", dok Jakovljeva2:24 kaže: "po djelima se čovjek pravedan pokazuje, a ne po vjeri samoj"?

O: Spaseni smo milošću po vjeri, ali istinska vjera nije sama, već je popraćena djelima. Odgovor je prikazan analogijom: "Doista je nemoguće odvojiti djela od vjere, kao što je nemoguće odvojiti toplinu i svjetlost od vatre." Ovaj citat je od Martina Luthera. Da ste vi i vaši prijatelji oko logorske vatre i kuhate hranu, jedan "kampingaš" po imenu Pavao mogao bi istaknuti da hranu ne kuha svjetlost vatre, već toplina. Također bi dodao da usmjeravanje svjetiljke na logorsku vatru apsolutno ništa ne pomaže. Drugi "kampingaš" po imenu Jakov rekao bi da ne možete znati je li vatra još uvijek tu da skuha hranu osim po svjetlu. Rekao bi da, da nema svjetla, onda nema ni kuhanja.

Za opširniji odgovor pogledajte raspravu o Jakovljevoj 2,14-25.

P: U Rimljanima 4,1, kako je Abraham bio Pavlov otac po tijelu?

O: Abraham je, poput nas, opravdan vjerom u Postanku 15,6. Riječ za "otac" također se koristila za "predak", a budući da je Pavao bio Židov, Abraham mu je bio predak. To je jedini put da se riječ "predak" koristi u Novom zavjetu, prema komentaru The Bible Knowledge Commentary: New Testament, str. 452. Također se na str. 453 navodi da su rabini učili kako je Abraham imao višak zasluga, koji su bile dostupne njegovom potomstvu.

P: Kako se Rimljanima 4 uklapa nakon Rimljanima 3?

O: U Poslanici Rimljanima 3 tvrdi se da postoji pravednost od Boga, odvojena od djela Zakona. Poslanica Rimljanima 4 pruža biblijski primjer: Abraham.

P: U Rimljanima 4:3,4,5,6,8,9,10,11 Pavao koristi riječ "pripisati/pripisano". Kako nam se pravednost pripisuje?

O: Bog je pravedan i ako će kazniti bilo koji grijeh, da bi bio pravedan, mora kazniti sve grijehe. Isusova smrt na križu zadovoljila je Božju zahtjevnost pravde za naš grijeh. Ta se pravednost pripisuje nama kada vjerujemo; pripisivanje ne "raste" dok činimo dobra djela niti se ispunjava kada umremo. Poslanica Rimljanima 5. poglavlje detaljnije objašnjava to pripisivanje.

P: U Rimljanima 4:4-5:15, koji se kontrasti spominju između Adamovog pada i Kristove žrtve?

O: Postoje tri kontrasta.

1. Jedno je rezultat, a drugo dar (Rimljanima 4,4-5).

2. Dar se razlikovao po stupnju od prijestupa (Rimljanima5:15 ). Dar je više nego ispravio nedostatak prijestupa.

3. Razlikovali su se po vrsti. Dar je donio opravdanje i život, a prijestup osudu i smrt (Rimljanima5:16 -17).

P: U Rimljanima 4,8,22, ako Bog nije pripisao grijeh Abrahamu, je li Bog pravedan prema onima kojima pripisuje grijeh?

O: Da. Poslanica Rimljanima 4,23-24 kaže da pripisivanje pravednosti, a ne grijeha, Abrahamu nije bio jedini slučaj. Isto vrijedi i za nas, ako vjerujemo u Boga. Međutim, oni koji se pouzdaju u vlastitu pravednost umjesto u Božju bit će suđeni prema onome što su učinili i što nisu učinili, kao što pokazuju Otkrivenje 20,12 i Matej 25,32-46.

Q: U Rimljanima 4,10, zašto je važno da je Abraham proglašen pravednim prije nego što je obrezan?

A: Da je to bilo nakon toga, moglo bi se pomisliti da je Abraham zaslužio opravdanje nakon djela koja je učinio. Ali ovako Abraham nije učinio nijedno djelo kojim bi zaslužio opravdanje. Abraham je samo vjerovao, a obrezan je tek četrnaest godina kasnije.

Drugo, Abraham nije bio obrezan kada je opravdan, i stoga može biti otac u vjeri i neobrezanima.

P: U Rimljanima 4,15, koja je razlika između grijeha i prijestupa?

A: Grijeh je ići protiv onoga što je Bog zapovjedio. Prijevara je svjesno griješiti protiv onoga što je Bog zapovjedio. Svaka prijevara je grijeh, ali grijeh iz nevinog neznanja nije prijevara.

P: U Rimljanima 4,16, zašto nam je potrebna vjera, a ne sigurnost?

O: Razmislite o tome: Anđeli nemaju vjeru kao mi, oni imaju znanje. Nema spasenja kroz Krista za pale anđele, koji su znali što su se odrekli prema Hebrejima 2:16.

Mi nemamo slobodnu volju na isti način kao anđeli i demoni. Oni imaju sigurno znanje, mi imamo vjeru. Bog je mogao odlučiti dolaziti na zemlju svake godine, dokazati izvan svake sumnje da će suditi svima, a zatim svima reći da slobodno izaberu hoće li Ga prihvatiti ili odbiti. To se ne bi činilo kao pravi izbor. Naprotiv, lako je nekome odabrati da ne istražuje te stvari, ostati u neizvjesnosti i sumnji te ići svojim putem.

Bog je mogao stvoriti bića koja bi Ga birala slijediti jer su sa sigurnošću znala kako je sve. Bog je to i učinio, i zovu se anđeli. Bog je stvorio nas, pale ljude. Unatoč našoj grješnoj naravi i unatoč tome što nemamo sigurno znanje, Bog nam je omogućio da izaberemo doći k Njemu.

P: U Rimljanima 4,17-18, kako je Abraham bio otac mnogih naroda?

A: Abraham je bio predak Izraelaca, Edomaca i Midjanaca, ali to nije glavna namjera ovog stiha. Naprotiv, Abraham je bio otac svih koji vjeruju (Rimljanima4:11 ), i Židova i pogana iz svih naroda.

P: U Rimljanima 4,18, kako je Abrahamova vjera bila i protiv svake nade, i u nadi?

O: Abraham nije bio ni slijep, ni glup, ni lakovjeran. Za muža od 100 godina i ženu od 90 godina, prirodno nije bilo nade da će imati djecu. Ako su i prije bili neplodni, dosezanje stogodišnje dobi nije ništa poboljšalo. Jednostavno nije bilo šanse. Ali Bogu nije potrebna šansa i Abraham je to znao. Ako je Bog obećao sina, od Sare i njega, onda su Sara i on morali ostati živi dok taj sin ne bude rođen. Abraham je izgubio nadu u njihova tijela i u prirodu, kao što bi svaka razumna osoba trebala. Ipak, Abraham je istovremeno zadržao nadu u Boga, koji je Svemogući. Oba se aspekta mogu vidjeti kod Abrahama u Postanku 17,17, gdje se Abraham beznačno nasmijao kada mu je Bog rekao da će on i Sara imati sina. Slično se može vidjeti i kod Sare u Postanku 18,12.

Jedna vrsta vjere kaže: "Sve mogu u Kristu koji mi daje snagu" (Fil 4,13). To je sjajna vrsta vjere, ali to nije vrsta vjere koju je Abraham ovdje imao. Sara i Abraham nisu vidjeli kako bi išta mogli učiniti sami, čak ni s Bogom. Ali Bog je mogao otvoriti put tamo gdje ga nije bilo.

P: U Rimljanima 4,18, što nas sprječava da imamo veliku vjeru poput Abrahama?

O: Postoje barem četiri važne stvari koje bismo mogli uzeti u obzir.

a) Možda nemamo mjesta u sebi za tako veliku vjeru; već smo uglavnom ispunjeni laskavim pogledom na vlastite sposobnosti. Abraham je znao da se mora oslanjati na Boga i nije želio ostati negdje kad ga je Bog htio poslati dalje.

b) Abraham je morao pokazati hrabrost da ostavi sve iza sebe i slijedi Boga. Trebali bismo pogledati gdje Bog od nas traži da pokažemo hrabrost, ne da bismo bez razloga tražili opasnost, nego da bismo Mu poslušali.

c) No Abraham je pao, mnogo puta, na svom putu vjere. Bojeći se Faraona, bojeći se Abimeleha i želeći skratiti put s Hagarom. Ali Abraham se ustao i nastavio hodati.

d) Abraham je gledao kamo ide. Nije se zadržavao na tome gdje je bio, pa čak ni gdje je sada bio, nego na tome gdje je želio biti, ostavljajući u naslijeđe blagoslov mnogim narodima.

P: U Rimljanima 4,23-25, kako nam primjer Abrahama daje nadu?

O: Vidimo nadu u tri različita aspekta.

Po analogiji, iako je Abrahamovo tjelesno tijelo bilo mrtvo da bi imao još djece, Bog je to mogao promijeniti. Iako su ljudi mrtvi u grijesima, Bog ih može oživjeti.

Primjerom, Bog je opravdao Abrahama prije bilo kakvih djela, pripisujući Abrahamovu vjeru kao pravednost. Bog nas na isti način opravdava prije bilo kakvih djela, pripisujući našu vjeru kao pravednost.

Abraham je po situaciji bio opravdan četrnaest godina prije nego što je obrezan. Obećanje opravdanja vjerom odnosi se jednako na Židove i pogane.

Ako Božje djelovanje u našem životu ovisi o nama, onda bih se bojao. No, ono ovisi o Bogu koji djeluje u nama (Filipljanima 2,13), i možemo imati pouzdanje u Njega ako Mu samo vjerujemo da će učiniti svoje dobro djelo.

P: Kako Rim 5,1-10 opisuje razmjenu spasenja?

O: Spomenuto je devet aspekata.

1. Oslobođeni krivnje vjerom (5:1).

2. Mir s Bogom (ne samo osjećaj mira) (5:1)

3. Pristup vjerom (5:2) do ove milosti (5:2).

4. Ljubav Božja izlila se u naša srca po Duhu Svetom (5:5).

5. Kad smo bili bez moći, Krist je umro za bezbožnike (5:6).

6. Bog je pokazao svoju ljubav (5,8).

7. Dok smo bili grešnici, Krist je umro za nas, nepravedne (5:8).

8. Oslobođeni krivnje krvlju Kristovom (5:9).

9. Pomireni smrću Božjeg Sina, Isusa (5:10 ).

Kao što uči Novi međunarodni biblijski komentar (New International Bible Commentary), str. 1324, opravdanje nije samo doktrina koju treba definirati i braniti, već čaša blagoslova u kojoj treba uživati.

P: U Rimljanima 5:2, 9-10, je li spasenje po milosti ili po vjeri?

O: Izvor, moć, dovoljna snaga i učinak su po Božjoj milosti slanja Isusa da umre za naše grijehe. Vidi Efežanima 2:5,8,9. Bog je odabrao posredovati ovaj dar kroz našu vjeru u Isusa. Riječ ovdje, "uvesti" ili "imati pristup", može se odnositi na uvođenje u kraljevsku obitelj.

P: U Rimljanima 5,3, odnosi li se ovo na patnje za Krista ili na patnje općenito?

O: Ništa ne ograničava riječ "kušnja" ovdje samo na patnje zbog toga što su kršćani. Mnogi kršćani imaju kušnje zbog zdravlja, narušenih odnosa ili gubitka voljenih osoba.

P: U Rimljanima 5,6, prije nego što je Krist umro za nas, jesmo li svi doista bili bez ikakve snage?

O: Na sve načine koji su važni, da. Pogledajte Rimljanima 3,9-20 za detaljniji Pavlov opis.

P: U Rimljanima 5,7, koja je ovdje razlika između pravednika i dobrog čovjeka?

O: Pravednik čuva zakon i možda ništa više. Dobar čovjek je također pravednik, ali također voli Boga i druge. Malo bi ljudi umrlo za pravednog pustinjaka, iako bi netko možda bio spreman umrijeti za nekoga za koga misli da mu je stalo do njega. Ali Krist nije bio ni jedno ni drugo. Nije umro za "dobre ljude" ili one koji su "gotovo dovoljno dobri". Naprotiv, Krist je umro za bezbožnike.

P: U Rimljanima 5,9, kako smo spašeni od Božjeg gnjeva?

O: Tri su točke koje treba uzeti u obzir u odgovoru.

1. Nismo bili oslobođeni Božjeg gnjeva od rođenja, jer su u jednom trenutku čak i izabrani (onima koji su predodređeni za nebo) bili predmetom gnjeva u Efežanima 2,3. (Charles Spurgeon ističe istu stvar u djelu "Za koga je Krist umro?" Metropolitan Tabernacle Pulpit, sv. 20, br. 1191, str. 11)

2. Slobodni smo od Božjeg gnjeva na posljednjem sudu.

3. Međutim, Bog nas i dalje može disciplinirati (Hebrejima 12:5-11), i mi i dalje možemo trpjeti gnjev ljudi (Rimljanima8:36 ).

P: U Rimljanima 5:9,10,15,17,21 koja je Pavlova poanta s tim "mnogo više"?

Odgovor: Rimljanima 5,9 "puno više" oslobođenje od Božjeg gnjeva

Rimljanima 5:10 "mnogo više" očuvanje Njegovim uskrslim životom

Rimljanima 5:15 "mnogo više" dar milosti

Rimljanima 5:17 "tim više" vladanje vjernika u životu.

Rimljanima 5,21 "mnogo više" obilna milost.

P: U Rimljanima 5,9-21, koji su rezultati spomenuti zbog Krista?

Odgovor: Ovo je zapravo složena tema. Evo navedenih rezultata.

1. Oslobođeni krvlju njegove žrtve. Spaseni od Božjeg gnjeva po njemu. (Rimljanima 5:9)

2. Pomireni s Bogom po smrti njegova Sina (Rimljanima 5:10). Pomirenje znači uspostavljanje ili obnovu odnosa. Ljudi koji su nekada bili neprijatelji ili otuđeni sada su prijatelji.

3. Spaseni njegovim životom (Rimljanima 5:10).

4. Božji dar i milost pretekli su za mnoge (Rimljanima 5,15).

5. Donijeta je opravdanost (Rimljanima 5:16).

6. Milost i dar pravednosti vladaju životom (Rimljanima 5,17).

7. Pravednost koja donosi život svim ljudima (Rimljanima 5:18).

8. Mnogi će biti opravdani (Rimljanima 5:19).

9. Da bi milost vladala po pravednosti za život vječni (Rimljanima 5,21).

P: U Rimljanima 5,10, kršćani su pomireni smrću Kristovom ili njegovim životom, i koja je razlika koju Pavao pokušava pokazati?

O: Pavao pokušava pokazati da je Isus za nas učinio više od jedne stvari. Svojom smrću Isus je platio cijenu za naš grijeh. Uskrsnućem, svojim uskrsnulim životom On nam daje život i postao je naš život. Naposljetku, ako smo opravdani milošću po vjeri, dokaz će biti jasan kroz naša dobra djela.

P: U Rimljanima 5,12, na što se odnosi "dakle" / "zbog toga"?

O: To se izravno odnosi na ono što je prethodno rečeno o opravdanju u Rimljanima 5,1-11. Budući da se svako poglavlje Poslanice Rimljanima nadovezuje na prethodne dijelove, može se vidjeti da se to neizravno odnosi na cijelu prethodnu Poslanicu Rimljanima.

P: Pokazuje li Rim5:12 da smo prije rođenja samo potencijalna ljudska bića, a ne stvarna? (tako da bi pobačaj bio u redu)

O: Ne, u Bibliji postoji mnogo dobrih stihova za život, ali ovo nije jedan od njih. Ovaj se stih ne odnosi na razdoblje između začeća i rođenja, već na Adamovo razdoblje prije našeg začeća. Vidi također raspravu o Hebrejima 7,9-10.

P: U Rimljanima5:12 –19, kako je Adamov prokletstvo nama bilo "tip" Kristovog pripisivanja pravednosti?

O: Svi kršćani se slažu u sljedećem.

1. Svi ljudi su primili smrt, propadanje, grešnu narav i prokletstva zbog onoga što je Adam učinio. Adam i Eva su odmah primili duhovnu smrt, a njihova su fizička tijela odmah počela umirati, iako fizički nisu umrli sve do gotovo tisuću godina kasnije.

2. Isus je podnio kaznu za naše grijehe.

3. Izabrani primaju vječni život, pravednost, posvećenje i blagoslove od Krista.

Kršćani se ne slažu oko sljedećeg:

Neki istinski kršćani kažu da je priroda pripisivanja ista za Adama prema nama, za nas prema Kristu i za Krista prema vjernicima. (Charles Hodge u djelu Systematic Theology, str. 194 i njegovom komentaru na Poslanicu Rimljanima, str. 142–190). Neki idu toliko daleko da uče da, da Bog nije proglasio sve ljude, uključujući i dojenčad, krivima i vrijednima Božjeg gnjeva zbog onoga što je Adam učinio, onda Bog ne bi imao "pravo" pripisati Kristovu pravednost svim izabranicima. Svi umiru, čak i bebe, čime se dokazuje da nose prokletstvo i krivnju Adama.

Međutim, postoje barem tri ključne nedosljednosti u ovom pogledu.

1. Ako su svi ljudi "zaslužili" Adamovu krivnju, onda je, ako je pripisivanje isto kako Hodge kaže, Krist "zaslužio" našu krivnju. Je li Isus zaslužio Evinu krivnju?

2. Ako je odbačeni preuzeo Adamovu krivnju, onda Adam više nije imao krivnju, inače Bog dvaput kažnjava za istu krivnju.

3. I mladi životinji umiru. Priroda je podnijela prokletstvo Adamova grijeha, ali smrt ne dokazuje više da su ljudske bebe krive za Adamov grijeh nego što su psići krivi za Adamov grijeh.

Mnogi drugi istinski kršćani snažno se ne slažu da imamo Adamovu krivnju. Isus nije bio kriv ni za jedan grijeh, pa ni za naše. Naprotiv, Isus je odabrao podnijeti posljedice naše krivnje umirući na križu i silazeći u grob. Iako je Isus ponio naše grijehe (Hebrejima9:28 ) i Onaj koji nije poznavao grijeh postao je grijehom za nas (2. Korinćanima5:21 ), Isus je i dalje ostao bez grijeha (Hebrejima4:15 , 1. Petrova2:22 ) i u Njemu nema grijeha (1. Ivanova 3:5).

Možda se, slažući se da se ne slažemo, možemo složiti oko sljedećeg: stajali smo kao krivi grešnici zbog vlastitih grijeha. Jednako smo krivi grešnici za Adamov grijeh kao što je Krist krivi grešnik za naš grijeh.

P: U Rimljanima5:12 –21, kako se kletva i pripisana pravednost razlikuju?

O: Stajalište Charlesa Hodgea da je priroda imputacije ista i za Adama i za Krista nije točno iz najmanje osam razloga.

1. Krist je podnio našu kaznu, a mi primamo Njegovu pravednost u velikoj razmjeni u oba smjera. S druge strane, pad je bio jednosmjerni prijenos; Adam nije podnio ništa od nas.

2. Naša je krivnja uklonjena Kristom, ali Adamova krivnja nije nikako umanjena nama.

3. Zlo je ušlo u nas, ali zlo nije ušlo u Krista.

4. Od Adama smo primili pokvarenost i grešnu narav, ali Krist nije primio pokvarenost, grešnu narav, krivnju niti prijekor.

5. Pripisivanje Kristove pravednosti posreduje naša vjera, ali u Adamovom grijehu nije bilo ni vjere ni čak njezina nedostatka. (Douglas Moo, komentar na Poslanicu Rimljanima 1-8, str. 338-339.)

6. Krist je izabrao da nas iskupi; Adam nije dobrovoljno odabrao prenijeti išta na svoje potomstvo.

7. Kristova pravednost nam se daje uz našu suglasnost s Kristom. Adamov prokletstvo (a neki vjeruju i krivnja) bilo je nevoljno s naše strane.

8. Kristova pravednost nije "prenesena" putem roditelja. Neki kršćani imaju ono što se naziva tradukcionističkom teologijom; vjeruju da se Adamova krivnja prenosi putem roditelja ili pak samo putem oca.

Osim ako netko ne bi negirao ovih osam razlika (a mislim da to ne bi učinio ni Charles Hodge), onda je nedosljedno reći da je priroda imputacije ista.

P: U Rimljanima5:12 –21, kako je pomirenje Kristovo povezano s Adamovim padom?

O: Svi kršćani slažu se da je pomirenje povezano s Adamovim padom na sljedeća dva načina.

1. Budući da smo od Adama naslijedili grešnu narav, posvećujemo se da bismo bili Kristoliki.

2. Osim toga, budući da smo zbog Adama rođeni otuđeni od Boga, ponovno se rađamo kao Božja djeca u Kristu.

Ne slažu se svi kršćani nužno sa sljedeća četiri načina.

3. NIV Study Bible, str. 1713, kaže da Rimljanima5:18 "ne znači da će svi na kraju biti spašeni, nego da je spasenje dostupno svima. Da bi bio učinkovit, Božji dar milosti mora biti primljen (vidi stih 17)."

4. Primili smo prokletstva od Adama i milost od Krista, ali Isus nije više kriv za naše grijehe nego što smo mi za Adamove.

5. Ako Bog nije pripisao Adamovu krivnju nama, Bog ne bi mogao pripisati Kristovu pravednost.

6. Ako Bog ne kažnjava predodređene dodatnom mukom u paklu, Isus ne bi mogao odlučiti preuzeti našu kaznu.

P: U Rimljanima5:12 .–19, što se navodi kao opseg svakog Adamovog pada i Kristove žrtve?

O: Kršćani ponekad raspravljaju je li Kristovo pomirenje značajno za sve (univerzalno), ili samo za neke (partikularno). Obje strane ovdje mogu vidjeti svoj omiljeni aspekt.

Adamov grijeh: svi (5:12 ,18), i mnogi (5:15,19).

Isusovo opravdanje: isti opseg. Svi (5:18 ), i mnogi (5:15,19).

Adam je bio uzor (tip), s kontrastima, (5:14 ); osuda i opravdanje vrlo su simetrični u odlomku.

Vidi također 1. Korinćanima 15:21-22, 45-49.

P: U Rimljanima5:12 –21, koji su vezi između nas i Adama?

Odgovor: Sveto pismo to ne kaže, ali evo mogućih tumačenja. Svako tumačenje uključuje prethodno.

1. Ljudi trpe u ovom životu zbog onoga što je Adam učinio.

2. Svi smo učinili isto. Adam je primjer za nas.

3. Naslijedili smo grijeh, to jest, grešnu narav.

4. Bog je odlučio da ćemo naslijediti krivnju onoga koga je Bog izabrao (Adama) da bude naš predstavnik.

5. Djeca (uključujući židovsku i hrvatsku djecu) nasljeđuju krivnju za zločine svojih predaka. (1/3 Traducijanskog gledišta)

P: U Rimljanima 5,12, kako su svi sagriješili u Adamu?

O: Adam i Eva su sagriješili, a da prvo nisu imali griješnu narav. Svi mi griješimo, imajući Adamovu griješnu narav. Osim toga, kršćani se ne slažu oko toga. Evo nekih stajališta.

Dokazani rezultat: Budući da svi griješimo, taj rezultat dokazuje da su smrt i grijeh došli svim ljudima rođenima kroz Adama.

Sudjelovanje samo u prokletstvu: Zbog uzroka (Adama), rezultat je da mi (čovječanstvo) svi imamo prokletstva smrti i grešne naravi. (Rimljanima 5:14)

Sudjelovanje u krivnji i prokletstvu: Zbog uzroka (Adama), rezultat je da smo mi (čovječanstvo) svi sagriješili sudjelovanjem s Adamom i da također svi imamo prokletstvo smrti i grešnu narav.

P: U Rimljanima 5,12-14, ako nas je Bog osudio zbog Adamove krivnje, zašto?

Odgovor: Pravi kršćani se ne slažu, s tri glavna stajališta.

1. Adamova krivnja nam nije pripisana, već samo njegova narav i prokletstva.

2. Kao što je Bog, zbog zahtjeva pravednosti i svetosti u svojoj naravi, prisiljen kazniti grijeh, tako je i prisiljen, zbog zahtjeva pravednosti, pripisati Adamovu krivnju nama.

3. Bog nam nije morao pripisati Adamovu krivnju da bi zadovoljio zahtjeve pravde, ali je to učinio iz drugih razloga.

3a. Da nas Bog nije osudio zbog Adamove krivnje, onda ne bi mogao pravedno "osuditi" Krista kao žrtvu za naše grijehe.

P: U Rimljanima5:12 –18, što je izvornog grijeha?

O: Izvorni grijeh je pojam koji se sastoji od dva dijela:

1. Svi smo naslijedili grešnu narav i od rođenja smo otuđeni od Boga.

2. Svi imamo krivnju, ne samo za vlastite grijehe, nego i za Adamov grijeh.

Kršćani se slažu oko prve točke, ali većina kršćana vjeruje da je druga točka pogrešna. Među prvima koji su podučavali drugu točku bili su Ambrozije Milanski (370.–390. g.) i Augustin iz Hipona. Obojica su bili među prvim kršćanima koji su podržali progon nekršćana. U Novom rječniku kršćanske etike i pastoralne teologije, str. 641–643, o izvornom grijehu stoji: " озbiljnije, postoji nespojivost između pojma krivnje i pojma nasljeđivanja. Naš jezik o krivnji ljudskih osoba čini se smislenim samo u kontekstu odluka i djela u kojima smo mi sami na neki način uključeni."

P: U Poslanici Rimljanima5:12 .–18, kako nam se Adamova krivnja pripisuje (ako uopće)?

O: Poslanica Rimljanima 5,12-18 ne kaže točno kako. Kršćani se uvelike razlikuju u odgovoru na ovo pitanje. Evo nekoliko izjava, a ljudi mogu vjerovati u više njih.

1. Nasljeđujemo Adamovu narav, ali nam se Adamova krivnja nikada ni na koji način nije pripisala.

2. Svi su imali Adamovu krivnju, ali u Kristu je Adamova krivnja oprostena i uklonjena za 100 % svih ljudi. (Teorija predhodne milosti)

3. Adamova je krivnja oprostena i uklonjena za sve, kao i u prethodnoj točki, ali se ponovno nameće onima koji odbace Krista (stanovište Millarda Ericksona).

4. Svi su imali Adamovu krivnju, ali u Kristu je Adamova krivnja oproštena i uklonjena za izabrane.

5. Bebama bi se možda mogla pripisati krivnja za grijeh Adama i biti u jezeru vatrene, bez njihove vlastite osobne krivnje.

6. Ljudi u Jezeru vatre mogu dio svoje patnje pripisati Adamovom grijehu.

7. Zbog naše imputacije, Adamova vlastita krivnja je smanjena.

8. Adamova krivnja nije smanjena, a Bog je krivnju dvaput ubrojio.

9. Adamova krivnja nam se pripisuje, ali ne na nikakav smislen način.

I kalvinisti i nekalvinisti mogu se složiti s ovim u Kalvinskoj Novoj genevskoj studijskoj Bibliji, str. 1775. Tamo stoji da su svi sagriješili u Adamovom grijehu, ali se navodi da Rimljanima 5:12-21 ne objašnjava kako.

P: U Rimljanima5:12 .–19, tko su neki kršćani koji vjeruju da Adamova krivnja uopće nije pripisana nama?

O: Nijedan crkveni pisac iz razdoblja prije Nike nikada nije govorio o tome da mi nosimo krivnju za Adamov grijeh, iako su citirali iz Poslanice Rimljanima 5.

Atanazije Aleksandrijski vjerovao je da smo naslijedili grješnu narav, "Ali Atanazije Aleksandrijski nikada ne nagovještava da sudjelujemo u Adamovoj stvarnoj krivnji, tj. njegovoj moralnoj krivnji,..." (Kelly, Rana kršćanska dogmatika, str. 346-347)

"Helwysovo shvaćanje predestinacije, osim možda učenja o padu čovječanstva u Adamu, anti-kalvinističko je – zapravo, tipično nizozemsko baptističko. Svako imputiranje Adamova grijeha, ili prirodnog učinka Adamova pada, poništava se u pogledu spasenja, budući da se milost daruje svima, da biraju za Boga ili protiv Njega." (Calvin Augustine Pater u knjizi *Karlstadt kao otac baptističkih pokreta, preporod laičkog protestantizma*, str. 267-268)

Je li svima dana mogućnost izabrati za ili protiv Boga u pogledu spasenja? Odgovor na ovo pitanje jedan je od glavnih načina razlikovanja kalvinista od nekalvinista.

P: U Poslanici Rimljanima5:12 .–19, koji su kršćani koji vjeruju da je Adamova krivnja pripisana nama?

O: Augustin iz Hipona (388.–430. g.) (Također je vjerovao da sva neobučena dojenčad odlaze u pakao.)

P: U Rimljanima5:12 .–19, postoje li još neki pogledi koje istinski kršćani imaju o tome imamo li ili ne Adamovu krivnju?

O: Postoje tri druga gledišta.

1. Svi imaju Adamovu krivnju, ali Krist je osigurao "prethodnu milost", koja poništava Adamovu krivnju za sve.

2. Adamova krivnja se pripisuje tek nakon što odlučimo griješiti

3. Mi snosimo krivnju za Adamov grijeh, a također snosimo i krivnju za grijehe naših predaka.

P: U Rimljanima 5,12 postoje li neki izvanbiblijski židovski spisi koji nalikuju ovom odlomku?

O: Da. Židovska djela koja nalikuju na poslanicu Rimljanima5:12 su 4. Esdra 7:118 (= 2. Esdra 7:118), Sirah 25:25 i 2. Baruh 23:4; 48:42; 54:19.

Prema knjizi Hard Sayings of the Bible, str. 548, evo što kaže 2. Esdra,

"[Adam] je sagriješio … Odredio si smrt njemu i njegovom potomstvu….

Prvi Adam, opterećen zlom srcem, sagriješio je i bio nadvladan, kao i svi oni koji su potekli od njega. Tako je bolest postala trajna." (2. Esdras 3:7, 21-22)

"O Adame, što si učinio? Jer iako si griješio, pad nije bio samo tvoj, nego i naš, koji smo tvoje potomstvo." (2. Esdras 7:118).

Primijetite da se ovdje govori o posljedicama za nas: mi smo pali, bolesni i imamo smrt. Ne kaže se da smo krivi za Adamov grijeh.

P: U Rimljanima 5,12, kako su Augustin iz Hipona i latinska Vulgata pogrešno prevodili ovaj odlomak?

O: Poslanica Rimljanima5:12 bila je pogrešno shvaćena od strane Augustina (r. 5., str. 302), prema M. Ericksonu (str. 636), C. Danielu (str. 242) i J.N.D. Kellyju (str. 354), budući da latinska Vulgata kaže "u kome" (in quo), dok grčki tekst kaže "jer".

P: U Rimljanima 5,12, je li Bog okrivio ili "namjestio" svakoga za Adamovu krivnju, kao i za njihovu vlastitu?

O: Od početka srednjeg vijeka nadalje, katolička, reformirana i mnoge luteranske crkve učile su da nosimo Adamovu krivnju, kao i vlastitu. Kao što su neki reformirani kršćani potvrdili kad sam ih ispitivao, samo je dio patnje ljudi u paklu zbog onoga što su sami učinili. Dio patnje također nije zbog ničega što su učinili, već ih Bog kažnjava zbog onoga što je Adam učinio.

Međutim, taj je pojam bio odsutan u ranoj crkvi (do Ambrozija i Augustina) i kod onih koji su govorili koine dijalektom grčkog, koji je bio jezik Novog zavjeta.

Justin Mučenik (oko 150. g.) "I opet, ako ljudska rasa nema moć izbjegavanja zla i odabira dobra slobodnom voljom, nije odgovorna za svoje postupke..." (Prva apologija Justina Mučenika, gl. 43, str. 177) "Gornje navedene riječi David je izrekao 1500 godina prije Krista... Ali da ne bi netko, iz onoga što smo rekli, pomislio da kažemo kako se sve što se događa događa fatalnom nužnošću, jer je predviđeno kao unaprijed znano, i to objašnjavamo." (Prva apologija Justinova, pog. 43, 44, str. 177)

Atenagoras (177. g.) "Kao i kod ljudi, koji imaju slobodu izbora i za vrlinu i za porok (jer ne biste ni počašćivali dobre ni kažnjavali zle, da porok i vrlina nisu u njihovoj vlasti)" Molba za kršćane, gl. 24, str. 142

Bazilije iz Kappadokije (357. – 379. g.) Prolegomena "S druge strane, za zla pakla uzrok nije Bog, nego mi sami. Izvor i korijen grijeha je ono što je pod našom kontrolom i našom slobodnom voljom." (Prolegomena u seriji Očevi Crkve iz Nice i poslije Nice, Druga serija, sv. 8, str. lviii)

P: U Rimljanima 5,15, znači li fizička smrt svih ljudi da smo svi krivi za Adamov grijeh, čak i bebe?

O: Ne. Ako bi fizička smrt bila dokaz krivnje u Adamu, onda bi i životinje bile krive za Adamov grijeh, jer i one fizički umiru. Fizička smrt za Adamove potomke je prokletstvo i posljedica grijeha Adama i Eve, ali to ne dokazuje da nas Bog proglašava krivima za tuđe grijehe. Ezekiel 18 i Ponovljeni zakon 24,16 pokazuju da osoba ne umire za grijeh svoga oca, nego samo za svoj.

P: U Rimljanima 5,16.18, kojim je procesom osuda bila rezultat jednoga grijeha?

O: Kršćani se ne slažu oko toga. Evo šest mogućnosti, a može se vjerovati u njihovu kombinaciju.

1. Nije navedeno. Fusnota u Novom genevskom studijskom prijevodu Biblije na str. 1775. kaže: "Pavao ne objašnjava kako je čitavo čovječanstvo bilo uključeno s Adamom u njegovom grijehu, već jednostavno utvrđuje tu činjenicu. Svi su sagriješili u Adamovom grijehu."

2. Djeca (primjer: bebe s AIDS-om) mogu u ovom životu naslijediti posljedice grijeha, iako nisu kriva.

3. Važnije od 2., Bog je osudio svakoga od nas (nas i Adama) zbog onoga što je svatko od nas učinio.

4. Uz 2-3, naslijedili smo Adamovu palu, grešnu i odvojenu narav, a ta narav jamči da ćemo griješiti i biti osuđeni.

5. Uz 2-4, Bog je proglasio ljude krivima za djela koja nisu počinili. (Stoga nije nimalo u suprotnosti s Božjom pravednošću slati neobrezane bebe i fetuse da budu mučeni zauvijek u paklu, iako nikada nisu počinili grijehe niti prekršili zakon. Iako nisu bili svjesni grijeha i optuženi za tuđa djela, Bog je i dalje pravedan svojom božanskom, nepojmljivom pravdom.) (Federal Headship view) Pogledajte Encyclopedia of Bible Difficulties, str. 388-390, za više o Federal Headship view.

6. Osim toga, djeca su osuđena pred čovjekom i Bogom za zločine svojih roditelja i predaka, budući da su njihove duše stvorene od duša roditelja. (1/3 Traducijanskog pogleda)

P: U Rimljanima 5,19, kako su mnogi postali grešnici?

O: Kao i u prethodnom pitanju, kršćani se ne slažu oko toga. Opet, evo šest mogućnosti i može se vjerovati u njihovu kombinaciju.

1. Ovaj stih ne navodi izričito kako.

2. Postali smo smrtni i otvorena su vrata za grijeh.

3. Važnije od 2., budući da je Bog sudio Adamu za ono što je učinio, Bog sudi svakome od nas na isti način za ono što smo učinili.

4. Uz 2. i 3., ne samo da smo grešnici jer griješimo, nego i griješimo jer smo grešnici; drugim riječima, imamo grešnu narav.

5. Uz 2-4, odgovorni smo za ono za što osobno nismo krivi (Boettner str. 77-78), ili za grijehe koje osobno nismo počinili (ibid. str. 238).

6. Uz 2-5, svatko tko je rođen od izdajice, preljubnika ili grešnika, trebao bi biti kažnjen kao izdajica, preljubnik ili grešnik. (1/3 Traducijanskog gledišta, što je suprotno Ezekielu 18 i Ponovljenom zakonu 24:16.)

P: U Rimljanima 5,19, ako su svi učinjeni grešnicima u Adamu, a svi pravednima u Kristu, znači li to da se svi spašavaju, kako uči hereza univerzalizma?

O: Ne. Prvo "svi" su svi koji su u Adamu. Drugo "svi" su svi koji su u Kristu. Nisu svi u Kristu. To je učenje kulta Dječje Božje. Pravi kršćani (barem od vremena Rufina) slažu se da je univerzalizam pogrešan, ali neokalvinisti i kalvinisti imaju dva vrlo različita razloga za to.

Među nekalkvinistima su "četverotočkaški kalvinisti", luteranci, "kalminijanci", arminijanci i drugi. Oni kažu da je Krist ponudio otkupninu za sve. Uobičajena ilustracija je sljedeća: Recimo da je čovjek imao dug od milijun dolara koji nije mogao platiti. Velikodušan, bogat prijatelj otvorio je bankovni račun na ime tog čovjeka s milijunom dolara i rekao mu da podigne milijun dolara i plati dug. Pretpostavimo da čovjek nije vjerovao bogatom prijatelju ili je pak podigao novac i rasipnički ga potrošio. Tada bi čovjek i dalje bio odgovoran za svoj dug, unatoč velikodušnosti bogatog prijatelja.

Prema Svetom pismu, ovo je zaključak triju učenja iz Svetog pisma.

N1. Krist je iskupio sve (1. Timoteju 2:5-6; 1. Ivanova 2:2; Rimljanima11:32 ; 1. Timoteju4:10 ), i Bog nudi i zapovijeda poslušnost Evanđelju svima (2. Solunjanima 1:8; Titu 2:11).

N2. Neki će otići u Jezero ognjenog sumpor­a (Otkrivenje19:20 ;20:10 -15; 21:8; Matej 13:24-43; 25:31-46).

N3. Ljudi će vječno biti u paklu (Matej 18,8; 25,41.46;3:12 ; Juda 7; 2. Solunjanima 1,9; Otkrivenje 20,10; 14,9-11).

Kalvinisti, moguće osim amiraldijanskih kalvinista, uče da prvi "svi" u Rimljanima 5,18 ima drukčiji opseg od drugog "svi" u 5,18, te da prvi "mnogi" u Rimljanima 5,19 ima drukčiji opseg od drugog "mnogi" u 5,19. Možda je temeljno načelo najrigoroznijeg kalvinizma ne konačno pomirenje, već negiranje univerzalnog pomirenja, odnosno učenja da Krist nije umro za sve. Mnogi su stvoreni bez mogućnosti da pobjegnu od plamena Druge smrti.

Zašto bi neki kalvinisti tako razmišljali? Vjerujem da je jedan od dva glavna razloga zbog kojih tako razmišljaju pogrešno shvaćanje Božje suverenosti. Drugi je razlog pogrešno definiranje ljudske pokvarenosti na način koji ograničava Boga kao nesposobnog ili nevoljnog djelovati u svakome.

Pogrešno razumijevanje Božje suverenosti: Neki kalvinisti imaju, po mom mišljenju, ispravan pogled na Božju suverenost. Bog, koji može činiti što god želi, može odlučiti prenijeti dio svoje suverenosti na ograničeno vrijeme. Bog može dopustiti da se dogode stvari, poput grijeha, koje tješe njegovo srce. Međutim, mnogi kalvinisti nisu dosegli to razumijevanje. Umjesto toga, oni misle sljedeće.

#1. Mnogi biblijski stihovi govore o Božjoj posebnoj ljubavi i milosti za izabrane, a mnogi ne-kalvinisti ne obraćaju pozornost na te stihove. (Dva ključna primjera su Rimljanima 9,6-23 i Rimljanima 11,3-23)

#2. Mnogi biblijski stihovi govore o Božjem predznanom, nezaustavljivom planu koji uključuje sve i svakoga, čak i zlikovce. (Primjeri uključuju Efežanima 1,11; Izreke 16,4)

#3. Zbog usredotočene pažnje na prethodne dvije istine, mnogi (ali ne i svi) kalvinisti umanjuju važnost stihova u kojima Bog pokazuje da ljudi imaju pravi izbor (Jošua 24:22-23) i da je Bog ljudima dao slobodu da Mu slome srce (Jeremija 9:1; Matej 23:37-39, itd.)

Zašto se kalvinisti tako osjećaju? Vjerujem da je to iz dva glavna razloga.

Kalvinistička pogreška br. 1 (apsolutna sigurnost budućnosti isključuje istinske izbore). Ljudima je teško shvatiti da je Bog veći od vremena. Kada ljudi to ne shvate, onda je od njih tražiti da doista razumiju da ljudi imaju istinske izbore, a da Bog sa apsolutnom sigurnošću zna ono što mi nazivamo budućnošću, poput traženja od učenika sedmog razreda da razumiju kalkulus; činilo bi se previše zbunjujućim.

Mnogi dobri kršćani zadovoljni su istovremeno prihvaćati ove dvije istine, ne shvaćajući kako one međusobno djeluju, ali i dalje vjerujući da su obje istinite. Drugi ljudi upadaju u teološke poteškoće, slične fatalizmu, odbacujući istinu da imamo izbor i pretvarajući nas u robote. Još drugi ljudi upadaju u teološke poteškoće finitizma (učenja o konačnom Bogu) odbacujući istinu da Bog sa apsolutnom sigurnošću zna budućnost.

Kalvinistička zabluda br. 2 (nema izgubljenih slučajeva). Drugi razlog zašto kalvinisti smatraju da je kalvinizam istinit dobro je objašnjen u kalvinskoj knjizi Michaela Hortona "Putting Amazing Back into Grace". On ima poglavlje pod naslovom "Nema izgubljenih slučajeva". Budući da je Bog svemoguć, svemogućeg znanja, suveren i da se ništa ne događa osim onoga što Bog dopušta, Horton tvrdi da Bog ne bi mogao učiniti išta uzalud, odnosno da se ne bi moglo dogoditi ništa što Bog, u širem smislu, ne želi.

Međutim, Isus je jadikovao nad odbijanjem Židova da Ga prihvate u Mateju 23,37-39.

Farizeji su "odbacili Božju namjeru za sebe" u Luki7:30 .

Pavao je molio crkvenjake da ne primaju Božju milost uzalud u 2. Korinćanima 6,1.

Isus je zaplakao nad svojim narodom. Zašto plakati, ako Bog nije želio da oni išta drugačije učine?

Konačno, treba spomenuti da se ne slažu svi kalvinisti s tvrdnjom da "nema izgubljenih slučajeva". Pokojni Francis Schaeffer, švicarski kalvinist, rekao je u djelu Crkva na kraju dvadesetog stoljeća: "Mi možemo proslaviti Boga, a i Stari i Novi zavjet kažu da čak možemo i rastužiti Boga. To je ogromno." (Himne za Božji narod br. 364) Ako drugi mogu shvatiti, kao što je to učinio Francis Schaeffer, točno što je Bog učinio kada je ljudima omogućio da Ga rastuže, naša će se strahopoštovanje pred Božjom nevjerojatnom milošću još više povećati.

P: U Rimljanima 5,19, budući da je univerzalizam opovrgnut u drugim stihovima, na koji su način opravdani svi koji su stvoreni grešnicima?

O: Kršćani se ne slažu oko toga. Evo nekih gledišta.

1. Osnova za moguću opravdanost za sve.

2. Svi izabrani su zapravo opravdani, a svi grešnici znači izabrani grešnici.

3. Neprecizna formulacija za demonstraciju paralele: Krist utječe na svoje jednako sigurno kao što Adam utječe na svoje.

P: U Rimljanima 5,19, čini li nas grijeh grešnicima ili nas činjenica da smo grešnici tjera na grijeh?

O: Kršćani se ponekad spore oko ove točke, ali ispravan odgovor je i jedno i drugo. Grješnik je onaj tko je odvojen od Boga. Griješenje nas čini grješnicima, ali i rođeni smo u početnom stanju odvojenosti od Boga. Stoga smo prvo po prirodi rođeni grješnici, a nakon što sagriješimo, postajemo grješnici djelovanjem.

P: U Rimljanima xml-ph-0000@deepl.internal, kako je svrha zakona bila povećati grijeh?

O: Na to odgovaraju Poslanica Rimljanima4:15 . i Poslanica Rimljanima 5,12, koje pokazuju da Bog ne računa grijeh kao prijestup tamo gdje nema zakona. Drugim riječima, Bog ne računa nenamjeran grijeh dok osoba nije svjesna da je to grijeh. Poslanica Rimljanima 7,7-13 detaljnije objašnjava, zaključujući da je zakon dan kako bi se grijeh prepoznao kao grijeh.

Riječ "dodao" bolje se može prevesti kao "ubacio se pored". To je isti glagol koji se koristi u Poslanici Galaćanima 2,4 za lažne braće koji su se ubacili među prave vjernike.

P: U Rimljanima 6., kako se ovo povezuje s Rimljanima 5.?

A: U 5. poglavlju Poslanice Rimljanima govori se o dvjema osobama, starcu – Adamu i novcu – Kristu. 6. poglavlje Poslanice Rimljanima čini to osobnim, primjenjujući ga na naše živote. 5. poglavlje Poslanice Rimljanima trijumfalo završava time što je grijeh, iako se povećao, doveo do još veće milosti. 6. poglavlje objašnjava zašto ne možemo nastaviti griješiti samo zato što sada imamo milost.

P: U Rimljanima 6, koji su pet ključnih pojmova koji se uspoređuju i kontrastiraju?

O: Sudbina onoga tko smo: (naš stari čovjek vodi u smrt, a novi život Krista u nama), moć u nama (robovi grijeha, slobodni kao robovi Kristovi). Pavao je već govorio o ljudima prije i poslije Krista, o grijehu i novom životu te o zakonu i milosti, ali 6. poglavlje pokazuje kako se oni uklapaju.

Ovdje su učestalosti riječi u ovom poglavlju.

vi/sebe/mi/nas/naše (42X),

grijeh/griješiti (17X),

i umrijeti/umro/smrt (16X),

živjeti/život (8X),

Krist/Isus (6X),

robovi/robovanje/vladanje (11X) (rob/porobiti (8X))

Ostale riječi su:

Sloboda (4X)

milost (3X)

zakon (2X)

Ujedinjeni u Kristu (2X)

P: U Rimljanima 6,1 što možete reći nekršćaninu koji kaže da kršćani misle da mogu raditi što god žele jer imaju "osiguranje od požara"?

O: Postoje četiri razloga da to ne čine, pod pretpostavkom da su oni istinski vjernik koji ide u nebo.

Rimljanima 6,1-11 kaže da ne možete, jer ste pozicijski sjedinjeni s Kristom.

Rimljanima 6:12-14 kaže da ne morate, jer iskustveno, Božja je milost slomila vlast grijeha nad vama.

Rimljanima 6,15–19 kaže da ne smijete, jer naglašeno, ne želite da vas grijeh ovlada.

Rimljanima 6,20–23 kaže da je bolje da ne, jer je u konačnici plaća grijeha smrt.

P: U Rimljanima 6,1 što možete reći antinomijskom kršćaninu?

Postoji razlika između života pod milošću i zloupotrebe milosti. Ako ste roditelj čije se dijete neprimjereno ponaša u trgovačkom centru, ranije biste ga odveli kući. Ako se mi neprimjereno ponašamo, naš nas nebeski Otac također može ranije odvesti kući. Grigorij Rasputin i ruski kult hlystija tako su mislili.

Moramo shvatiti da smo ponovno rođeni za nešto bolje od ovoga. Jednom je Augustin iz Hipona pozdravila žena koja mu je bila ljubavnica prije nego što je došao k Kristu. Augustin je brzo otišao. Ona je povikala za njim: "Augustine, to sam ja, to sam ja!" On je preko ramena uzvratio: "Da, znam, ali to više nisam ja!"

P: U Rimljanima 6,1 i 15, zašto ne bismo griješili da bi se milost obilovala?

O: To je otprilike kao da postavljate sljedeće pitanje. Budući da smo zahvalni liječniku koji nam spašava život nakon prometne nesreće, trebali bismo se truditi upasti u sve nesreće u koje možemo?

Kao što je John MacArthur, Jr. rekao: "Zašto bismo pretpostavljali da su ljudi koji žive u neprekinutom obrascu preljubništva, bludnosti, homoseksualnosti, prijevare i svakoj zamislivoj vrsti otvorenog pretjerivanja doista rođeni iznova?"

P: U Rimljanima 6,1-4, što ovo govori o prijelazu iz jednoga kraljevstva u drugo?

Baš kao što žabica koja diše u vodi postaje žaba koja diše zrakom i nikada se ne vraća, tako i mi prelazimo iz žurbe prema smrti u život novim životom. Nije samo da su "staro ja" i moja griješna narav raspeti s Kristom, već je cijelo moje ja raspeto s Kristom, jer je to bilo potrebno.

Q: U Rimljanima 6,1-14 i Rimljanima 6,15-23, koje su sličnosti i razlike između Pavlovih dvaju argumenata?

A: Oba dijela imaju "okvir". Oba počinju spominjanjem milosti i ulaze u njezine aspekte. Prvi dio završava time da nismo pod zakonom, nego pod milošću, dok drugi dio završava smrću i [milostivim] darom vječnog života.

Prvi dio, Rimljanima 6,1–14, naglašava naše sjedinjenje s Kristom u Njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću te našu smrt za grijeh i novi život u Kristu. Ne spominje se ništa o ropstvu.

Drugi dio, Rimljanima 6:15-23, naglašava da je svatko ili rob grijeha ili rob Boga. Ne govori ništa o sjedinjenju s Kristom.

Prvi dio treba doći prije, jer je on korijen drugog dijela. Prvi dio naglašava naš identitet, a drugi naglašava Božju zapovijed nama.

P: U Rimljanima 6,4, što to govori o krštenju?

O: Biti pokopan s Kristom u krštenju nema puno smisla ako se koristi polijevanje, samo uranjanje ima smisla.

P: U Rimljanima 6,5-7 radi li se o Kristovom uskrsnuću ili o uskrsnuću vjernika?

O: Pavao ovdje misli na Kristovo uskrsnuće. Kako je Krist uskrsnuo u život (prošlo vrijeme), mi sada imamo novi život. Bit ćemo i fizički uskrsnuti, ali posljednja vremena ovdje nisu izričito spomenuta.

P: U Rimljanima 6,5-7, kako smo ujedinjeni s Isusom u smrti i novom životu?

O: Poslanica Rimljanima 6 je dublje objašnjenje načina na koji Bog ostvaruje svoje spasenje u nama, kao što je to opisano u Poslanici Filipljanima 2:12-13. Neki Pavlovo pisanje o spasenju vide kao "sudsku" opravdanost, a drugi kao "sudjelovanje" u posvećenju, no istina je da Pavao naglašava oboje. Mi nismo pokopani u vlastitom grobu, već smo metaforički pokopani zajedno s Kristom u Njegovom. Postoje barem tri načina na koje se ovo može promatrati.

Prekid s starim životom, prijelaz u drugo kraljevstvo i rođenje u novi život.

Odričući se starog gospodara i pokoravajući se novom gospodaru.

Odvraćanje od stare sudbine i prihvaćanje nove sudbine.

P: U Rim 6,5-7; Gal 2,20; Kol 3,9; Efe 4,22; kako je naše staro ja raspelo u Kristu?

Odgovor: Ne stoji "naša stara griješna narav", nego "naše staro ja", što znači sve nas. Imamo želje, ciljeve, ambicije, donosimo odluke i biramo kako ćemo provesti svoje vrijeme i potrošiti novac. Biti raspet s Kristom utječe na svaku od tih područja.

Evangelistički komentar Biblije, str. 937, ovo vidi kao "neizbježnu napetost" između našeg autentičnog i neautentičnog ja. Dolazak k Kristu ne znači da ste završili bitku; već znači da se tek sada pridružujete jednoj.

P: U Rim 6:5; 8; i 1 Kor 15, jesu li vjernici umrli s Kristom, ali još nisu uskrsnuli s Njim, ili jesu li već uskrsnuli s Kristom u Kol2:13 . i Efe 2:5-6?

O: Položajno smo već uskrsnuli za život po Kristu u našem duhu, a naša će tijela u budućnosti biti fizički uskrsnuta s Kristom. Osim stihova iz pitanja koji to spominju, sljedeći su dodatni stihovi koje je Pavao poučio kako bi ilustrirao obje strane.

U poslanici Rimljanima6:11 stoji: "Tako i vi smatrajte sebe mrtvima za grijeh, a živima za Boga u Kristu Isusu."

Rimljanima 8,10–11 jasno prikazuje oba aspekta: "A ako je Krist u vama, tijelo je vaše mrtvo zbog grijeha, a duh je živ zbog pravednosti. I ako živi u vama Duh Onoga koji uskrsnuo je Isusa iz mrtvih, Onaj koji uskrsnuo je Krista Isusa iz mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji živi u vama."

Slično tome, Kološanima 3,1-4 također prikazuje oba aspekta. "Stoga, budući da ste uskrsnuli s Kristom, težite onome što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Smjerujte na ono što je gore, a ne na zemaljske stvari. Jer umrli ste i život vam je sada [aorist perfektiv] skriven s Kristom u Bogu. Kada se Krist, koji je vaš život, pojavi, tada ćete i vi s Njim [buduće vrijeme] pojaviti se u slavi."

Rimljanima 6,5; 8 i 1. Korinćanima ne poriču da smo već uskrsnuli s Kristom u našem duhu i položajno. Naprotiv, potvrđuju da to nije samo duhovno uskrsnuće, već i buduće tjelesno uskrsnuće. Slično tome, Kološanima 2,13 i Efežanima 2,5-6 ne poriču buduće tjelesno uskrsnuće; naprotiv, potvrđuju da to nije samo budući događaj, već i sadašnji život u duhu.

(Biblijski citati preuzeti su iz BSB-a.)

P: U Rimljanima 6,6, što točno jest "tijelo grijeha"?

O: U usporedbi i kontrastu starog i novog života, ovo opisuje dva aspekta našeg starog života. Prije Krista, mi u našem tijelu žudimo za grijehom i živimo za grijeh. Drugo, mi u našem tijelu robovi smo našeg gospodara: grijeha. Otkako smo došli k Kristu, fizičko tijelo je isto, ali ono što oživljava i motivira tijelo sada je drugačije.

P: U Rimljanima 6,7, budući da su kršćani mrtvi u Kristu i oslobođeni od grijeha, zašto kršćani i dalje griješe?

O: Iako će kršćani iskusiti bezgrješnost na nebu, to nije ono na što se ovaj stih odnosi. Poslanica Rimljanima 6,7 ne kaže da su kršćani bezgrešni, već samo da su oslobođeni ropstva grijehu.

Međutim, kao što rob možda nije čuo ili nije povjerovao poruci da je oslobođen, ponekad se kršćani ponašaju kao da su još uvijek robovi grijehu. Ako bi kršćanin ikada rekao: "Moram griješiti, nemam izbora", taj bi kršćanin govorio neistinu. Iako već imamo novi život u Kristu, Bog preko Pavla vidi potrebu da nam ovdje da zapovijed, čijoj poslušnosti imamo izbor. Iako je Bog proglasio da grijeh više nema kontrolu, mi ga moramo aktivno svrgnuti s prijestolja u svojim životima.

Svi kršćani se slažu da smo na dva načina oslobođeni od grijeha, ali se stručnjaci razilaze oko primarne namjere ovog konkretnog stiha.

Slobodni smo od zakonske kazne grijeha

"Mi smo opravdani" New International Bible Commentary, str. 1328

"Evo čovjeka, na primjer, koji je osuđen na smrt na električnoj stolici zbog ubojstva policajca. Čim je umro, oslobođen je (doslovno 'oslobođen') od tog grijeha. Kazna je plaćena i slučaj je zatvoren." Believer's Bible Commentary str. 1702. (Podebljano je u originalu.)

Komentar Biblijskog znanja: Novi zavjet, str. 463, kaže: "Sljedeća klauza (Rim. 6:6b-7) zapravo objašnjava prvu klauzu (r. 6a). U svom nerodenom stanju vjernik je bio porobljen grijehu. Ali njegov je 'stari čovjek' bio razapet (identificiran) s Kristom i to je temelj oslobođenja od porobljavanja grijehu. Tko god je umro, oslobođen je od grijeha. Riječi "oslobođen je" labava su prijevod izraza dedikaiotai, što doslovno znači "oslobođen je ili proglašen pravednim". Perfekt ovog stiha opisuje prošlu radnju s trajnim učinkom ili snagom. Grijeh više nema zakonsko pravo nametnuti svoju vlast i kontrolu nad vjernikom, jer je on umro s Kristom." (Podebljano u originalu.)

The Expositor's Greek New Testament, sv. 2, str. 633: "Smrt oslobađa ljude od svih potraživanja, osobito (da dođemo do slučaja koji nas zanima) oslobađa nas, koji smo umrli s Kristom, od potraživanja grijeha, našeg starog gospodara, da nas i dalje vlada."

Slobodni smo od ropstva grijeha

Douglas Moo raspravlja o tri stajališta o ovoj frazi: oslobođenje od pravne kazne, umiranje s Kristom i oslobođenje od ropstva, te kaže da je treće stajalište ispravno. "Smrt prekida stisak grijeha na osobi". Douglas Moo u The Wycliffe Exegetical Commentary, str. 394 (pozivajući se na komentatore Godeta, Michela, Kasemanna).

"Oslobođeni od okova i moći [grijeha]" (NIV Study Bible str. 1714)

"U našem odnosu s Kristom oslobođeni smo ropstva grijehu; ipak je moguće čak i kršćaninu 'dopustiti grijehu da vlada' (Rim 6,12)." Teško shvatljive izjave Biblije str. 553. ( kurziv u originalu)

"u Kristu vjernici su potencijalno gospodari nad smrću i grijehom" Evangelical Commentary on the Bible str. 937

"Slobodni od vlasti grijeha. Njegova je vlast slomljena." The Expositor's Bible Commentary vol.10 str. 70.

P: U Rimljanima 6,11, kako se smatramo mrtvima za grijeh?

O: Postoje tri aspekta.

Potpuno plaćeno u prošlosti: Naši su grijesi pribijeni na križ Kristovom smrću za nas. Proglašeni smo svetima jer je naš dug u potpunosti plaćen.

Novi život u sadašnjosti: Danas smo oslobođeni od vlasti grijeha i posvećujemo se, da bismo iz dana u dan postajali svetiji. Ne bismo se samo trebali boriti protiv grijeha u svojim životima; mi bismo trebali biti pobjednici i nadvladati grijeh u svojim životima. Ako vi, kao kršćanin, ikada kažete: "Ja sam samo grešnik, ne mogu si pomoći", onda ste zaboravili moć koja je u vama.

Bez grijeha u budućnosti: Jednog dana, na nebu, bit ćemo potpuno bez grijeha. Grješne želje, planovi i ovisnosti sve će nestati. No trebali bismo pokušati početi živjeti na taj način već danas.

P: U Rimljanima 6,14, kako biste objasnili sedmodnevnom adventistu da nismo pod zakonom, nego pod milošću?

O: Ne planina Sinaj stvara svece u Kristu, nego Kalvarija. Prvo ih upitajte vjeruju li da nismo pod zakonom, nego pod milošću. Ako se ne slažu, citirajte Rimljanima 6,14 i upitajte vjeruju li da je Pavalova poslanica Božja Riječ ili ne? Ako kažu da jest, onda recite da možemo raspraviti o tome kako nismo pod zakonom, nego pod milošću, ali tvrdnja da smo još uvijek pod zakonom nije opcija za kršćanina koji vjeruje u Bibliju.

Svećenadnevni adventisti mogli bi posumnjati da koristite "milost" kao izgovor da radite što god želite i griješite. Također bi mogli posumnjati (i to s pravom) da ste odbacili stari pisani zakon. I to ste učinili, jer služite na novi način, po Duhu, a ne na stari način, po pisanom zakonu (Rimljanima 7,6). Vidi također 2. Korinćanima 3,3, gdje više ne slijedimo zakon koji je Bog napisao na kamenu, već zakon koji je Bog napisao na tijelu našeg srca. Poslanica Rimljanima 9,32 upozorava da ne budemo poput Židova koji nisu težili pravednosti po vjeri, već po djelima zakona. Krist je poništio pisani zakon u Poslanici Kološanima 2,14. Novi savez učinio je stari zastarjelim, prema Poslanici Hebrejima 8,13.

P: U Rimljanima 6:18,22, praktično govoreći, kako smo oslobođeni od grijeha?

O: Od sada smo oslobođeni od vlasti i vladavine grijeha. Ako vi, kao kršćani, ikada kažete: "Samo sam grešnik, ne mogu si pomoći", onda ste zaboravili na moć koja je u vama.

P: U Rimljanima 6,19, kada Pavao govori "po ljudski rečeno", radi li se ovdje o pojednostavljenju?

O: Da. Novi standardni prijevod (NIV) ovo prevodi kao: "Ovo iznosim ljudskim riječima." Pavao će ponuditi jednostavnu antropomorfnu analogiju jezikom koji mogu razumjeti. Svatko je ili rob gospodara po imenu "Grijeh", ili rob gospodara po imenu "Poslušnost".

Pojednostavljeni pogled na istinu i dalje je istinit, sve dok se prepoznaje kao pojednostavljenje, a ne kao zrcalni odraz stvarnosti.

P: U Rimljanima 6,21, kakve plodove grijeha ljudi imaju zbog kojih bi se trebali sramiti?

O: Evo jednog načina da o njima razmislite.

Sebičnost i rasipanje vremena, ignoriranje Boga i drugih

Mržnja i nanošenje boli drugima, i voljenima i drugima

Ovisnosti i sklonosti prema iskustvu kratkotrajnog užitka

Materijalizam i zloupotrijebljeni novac, utjecaj i resursi

Energia i trud potrošeni na potjeru za prethodnim.

P: U Rimljanima 6,22, koji su blagodati svetosti?

Odgovor: Postoje i sadašnji aspekti i budući aspekti.

Sadašnje: Oslobođeni smo od ropstva grijehu u Rimljanima 6:17-19

I dalje ćemo griješiti (1. Ivanova 1,8), ali ne moramo nastaviti u bilo kojem grijehu (1. Ivanova 3,6,9).

Grijeh više ne vlada u nama u Rimljanima 6:12,14.

Sada možemo stajati neosramoćeni prema Rimljanima 6:21 i Efežanima 5:12.

Ne moramo više skrivati ono što činimo u tajnosti, kao u Efežanima 5:12.

Imamo Božji mir u situacijama iz Filipljanima 4:6-7.

Više nismo slijepi u Efežanima 4:18

Kad smo zbog grijeha "izgubili osjećaj", on se može vratiti u Efežanima 4:19.

Sada smo mudriji i manje glupi u Efežanima 5:15

Često zanemarenu prednost predstavlja to da, kad prestanemo s upornim griješnim djelovanjem, imamo više vremena, kako stoji u Efežanima 5:15-16. Ako netko tko je sve vikende provodio na zabavama ili se opijao i zatim spavao da bi se oporavio od mamurluka prestane, sada ima slobodne vikende koje prije nije imao.

Živimo zahvalnijim životima u Efežanima 5:20.

Slobodni smo težiti pravednosti. Kad smo sveti, više smo slični Bogu (1. Petrova 1,15-16).

Mi se mijenjamo, jer se trenutno obnavljamo prema Efežanima 4:23.

Prestajemo postajati sve više pokvareni u Efežanima 4:22

Budućnost: Čisti srca vidjet će Boga u Mateju 5,8.

Prešli smo iz smrti u život u 1. Ivanova 3:14 i Rimljanima 6:13

Imamo nasljedstvo u Kraljevstvu nebeskom u Efežanima 5:5

Bit ćemo sveti na nebu, jer na nebu nema ničega nesvetog. Oni koji su "oprali svoje haljine" bit će u novom nebu i novoj zemlji u Otkrivenju 22:14-15.

P: Što je dijagram četiri aspekta?

O: Evo dijagrama.

Zamislite da se netko usredotočio samo na jednu ili dvije strane kvadrata. Kakva bi bila njihova teologija?

Donji lijevi kut: Ako bi se usredotočili na porobljavanje volje i na to da je potrebno da nam se naši grješni, sebični porivi razapnu, isključujući činjenicu da smo sada slobodni i ujedinjeni s Kristom, mogli bi izgubiti pojam da smo sada oslobođeni od grijeha. Mogli bi zaboraviti da se očekuje da smo sada oslobođeni od grijeha i da ne nastavljamo griješiti. To ne znači da više nikada nećemo sagriješiti, ali nijedan grijeh ne bi smio imati vlast nad našim životom. Ako je tako, onda nemamo normalan kršćanski život.

Gornji lijevi kut: Ako se usredotoče na to da je stari čovjek trebao biti raspet i da bismo trebali biti slobodni živjeti svetim životom, isključujući mjere porobljenosti izgubljene osobe grijehu i potrebu za Kristovom moći u nama, tada bi mogli previdjeti činjenicu da to osoba ne može učiniti sama. Gotovo kao da moralno neutralna osoba treba čuti istinu, a zatim sama postati sveta. Nije da nam Bog može pomoći da budemo sveti, nego mi moramo imati Boga koji djeluje u nama da bismo bili sveti.

Desno gore: Ako bi se usredotočili na to da smo slobodni živjeti svetim životom jer Krist živi u nama, mogli bi podcijeniti moć grijeha koju je kršćanin morao nadvladati. Čak i kao vjernik, potpuno predan ljubavi i poslušnosti Bogu, i dalje se u našem srcu vodi borba. Trebali bismo pobjeđivati u borbi s Kristom u nama, ali nemojte umanjivati ozbiljnost te borbe.

Donja desna: Ako bi se usredotočili na to koliko smo robovi grijehu i na Krista koji živi u nama, a s malim ili nikakvim očekivanjem da bismo trebali biti raspeti u Kristu i živjeti svetim životom, mogli bi pomisliti da mogu imati radost biti u Božjoj volji bez pokajanja i prestanka sa svojim grijehom.

P: U Rimljanima 6,22, u evangelizaciji koliko bismo trebali naglašavati da su kršćani robovi Božji?

O: Do trenutka kada osoba postane kršćanin, to joj ne bi trebalo biti iznenađenje. Ako govorimo o prihvaćanju Krista kao vašeg Spasitelja, a ne uspijemo govoriti o prihvaćanju njega kao vašeg Gospodina, dali smo samo dio poruke. Isus se spominje kao Gospodin u objavljivanju evanđelja u Djela apostolskih 10,36; 16,31; 17,24-31; 22,10,19-20. Iako Djela 13,16-41 ne govore o robovima i Gospodinu, govore o pokajanju u Djela 13,24. S druge strane, u nekim kratkim govorima Pavao još nije došao do tog dijela, kao što je slučaj u Djela 24,10-22.

P: U Rimljanima 6,23, kako biste saželi ovo poglavlje?

Odgovor: Postoje dva gospodara (grijeh i Bog), dva načina (plata i besplatni dar) i dvije sudbine (smrt i vječni život).

P: U Rimljanima 7,5, zašto se čini da "ne" često zvuči kao poziv na djelovanje da se to učini?

O: Naše griješno biće često tako funkcionira. Grčka riječ za "priliku" izvorno je bila vojni pojam koji je značio utvrdu ili bazu za operacije. Jedan dio griješne naravi jest želja da budemo sebični na štetu služenja Bogu. Ali drugi dio je želja da se zbog toga pobunimo.

P: U Rimljanima 7,6, u ovoj ilustraciji je li Mojsijev zakon "umro"?

O: Na neki način, da. U Mateju 5,17 stoji da Krist nije došao uništiti Zakon, nego ga ispuniti. U Mateju 5,18 rekao je da ništa od Zakona neće nestati dok se sve ne ispuni. Svojim raspećem Krist je preuzeo zahtjeve Zakona i metaforički ih pribio na križ u Poslanici Kološanima 2,14. S druge strane, u ovoj ilustraciji, u Poslanici Rimljanima 7,4,6 mi smo umrli zakonu.

P: U Rimljanima 7,6b, kako služimo na novi način Duha, a ne na stari način slova, budući da je Isus rekao u Lk 16,16-17 da ni jedna jota [detalj] neće nestati iz Zakona?

O: Zakon nije promijenjen, ni od Isusa ni od koga drugog. Međutim, Isus je u potpunosti ispunio Zakon za nas i sada služimo na novi način Duhu, a ne na stari način pisane zapovijedi. Isus je rekao u Lk 16,16 da je Zakon i proroci bili do Ivana. Stari je Savez zastario prema Hebrejima 8,13. Pavao je rekao da slovo ubija, a Duh oživljava u 2 Korinćanima 3,6.

To se razlikuje od muslimanskog koncepta abrogacije. Riječi dane preko Muhameda mogle su "ukinuti" prethodne riječi Muhameda, Isusa ili bilo kojeg drugog proroka, naizgled po volji. Isus nije ukinuo Zakon, On ga je ispunio za nas i sada služimo na drugačiji način.

Na primjer, Stari zavjet zabranjivao je jesti devino meso, škampe i svinjetinu. Isus, proglašavajući svu hranu čistom (Marko 7:19 ), nije izmijenio Zakon Starog zavjeta, već nas je učinio slugama na novi način.

Uzgred, muslimani povremeno ističu da kršćani ne pridržavaju prehrambene zakone Starog zavjeta. No, ni muslimani ih ne pridržavaju, jer smatraju da je Muhammedu bilo u redu jesti devino meso. Kršćani također ne kritiziraju muslimane (ili bilo koga drugog) zbog jedenja devine. Poanta je u tome da, ako bi muslimani kritizirali Isusa ili kršćane zbog učenja koje nadilazi zakon, bilo koji razlog koji navedu najvjerojatnije bi bio i kritika Muhameda zbog jedenja devine i tvrdnji da je neke stvari ukinuo.

P: U Rimljanima 7,9, kako je Pavao živio bez zakona?

O: Rimljanima 4,15 i 5,13 kažu da grijeh, iako i dalje postoji, ne računa se ondje gdje nema zakona. Pavao se osjećao bez krivnje sve dok nije upoznao zakon. Osoba se pred sudom nije smatrala krivom za namjerno kršenje zakona (moralnog ili drugog) ako je bila u nevinom neznanju zakona. Naravno, čak su i ljudi neupućeni u judaizam imali zakon svoje savjesti ispisano na svojim srcima. Pavao nije govorio o određenom razdoblju u vlastitom životu, već o stanju u životu svake pojedine osobe.

P: U Rimljanima 7,9-11, kako ga je zakon ubio?

O: Nije zakon sam po sebi, već grijeh neposluha zakona. Pavao možda misli na Levitski zakonik 18,5, gdje je obećan život onima koji se pridržavaju zakona, a smrt onima koji ga ne poštuju.

P: U Rimljanima 7,11, što točno jest "obmana grijeha"?

O: Grijeh ne ugaja Bogu, grijeh je zao, šteti tebi, grijeh šteti drugima, grijeh zarazi i grijeh raste, ali postoji još jedan aspekt grijeha. Grijeh vara i vara na dva načina. Prvo, grijeh te navodi da misliš da ono što radiš nije pogrešno, ili barem nije nešto jako važno pogrešno. Misle li ljudi koji pohotno žele da je njihova želja pogrešna? – obično ne. Drugo, grijeh racionalizira kako bi opravdao svoje postupke. Mislite li da ljudi koji požude misle da je njihova želja pogrešna? – obično ne.P: U Poslanici Rimljanima 7,14-24, Pavao ne kritizira zakon, ali što točno on kaže o zakonu?

P: U Rimljanima 7,14-24 Pavao ne kritizira zakon, ali što točno on kaže o zakonu?

Zakon je zastario za nas koji smo u Kristu. Zanimljivo je da to ne kaže da je zakon zastario za one koji nisu u Kristu. Ako oni odbace Krista, onda je zakon sve što imaju da ih spasi, a Pavao kaže da nijedan čovjek neće biti opravdan po zakonu u Poslanici Rimljanima 3,20.

P: U Rimljanima7:14 .–24, radi li se o predkršćanskom ili postkršćanskom iskustvu?

O.: Na praktičnoj razini kršćani su iskusili ovu borbu iz Poslanice Rimljanima 7,14-24 i prije i nakon dolaska k Kristu.

Prije dolaska k Kristu: Neki nekršćani pokušavaju se boriti sa svojom grješnom naravi; drugi su potpuno prestali s borbom i predali se. Istina je da su neki kultovi i neka bihevioralna psihologija natjerali ljude da se odreknu nekih loših navika, poput narkotika, ali to su samo male taktičke pobjede dok rat protiv naše grješne naravi traje.

Nakon dolaska k Kristu: Nakon što postanemo kršćani, i dalje imamo svoju staru tjelesnu narav. Međutim, sada imamo Krista, koji nam daje motivaciju i nadu, i Duha Svetoga u nama, koji nam pomaže u nadvladavanju. Problem nisu samo vanjski čini grijeha koje činimo. Problem je daleko veći. Naša su srca i umovi iznutra pokvareni, i Bog nam ne daje samo oprost, već i pročišćenje i proces preobrazbe kako bismo postali sličniji Kristu. Augustin, Kalvin, Luther i drugi reformatori dijelili su ovo gledište.

Obje: Pavao nije želio precizirati jer se to može odnositi na oboje. U odlomku koristi i prošlu i sadašnju vrjemensku oznaku. Neki nevjernici uopće nemaju borbu sa grijehom: potpuno su opušteni u griješenju koliko god žele. Drugi nevjernici se žestoko bore da pokušaju živjeti dobar život. Ostali bez borbe ne čine teške grijehe i osjećaju da već žive dobar život. Neki mijenjaju u kojoj su od te tri kategorije. Zamislite nevjernika koji se bori s pušenjem, pretilosti ili nečim drugim, a zatim to prevlada. Neki kršćani spadaju u kategoriju onih koji se bore, a neki u kategoriju onih koji prevladavaju. Trebali bismo željeti prijeći u kategoriju onih koji prevladavaju.

P: U Rimljanima 7,14-24, je li postojalo neko židovsko učenje slično ovome?

O: Da, slično u jednom dijelu, ali prilično različito u drugom. Prema W. D. Daviesu u djelu *Paul and Rabbinic Judaism* (1948.), str. 20–27, rabini su učili da u ljudima postoje dva poriva: jedan dobar i jedan zao. Zli poriv postaje aktivniji kad odrasteš. Dobro se potiče kada postaneš sin Zakona. Pavao ovdje govori o dva nagona, ali negira ono što rabini kažu o tome da Zakon ima moć učiniti dobro.

P: U Rimljanima 7,18 zašto je Pavao rekao da u njegovom grešnom tijelu ne prebiva ništa dobro?

O: Jer ništa ne boravi. Ljudi imaju želju biti autonomni kao mali bogovi. Trebali bismo gledati Isusa deset puta više nego što gledamo sebe.

S druge strane, mi nismo "potpuno pokvareni", najgori što možemo biti. Čak i ateisti mogu davati u dobrotvorne svrhe i pomagati drugim ljudima. Ali mi smo "potpuno pokvareni" u smislu da smo toliko loše po sebi da se ne možemo ni približiti Bogu, a da Bog ne dođe najprije k nama.

P: U Rimljanima 8,1 i Rimljanima 7,25b što je zanimljivo u vezi s ovim prijelomom?

O: Pavao često koristi grčku riječ za "dakle" kada prelazi na novi dio misli. Međutim, u ovom slučaju Pavao je upotrijebio "dakle" u Poslanici Rimljanima 7,25b i ponovno u 8,1, kao da je riječ o zaista oštrom prijelazu u razmišljanju. Prvo "dakle" sažima prethodni odlomak, a drugo pokazuje njegove posljedice.

P: U Rimljanima 8,2 kako nas zakon života u Kristu oslobađa od zakona grijeha i smrti, budući da je zakon zakon?

O: Zakon može zamijeniti zakon. Na primjer, kada bacim predmet u zrak, on se NE vraća natrag. Možda je to zato što sam bacao živog papagaja. Kao što kaže Believer's Bible Commentary na str. 1708-1709, zakon gravitacije nikada nije nestao, zakon života ptice nadvladao je zakon gravitacije. Zakon koji nam je dan nije bio loš, ali je, oslabljen našim ljudskim tijelom, bio nesposoban dati nam život.

P: U Rimljanima 8,3 što je neobično u ovoj formulaciji?

O: I u grčkom i u engleskom jeziku čini se da glavni glagol, koji je očito "Bog je učinio", nedostaje. U nekim prijevodima dodan je kurzivom. Pavao je misao započeo na jedan način, a zatim je usred rečenice očito promijenio smjer. To se naziva anakolut, odnosno "prekinuta konstrukcija". To je neuobičajeno i u grčkom i u engleskom jeziku. Pavlovo znanje grčkog jezika zapravo je bilo prilično dobro, ali očito se ovdje uzbuđivao.

P: U Rimljanima 8,3 je li naše tijelo loše?

O: Stvoreno je dobro, ali je palo. Grčka riječ ovdje je "grješno meso" (sarx), a ne "grješni čovjek" kao što stoji u NIV prijevodu. Isus je imao isto meso kao i mi, i ono nije bilo loše. Ali kada ne držimo svoje tjelesne želje pod kontrolom, tada naše meso postaje grješno za nas. Isus je doista bio u tijelu, ali je bio samo u "obličju" grješnog mesa.

P: U Rimljanima 8,6-7, koja su četiri obilježja koja Pavao navodi za mesno razmišljanje?

O: Evo karakteristika.

a) Smrt. To nije samo fizička smrt, već i ostanak u duhovnoj smrti.

b) Ima neprijateljstvo prema Bogu. To znači biti protiv svega što Bog zapovijeda.

c) Nije i ne može biti podložan Božjem zakonu. Nespremni biti pod Božjim zakonom.

d) Ne može ugoditi Bogu. Ako ne žele biti podložni Bogu, imaju neprijateljstvo prema Bogu, onda čak ni mali dobri koraci ne mogu ugoditi Bogu.

U engleskoj povijesti postoji priča o Robinu Hoodu, koji je pljačkao bogate (što je loše) i davao siromašnima (što je dobro), s idejom da se zlo i dobro nekako izjednačuju. To je posve nebiblijsko; ako ste "na plotu" i niste duhovno nastrojeni, čak ni "hraneći siromašne" ne ugodite Bogu.

P: U Rimljanima 8,7, trebamo li tražiti duhovno značenje u Bibliji umjesto jednostavnog značenja?

O: Trebali bismo biti oprezni s pretpostavkom da postoji bilo kakav sukob između doslovnog značenja i "duhovnog značenja". Postoje različite razine razumijevanja i u Bibliji ima mnogo dubokih istina, ali različite istine su komplementarne, inače nisu sve istinite.

Možemo pretpostaviti da je Bog namjeravao da Njegova riječ bude razumljiva Njegovoj djeci. Kada netko kaže da mu je potrebno tajno ili posebno znanje da bi razumio stvari koje Bog nije dopustio nijednom drugom kršćaninu da razumije, tada je njihovo "posebno razumijevanje" sumnjivo kao vlastita fantazija.

Kada roditelj, premijer ili zapovjednik da zapovijed, želi da se ona izvrši onako kako je on namijenio, a ne da se reinterpretira u suprotno od onoga što je rekao. Umjesto da se pitamo trebamo li Bibliju tumačiti "doslovno" nasuprot "duhovno" nasuprot "jednostavno" nasuprot "alegorično", trebali bismo jednostavno željeti tumačiti Bibliju onako kako su je Bog i ljudski autori namijenili.

P: U Rimljanima 8,9-11,14-15, može li netko biti istinski kršćanin, a da nema Duha Svetoga koji prebiva u njemu?

O: Ovi stihovi kažu ne. Jednom mi je svjedokinja Jehove tvrdila da nema Duha Svetoga koji živi u njoj, jer svjedoci Jehovini obično uče da samo 144.000 ima Duha Svetoga u sebi. Pokazao sam joj Rimljanima 8,9-11 i bila je gotovo u suzama. Iako bih vam htio reći da je tada poželjela postati kršćanka i imati Svetoga Duha u sebi, nije se to dogodilo. Sljedeći tjedan vratila se u moj ured i rekla mi da je zaključila kako je Sveti Duh ipak u njoj.

P: U Rimljanima 8:9-11, 14-15, ako Duh Sveti mora biti u vama da biste bili sin Božji, a govorenje u jezicima je dokaz Duha Svetoga, znači li to da svi koji ne govore u jezicima nisu spašeni, kako to uče pentekostne crkve jedinstva?

O: Ne. Govor u jezicima nije jedini dokaz Ducha Svetoga, niti je čak primarni dokaz, što pokazuju Galaćanima 5,22-24 i 1. Korinćanima 13,1. Galaćanima 5,22-24 nabraja plod (a ne plodove) Ducha. 1. Korinćanima 12,29-31 pokazuje da ne govore svi jezicima, kao što ne čine svi čudesa i nisu svi učitelji. 1. Korinćanima 12,31 – 14,1 pokazuje da je najvažniji dio ljubav, a Ivan 14,15 i 21 pokazuju da je bitan plod kršćanskog života poslušnost Isusovim riječima.

P: U Rimljanima 8:9-11,15, ako Duh Sveti mora biti u osobi, inače ta osoba ne pripada Kristu, onda a) idu li sve bebe koje umru u pakao zato što Duh Sveti nije u njima, ili b) je li Duh Sveti u svim bebama, ili c) nešto drugo?

Odgovor je 'drugo', budući da Pismo ne uči ni a) ni b). Tri su točke koje treba uzeti u obzir u odgovoru.

1. S iznimkom Isusa i Ivana Krstitelja (Luka1:40 -44), bebe nemaju Duha Svetoga. Rođeni smo odvojeni od Boga (Efežanima 2:3).

2. Bog je pokazao u Svojoj riječi da će svi koji su spašeni biti spašeni po Kristu (Ivan 14,6; Hebrejima9:15 ;10:10 , 14, 19).

3. Međutim, baš kao što je Bog bio slobodan spasiti ljude u Starom zavjetu prije Evanđelja, pa čak i prije Zakona, Bog može spasiti kako On želi po Kristu.

Sažetak: Budimo oprezni pri pokušaju nametanja ograničenja načinu na koji Bog djeluje. Istina je da Bog neće djelovati suprotno onome što je objavio u Svetom pismu, ali moramo biti oprezni da ne idemo dalje od onoga što je napisano, kako nas podsjećaju 1. Korinćanima 4,6 i Izreke 30,5-6.

P: U Rimljanima 8,9, zašto se Duh Sveti naziva Duhom Kristovim?

Odgovor: On je Duh Kristov iz najmanje tri razloga.

1. Unutar Trojstva, Duh Sveti poslan je od Oca i Isusa.

2. Unutar Trojstva, Duh Sveti u našem životu predstavlja Isusa.

3. Dublja nauka o Trojstvu pokazuje da članovi Trojstva prebivaju jedni u drugima, možda na sličan način kao što Duh prebiva u nama.

P: U Rimljanima 8,10, znači li tijelo nasuprot duhu griješno tijelo nasuprot našem duhu ili mi svi nasuprot Svetom Duhu?

O: Kršćanski učitelji se ne slažu, a Pavao ponekad koristi riječ "tijelo" za našu grešnu narav, a ponekad za sve nas. Pavao koristi riječ "Duh/duh" 21 put u 8. poglavlju Poslanice Rimljanima (17 puta u stihovima 1-17), a najmanje 18 puta odnosi se na Duha Svetoga. Pavao koristi riječ "meso" deset puta u Rimljanima 8,1-17, a nijednom u Rimljanima 8,18-39. Međutim, Pavao ne koristi riječ "slava" u Rimljanima 8,1-16, a koristi je četiri puta u Rimljanima 8,17-39.

Grešno tijelo nasuprot našem duhu: Ovo je grčki način gledanja na stvari i većina komentatora slaže se da je to ono o čemu je Pavao razmišljao.

Svi mi naspram Duha Svetoga: Ovo je hebrejski način gledanja na stvari. Mnogi rani kršćani i The Expositor's Bible Commentary, vol. 10, str. 90, zastupaju ovo stajalište.

P: U Rimljanima 8,12-13 kako umrtvimo djela tijela?

O: Taj se proces koji provodimo u ovom životu naziva mortifikacija prema The Expositor's Bible Commentary, sv. 10, str. 91–92 i The Wycliffe Exegetical Commentary, Rimljanima 1–8, str. 529.

P: U Rimljanima8:15 . i Efežanima3:14 –15, kako je Bog naš Otac?

Odg: U knjizi Now That's a Good Question, str. 13–14, spominje se da je jedan njemački znanstvenik otkrio da u svim biblijskim i izvanbiblijskim židovskim spisima u Italiji do 10. stoljeća n.e. nijedan Židov (izvan Biblije) nije ni jednom nazvao Boga u prvom licu Ocem. …O Bože, ti si naš Otac. Isus jest, a Pavao nas je potaknuo da i mi to činimo.

U Starom zavjetu Bogu se obraća u prvom licu kao Ocu u Izaiji 63,16 (dvaput) i Izaiji 64,8. Bog podsjeća svoj narod da su ga nazvali "Moj Oče" u Jeremiji 3,4. Na mnogim drugim mjestima (Psalam 68,5; Izaija 9,6; Jeremija 3,19; 31,9; Malachija 1,6; 2,10 itd.) Bog se naziva Ocem, ali to nije u prvom licu.

P: U Rimljanima 8,16.17, jesu li svi ljudi djeca Božja u ovom odlomku?

O: Ne. Iako je Mormonska crkva učila da su svi ljudi duhovna djeca Boga (i njegovih mnogih božanskih supruga), Poslanica Rimljanima8:15 . izričito kaže da smo mi Božja djeca posvojenjem. Iako je istina da je svaka osoba, životinja, biljka i demon dio Božjeg stvaranja, Poslanica Rimljanima 8 odnosi se samo na one koji su ponovno rođeni.

P: U Rimljanima 8:17, tko točno ovdje treba biti proslavljen?

O: Ovo nije odabrana skupina ljudi, već svi vjernici.

P: U Rimljanima 8:17, možemo li postati uzvišeni bogovi, kako uči kult mormonizma?

O: Ne. To je vrlo drevna pogreška koja je dugo prethodila mormonizmu. Adam i Eva bili su iskušeni ovom pogrešnom naukom u Postanku 3,4. Sam Sotona želio je postati poput Boga u Izaiji 14,12-15.

Kao što je David rekao u Psalmu 23:6, "…i nastanit ću se u kući Gospodnjoj zauvijek." Stoga mormonski muškarci neće imati vlastite planete niti vlastiti harem božanskih supruga. Jedan mi je Mormon jednom rekao: "Mislim da je Bog napravio mnogo pogrešaka, a kad postanem bog, ja ću raditi bolje." Stoga je cilj kršćanina, služiti Bogu zauvijek na nebu, a cilj mnogih Mormona, vrlo različit.

P: U Rimljanima8:19 –22 i Rimljanima5:12 –14, je li smrt životinja nastupila prije Pada?

O: Smrt mikroba je postojala; kako bi inače ribe jele plankton? Dakle, koliko visoko u složenosti života smrt je dosegla prije Pada? Kršćani imaju dva gledišta o tome.

Da. Ovi stihovi u Poslanici Rimljanima odnose se samo na ljudsku smrt, pa Biblija ne kaže. Fosilni dokazi ukazuju da su velike i male životinje bile jedeni prije Pada čovjeka.

Ne. Ovi stihovi odnose se na smrt svih životinja koje imaju samosvijest. Dok su biljke, mikrobi i niže životinje bez "nefeš života" (što znači samosvijest) umirale prije Pada, više životinje nisu umirale prije Pada.

P: U Rimljanima8:19 –22, zašto Bog dopušta zlo u palu svijetu?

O: I dnevni list i Biblija pokazuju da svijet sadrži zlo kao i dobro. Prema Ivanu 9:1-3, čovjek nije rođen slijep zbog svog grijeha ili grijeha svojih roditelja. U Luki 13:1-5, ubojeni Galilejci i oni na koje je pala kula Siloamska možda su zaslužili te stvari, ali nisu ih zaslužili više od svih ostalih.

14:3016:11 Rimljanima 8,19–22 pokazuje da je nakon Pada Bog podložio stvorenje propadanju. Pokvarenom čovjeku nije bilo dopušteno živjeti u neiskvarenom stvorenju. Imamo prirodne katastrofe, privremenu nepravdu i čovjekovu nečovječnost prema čovjeku. Od Pada, 1. Ivanova5:19 kaže da je sav svijet pod utjecajem Zloga. Bog ovoga svijeta je Sotona u 2. Korinćanima 4,4. Sotona je knez ovoga svijeta u Ivanu 12,31; 1. Ivanovoj ; Efežanima6:12 ; i Kološanima 1,13. Za više informacija pogledajte i raspravu o Efežanima 2,2.

P: U Rimljanima 8,21, uključuje li sloboda kršćanina slobodu da čini sve što želi?

O: Kult pod nazivom Djeca Božja, također nazivan Obitelj ljubavi, učio je da bi trebali imati seksualnu slobodu izvan braka.

Očito je da se to pitanje pojavilo i u vrijeme Novog zavjeta, jer se Pavao bavio tim pitanjem u 1. Korinćanima 5,9-11 i Rimljanima 6,1.

1. Korinćanima 5,9-11 kaže da ne bismo smjeli ni jesti s ljudima koji sebe nazivaju kršćanima i čine te stvari.

Rimljanima 6,1 pokazuje da je nemoguće imati takav stav i živjeti u Kristu.

Jedna zagonetka koju sam čuo glasi ovako: "Što je najmanje što možete učiniti, a da i dalje budete kršćanin?" Odgovor je: "Ako još uvijek razmišljate u tim terminima, još to niste učinili."

P: U Rimljanima 8,23, jadikuju li vjernici zato što imamo prvine Duha ili unatoč tome što imamo prvine Duha?

O: Gramatika to ne precizira, a najvjerojatniji odgovor je oboje. Jeste li ikada probali djelić nečeg ukusnog i onda jedva čekali da to dobijete u potpunosti? Imati Duha je tako. Imamo djelić radosti Gospodnje u Duhu i jedva čekamo da je u potpunosti posjedujemo.

P: U Rimljanima 8,23 jesmo li posvojeni kao sinovi Božji ili rođeni iznova, kao što kaže Ivan 3,16, i je li to u sadašnjosti ili budućnosti?

O: Obje metafore izražavaju istinu. Usinjeni sin ima sva prava biološkog sina. Svi mi, muškarci i žene, sada smo sinovi Božji. I biološki i usinjenom sinu pripalo je obiteljsko nasljedstvo, ali mi smo do sada primili samo mali dio onoga što ćemo dobiti kao sinovi Božji.

P: U Rimljanima 8,26 je li Duh Sveti naš posrednik ili je Krist naš posrednik, kako kaže 1. Timoteju 2,5?

A: Duh Sveti posreduje/moli se za nas u molitvi. Grčki izraz za "pomaže", synantilambanetai, sugerira jednu osobu koja pomaže drugoj nositi težak teret. Duh Sveti nije posredovao/iskupio za nas na križu, niti posredovao za nas kao Veliki svećenik, jer je to učinio samo Isus.

P: U Rimljanima 8,28, kako sve može djelovati zajedno na dobro za one koji su pozvani?

A: Milijunima godina kasnije, ili kako god se vrijeme računa na nebu, moći ćemo se osvrnuti na to kako je Bog upotrijebio sve u našim životima, čak i zle stvari, da nas pouči, usmjeri u rastu i usavrši.

P: U Rimljanima 8,28-39, moja mi je prijateljica čitala knjigu Charlesa Stanleyja o vječnoj sigurnosti i kad je došla do dijela o Božjoj bezuvjetnoj ljubavi, usprotivila se pitanjem gdje u Bibliji piše da je Božja ljubav bezuvjetna? Članica je denominacije "Crkva Kristova" i njezino je stajalište da uvjet za spasenje uključuje vodeni krštenje – dakle, Božja ljubav i spasenje za nas ovise o uvjetu krštenja. Kako sam joj trebao odgovoriti?

O: Charles Stanley ima vrlo dobar materijal o Bibliji i spasenju i on je u pravu.

Psalam 145,17 kaže da je Bog milosrdan prema svemu što je stvorio, što uključuje milosrđe koje je pokazao čak i vječno izgubljenima.

Međutim, Biblija nikada ne uči da je Bog "sve-ljubazan", jer ih na Jezero ognjeno ne šalje ljubav, nego pravednost i gnjev prema Sotoni i demonima. Ne idu svi ljudi u nebo, nego samo izabrani koje je Bog unaprijed poznavao i predodredio.

Ali Bog gaji posebnu ljubav prema nekima, nazvanima izabranima (onima koji su predodređeni za nebo). Ipak, Poslanica Rimljanima 8,28-39 uči da nas ništa ne može odvojiti od Božje ljubavi (nas koji smo pozvani). Za izabrane, koliko to može biti bezuvjetnije?

Je li naša ljubav "pokrenula" Božju ljubav prema nama ili je Božja ljubav pokrenula našu ljubav prema Njemu? 1. Ivanova 4,10.19. pokazuje da nas je Bog prvi ljubio. U Ivanu 6,65 Isus je rekao: "Zato sam vam rekao da nitko ne može doći k meni, ako mu to Otac nije dopustio [privukao/omogućio]." Kalvinisti i nekalvinisti ne slažu se oko toga je li to za sve ili za neke:

Kalvinisti pet točaka: Otac je omogućio samo nekima. Stoga Isus nije umro za neke, i oni nikada nisu odbacili Isusovo spasenje za njih, jer Bog od samog početka nije želio dati im nikakvu priliku. Bog nema izgubljenih slučajeva.

Svi ostali: Otac je svima prethodno omogućio, ali neki odluče odbaciti ono što im je ponuđeno. Bog Sin osjetio je takvu tugu zbog izgubljenog slučaja onih u Jeruzalemu (Matej 23:37-39).

Bez obzira na to, mnogi pripadnici "Crkve Kristove" jednostavno ne shvaćaju Poslanicu Efežanima 2,4,8-10. Naša djela nisu ni 0,00000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000 Spaseni smo milošću PO VJERI, ... A NE DJELIMA. Vjera je ovdje izričito isključena kao djelo, a krštenje vodom je djelo koje je znak naše vjere, ali spašeni smo Božjom milošću, a ne vodom. Kada morate birati između onoga što je rekao pripadnik Crkve Kristove i apostola Pavla, držite se apostola Pavla.

P: U Rimljanima 8,29, može li itko koga je Bog unaprijed poznavao ići u pakao?

O: Ne. Riječ "predznati" ovdje znači da je Bog unaprijed znao da će oni ići u Raj. Ovo pitanje sadrži logičku pogrešku. Budući da je Bog izvan vremena, ovo je pitanje kao da pitamo: "Može li itko tko je otišao u Toledo nikada ne biti u Toledu?"

P: U Rimljanima 8,29 i Efežanima 1,4, je li predestinacija samo kalvinska doktrina?

O: Ne. Ovi stihovi pokazuju da je to biblijsko učenje za sve kršćane, i nekalviniste i kalviniste. Kalvinisti mogu imati neke pogreške u vezi s predestinacijom, ali i neki kalvinisti imaju korisne uvide.

Bog sa sigurnošću zna sve o budućnosti, ali Njegovo znanje ne eliminira našu slobodnu volju niti umanjuje našu odgovornost. Ne možemo reći: "Bog je znao da ću to učiniti, pa nisam imao izbora, morao sam to učiniti." U Djela 2,23 Isus Krist je predan Židovima prema Božjem određenju i predznanju, a ipak su oni koji su raspeli Isusa bili krivi za grijeh (Ivan19:11 ). Evo primjera. Možemo pročitati knjigu o tome kako je George Washington prije više od 200 godina prešao rijeku Delaware. Naše gotovo sigurno znanje iz knjige nije prisililo Georgea Washingtona da to učini. Pretpostavimo da bismo se mogli vratiti u prošlost vremenskim strojem 400 godina unatrag i ponijeti knjigu sa sobom. I dalje nismo učinili ništa što bi prisililo Georgea Washingtona da išta učini.

Bog postoji izvan vremena (Titu 1,2), kao i unutar njega, i Njegovo predznanje nas nije prisililo da išta učinimo.

Božje predznanje o nama prethodi Njegovoj predestinaciji / odabiru u dva stiha koja spominju oboje zajedno (Rimljanima8:29 ; 1. Petrova 1:2). Kalvinisti obično te stavke postavljaju obrnuto. Bog bira svakoga koga izabere, a zatim ga predznaje. Arminijanci (ne Armenci) obično tvrde da je Bog izabrao prije početka vremena na temelju svog predznanja. Međutim, ako je Bog doista izvan vremena, onda bi oboje moglo biti istovremeno.

Suverenitet Svevišnjeg Boga ne negira našu slobodnu volju, iako kalvinisti obično tvrde suprotno. Dogodile su se neke stvari koje "nisu pale na um Božji", kao što su žrtvovanja dojenčadi u Jeremiji 32:35, i umrli su ljudi koji nisu smjeli umrijeti u Ezekielu 13:19. Događaju se neke stvari zbog kojih je Bog tužan. Ipak, s druge strane, sve djeluje zajedno prema Božjem planu (Efežanima1:11 ). Kako uskladiti te dvije ideje? Pomoću koncepta "delegiranog suvereniteta". Bog je mogao imati potpunu kontrolu nad svime, tako da mu ništa ne može ugoditi, a mi bismo svi bili roboti. Međutim, Bog, koji može sve, očito je odlučio delegirati svoj suverenitet, na neko vrijeme i unutar granica, tako da imamo sposobnost odabrati hoćemo li Bogu poslušati ili ne poslušati. Čini se da je Bog visoko cijenio čovjeka, stvorenog na Svoju sliku, kako bi ljudi mogli slobodno odabrati ljubiti Gospodina. Bog to toliko cijeni da dopušta ljudima da Ga odbace i trpe posljedice svog izbora.

Što je slobodna volja? Martin Luther je napisao cijelu knjigu "Robstvo volje" u kojoj je rekao da je slobodna volja lažna doktrina. Luther je ovdje pogriješio jer je stvari doveo do nebiblijskih krajnosti. Rođeni smo s voljom koja je porobljena grijehu (s čime bi se Luther složio), ali i dalje imamo sposobnost da vapimo za pomoć. Imamo slobodnu volju, a ovisnik o drogama također ima slobodnu volju. Ovisnik o drogama možda nema snage da se oslobodi svoje navike, ali može zalutati u rehabilitacijski centar, pasti na koljena i reći: "Pomozite mi". Neki bi ljudi napravili razliku između moralno neutralne, neobvezujuće slobodne volje (što je protivno Svetom pismu) i onoga što mi imamo, nazivajući potonje slobodnim djelovanjem. Drugi ljudi, osobito kršćani u ranoj Crkvi, koriste izraz slobodna volja za označavanje biblijskog koncepta.

Ukratko, Bog nas predodređuje, a mi također imamo slobodnu volju, u pravom smislu te riječi. Prije nego što je vrijeme započelo, Božji odabir tko će ići u raj nije bio slijep ili hirovit, već je svaki dan našeg života bio napisan u Božjoj knjizi (Psalam 139,16) dok nas je On birao.

P: Uče li Rimljanima 8,29-30 herezu univerzalizma, da su svi spašeni?

O: Ne. Poslanica Rimljanima 8,29-30 kaže da će svi koji su predznani i predodređeni biti proslavljeni. U tim stihovima nema ničega što bi upućivalo na to da su svi ljudi predznani i predodređeni za spasenje.

Evo što uči lažna religija Unifikacijske crkve Rev. Moona u svojoj knjizi Božanski princip (peto izdanje, 1977.), a zatim slijedi ono što Biblija uči.

Božanski princip, str. 190: "Krajnji cilj Božje providnosti obnove jest spasiti čitavo čovječanstvo. Stoga je Božja namjera potpuno ukinuti Pakao nakon proteka razdoblja potrebnog za potpuno podmirenje sve odštete."

Božanski princip, str. 191: "Kad dođu Posljednji dani, čak će i zli duhovi sići ljudima na zemlji istog nivoa i, surađujući s njima, sudjelovat će u ispunjenju Božje volje. Naposljetku, nakon odgovarajućeg vremenskog razdoblja, postići će se jedinstvena svrha stvaranja."

Božanski princip, str. 200: "Iako se vremena njihova spasenja mogu razlikovati, svi pali ljudi predodređeni su za spasenje."

Biblija: Kazna nevjernika je vječna i večna. (Matej 18:8, 25:41,46, Juda 7). To je neugasli oganj (Izaija 66:24, Matej3:12 , Luka3:17 ).

Rev 14:11 stoji: "I dim od mučenja njihova diže se na vječne vjekove. Danju i noću nema odmora za one koji štuju zvijer i njezin lik..."

P: U Rimljanima 8,30, koji postotak ljudi koji zadovolje jedan korak prelazi na sljedeći korak?

A: 100%. Svi koji su predodređeni su pozvani. Svi koji su pozvani su zaista opravdani. Svi koji su opravdani su proslavljeni.

P: U Rimljanima 8,30, budući da ćemo jednog dana biti proslavljena stvorenja na nebu, kako bismo sada trebali živjeti tako, a da ne budemo arogantni?

O: Budući da ćemo jednog dana biti bezgrešna bića, bez zla, trebali bismo se truditi živjeti tako i sada. Ako to činimo i najskromniji smo što se može, trebamo shvatiti da bi nas neki mogli nazvati arogantnima. (Tako je arogantno misliti da si toliko dobar da nećeš izaći i napiti se sa mnom.) Ali doista ne bismo smjeli imati nikakve arogancije, jer nam Bog kaže da budemo ponizni. Drugi je razlog što doista nemamo ništa čime bismo se mogli hvaliti. Koja ti je dobra stvar koja nije dar od Boga?

P: U Rimljanima 8,32, je li riječ "drugi" u grčkom jeziku ista kao u Novom svijetu prijevoda Jehovinih svjedoka (revidirano 1970. g., str. 1227)?

O: Ne, nije. Novi svijetski prijevod dodaje riječ "drugi" kurzivom na mjestima poput četiri puta u Poslanici Kološanima8:32 . Kose crte pokazuju da te riječi nema u grčkom izvorniku. Međutim, riječ "drugi" nije u grčkom izvorniku Poslanice Rimljanima . i Poslanice Filipljanima 2:9, a časopis Stražar nije je stavio u kose crte. Također su dodali riječ "drugi" u Djela apostolskim 10:36, stavljajući je u kvadratne zagrade.

P: U Rimljanima 8:39, što je zanimljivo u vezi s Pavlovim riječima za visinu i dubinu?

O: Točno značenje bilo je zvjezdani predmeti iznad horizonta i zvjezdani predmeti ispod horizonta. Na drugi način rečeno, ne moramo se brinuti ni o čemu na nebu ili u paklu, pa čak ni o praznovjerjima astrologije i sudbine koja bi nas odvojila od Božje ljubavi.

P: U Rimljanima 8,39, je li moguće izgubiti svoje spasenje?

O: Pravi kršćani se ne slažu oko toga. Za više informacija pogledajte raspravu o Hebrejima 6,4-12 i Efežanima 1,14.

P: U Rimljanima 9,1-4, trebamo li tugovati za izgubljenima?

O: Da. Pavao je zasigurno bio slomljen srca zbog tih ljudi. Isto tako, Jeremija se naziva prorokom koji plače zbog tuge koju je osjećao za izgubljenima, u Jeremiji 9:1-2 i na drugim mjestima. Isus je imao veliku žalost za one u Jeruzalemu koji su Ga odbacili u Mateju 23:37-39. Ako trebamo slijediti primjer proroka, apostola i Isusa, a mi nemamo žalost ni žaljenje za izgubljenima, onda je nešto pogrešno s nama.

Židovi su imali i krv i ponašanje, ali nisu imali vjeru u nadolazećeg Mesiju, niti su vidjeli potrebu za vjerom. Mnogi Židovi bili su ponosni što su se toliko trudili, ali nisu htjeli prihvatiti da je to bilo po milosti, a ne po njihovim djelima. Zanimljiv je kontrast Pavlovo viđenje: tuga za tim ljudima, i viđenje ne spašenih Židova: Pavao je bio izdajnik.

Postoji vic u kojem muškarac pita ženu u baptističkoj crkvi kako je njihov pastor. Žena je odgovorila: "Oh, otpustili smo ga prije nekog vremena jer je rekao da će svi koji odbace Isusa ići u pakao." Čovjek je bio šokiran jer je to ono što kršćani, uključujući baptiste, govore. Zato je upitao: "Što kaže vaš novi pastor?" Žena je odgovorila: "Oh, on kaže da će i svi koji odbace Isusa također ići u pakao." Čovjek je upitao, pa koja je onda razlika? Žena je rekla da je prvi pastor to rekao s oduševljenjem u glasu, a drugi pastor je to rekao sa suzom u oku.

P: U Rimljanima 9,4-6, budući da su Božja obećanja sigurna, zašto su za neke bila neučinkovita?

O: Božje su obećanja dobra, ali morate pogledati opseg obećanja. Ponekad se opseg odnosi samo na neke, kao što su Izak, a ne Izmael i Midjaniti, Jakov, a ne Esav itd. Ponekad je opseg uvjetovan, kao što su djeca Izraelova koja su napustila Boga da bi štovala Baale bila izbačena i izvan obećanja. Božje je spasenje sigurno i vječno za sve koji ga prihvate.

P: U Rimljanima 9,8-9,27 i Rimljanima11:13 -17,26 idu li svi Židovi u nebo ili ne?

O: Ne. Neki su tako mislili na temelju ta dva odlomka iz Poslanice Rimljanima. Međutim, u 8. i 9. poglavlju Poslanice Rimljanima naglašava se da u nebo idu djeca obećanja, a ne biološko potomstvo. U 11. poglavlju Poslanice Rimljanima (stihovi9:27 ) naglašava se da će samo ostatak biološkog Izraela biti spašen. U 11. poglavlju Poslanice Rimljanima (stihovi 13-17, 26) govori se i o Božjem "otvorenom pozivu" današnjim Židovima i o njihovom budućem masovnom prihvaćanju tog poziva.

Osim toga, Isus je rekao vjerskim Židovima u Evanđelju po Ivanu8:24 , da ako ne povjeruju da je Isus Mesija, doista će umrijeti u svojim grijesima. U Mateju 23:33 Isus pita učitelje Zakona i farizeje kako će ikada izbjeći osudu u paklu. Galaćanima 5:2 također pokazuje da Krist nema nikakve vrijednosti za one koji se oslanjaju na obrezivanje.

Za više informacija pogledajte raspravu o Jeremiji 31:37.

P: U Rimljanima9:13 i Maleahiji 1:2-3, zašto je Bog mrzio Esava? Je li to bilo pravedno?

O: Prema R. C. Sproulu u knjizi *Now That's a Good Question* (str. 570), "Prije svega, imamo posla s hebrejskim idiomom. To je hebrejski način govora koji nazivamo antitetičkim paralelizmom, pri čemu Sveto pismo govori u terminima izravnih suprotnosti. Da bismo to razumjeli, moramo uvidjeti da ono što Bog podrazumijeva pod mržnjom prema Esavu znači točno suprotno od onoga što znači ljubiti Jakova. … u kontekstu [Stare zavjete] u kojem se nalazi ovaj određeni tekst, kada Biblija kaže da Bog ljubi Jakova, to znači da ga čini primateljem svoje posebne milosti i milosrđa. On Jakovu daje dar koji ne daje Esavu. On pokazuje milosrđe Jakovu. Isto to milosrđe uskraćuje Esavu jer mu Esav ne duguje milosrđe i zadržava pravo [da ga uskraći]. … Židov opisuje tu razliku koristeći proturječne pojmove."

P: U Rimljanima 9,14, koja je razlika između pravde i pravednosti? Je li Bog i jedno i drugo?

O: Biblija kaže da je Bog pravedan; ne kaže da je Bog pošten. Pravda je davanje ljudima onoga što zaslužuju. Ali ponekad Božja milost i milosrđe nadvladaju Božju pravdu. Bog nam daje dobre stvari koje ne zaslužujemo i ne daje nam loše stvari koje zaslužujemo, jer je Isus umro na križu za nas. Ipak, Božja pravda je zadovoljena, jer je Isus preuzeo kaznu za naše grijehe. Pravednost znači dati svima točno istu stvar i točno iste prilike. Biblija i život pokazuju da Bog nije pravedan, niti mora biti. Je li Bog bio pravedan prema Jakovu i Esavu? Neki ljudi kažu: "da i ne". Ja imam potpuno drugačiji odgovor: "Ne i da". Bog NIJE bio pravedan prema Jakovu. Jakov je vjerovao u Boga, ali bio je lažljivac i prevarant kojeg bi Bog, da je pravedan, napustio. S druge strane, Esav je bio bezbožnik prema Hebrejima 12:16; Esav nije želio imati nikakve veze s Bogom, a Bog nije imao nikakve veze s Esavom, osim što je Esav bio financijski uspješan.

P: U Rimljanima 9,18, zašto ne možemo kriviti Boga za otvrdnjavanje Faraonova srca?

O: Sedam puta Bog je rekao da je on otvrdnuo Faraonovo srce. Ali sedam puta Bog je rekao da je Faraon otvrdnuo vlastito srce. Prvo moramo razumjeti pojam otvrdnjavanja prije nego što pogledamo kako je Bog otvrdnuo Faraonovo srce.

Okorjelost srca nevjernika čini ga tvrdoglavijim u svojoj bezbožnosti. S druge strane, Bog je rekao da je okorijenio proroke Ezekiela i Jeremiju, i oni su okorjeli na dobar način. Ezekiel 3,8–9 kaže: "Ali ja ću te [Bog] učiniti tvrdoglavim i okorjelim kao i njih. Čelo ćeš svoje učiniti kao najtvrđi kamen..."

U Jeremiji1:18 ;15:20 Bog je učinio Jeremiju poput zida koji će se suprotstaviti svima.

Stoga "okorjelost" ne znači uvijek zlo, već znači učiniti nekoga tvrdoglavijim, poput gline koja se stvrdne.

Bog je slanjem kuga možda omekšao srca nekih ljudi, ali je to imalo učinak otvrdnjavanja Faraonova srca. Koliko je očvršćivanja Faraonova srca Bog učinio bez upotrebe vanjskih utjecaja poput kuga, Sveto pismo ne kaže. Bez obzira na to, Božje djelo pokrenulo je Faraonovo srce u smjeru u kojem je Faraon ionako želio da ide. Kada kuge uđu u naš život, mogu biti poziv da očvrsnemo srce protiv Boga ili da očvrsnemo svoju odlučnost za Boga i protiv grijeha.

Evo što je o tome učio jedan rani crkveni pisac.

Tertulijan (198. – 220. g.) rekao je u biti da, kao što ista vrućina istog sunca i stvrdnjava blato i topi vosak, tako i djelovanje Duha Božjega i stvrdnjava buntovnike i omekšava ih. Pet knjiga protiv Marciona, knjiga 2., poglavlje 14., str. 308

Origen (225. – 254. g.) u suštini je rekao da kao što ista vrućina istog sunca i stvrdnjava blato i topi vosak, tako i djelovanje Duha Božjeg i stvrdnjava neposlušne i omekšava pokajnike. Origen, De Principiis (na grčkom i latinskom), knjiga 3, poglavlje 1.11, str. 311.

P: U Rimljanima 9,18, tko je imao kakve odgovornosti u otvrdnjavanju srca faraona, kao i drugih ljudi?

O: Četiri točke za razmotriti u odgovoru.

A. Bog je odgovoran:

A1. Sve što se događa dopušteno je od Boga. Drugim riječima, ništa se ne događa osim onoga što Bog dopušta (Jakovljeva4:15 ; Job1:12 ; 2,6; Psalam 103,19).

A2. Sve što Bog odredi sigurno se događa. (Izaija 43,13; Izaija 55,10-11; Rimljanima 11,29). Bog je obećao (tj. odredio) da će Izraelci napustiti Egipat nakon što su 400 godina bili robovi (Postanak15:13 -14).

A3. Bog je stvorio Faraona i dopustio mu da živi.

A4. Bog je djelovao kroz povijest i dopustio da Faraon u to vrijeme bude kralj Egipta.

A5. Bog je izričito poslao kuge u Egipat.

A6. Na kraju krajeva, sve, čak i stvari koje "nisu pale na Boga" (Jeremija 19,5; 32,35), bilo je, jest i bit će utkane u Božji plan (Efežanima1:11 ; Rimljanima8:28 ; Izreke 16,4).

B. Bog nije odgovoran za stvari koje je dopustio, ali ih nije izravno uzrokovao, poput zla.

B1. Neke stvari potiču Boga na veliki gnjev (Jeremija 5:29;8:19 ; 12:8; Ezekiel 8:6).

B2. Neke stvari slome Božje srce (Jeremija 4:19-22; 9:1; Luka 19:41-44; Matej 23:37-39).

C. Faraon je bio odgovoran:

C1. Faraon nije bio prisiljen. Zapravo, za većinu ljudi te bi kuge bile "poticaj" da odaberu ono što je ispravno.

C2. Faraon je donosio vlastite odluke.

D. Oboje su bili zajednički odgovorni:

D1. Faraon je također otvrdnuo vlastito srce, a Faraonovo vlastito otvrdnuće spomenuto je prije nego što je Bog otvrdnuo Faraonovo srce.

P: U Rimljanima9:19 –22 i Rimljanima 11:8,10, kako nas Bog može smatrati odgovornima za ono što nas On čini?

O: Možda će pomoći primjer. Recimo da smo rođeni i živjeli cijeli život na jednom brodu. Pretpostavimo da je taj brod pred potonućem i da je za nas dostupan čamac za spašavanje kako bismo sišli s broda. Ako ostanemo na brodu i potonemo, odgovorni smo za vlastitu smrt. Nismo bili odgovorni za to što smo rođeni na brodu, ali bili smo odgovorni što nismo odabrali sići s broda koji tone. Ne bi bilo samo neprimjereno, već i tragično i besmisleno kriviti okolnosti svog rođenja za vlastiti odabir da se odbije ponuda spasilačkog čamca.

Stoga nismo imali utjecaja niti odgovornosti na to kako smo rođeni i na činjenicu da imamo grešnu narav. Međutim, ljudi su odgovorni za to što ne odlučuju doći k Bogu radi pročišćenja svoje grešne naravi i oprosta svojih grijeha.

P: U Rimljanima 9,19, zašto Božja riječ naziva ta pitanja neprimjerenima?

O: Ovdje su navedeni dva različita razloga.

Stav: Nijedno pitanje nije dobro ako je stav onaj koji odgovara Bogu (stih 20). Umjesto da pokušavaju spoznati Božje puteve, pitanja nastoje natjerati Boga da se opravdava.

Sadržaj: Čak i kada se postavljaju s pobožnim stavom, ta pitanja i dalje nisu prikladna jer pretpostavljaju neke neistine. Moramo shvatiti dvije istine:

1. Bog ima pravo oblikovati nas kako god je htio (stih 21).

2. Nadalje, kao što pokazuju stihovi 21. – 23., Bog nije stvorio izabrane i proklete različitima, svi smo rođeni od iste "gline". Razlika nije u našem podrijetlu, već u našoj odredištu. Za mnoge ljude, "poruka se neće združiti s vjerom" (Hebrejima 4,2), i Bog će izliti svoj pravedni gnjev na njih.

P: U Rimljanima 9:19, imaju li ljudi slobodnu volju?

O: Da, prema ispravnoj definiciji.

Ne, ništa izvan Božje željene i određene volje. Ako pod slobodnom voljom mislite da čovjek može djelovati potpuno izvan Božjih granica, znanja ili sposobnosti da ga kontrolira, onda nitko, pa čak ni Adam ili Sotona, nema slobodnu volju. Međutim, to je rijetko ono što se pod slobodnom voljom misli.

Da, činimo stvari izvan Božje željene volje.

Slobodna volja često znači da je Bog odabrao dati nam sposobnost da zaista donosimo odluke i činimo stvari izvan onoga što Bog želi. Bog zna sve naše izbore, ali mi smo ih donijeli. Naša je volja "slobodna" u smislu da je Bog ne prisiljava. Nismo lutke niti roboti. Međutim, naša slobodna volja nije potpuno "slobodna" jer je vezana za grijeh. Ovisnik o drogama koji žudi za drogom ima slobodnu volju da potpuno prestane s konzumacijom odjednom, ali je njegova volja u ropstvu.

Ne-kalvinski kršćani kažu da imamo slobodnu volju, uključujući da svatko ima određenu odgovornost i sposobnost odgovoriti Bogu. Kalvinski kršćani kažu da nemamo. Neki kalvinisti kažu da vjernici imaju slobodnu volju, ali nevjernici ne. Veliki propovjednik iz devetnaestog stoljeća (i kalvinist) Charles Spurgeon rekao je da imamo "slobodnu volju", ali da je ona rob naše griješne naravi, što je zapravo prilično slično onome što kažu nekalvinisti.

Međutim, drugi kalvinisti u suštini kažu da ljudi, iako imaju "slobodno djelovanje", nemaju slobodnu volju, ne samo zato što Bog nije odlučio dati nam je, već navodno zato što nam je Bog nije mogao dati, a da pritom ostane suveren.

Kalvinist Loraine Boettner (str. 222) kaže: "Štoviše, ako prihvatimo slobodnu volju u smislu da apsolutna određenost događaja leži u rukama čovjeka, mogli bismo jednako dobro napisati to velikim slovima F i W; jer tada je čovjek postao poput Boga – prva uzročnost, izvorni izvor djela – i imamo toliko polubogova koliko imamo slobodnih volja. Osim ako se ne odreknemo Božje suverenosti, ne možemo čovjeku dopustiti ovu neovisnost."

Boettner ovdje zapravo miješa kategorije. Da je Boettner rekao da "ne možemo prihvatiti slobodnu volju u smislu da čovjek može činiti stvari izvan onoga što mu je Bog dopustio", onda bi se svi kršćani trebali složiti s Boettnerom. Međutim, ako je Bog odlučio da privremeno ima "delegiranu suverenost", gdje je Bog odredio da će se određene stvari, poput vječne sudbine osobe, dogoditi na jedan ili drugi način na temelju reakcije te osobe na Božje djelovanje u njezinom životu, i Bog nije prisilio na taj odgovor, onda Boettner griješi, osim ako u Boettnerovu riječ "apsolutno" ne čitate toliko da ta izjava postane logička tautologija s kojom bi se svi mogli složiti.

Biblijskiji prikaz ljudske slobode, s kojim se mogu složiti i nekalkvinisti i mnogi kalvinisti, bio je dio predavanja koje je R.C. Sproul održao u Austinu na temu "March 9, 1991 ".March 9, 1991 .

"Ne vjerujem da kao kršćani moramo napustiti vrlo važan pojam ljudske slobode i odgovornosti – ni na sekundu. I bilo bi mi vrlo bolno morati se odreći ideje ljudske slobode. Ali, dragi, mogao bih živjeti s tim. Kad bih se morao odreći ideje da je Bog suveren, napustio bih kršćanstvo. Odustao bih od nade, jer sada prepoznajem da živim u svemiru koji nije pod autoritetom božanskog providstva." Dakle, R.C. Sproul kaže da je Božja suverenost za Njega važnija od ljudske slobode, ali vjeruje da su oboje istinito. Opet, Sproul ne govori o potpunoj, apsolutnoj slobodi, ali uči o istinskoj slobodi.

Ukratko: Svi bi se trebali složiti da svatko ima odgovornost poslušati Boga, ali sami po sebi nitko nema moć poslušati zbog naše grješne naravi. Mnogi, ali ne i svi, reformirani kršćani kažu da Bog nikada nije dao neizabranima opciju, izbor ili sposobnost da na bilo koji način odgovore Bogu. Kao što je jedna reformirana osoba rekla, ili ste robot Božji ili robot Sotoni.

Uzgred, neki umjereni reformirani teolozi (Spurgeon, Packer, Bunyan itd.) kažu da Bog svima iskreno nudi Evanđelje. Drugi (Pink, Gill, Hoeksema) kažu da Bog ne nudi Evanđelje svima. Još drugi kažu da mi možemo iskreno ponuditi Evanđelje svima jer ne znamo tko su izabrani, ali Bog ne bi mogao dati iskrenu ponudu.

Molimo pogledajte sljedeće pitanje za biblijsku potporu "slobodne volje/slobodnog djelovanja" u smislu da, iako je naša volja vezana za grijeh, svi imaju sposobnost donositi iskrene odluke i odgovoriti Bogu.

P: U Rimljanima 9,19, jesu li ljudi poput robota ili lutki, ili je Bog odlučio svima podariti sposobnost da donose iskrene odluke i odgovore na Boga?

O: Jošua 24:22-23 pokazuje da ili ljudi mogu donositi odluke, ili je Bog zadovoljan time da Njegov narod bude obmanut misleći da bira sklopiti Savez s Njim.

Bog je ljudima dao slobodu da Mu slome srce (Jeremija 9,1; Matej 23,37-39 itd.). Iako neki kalvinisti kažu da su to samo antropomorfizmi i da se Bog zapravo ne osjeća tako, to otvara čitavu Pandorinu kutiju. Hipotetski gledano, ako se svi stihovi u Bibliji o tome da Bog osjeća slomljeno srce i razočaranje ne smiju shvatiti doslovno, onda su možda i svi stihovi o Božjoj ljutnji i gnjevu antropomorfizmi, te Bog zapravo nema ljutnju. Možda su i svi stihovi o Božjoj ljubavi antropomorfizmi te Bog zapravo ne osjeća brigu ni zabrinutost za nas. Dakle, ili stihovi koji opisuju Božje osjećaje imaju značenje, ili je Bog u Bibliji uzalud potrošio mnogo tinte kada je mogao jednostavno iznijeti posljedice i reći da je On neka vrsta običnog računala.

Pogledajte raspravu o Postanku 50:19-20; Ponovljenom zakonu 1:39 i Jošui 24:21-24 za više informacija o sposobnosti ljudi da donose odluke.

Za opširniju raspravu o čovjekovoj sposobnosti donošenja odluka pogledajte sljedeći odgovor.

P: U Rimljanima 9,19, ako ljudi nisu poput robota ili lutaka, što Biblija kaže o čovjekovoj sposobnosti donošenja odluka?

O: Oprostite što toliko naglašavam tu točku, ali mnogi kalvinisti ne vide da Bog ljudima daje pravi, istinski izbor da Ga traže. Prve dvije točke o Bogu, a zatim nekoliko o ljudima.

OTAC I ISUS: Otac je izabrao, pozvao i poslao Isusa da bude naš Spasitelj. To je u skladu s Matej 12,18; 1. Petrova 2,6; Hebrejima 5,4; 3,2; Luka 23,35; te Izaija 48,15; 49,1 i 49,6.

Međutim, Otčev izbor, spoznaja i plan nisu negirali činjenicu da je Krist sam slobodno izabrao doći i poslušati, prema Ivanu 10,18; Luki 22,42; i Hebrejima 10,9.

LJUDI: Svi ljudi su grešni i pokvareni. Osim Božjeg djelovanja, nitko neće tražiti Boga, prema Rimljanima3:11 , što je parafraziranje Davidovih riječi iz Psalma 14:2 i Psalma 53:2.

Ipak, David je sam tvrdio da je tražio Boga u Psalmu 63:1 i Psalmu 27:4,8.

Štoviše, mnogi drugi su uz Božju pomoć izabrali služiti Gospodinu.

Jošua 24,22: "Vi ste svjedoci protiv sebe da ste izabrali služiti Gospodinu." rečeno je o Izraelu

Matej6:33 Tražite najprije kraljevstvo Božje

Mnogi traže Boga 1 Ljetopis 16,10–11; 2 Ljetopis 15,12; 30,19; Nehemija 6,21; Psalam 34,10; 69,32; 70,4; Izreke 28,5; Zaharija 8,21–22; Malachija 3,1

Usmjerite srce svoje na traženje Boga 2. Ljetopisima 11,16

1 Ljetopis22:19 ; 28,8-9; 2 Ljetopis7:14 ;12:14 ; 14,4; 15,2;15:13 ; 19,3

2. Ljetopis 20:3,4; 31:21; 34:3; Hošea 3:5

Psalam 9:10 i Izaija 45:19 obećanje su da neće napustiti one koji traže Boga

Psalam22:26 i koji traže Gospodina, hvalit će Ga.

Psalam 24:6 Takva je generacija onih koji Ga traže.

Psalam 40:16; 105:3,4; 119:2,45 svi koji Te traže raduju se i veselje imaju

Psalam 119:94 Tražio sam tvoje zapovijedi

Izreke 1:28b-29 Pozvat će, ali me neće naći, jer nisu tražili Gospodina

Izreke8:17 Oni koji traže mudrost nalaze je

Izaija 51:1 vi koji tražite Gospodina

Izaija 55,6 Tražite Gospodina dok se može naći; prizivajte Ga...

Jeremija 29,13 tražit ćete i naći kad budete tražili svim srcem

Jeremija 50,4 Izrael i Juda potražit će Boga

Hošeja10:12 "...Jer je vrijeme da se traži Gospodin"

Amos 5:4,6;5:14 Potražite Gospodina i živite

Štoviše, uz Božju pomoć, ljudi mogu odabrati činiti Božju volju.

Ivan7:17 Ako tko želi činiti Njegovu volju, spoznat će je li moje učenje od Boga ili govorim sam od sebe.

Jonah 2:8 "Oni koji se drže uz ništavne idole napuštaju Njegovu ljubavnu odanost"

Psalam 83:16 Bog čini stvari kako bi ga ljudi tražili

Psalam 119:30 "Izabrao sam put istine;"

Psalam 119:173 "jer sam izabrao tvoje zapovijedi"

Izaija 7,15 "Dokle god zna odbaciti zlo i izabrati dobro, jest će sir i med."

Izaija 56:4 "Eunuhe koji čuvaju moje subote, koji biraju ono što mi je ugodno..."

Izreke 8:10,16:16 Zapovijeđeno nam je da izaberemo pouku mudrosti umjesto sitnog srebra

Ivan5:35 Ivan je bio svjetiljka koja je gorjela i svijetlila, i vi ste na neko vrijeme bili voljni uživati u njegovoj svjetlosti

Ivan7:17 "Ako tko želi činiti Njegovu volju, spoznat će..."

Djela apostolska20:21 "...pokajanje Bogu i vjeru u našega Gospodina Isusa Krista"

Efežanima1:13 I u Njemu, čuvši i povjerovavši riječi istine…

Ponovljeni zakon 30,19 Odaberite život da živite, vi i djeca vaša

Rimljanima11:32 Bog je sve predaje neposlušnosti da bi se nad svima smilovao. (riječ 'svi', pantas, ista je u oba slučaja)

2. Solunjanima2:10 uništeni, obmanuti jer ne žele ljubiti istinu i tako se spasiti.

Titu2:11 "Jer se objavila milost Božja, donoseći spasenje svima."

1. Petrova1:22 "Pošto ste duše svoje pročistili poslušnošću istini..."

2. Petrova1:10 "trudite se učvrstiti svoje zvanje i izbor."

Suprotno tome, ljudi su odgovorni što ne traže svoga Boga.

Izaija 9,12-13; Hošea 7,10 Bog je ljut jer se narod nije vratio k Njemu niti Ga je tražio. Je li Bog ljut zbog onoga što je odredio da ne čine i ljut zbog onoga što nije odabrao da im omogući da čine?

Jeremija 30:15 Zbog tvoje velike krivnje i mnogih grijeha, Bog te kaznio

Psalam 10:4 Bezbožnik ne traži Boga. (Koji bi bio smisao ovog stiha ako ni pobožni ljudi poput Davida nisu tražili Boga?)

Izreke1:29 Budući da su prezirali znanje i nisu odabrali da se boje Gospodina.

SAŽETAK: Budući da Božje zvanje nije eliminiralo Isusov izbor, a Biblija kaže da mi uz Božju pomoć možemo izabrati Boga, stoga Božje zvanje ne eliminira naš izbor.

P: U Rimljanima 9:19, je li moguće da nevjernici nemaju slobodnu volju, a kršćani je imaju?

O: Ne, ali to je zanimljiv prijedlog koji mi je jednom rekao moj kalvinistički prijatelj. Međutim, to nisam čuo od nijednog drugog kalvinista. Četiri su točke koje treba razmotriti o tome zašto je to netočno.

Bog je suveren jer zna sve što će se dogoditi, uključujući svaku odluku koju ćemo donijeti. On također kontrolira, do najsitnijeg detalja, sve što želi kontrolirati, i nijedna se atomska čestica ne pomakne osim ako Bog to dopusti. Međutim, Bog se također može suzdržati. Može odlučiti privremeno i unutar granica "delegirati Svoju suverenost" tako da mi možemo donositi odluke za koje smo mi, a ne Bog, odgovorni za posljedice.

Što je slobodna volja? Ako bismo slobodnu volju definirali kao onaj dio nas koji je potpuno neovisan, kojeg čak ni Bog ne može kontrolirati, takva slobodna volja ne postoji. Međutim, rani kršćanski pisci pisali su o slobodnoj volji kao o našoj sposobnosti donošenja odluka, te da nam Bog čak dopušta donositi odluke koje su Mu neugodne i koje imaju strašne posljedice. Međutim, naša slobodna volja vezana je za grijeh, baš kao što je slobodna volja alkoholičara ili ovisnika o drogama vezana za njihove grijehe. Možda nemaju snage sami se osloboditi svoje ovisnosti, ali mogu zalutati u crkvu ili rehabilitacijski centar i zaplakati za pomoć.

Mnogi kalvinisti poriču da ljudi imaju slobodnu volju u bilo kojem smislu te riječi; oni poriču da ljudi mogu donositi odluke. Gotovo kao da smo roboti. Neki kalvinisti poriču da imamo slobodnu volju jer je Bog suveren. Drugi kalvinisti, kao i Martin Luther, poriču da imamo slobodnu volju jer smo pali i vezani grijehom. Ovo pitanje podrazumijeva da kalvinisti poriču slobodnu volju iz drugog razloga.

Nekalvinisti mogu prihvatiti da je Bog suveren i da je ljudska volja vezana za grijeh. Međutim, nijedan od tih razloga ne čini naše očite izbore ismijavanjem, niti odgovornost čovjeka za ono na što ne može ni odgovoriti neusklađenom misterijom.

P: U Rimljanima 9,20-21, kako je Bog kao lončar, a mi glina?

O: Pavao se osvrće na ilustraciju u Jeremiji 18,6; Izaiji 29,16; 45,9. U Postanku 2,7, kada je Bog oblikovao čovjeka, riječ za "oblikovao" istog je korijena kao i riječ za lončara. Bog može činiti s stvorenjem što god želi, a mi imamo obvezu slijediti našeg Stvoritelja. Naravno, glina koju lončar ne dotakne ostaje samo neumjetnička, bezoblična masa.

Kao što je Charles R. Erdman rekao: "Božja suverenost nikada se ne očituje u osuđivanju ljudi koji bi trebali biti spašeni, već je rezultirala spasenjem ljudi koji bi trebali biti izgubljeni." Pismo Pavlovo Rimljanima, str. 109. (iz Believer's Bible Commentary, str. 1719.)

P: U Rimljanima 9,25-33, što Pavao ovdje radi?

O: Pavao dokazuje svoju tezu koristeći pisma jedno za drugim. To pokazuje da se ne radi o sporednoj napomeni u jednom stihu, već o zajedničkoj niti u Pismu. Postoji izraz za korištenje jednog pisma odmah nakon drugog; to se naziva catena. I pisci Novog zavjeta (posebno Pavao) i najmanje 29 ranih crkvenih pisaca prije Prvog nicejskog sabora koristili su catenas, stoga su one bile uobičajeno sredstvo izražavanja.

P: U Rimljanima 9,32-33, kako i zašto je Bog učinio Isusa kamenom spoticanja Židovima?

O: Iako ovaj odlomak ne navodi zašto, možemo primijetiti nekoliko stvari. Isus je rekao da morate biti poput malog djeteta da biste došli k Njemu u Mateju 18,3-5 i 19,14. Mala djeca obično nisu impresionirana vlastitim znanjem ili mudrošću i ne ponose se time što znaju više od drugih. Oni samo ponizno žele biti bliski nekome tko ih voli i pomaže im u njihovoj slabosti. Bog se ne raduje našoj snazi, već tome kako Njegova snaga može zasjati kroz našu slabost. Bog je rekao Pavao u 2. Korinćanima 12,9b-10: "... jer se Moja snaga savršava u slabosti." Zato ću se rado još više hvaliti svojim slabostima, da se Kristova snaga nastani u meni. Zato se, radi Krista, radujem slabostima, uvreda, nevolja, progona i poteškoća. Jer kad sam slab, tada sam snažan." Nije svatko spreman imati takav stav.

P: U Rimljanima 9,33, što je neobično kod ove riječi za "spotaknuti se"?

O: Ova riječ ne znači spotaknuti se. Nego je njezino značenje bliže padu s litice.

P: U Rimljanima 10,1-4, koji su primjeri kako je nečiji žar za religijom spriječio spoznaju Boga?

O: Sama religija, čak i dobra religija, može biti idol. Ali postoji i toksična religija, koja nije dobra. Kada religija kaže da se nova udovica spali na smrt, ili da se ubiju ljudi koji se ne bore protiv vas, jer neće prihvatiti vašu religiju, tada je ta religija toksična. Ivan 16,2 kaže: "Izbacit će vas iz sinagoga. Zapravo, dolazi vrijeme kada će svatko tko vas ubije misliti da Bogu prinosi žrtvu."

P: U Rimljanima 10,3, kako bi Bog pravedno mogao kazniti Izraelce zbog neznanja?

Odgovor: U Svetom pismu nema primjera da je Bog nekoga kaznio zbog nevinog neznanja. Međutim, ne mora svako neznanje biti nevinno. Na primjer, dobri roditelji ne kažnjavaju dojenče zbog neznanja, ali dobar učitelj kažnjava učenika koji ne pročita domaći zadatak. Židovi, kao i mi danas, imaju "domaći zadatak" da upoznaju Božju riječ.

P: U Rimljanima 10,4, kako je Krist kraj zakona?

Odgovor: Iako je Krist sam potpuno održao Zakon, to ne bi bio kraj Zakona.

Krist je kraj zakona na više načina.

1. Kao veliki svećenik, Krist je ispunio zakon za nas. Jednom zauvijek je prinio žrtvu za nas (Hebrejima 9,13-14).

2. Svrha zakona je voditi nas k Kristu. Hebrejima 10,1 kaže da je zakon bio sjena onoga što je dolazilo.

3. Krist je svrha, odnosno odredište zakona. Žrtve Starog zavjeta "pokrivale su" grijeh (Hebrejima 9:9-10; 10:2-4) prije nego što je Krist u potpunosti uklonio grijeh.

Riječ "kraj" ili "završetak" (telos) naglašena je u grčkom jer je to prva riječ rečenice.

P: U Rimljanima 10,4, je li zakon i dalje u potpunosti primjenjiv na one koji ne vjeruju?

A: Ovo se odnosi na Mojsijev zakon. Rimljanima 10,4 ne ograničava to na "samo za one koji vjeruju". Dakle, poganski nevjernici ne bi trebali razmišljati o pridržavanju Mojsijevog zakona, nego o Kristu i Njegovim zapovijedima. Stoga je Mojsijev zakon prestao vrijediti za sve, ali zakon o ispravnom i pogrešnom, u srcima ljudi, i dalje postoji.

P: U Rimljanima 10,5 živimo li po Zakonu, ili zakon donosi smrt, kao što kaže Rimljanima 8,2?

O: Analogija bi ovdje mogla pomoći. Donosi li ljudski zakon život ili smrt ovisi o vašoj perspektivi. Potencijalna žrtva zločina i ubojica osuđen na smrt imaju različite perspektive.

Ako bi netko savršeno čuvao zakon, to bi donijelo život. Međutim, kršenje zakona o kojem možete znati donosi sud i smrt.

P: U Rimljanima 10,7, što je zanimljivo u Pავლovom primjeru ovdje?

O: Pavao je prilagodio ovaj citat iz Ponovljenog zakona 30,13, gdje stoji: "Tko će prijeći more?", u pitanje: "Tko će sići u bezdan?". Ne moramo silaziti u bezdan da bismo dobili spasenje (što bi ionako bilo nemoguće za nas), jer je Krist to već učinio za nas.

P: U Rimljanima 10,9-10, je li jednostavno reći "Isus je Gospodin" sve što treba učiniti da bi se došlo na nebo?

O: Ne, ovaj stih to ne uči. U Djela apostolskih8:13 , Šimun Mag je "povjerovao", no Petar je rekao da će propasti u Djela apostolskih 8:18-20. Grčka riječ za "vjerovati" u Djela apostolskih 8,13, episteuse, nije uobičajena riječ koja se koristi u Bibliji za "vjerovati". Uobičajena riječ, pestuvo, znači pouzdati se i imati spasonosnu vjeru. Riječ koja se koristi u Djela apostolskih 8,13 znači intelektualno pristajanje.

P: U Rimljanima 10,9, može li se osoba spasiti vjerujući u Isusa kao Spasitelja, ali ne i kao Gospodina?

O: Ne, ništa u Svetom pismu ne daje takvu nadu. U Rimljanima 10,9 stoji da Isusa moramo nazvati "Gospodinom" ili "Učiteljem". Samo reći da je Isus spasitelj, ali da Isus nije moj Gospodin, ne znači da ste primili Isusovo spasenje.

P: U Rimljanima xml-ph-0000@deepl.internal, zašto ovdje piše "nikada nećete biti posramljeni", kada se odnosi na Izaiju 28:16 u kojem u masoretskom tekstu piše "nikada nećete biti obeshrabreni"?

O: Rimljanima10:11 , a ne masoretski tekst. Na mnogim drugim mjestima citati iz Novog zavjeta također su bliži Septuaginti nego masoretskom tekstu.

Riječ za "razmetnuti se" u Izaiji 28,16 u masoretskom tekstu je chuwah (Strongov rječnik 2363), što doslovno znači "požuriti". To ima smisla ako "požuriti" razumijete kao požuriti s bojišta u porazu. Međutim, odnosi se i na emocije, kao što je "velika uznemirenost" u Jobu 20,2. Dakle, masoretski tekst i Septuaginta ovdje imaju slično značenje, ali Septuaginta je malo preciznija i lakša za razumijevanje onome tko ne govori hebrejski.

P: U Rimljanima 10,11, koji je temelj za tvrdnju da nepokretna stijena predstavlja osobu?

O: Bog je metaforički kamen spoticanja u Izaiji 8,14; 1. Petrova 2,8. "Kamen spoticanja i stijena sablazni." Psalm 118,22 kaže: "Kamen koji su graditelji odbacili postade kamen ugla." Psalmist nas ne uči o građevinama; ovo je metafora koja se prirodno uklapa u Mesiju.

P: U Rimljanima 10,12, je li istina da "identitet 'Gospodina' ne može se sa sigurnošću utvrditi iz konteksta", kako su to učili Jehovini svjedoci (Službeni glasnik 2/1/1977, str. 95)?

O: Ne. 1. Korinćanima 12,4-6 i mnogi drugi stihovi pokazuju da je to Isus Krist.

P: U Rimljanima 10,13, treba li se izričito prizvati ime "Jehova" da bi se spasilo, kako uče Jehovini svjedoci?

O: Ne. Naprotiv, treba zazivati pravog i živog Boga. Samim starim Izraelcima nije bilo poznato slovo "Jehova", jer nisu imali zvuk "J". Pa zar su zbog nedostatka zvuka "J" svi sveci iz Starog zavjeta propustili obožavati pravog Boga? Naravno da je to smiješno. Bogu je stalo do našeg srca i do riječi i djela koja iz njega proizlaze, a ne do izgovora.

P: U Rimljanima 10,13, može li osoba prihvatiti Isusa kao Spasitelja, a ne kao Gospodina?

O: Ne. Nažalost, neki su učili da je dovoljno prihvatiti Isusa kao Spasitelja, a prihvaćanje Njega kao Gospodina je drugi dio. Jedna varijanta kaže da je Gospodarstvo neobavezno. Druga varijanta, koju zagovara knjiga "The Complete Book of Bible Answers" na str. 190, ne kaže da je ono neobavezno, već da podređivanje Isusu kao Gospodinu nije odluka prije spasenja koju se nekršćanima traži da donesu, kao što [očito] jest prihvaćanje Isusa kao Spasitelja. Prihvaćanje Isusa kao Gospodina događa se postupno kako kršćanin hoda s Njim.

U knjizi *Now That's a Good Question* (str. 122. – 123.), R. C. Sproul ističe da je spasenje bez prihvaćanja Isusa za Gospodina izobličenje istinskog Evanđelja koje se naziva antinomijanizmom. Kalvinisti tvrde da ovu antinomijsku nauku vide kod ljudi poput Zanea Hodgesa i Charlesa Ryrieja.

Međutim, Isus opovrgava antinomijanizam u Mateju 7,21-28 i Ivanu 14,21-24. Ukratko, oni koji vole Isusa posluhat će Njegovo učenje, a oni koji ne vole Isusa neće poslušati Njegovo učenje. Također, u Poslanici Kološanima 2,6 Pavao kaže: "kako ste primili Isusa Krista kao Gospodina". U ovom odlomku Biblija ne govori onima koji pokušavaju prihvatiti Isusa kao Spasitelja, a ne kao Gospodina.

P: U Rimljanima 10,13, ako će svatko tko prizove Gospodina biti spašen, kako znate jeste li bili iskreni kada ste zazvali Boga da vas spasi?

O: Postavimo jednostavnije pitanje kao analogiju. Kako znate da ste namjeravali jučer ručati?

1. Jeste li slučajno pojeli hranu umjesto da ste to namjerno učinili?

2. Nisi li znao da želiš ručati prije nego što si zapravo pojeo ručak?

3. Je li vas netko prisiljavao da jedete, umjesto da ste to slobodno željeli učiniti?

Ako ste jučer ručali, a odgovor na prethodna tri pitanja bio je "ne", onda ste namjeravali ručati.

Na sličan način, prizivanje Gospodina nije komplicirana stvar, poput polaganja ispita. Ako ste namjerno prizvali Isusa, znali ste što radite, niste bili prisiljeni i slobodno ste to željeli učiniti, onda ste, ako ste prizvali Isusa da vas spasi, zaista prizvali Isusa da vas spasi.

P: U Rimljanima 10,14-15, ako ne obavimo svoj posao i ne propovijedamo evanđelje, hoće li naša neposlušnost uzrokovati da ljudi odu u pakao?

O: Ne. Bog je i svemoguć i suveren te će pronaći put da svi izabrani dođu k Njemu. Međutim, mi možemo podijeliti radost i privilegij biti oruđe koje Bog koristi da ostvari Svoju volju.

P: U Rimljanima10:14 –15, može li itko ići u nebo ako nikada nije čuo evanđelje?

O: Ljudi jesu. Kao dokaz, Henok, Abraham, Job i vjernici u Starom zavjetu slijedili su ono što im je Bog objavio, ali nisu čuli ono što je za njih bila tajna evanđelja Novog zavjeta. Zapamtite, u konačnici Bog je taj koji spašava, a ne evanđelje i ne naš odgovor na evanđelje. Za više informacija pogledajte i sljedeće pitanje.

P: U Rimljanima10:14 –15, može li itko ići u nebo ako nikada nije čuo Evanđelje nakon što je Isus uskrsnuo od mrtvih?

O: Pravi kršćani se ne slažu oko toga.

Neki kažu ne. To, međutim, ne znači nužno da nisu imali priliku. Ako bi netko tko nikada nije čuo Evanđelje slijedio istinu koju poznaje i odgovorio na djelovanje Duha Svetoga u svom životu, Bog može pokrenuti nebo i zemlju kako bi mu donio istinu. Bog providom može uzrokovati da kršćanin dođe i podijeli s njima Evanđelje o Kristu. Jedan primjer toga u Djela apostolskih 10,2,22,31 bio je rimski poručnik Kornelije, koji se bojao Boga, bio pravedan, molio se i davao milostinju. Bog je poslao anđela da kaže Korneliju da pošalje po Petra.

Drugi se snažno ne slažu. Dok 2. Solunjanima 1,8 kaže da će ljudi koji ne poslušaju evanđelje Isusa biti kažnjeni vječnim propadanjem, Rimljanima 4,15 i5:12 kažu da se grijeh ne računa tamo gdje nema zakona. Iako Svetopisamski tekst ne uči da itko ima drugu priliku nakon smrti, neki vide priliku da ljudi čuju evanđelje i dobiju prvu priliku nakon smrti i/ili tijekom tisućljetnog razdoblja. Vidi raspravu o 1. Petrovoj3:19 (dva pitanja) i 1. Petroj 4:6 o tome kako je Isus propovijedao Evanđelje mrtvima. Vidi raspravu o Otkrivenju 20 o mogućim prilikama tijekom Tisućljeća. Konačno, budući da je u konačnici Bog taj koji spašava ljude, On bi mogao dopustiti da bebe ili bilo tko drugi odu na nebo bez slušanja Evanđelja ako bi to želio.

10:1310:13Ključan za argument je poslanica Rimljanima 10,14, koja kaže da ljudi ne mogu zazvati Boga bez vjere, ne mogu vjerovati bez slušanja, a ne mogu slušati bez propovjednika. Da je riječ o paralelizmu, poslanica Rimljanima 10,13-14 rekla bi da nitko ne može biti spašen bez zazivanja Boga; međutim, poslanica Rimljanima 10,15 nije paralelizam. Naprotiv, ona samo kaže: "Svako tko zazove ime Gospodnje bit će spašen".

Rimljanima 10,13-14 ne daje jači razlog za tvrdnju da svaki odrasli koji nikada nije znao prizvati Gospodina ide u pakao, nego što je to slučaj s tvrdnjom da svako dojenče koje nikada nije znalo prizvati Gospodina ide u pakao.

P: U Rimljanima 10,18, kako Židovi nisu razumjeli, budući da su oni od svih ljudi imali najviše znanja o Bogu?

O: To nije zato što nisu imali informacije, niti zato što nisu bili dovoljno inteligentni. Naprotiv, imali su alternativnu paradigmu, da je pridržavanje zakona sve što je potrebno, i nisu imali mjesta za istinu jer se ona nije uklapala u njihovu paradigmu.

P: U Rimljanima 10,19, kako je Bog pobudio ljubomoru kod Židova kroz one koji nisu narod?

Židovi su Boga uzimali zdravo za gotovo. Također su uzimali zdravo za gotovo da su oni jedini odabrani od Boga. Bog im je htio pokazati da nemaju čime se hvaliti. Iako su mogli zavidjeti političkoj moći drugih naroda, primarno značenje ovdje je religijsko. Postojalo je mnogo ne-židova koji su poznavali Stari zavjet bolje od većine Židova. Više su se brinuli o ugoditi Bogu nego većina Židova. Promatrajući ovu praksu, pobožni Židov mogao bi uočiti nešto pogrešno.

Evo što je o tome rekao Irenej iz Liona (oko 160. – 202. g.). On citira 11 od 20 riječi iz Poslanice Rimljanima 10,19–21. "Štoviše, Mojsije u Ponovljenom zakonu kaže da pogani trebaju biti 'glava', a nevjernički narod 'rep.' I opet kaže: 'Potakli ste me na ljubomoru onima koji nisu bogovi i razljutili ste me svojim idolima; a ja ću vas potaknuti na ljubomoru onim što nije narod i narodom bezumnim razljutit ću vas.' Jer napustiše Boga koji jest, a štovali su i služili bogovima koji ne postoje; i ubili su proroke Božje te 'prorokovali za Baala', koji je bio idol Kanaanaca. A Sina Božjega, koji jest, prezreše i osudiše, ali izabraše Barabasa, razbojnika uhvaćenog za ubojstvo: i vječnog Kralja odreknuše se, a za kralja priznaše prolaznog cara. (Tako) Bogu se svidjelo dati njihovu baštinu ludim poganima, čak i onima koji nisu bili u Božjem narodu i nisu znali tko je Bog." Demonstracija apostolskog propovijedanja, gl. 95.

P: U Rimljanima 10,21 i 11,7, zašto su Bog (i Pavao) zvučali razočarano što Židovi kao narod nisu prihvatili Isusa, budući da je Bog već unaprijed znao da će biti neposlušni?

O: Bog je izvan vremena, ali i unutar vremena. Njihova neposlušnost bila je njihova krivnja, a Bog je znao da će se to dogoditi prije nego što je zemlja uopće stvorena. No Bog i dalje osjeća emocije u trenutku kada se to događa. Rimljanima 10,21 je slika koja rastrza srce: svemogući Bog svemira, koji može razdirati zvijezde, nježno i strpljivo pruža svoje ruke tom narodu, a oni kao narod okreću leđa i ne dolaze k Njemu, barem ne još.

P: U Rimljanima 11:1,11, ovo stanje stvari nije bilo trajno. Kada se loša situacija čini trajnom, a zapravo nije?

Odbacivanje Židova bilo je djelomično, privremeno i privremenog karaktera. Međutim, prosječnom promatraču u to je vrijeme to moralo izgledati trajno. Tako se stvari mogu činiti i danas.

Neugodne situacije: Nešto se može činiti trajnim kad se uistinu nadamo da nije i kad ne vidimo nikakvu mogućnost svjetla na kraju tunela. Kao što je netko jednom rekao: "Vidio sam svjetlo na kraju tunela, ali to je bio samo vlak."

Ugodne situacije: Nešto se može činiti trajnim kada to želimo i upasti u zamku razmišljanja da nas to što se nadamo čini stvarnim.

No, barem možemo priznati da imamo sklonost misliti da su neke stvari trajnije nego što jesu. To bismo trebali uravnotežiti sjećajući se da ne možemo znati što donosi sutra (Jakov 4,14). Stoga bismo se trebali samo labavo držati stvari ovoga svijeta i prepoznati da je svaki novi dan, za nas i naše voljene, dar.

P: U Rimljanima 11,14, je li to bio Bog, Pavao ili oboje koji su pokušali potaknuti Židove na ljubomoru?

O: Grčki tekst u Poslanici Rimljanima 11,14 kaže "ja", pa je to zasigurno bio Pavao.

Pogrešan odgovor: Bio je to samo Pavao prema komentaru "Believer's Bible Commentary", str. 1725.

Odgovor: Nije to bio samo Pavao, već i Bog, kako Pavao potvrđuje kad citira Ponovljeni zakon 32,21 u Poslanici Rimljanima 10,19.

Poticanje na ljubomoru zanimljiva je strategija. Kad ljudi više ne žele slušati i imaju upornu, dosljednu, očvrsnulu gluhoću, tada razgovarajte s nekim drugim, uz njihovo znanje, i možda se zapitaju što propuštaju.

P: U Rimljanima 11,16, kako su kršćani sada Božji izabrani narod, budući da je u Starom zavjetu maslina bila simbol Izraelaca?

O: Maslina nije bila simbol etničkih Izraelaca; oni su samo pogrešno mislili da jest, cijeneći svoje podrijetlo više od pravednosti pred Bogom.

P: U Rimljanima 11,16, što je glavni deblo masline?

O: Prvo ono što nije odgovor, a zatim dva pogleda na odgovor.

Nije odgovor. Ne predstavlja Izrael, jer pogani koji su ušli nisu bili obrezani niti su se pridržavali židovskog zakona.

Duhovno stablo Abrahama: uključujući patrijarhe, prema The Bible Knowledge Commentary: New Testament, str. 484–485.

Božja linija povlastica, ili "status najpovoljne nacije", prema Believer's Bible Commentary, str. 1725-1726.

Božji izabrani narod

P: U Rimljanima11:17 –24, što znamo o uzgoju maslina?

O: Masline su bile vrlo vrijedne, ali su zahtijevale mnogo rada. Tijekom rata Izraelcima nije bilo dopušteno posjeći masline (Deuteronom 20,19-20). Da su masline bile posječene, to bi smanjilo zalihe hrane zemlje na najmanje 20 godina. To također objašnjava zašto je posjeka maslina bila katastrofa (Habakuk3:17 ) i Deuteronom 28,40.

Wycliffeov rječnik Biblije, str. 1366–1367, ima opsežan odjeljak o uzgoju maslina. Na kraju stoji: "Masline se uzgajaju iz kalemova koji se kaleme na staro deblo ili na divlju maslinu kad su izbojci ili pupoljci dugi oko jednog metra. Također novi izbojci mogu izniknuti iz korijena ili panja stare matične masline (Psalam 128,3; Izakija 11,1). Tri do četiri godine nema ploda, a obilna berba ne može se očekivati prije 17. do 18. godine. Tijekom cijelog tog razdoblja stablo zahtijeva pažljivu njegu: tlo se orje i gnoji svako proljeće te se vjerno zalijeva. … Ako se pravilno njeguje, stablo punih razmjera godišnje će proizvesti pola tone ulja i nastavit će s plodonošenjem sve dok ne dosegne nevjerojatnu starost." U Novom međunarodnom biblijskom rječniku (The New International Bible Dictionary), str. 802, i Enciklopediji Britannica iz 1972., svezak 16, str. 936, nalaze se fotografije stotinu godina starih maslina. Da sam stablo, volio bih biti maslina, čvrsta, otporna na štetočine, i doživjeti tisuću godina!

P: U Poslanici Rimljanima11:17 –24, zašto bi netko kalemio divlje grane masline na domaće stablo masline?

O: Obično bi se to htjelo učiniti obrnuto. Imali biste divlju voćku, s njezinim otpornim svojstvima, spojenu s domaćim granama koje daju plodove ugodnih svojstava. Pet točaka za razmatranje u odgovoru.

1. Pavao je davao primjer. Nije pokušavao podučavati ljude kako uzgajati masline, već je davao primjer kako su pogani pričepili. Kao što navodi The Wycliffe Bible Dictionary na str. 726: "Ova namjerna inverzija pojačava slikovitu figuru govora koja prenosi vječnu istinu o odbačaju narodnog Izraela i sastavu istinskog Izraela – svih vjernika." Vidi također Novi međunarodni rječnik Biblije, str. 402, za sličan opis.

2. Mnoge se biljke uopće ne kaleme. Obično se domaća grana kalemi samo ako je slaba, napadnuta insektima ili bolesna. Pavao izričito kaže da su te grane odlomljene zbog nevjere u Poslanici Rimljanima 11,20.

3. Analogija da su Izraelci maslina već im je bila poznata iz Jeremije 11,16 i Hošeje 14,6. Stoga, gledano kronološki, s korijenom kao precima obiteljskog stabla, u njega su bila ugrađena poganska plemena, a ne obrnuto.

4. Da je Pavao rekao da su Židovi divlja korijenja, a pogani domaće grane, tada bi pogani mogli pomisliti da ih je Bog pričepio jer su u njima bile potrebne neke poželjne osobine, a ne zato što je sve milost. Nadalje, nisu bili pogani ti koji su bili pripitomljeni, već Židovi.

5. Da je upotrijebljena analogija u kojoj bi pogani bili divlja korijenja, a Izraelci domaće grane, to bi bilo u još većoj mjeri pogrešno. Pogani su pričvršćeni na Božji izabrani narod, a nipošto ne obrnuto.

Nova genevska studijska Biblija (The New Geneva Study Bible) na str. 1787. tvrdi da su se divlje grane ponekad kalemile na domaće biljke kako bi im se dala nova vitalnost. Očito, da su sve grane bile domaće, stablo masline ne bi toliko raslo. Međutim, Today's Handbook for Solving Bible Difficulties (str. 152–153), Believer's Bible Commentary (str. 1726) i The New International Bible Dictionary (str. 402) navode da to ne bi učinio nijedan uzgajivač biljaka te se slažu da je Pavao upotrijebio taj redak kako bi poučio o odvajanju Izraela i pridruživanju pogana, a ne o hortikulturi. Pavao to možda također implicira u Poslanici Rimljanima 11,24, gdje kaže da je presađivanje divlje grane na domaći korijen "protiv prirode".

Komentar Biblijskog znanja: Novi zavjet, str. 484, navodi da presađivanje divlje grane na domaći korijen nije bila uobičajena praksa, iako se to činilo.

Zaključak: Pavao nam posebno govori zašto su Izraelci bili korijen u ovoj analogiji. U Poslanici Rimljanima 11,18 Pavao im govori da se sjećaju da oni (poganici) ne podupiru korijen, nego da on podupire njih.

P: U Rimljanima 11,20, koje su bile neke od prepreka da Židovi budu plodonosni za Boga?

O: Imali su nevjeru. Osim toga, imali su

Nedostatak ljubavi prema izgubljenima (kao Jonu)

Idolopoklonstvo i drugi grijesi sve do izgnanstva (Hošeja9:10 ).

Nisu nalazili zadovoljstvo u Božjoj riječi (Jeremija6:10 ).

Zaboravili su na potrebu ustrajnosti (Hebrejima10:23 ,32-35).

Zahvaćeni brigama ovoga svijeta, kao u trećem tlu (Matej 13:23).

Svesti Božju riječ na samo skup pravila za život

Zaboravili zapovijedi o odgoju djece (Ponovljeni zakon 6,4-7).

Tako su Židovi otvrdnuli, porosis na grčkom.

P: U Rimljanima 11,22, kako Bog može biti istovremeno dobar i strog, a da to nije proturječno?

O: Grčka riječ može značiti i strog i grub. Na zemlji policajac može biti ljubazan tako što pomaže neznancu kojem je potrebna pomoć. Isti policajac može biti strog tako što upuca ubojicu koji pokušava nekoga ubiti. Ako čovjek može biti i ljubazan i strog, zasigurno ne biste trebali imati problema s razumijevanjem da Bog može biti na isti način, pokazujući milosrđe, a ipak ostajući vjeran svojoj svetoj naravi. Pogledajte raspravu o poslanici Rimljanima 13,10 za više informacija o tome kako kršćanin može biti policajac.

P: U Rimljanima 11,25, što znači "punina naroda"?

Odg: To znači da je Izrael bio odbačen kao Božji narod dok se ne uvrsti u Božje Kraljevstvo sav broj naroda koji će vjerovati.

P: U Rimljanima 11,26, idu li svi Izraelci u nebo?

O: Ne, prema Ivanu 8,24 i Mateju 23,33. Odgovor potražite u raspravi o Poslanici Rimljanima 9,8-9,27.

P: U Rimljanima11:26 –27, hoće li Bog i dalje ispuniti neka obećanja u budućnosti za biološke potomke Izraela?

O: Ovo je jedna od ključnih razlika između kršćana koji su teolozi saveza i kršćana koji su dispensacionalisti.

Teolozi saveza kažu ne. Sva buduća obećanja neće biti ispunjena fizičkom Izraelu, već duhovnom Izraelu, to jest, Crkvi, koja se sastoji od svih istinskih vjernika svih nacionalnosti. To se naziva Teologijom zamjene.

Dispensacionalisti kažu da. Mnogi će se obećanja ispuniti duhovnom Izraelu, ali fizički Izrael i dalje će naslijediti zemlju Palestinu zauvijek. 144.000 u Otkrivenju 7. i 14. poglavlja potječu iz plemena izraelskih.

P: U Rimljanima 11,32, što znači da je Bog sve predaje neposlušnosti?

O: Bog nije jednostavno odbacio svoj standard pravednosti niti snizio svoj standard savršenstva za Nebo. Naprotiv, Bog je imao milosrđa nad njihovom neposlušnošću kroz Isusovu krv na križu.

Ovo se također može odnositi na činjenicu da je Bog stvorio najmanje pet vrsta bića:

Nemoralni: životinje

Bez grijeha i ostati bez grijeha: anđeli različitih redova

Od bezgrešnih do palih: demoni

Pali do bezgrešnih: izabrani ljudi

Pali i ostaju pali: odbaceni ljudi

Rimljanima11:32 pokazuje da su svi ljudi, osim Adama, Eve i Isusa, u posljednje dvije kategorije.

P: U Rimljanima 12,1, zašto Pavao ovdje kaže "Stoga"?

O: "Stoga" ovdje znači zbog svega Božjeg milosrđa u prethodnim poglavljima. Odnosi se na sva prethodna poglavlja Poslanice Rimljanima, a ne samo na poglavlja 9–11.

Pavao mnoge svoje poslanice dijeli na dva dijela, doktrinalni i praktični. Ili, kako kaže A. M. Hunter, "stranu vjerovanja i stranu ponašanja", kako navodi New International Bible Commentary na str. 1338. U Efežanima i Kološanima te su cjeline otprilike jednake duljine, ali u Poslanici Rimljanima doktrinalni dio je duži za više od dvostruko.

P: U Rimljanima 12,1, što je zanimljivo u vezi s vremenima grčkih riječi "prilagođen" i "preobražen"?

Sve je to posve pogrešno. Ta glagola imaju pasiv, a ne aktiv. Dakle, ne stoji "ne prilagođavaj se", već "ne dopusti da te prilagode". Isto vrijedi i za riječ "transformirani". Dakle, tehnički gledano, Bog nam ovdje ne zapovijeda da išta činimo, već nas, paradoksalno, zapovijeda da nam se nešto učini. Stoga nije riječ o tome da se ljudi izričito pokušavaju prilagoditi svijetu, već im se prilagođava dok slijede put koji su odabrali. Slično tome, nije nam zapovijeđeno da se transformiramo, jer se ne možemo sami transformirati. Aktivno nam je zapovijeđeno da se "obnovimo", što je nusprodukt obnavljanja našeg uma kroz Duha Svetoga. U Psalmu 40,8 David je rekao da je Božji zakon u njegovu srcu. Božja riječ trebala bi biti i u našima.

P: U Rimljanima 12,1, kako se trebamo žrtvovati za Boga?

O: U Rimljanima 12,1 ne stoji da trebamo biti mrtva ili spaljena žrtva, već živa žrtva. Naravno, živa žrtva može imati sklonost da se iskrade s oltara, a mi to ne bismo smjeli činiti.

Postoji jedna priča. Jednom su pilić i prase šetali zemljom i vidjeli mnogo gladnih ljudi. Pilić je rekao: "Znam što možemo učiniti, dajmo im doručak!" Prase je reklo: "Lako je tebi reći, ali za mene je to potpuna predanost." Bog nas ne poziva da budemo kokoši, ali nas poziva na potpunu predanost da donesemo spasenje ovom svijetu. Potpuna predanost ne ostvaruje se umiranjem u službi Bogu (iako je to za neke slučaj), već time da svi živimo za Boga.

P: U Rimljanima 12,1-2, koja je razlika između hodanja i rada za Boga i o čemu se ovdje govori?

O: Stihovi 1. i 2. tehnički se ne odnose na "djelovanje"; to dolazi kasnije, počevši od stiha 3. Stihovi 1. i 2. odnose se na dobrovoljno predavanje sebe kako bi vam se dogodila "promjena bića". Jeste li voljni da vas Bog promijeni i preoblikuje? Neki ljudi nisu, jer su previše zadovoljni svojim sadašnjim stanjem.

P: U Rimljanima 12,2, koliko puta se trebamo preobraziti?

O: Samo jednom, ali to je kontinuirano od trenutka kada smo prvi put povjerovali do dana kada odemo s ovog svijeta.

P: U Rimljanima 12,3, na koje se sve načine ljudi mogu previše hvaliti?

O: U svijetu ljudi mogu misliti da su njihova inteligencija, novac, financijska snaga, atletska ili glazbena sposobnost, privlačnost, podrijetlo ili društveni status veći nego što bi trebali. Svaka dobra stvar koju imate dar je od Boga. Također može nestati u bilo kojem trenutku.

Što se tiče kršćana, postojala je dobra kršćanska knjiga pod nazivom Sedam smrtnih kreposti autora Todda E. Outcalta. Poanta te knjige jest da svaka krepost, dobra stvar, postaje smrtonosna kada se pomiješa s oholost. Vaša vjera, znanje Biblije, pa čak i vaša ljubav mogu izgledati ružno i Bogu i drugima kada se pomiješaju s oholost u toj kreposti.

U ranoj Crkvi neki su mogli misliti da su bolji od drugih kršćana jer su bili Židovi. Neki obrazovani Grci mogli su se ponositi svojom mudrošću, a neki, tada i sada, zbog svog bogatstva mogli su se osjećati utjecajnijima, ili su se drugi mogli osjećati utjecajnijima, kao što pokazuje Jakovljeva 2,2-5.

Čini se da je i Pavao znao za tu napast jer je u 2. Korinćanima 12,7-10 rekao da mu je Bog dao "glasnika od Sotone" da ga muči kako Pavao ne bi postao samouvjeren. Čak se i Pavao s time borio.

P: U Rimljanima 12,3, suprotno tome je misliti da je sve što imamo ništa ili da ne vrijedi ništa, a Biblija ne kaže ni da bismo trebali imati takav stav. Kakav stav trebamo imati?

Odgovor: Rimljanima 12,3 kaže da trebamo imati "trezveno prosuđivanje".

Ove stvari mogu nam pomoći da ostanemo prizemljeni u trezvenom prosuđivanju.

U redu je težiti pobjedi u utrci ili osvajanju nagrade (Filipljanima 3:14). Spoznaja da ste u nekim stvarima bolji od drugih ljudi nije oholost, već jednostavno spoznaja istine. No, također shvatite da u čemu god bili vrlo dobri, osim ako niste najbolji na cijelom svijetu u toj stvari, postoji netko tko je u tome bolji od vas.

Naš život ovdje je prolazan i ionako ćemo uskoro napustiti ovo. Vidi Job 14,1-2; Psalam 62,9; 103,13-16; Izakija 40,6-7; (djelomično 1. Korinćanima 7,31); Jakovljevu 1,10-11; 1. Petrova 1,23-24. Postoji organizacija za pomoć pacijentima s Alzheimerovom bolešću, nazvana "Still Me", koja podsjeća obitelji da je pacijent možda izgubio neke kognitivne sposobnosti, ali, kako je rekao jedan pacijent: "Ja sam i dalje ja!"

Kao oblak i vjetar bez kiše je čovjek koji se hvali darovima koje nikada nije dao (Izreke 25,14 BSB). Nije važno koje talente imate ako s njima ne učinite ništa.

Naši darovi nisu za nas, već za druge. U Poslanici Filipljanima 2,17 stoji da je Pavao "izlijevan kao žrtveno piće" za druge kršćane.

Svoje darove trebamo koristiti zajedno s drugima, a ne samo pojedinačno, kako pokazuju Rimljanima 12,5-8 i 1. Korinćanima 12,12-27.

Vaše sposobnosti i talenti nisu ono što jeste. Znate li mnogo o nekoj temi, jeste li pametni ili dobri u nečemu? Možda dođe dan kada ćete to ostaviti iza sebe zauvijek i dobiti nešto bolje kada odete na nebo. Ali nećete to ostaviti sa tugom, osim ako pogrešno ne mislite da su te privremene, manje važne stvari sve što jeste.

Ljubav bez licemjerja (Rimljanima 12,9). Talenti i sposobnosti druge osobe nisu ono što ona jest. Jeste li se vjenčali s nekim zbog njihovog novca? – što bi se dogodilo ako bi ga izgubili? Jeste li se vjenčali zbog nečijeg izgleda? – biste li ih napustili kad bi doživjeli nesreću ili na drugi način izgubili izgled? Znao sam jednog dečka u srednjoj školi koji je imao djevojku i vrlo lijep auto. Ali kad je skrhao auto, ona je prekinula s njim. Nije bila zaljubljena u njega, već samo u njegov auto. Volimo li druge zbog njihovih talenata ili sposobnosti, ili zbog onoga što nam mogu pružiti?

P: U Rimljanima 12,6-8, zašto se popis darova razlikuje od popisa u 1. Korinćanima 12,7-11; 1. Korinćanima 13,8 i Efežanima 4,7-13?

O: Dobro je da su darovi navedeni različiti. Da nisu, netko bi mogao pomisliti da je to iscrpan popis darova i da ne postoje darovi koji nisu navedeni. Ovi popisi daju se kao primjeri kategorija darova. Bog je slobodan dati dodatne darove, pa čak i dodatne kategorije darova, kako On želi i kako Crkva treba.

P: U Rimljanima 12,8b, što znači pokazivanje milosrđa?

O: To ne znači oprostiti, već pomoći onima u potrebi.

P: U Rimljanima 12,9 trebaju li kršćani osjećati mržnju i, ako da, kako?

O: Ne bismo trebali mrziti ljude, ali bismo trebali mrziti zlo i ono što ono čini ljudima. 1. Ivanova 3,10; 4,7-8 kaže da zapravo nismo vjernici ako nemamo ljubavi prema bratu. Ali jesu li ljudi koje trebamo voljeti samo vjernici? Ne, Isusa su pitali koga bismo trebali voljeti, a On je odgovorio prispodobom o Dobrom Samaritaninu u Luki 10,25-37.

Kao što je Augustin iz Hipona rekao: "Mrzite grijeh, ali volite grješnika". Nemojte dopustiti da naša mržnja prema zlu prijeđe u mržnju prema osobi.

P: U Rimljanima 12,11 kako možemo njegovati da nam ne nedostaje revnosti?

A: Čini se da je Bog vjernicima dao odgovornost da paze da ne postanemo mlaki u svojoj vjeri. Riječ za žar ovdje, zeontes, može se odnositi i na ključanje. Vjernici obično ne postanu mlaki odjednom. Češće je to postupno, iz dana u dan, smanjenje naše predanosti i vremena s Bogom, koje se zamjenjuje drugim stvarima.

P: U Rimljanima 12,13; 1. Timoteju 5,10 i Mateju 25,35–45 što Biblija kaže o prakticiranju gostoprimstva?

Odgovor: Grčka riječ ovdje, philoxenos, doslovno znači "ljubav prema strancima". Ima šire značenje od pukog čina ljubaznosti prema nepoznatim ljudima, već uključuje i istinsku ljubav prema njima. Evo što Biblija općenito zapovijeda, a zatim i uvjete te zapovijedi.

Pozitivna zapovijed: Poslanica Rimljanima12:13 i Prva poslanica Timoteju 5,10 nalažu nam da prakticiramo gostoprimstvo; to se odnosi i na kršćane i na nekršćane. U Mateju 25,35-45 Isus je rekao da ako ste dali hranu, piće, gostoprimstvo, odjeću ili pružili skrb siromašnima, strancima, bolesnima ili zatvorenicima, bilo je kao da ste to učinili Njemu. Poslanica Hebrejima 13,2 također kaže da su neki nehotice ugostili anđele.

Negativni primjeri: U Knjizi o Jobu 31,32 neugostiti stranca navodi se kao grijeh. Među ostalim grijesima, Sodoma i Gomora nisu pokazale gostoprimstvo (Ezekiel 16,49); bile su zapravo prilično okrutne prema strancima.

Kvalifikacija: 2. Ivanova 9-11 kaže da hereticima ne treba pružati gostoprimstvo. Također, 1. Korinćanima 5:11 kaže da se ne smijemo družiti ni s kim tko se naziva bratom, a živi bezbožnički život.

Rani crkveni pisac Klement Rimski (96.–98. g.) morao je smatrati da je gostoprimstvo važno jer spominje četiri primjera.

P: U Rimljanima 12,14, što znači blagosloviti one koji nas progone i kakvu je vrstu progona Pavao konkretno spomenuo?

O: Pavao nije naveo nikakvo posebno progonstvo, pa to može biti progonstvo zbog naše vjere ili zbog bilo čega drugog. To u najmanju ruku znači sljedeće.

Ne osvećujte se niti uzvraćajte zlo za zlo. To je naglašeno u Svetom pismu. Rimljanima 12,19,17; Levitski zakonik 19,18; 1. Petrova 3,9; (implicitno) Matej 5,38-46; Luka 6,27-36

Činite im dobra djela. Uzvraćajte zlo blagoslovom, kako kaže 1. Petrova 3,9. Činite dobra djela poput hranjenja, u Rimljanima 12,20.

Ne mrzite ih. Trebamo voljeti sve. 1. Ivanova 3,15 kaže da tko mrzi brata svoga, nema život vječni u sebi.

Volite ih. Ne prestajte ih samo mrziti i postanite apatični, već ih doista volite. 1. Ivanova 3,10-11,14 strogo kaže da je ljubav prema drugima nešto što moramo činiti. U konačnici je ljubav izbor, a ne osjećaj.

Molite se za njih, da im se dogodi najbolje moguće; da upoznaju Gospodina. Matej 5,44; Luka 6,27-28; Djela apostolska 7,60; Luka 23,34.

Borba protiv zla – dobrotom: Trebamo se boriti protiv zla, ali paradoksalno, Rimljanima 12,21 kaže da se trebamo boriti protiv zla dobrotom, a ne uzvraćati zlom. To je svojevrsna suprotnost načelu "vatrom protiv vatre".

Zapamtite, oni vam pripremaju nagradu na nebesima. Matej 5,10 kaže: "Blaženi oni koji trpe progon zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko." (BSB) Vidi također Luka 6,23.

P: U Rimljanima 12,15 piše: "Radujte se s onima koji se raduju i plačite s onima koji plaču." Kako bismo se trebali radovati s onima koji se raduju, a žalovati s onima koji tuguju?

O: Prvi korak da se radujete i tugujete s njima, bez licemjerja, jest da vam je stalo do njih.

Radovanje s njima: Ako vaš prijatelj dobije unapređenje ili mu se dogodi nešto dobro, jeste li sretni zbog toga, iako od toga nemate nikakve koristi? Ili vam ljubomora guta radost koju biste trebali osjećati za prijatelja? Bez Boga, ljudi su tužni kada se drugima događaju dobre stvari zbog ljubomore. Ali 1. Korinćanima 13,4 kaže da ljubav ne zavidi. Ili ljudi mogu osjećati radost kad se drugima događaju loše stvari, što se na njemačkom naziva schadenfreude. Možda je Jonatan to tražio dok je sjedio izvan Nineve. Ali 1. Korinćanima 13,6 kaže da se ljubav ne raduje nepravdi, nego se raduje istini. Za one koji progone kršćane trebali bismo i moliti i željeti da im se dogodi najbolje moguće; da mogu upoznati Gospodina Isusa Krista kao svoga osobnog Spasitelja, otići u nebo nakon što to učine i da možemo živjeti zajedno s njima na nebu zauvijek. Već znamo jednu takvu osobu s kojom ćemo živjeti na nebu: Saula iz Tarsa, inače poznatog kao apostol Pavao.

Žalosni s njima: Zamislite nekoga tko se može veseliti s onima koji se vesele, ali se ne može žalostiti s onima koji tuguju. Mogu uživati u dobrim vremenima, ali umjesto da budu tu da saslušaju u lošim vremenima, mogli bi se povući, samo se šaliti o tome ili jednostavno reći osobi da bude jaka, bez empatije. Ponekad, kada netko doživi gubitak i vi ga ne možete jednostavno "popraviti", mogu pronaći utjehu u vašoj prisutnosti i u tome što odvajate vrijeme da budete s njima, jer ih cijenite. Ponekad im je potreban i žele savjet, ali ponekad ne. U svakom slučaju, pokažite da vam je stalo tako što ćete provoditi vrijeme s njima.

P: U Rimljanima 12,16 piše da trebamo živjeti u suglasnosti jedni s drugima, a zašto je to potrebno kad je već rečeno da se trebamo ljubiti, biti odani i poštovati jedni druge u Rimljanima 12,9-10?

O: Mogli bismo pitati Evodiju i Sintihu u Filipljanima 4,2, i mogli bismo pitati Syzygusa/drugara u jarmu, kojega je Pavao zadužio za divno važan posao pomaganja tim ženama da se slažu. Isus je rekao da će ljudi po našoj ljubavi znati da smo Kristovi u Ivanu 13,34-35, i da smo jedno u Ivanu 17,20-21.

Pokazujemo li jedinstvo s drugim vjernicima iz različitih sredina, društvenih slojeva, denominacija i razlika u uvjerenjima o sporednim pitanjima? Trebali bismo se sjetiti da je Krist, koji nas ujedinjuje, veći od tih stvari koje nas mogu razdvojiti.

P: U Rimljanima 12,16, zašto se netko možda ne bi htio družiti s ljudima nižeg položaja i zašto bismo mi trebali?

O: Ponekad netko možda želi izbjegavati nekoga tko se smatra nižeg položaja zbog arogancije, ali češće je to zato što se boje što bi drugi utjecajni ljudi pomislili. Na primjer, Petar se družio i blagovao s neznaboštima, ali kada su došli drugi Židovi, Petar to nije činio, kako je opisano u Galaćanima 2:11-16. Budući da je Petar to učinio javno, Pavao je javno ukorio Petra zbog njegove licemjernosti.

Ali ako se družite s ljudima navodno nižeg položaja, mogli biste nešto otkriti. Svi smo stvoreni na sliku Božju i u očima Onoga koji je važan, to jest Boga, oni zapravo nisu u nižem položaju od vas. Ako išta, ako vi imate ponosa, a oni nemaju, onda biste zapravo vi mogli biti u nižem položaju.

P: U Rimljanima 12,17, koji su prihvaćeni društveni načini da se zlu uzvrati zlom?

O: Poslanica Rimljanima 12,17 kaže da za kršćane ne postoje prihvaćene metode. Ali društvo općenito može smatrati u redu ogovarati nekoga, klevetati ga i širiti laži kako bi mu uništilo ugled, osigurati da njegov rad bude bez učinka ili mu smišljati podle podvale ili to činiti njegovom automobilu. Kad god si postavite pitanje "kako im se mogu osvetiti", klizite u grijeh. Poslanica Rimljanima 12,19 kaže da je Bog ionako sposobniji da im uzvrati nego što ste vi. Dakle, od svih stvari o kojima se trebamo brinuti u životu, osvetu nekome nije jedna od njih.

George Washington Carver je jednom rekao: "Nikada neću dopustiti da mi drugi čovjek uništi život tako što bih ga počeo mrziti."

P: U Rimljanima 12,18, koji su neki načini da živimo u miru s drugima, koliko je to moguće?

O: Trudite li se dodatno iscijeliti nesuglasice ili loša osjećanja između vas i nekog drugog? Jeste li mirotvorac, kao što nas Isus potiče da budemo u Mateju 5,9? Trebamo biti milosrdni u Mateju 5,7.

Ponekad bismo trebali biti neugodni iz važnih razloga i to je u redu. Ali nikada nemojte biti neugodni samo radi sporke naravi.

Ali osim izbjegavanja svađa, zapitajte se: jesu li vaši susjedi sretni što žive u vašoj blizini? Jesu li vaš supružnik i djeca sretni što žive s vama? Osjećaju li se vaši kolege blagoslovljeni što rade s vama? Možda ne radite ništa otvoreno neprijateljsko, ali radite li stvari koje su prijateljske?

P: U Rimljanima 13,1–6 i 1. Petrovoj2:13 –14, kako trebamo poslušati vlasti?

Odgovor: Moramo poštovati i čuvati njihove zakone u duhu i pismu. Ne smijemo činiti zlo niti ostavljati dojam zla (2 Korinćanima8:20 –21; 1 Solunjanima5:22 ). Međutim, zakoni nacije nadjačavaju zakone pokrajine, a Božji zakoni nadjačavaju zakone nacija. Sve zakone neke države koji su u suprotnosti s Božjim zakonom ne smijemo izvršavati. Ne smijemo govoriti zlo o vladaru naroda (Djela apostolska 23,5 i Izlazak 22,28). Izlazak 22,28 odnosi se i na svjetovne vođe.

P: U Rimljanima 13,1-2 Bog nam kaže: "Svatko neka se pokori višim vlastima, jer nema vlasti koja nije od Boga. A vlasti koje postoje od Boga su postavljene. Stoga, tko se protivi vlasti, protivi se onome što je Bog odredio, i oni koji to čine sami sebi će osigurati osudu." Znači li to da su vlade poput onih pod Hitlerom, Staljinom, Polom Potom itd. bile postavljene od Boga i da se ljudi nisu smjeli opirati njima? Teško mi je povjerovati u to. Bio bih vam vrlo zahvalan ako biste mi to mogli objasniti.

O: Prvo ću vam dati kratak odgovor, a zatim i dugi.

Ukratko, ne, nikada ne smijemo poslušati naredbe koje su protiv Božjih zapovijedi (poput "ne ubijaj" itd.). Stalin, Pol Pot, Hitler itd. bili su zli ljudi koje je Bog dopustio da vladaju. Ali zapamtite, Biblija spominje "knezova" ovoga svijeta, a to je Sotona. No, čak i ako su ti ljudi zli, trebamo poštovati vladinu vlast, u onoj mjeri u kojoj nije suprotna Božjoj vlasti.

Rani kršćani su se borili s tim, jer ih je rimska vlast, pod prijetnjom mučenja i smrti, naredila da prinosi žrtve caru i obožavaju cara ili rimskih bogova. Razumjeli su da trebaju poslušati sve rimske zakone, osim kada su bili u sukobu s višim zakonom, Božjim zakonom. Način na koji su to formulirali jest da su postojali "zakoniti" zakoni i "nezakoniti" zakoni, što je na grčkom svojevrsna igra riječi pred licem smrti. Dakle, iako su trebali ne poslušati zakone koji su naređivali žrtvovanje drugim bogovima, znali su da i dalje moraju poslušati druge zakone koji su bili u skladu s tim ili se barem nisu suprotstavljali Božjem zakonu.

Zamislimo da živimo 1940-ih u nacističkoj Njemačkoj. Hitler je zasigurno bio zao čovjek i svaku naredbu da se Židovi preda vladi trebali bismo zanemariti. Ali i dalje bismo morali poštovati prometne propise i (nažalost) plaćati porez na dohodak.

Stvari postaju složenije ako bismo bili pozvani u vojsku. Čitao sam da je prosječnom Nijemcu bilo prilično očito da su mnogi Židovi odlazili u logore, da nitko nije izlazio i da je zrak oko logora smrdio na ljudsko meso. Da smo se morali pridružiti vojsci, morali bismo uvidjeti da smo u zloj vojsci i ili se predati saveznicima pri prvoj prilici, ili još bolje, postati stražar u logoru i pustiti Židove da pobjegnu. Postojao je nacistički časnik po imenu Oskar Schindler, jedini nacistički vojnik kojem je u Izraelu odano počast. Iz prve ruke je znao što se događa u koncentracijskim logorima i radio je da spasi što je više Židova mogao. Postoji poznati film o njemu pod nazivom Schindlerova lista. Ono što nije toliko poznato jest da je postojao i drugi član nacističke stranke koji je radio u kopnenoj Kini, po imenu John Rabe, koji je na sličan način učinio sve što je mogao kako bi spasio živote Kineza u Nankingu i na drugim mjestima.

P: U Poslanici Rimljanima 13,1-2, skeptik Bart Ehrman pita trebaju li kršćani poslušati vladajuće [rimsku] vlast, ili će rimski vladari biti okrutni i zli u Otkrivenju 17,18 (Isus, prekinut, str. 97-98).

O: Pitao sam svoju 14-godišnju kćer i ona je jasno vidjela odgovor: oboje je istina. Pavao je živio pod jednim od najodvratnije zlih rimskih careva svih vremena: Neronom. Pavao je u svoje vrijeme znao koliko zli rimski car može biti; nije morao čekati da se napiše Otkrivenje (gotovo 50 godina nakon njegova mučeništva) da bi znao da vladajući autoriteti mogu biti vrlo zli. Ipak, Pavao nas je i dalje učio da slušamo vlasti. Rani kršćani su poslušavali vlasti, osim kada su njihove zapovijedi bile u suprotnosti s višim zapovijedima Božjim.

P: U Rimljanima 13,1-6, kada bi se kršćani trebali baviti građanskim neposluhom?

O: Kršćani općenito trebaju poštovati zakone zemlje. Međutim, kao što savezni zakon nadjačava državni zakon, Božji zakon nadjačava ljudske zakone. Stoga, ako neki zakon ide protiv onoga što je Bog zapovjedio, moramo prvo poslušati Božji zakon. Tijekom Drugog svjetskog rata neki su kršćani, poput obitelji ten Boom, prekršili zakon i skrivali Židove od vlasti. Bili su u pravu što su zaštitili potlačene ljude od zlog zakona.

P: U Rimljanima 13,7, kako su poganski i korumpirani rimski državni službenici bili Božji sluge?

O: Rimsko je carstvo u Pavlovo vrijeme bilo izuzetno korumpirano. Ljudi su gomilali ogromno bogatstvo samo time što su bili guverneri provincija poput Sicilije. Ti ljudi nisu bili Božji sluge ni svojom svjesnom odlukom ni po svojoj moralu. Naprotiv, bili su Božji sluge u onom (i jedinom) smislu što su, budući da su bili stvarna vlast, kršćani trebali poslušavati njih sve dok njihovi zakoni nisu bili u suprotnosti s Božjim. Općenito, rani kršćani bili su vrlo poslušni zakonima, osim što su odbili obožavati cara uz Krista. Zbog toga je deset tisuća njih mučeništvom stradalo.

P: U Rimljanima 13,8, zašto kršćani imaju dug?

O: Poslanica Rimljanima 13,8 ne kaže da nikada ne smijete imati dug, već da ne ostane nijedan dug neizmiren, osim duga ljubavi prema drugome. Drugim riječima, prvi dio ovog stiha kaže da možemo imati dug, ali da bismo trebali podmiriti svoje dugove. Ponekad čudni i neobični zakoni mogu nekoga osloboditi zakonskih obveza za podmirenje valjanog duga. Međutim, bez obzira na čudne ljudske zakone, mi i dalje moramo slušati Boga.

To ne znači da nikada ne smijete imati dug, već da trebate platiti ono što dugujete, prema komentaru Believer's Bible Commentary, str. 1732. i The Bible Knowledge Commentary: New Testament, str. 491.

P: U Rimljanima 13,9-10, znači li "ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" doista sažetak cijelog Zakona? A što je s ljubavlju prema Bogu, kako stoji u Marku 12,29-30?

O: Pavao je ovdje spomenuo četiri od Deset zapovijedi. Zapravo, posljednjih pet i pol može se sažeti u "ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe". Prvih se pet zapovijedi može sažeti u "ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svojom dušom i svom snagom svojom". Dakle, jedna je poanta da sažetak "ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" doista sažima sve zakone koji se odnose na odnose s drugim ljudima.

Druga je poanta da je teško imati snagu da zaista volite bližnjega duhovno, emocionalno, financijski i na svaki drugi način ako najprije ne volite Boga.

P: U Rimljanima 13,10, budući da ne bismo smjeli gajiti zle namjere prema bližnjima, može li kršćanin biti policajac i uhićivati ljude?

O: Da. Iz ljubavi prema drugim ljudima, radi društva i radi provođenja zakona protiv počinitelja, kršćanski policajac može uhićivati ljude, koristeći silu prema potrebi. Međutim, to bi trebao činiti bez mržnje, zlobe, ljutnje ili zle namjere prema počinitelju. Dobar policajac nikada ne bi smio imati stav da je iznad zakona ili da bi ga drugi trebali poseбно tretirati.

Za dobar primjer kako je biti kršćanski policajac na patrolnoj službi u "glavnom gradu heroina Australije", pogledajte Creation ex Nihilo vol.3 br. 3, lipanj–kolovoz 1998., str. 14–16.

P: U Rimljanima13:11 .–14, koja je važnost ovog odlomka?

A: Ljudi mogu birati kako žele živjeti. Međutim, u Poslanici Rimljanima14:12 stoji da će morati dati račun o tome kako su živjeli. Budući da ne znamo kada će za nas doći kraj života na zemlji, Poslanica Rimljanima 13,11–12 spominje hitnost buđenja za stvarnosti koje su pred nama.

Uzgred, Augustin iz Hipona (388.–430. g.) rekao je da su ga stihovi iz Poslanice Rimljanima 13,11–14 doveli na koljena. Prije nego što je postao kršćanin, Augustin je živio sa svojom djevojkom s kojom je imao sina.

P: U Rimljanima 14,1, što točno ovdje znači "dvojbene stvari"?

O: Doslovno stoji: "ali ne radi prepirki oko mišljenja". Pavao nije točno definirao dvojbena pitanja oko kojih se kršćani ne slažu, pa pretpostavljam da se i oko toga možemo ne slagati! Pavao opisuje ta dvojbena pitanja samo kroz dva primjera. Govori o prehrani kršćanina i o smatranju jednog dana (bilo da je riječ o suboti ili nedjelji, nije precizirao) važnijim od drugog. Dobri kršćani mogu biti u nesuglasju oko tih stvari i, umjesto da odgovara na ta pitanja, što je apostol mogao učiniti, on ih koristi kako bi pokazao kako se kršćani trebaju slagati unatoč svojim razlikama oko "dvojbenih stvari". Dvojbene stvari su one koje nisu izričito navedene u Svetom pismu i čije točno razumijevanje nije bitno za spasenje. To ne znači da su sve dvojbene stvari nevažne, već da nisu toliko važne kao one o kojima se jasno uči.

P: U Rimljanima 14,1-5, kako je bilo Židova u Rimu?

Židovi su protjerani iz Rima 139. g. pr. Kr. i od strane cara Tiberija 19. g. po. Kr. Kasnije, car Klaudije je protjerao sve Židove iz Rima 49. g. po. Kr., ali su se vratili nakon Klaudijeve smrti 54./55. g. po. Kr. Stoga, kao i druge crkve, i rimska crkva vjerojatno je imala židovske vjernike, ali vjerojatno ne u tako velikom postotku kao druge crkve.

P: U Rimljanima 14,2,14,17,20-21, budući da se katolici i pravoslavci tijekom korizme uzdržavaju od mesa koje nije riba, bi li se svi kršćani trebali toga pridržavati kako ne bi sablaznili slabije braće? Isto tako, budući da neki kršćani vjeruju da nikada ne smiju piti alkohol, bi li se svi kršćani trebali suzdržati?

O: Evo sažetka onoga što biste trebali učiniti.

1. Živite ono što vjerujete da je ispravno, ali ne gledajte s visoka na one koji postupaju drugačije.

2. Ne dopustite da se ono u što vjerujete osuđuje kao pogrešno, ako nije protivno Bibliji. (Vidi Kološanima 2,16-20)

3. Ako vas netko podsjeti na to pitanje, spomenite da je u redu to činiti, ali im recite da, ako oni tako vjeruju, vi to nećete činiti u njihovoj prisutnosti.

Važno je zajedno primijeniti 2. i 3. korak. Ako se jednostavno suzdržite od toga u tom trenutku, mogli bi steći dojam da se slažete da to ne radite ponovno. Ako saznaju da ste to opet učinili kad ih nije bilo, to će izgledati kao licemjerje. Stoga, suzdržite se od toga u njihovoj blizini, ali jasno dajte do znanja da i dalje vjerujete da je to ispravno i da ne implicirate da ćete se toga u potpunosti suzdržavati.

P: U Rimljanima 14,5, je li sada u redu raditi subotom ili nedjeljom, ili ne?

O: Iskreni kršćani, i tada i danas, ne slažu se. Odgovor potražite u raspravi o Izlasku 20,8. Pavao je rekao da se prikuplja novac prvog dana u tjednu u 1. Korinćanima 16,2. Rani kršćani su se klanjali nedjeljom, prema

Slijedi:

Pismo Ignacija Efežanima, gl. 5, str. 51 (107./116. g.) "Onaj, dakle, tko se ne okuplja s Crkvom, time je i sam pokazao svoju oholost,Pismo Ignacija Magnežanima, gl. 9, str. 62 (106.–117. g.) "Ako su, dakle, oni koji su odgojeni u starom poretku postali nasljednici nove nade, ne držeći više subotu, nego žive u svetosti Gospodnjega dana, na koji je i naš život ponovno uskrsnuo po Njemu i po Njegovoj smrti"

Pismo Ignacija Efežanima, gl. 5, str. 51 (107./116. g.) "On dakle, tko se ne okuplja s Crkvom, time je i oholost svoju pokazao i sam se osudio."

Didache (=Nauk dvanaestorice apostola) (oko 60.–120. g.) gl. 14, str. 381 (neizravno) kaže da se kršćani okupljaju na "osmi dan" [tj. nedjelju], jer je toga dana Krist uskrsnuo i pretrpio smrt.

Poslanica Barnabina (oko 70.–130. g.) gl. 10, str. 143 (implicitno) kaže da kršćani drže "osmi dan" [tj. nedjelju] jer je to dan kada je Isus uskrsnuo od mrtvih. Kasnije je uzlazio na nebo.

Jusitin Mučenik (oko 150. g.) "Ali nedjelja je dan kada se svi okupljamo, jer je to prvi dan u koji je Bog, učinivši promjenu u tami i materiji, stvorio svijet; i Isus Krist, naš Spasitelj, istoga je dana uskrsnuo od mrtvih. Jer je raspet na dan prije Saturna (subota); a na dan poslije Saturna, koji je dan Sunca, ukazao se svojim apostolima i učenicima te ih poučio ovim stvarima, koje smo i vama [cara Hadrijana] podnijeli na razmatranje." Prva apologija Justina Mučenika, pog. 67, str. 188

Dionizije iz Korinta (170. g.) (djelomično) "Proveli smo ovaj sveti Gospodnji dan, u kojem smo pročitali tvoje pismo, iz čijeg ćemo stalnog čitanja moći izvući opomenu, kao što smo i iz čitanja onog prijašnjeg koje si nam poslao preko Klemente." fragment 2, sv. 8, str. 765

Irenej iz Liona (180. – 188. g.) (iz posrednog izvora) spominje se u istoimenom djelu Pitanja i odgovori o pravovjernosti: "Ovaj [običaj], da se ne klanja koljenima u nedjelju, simbol je uskrsnuća, po kojem smo, Kristovom milošću, oslobođeni od grijeha i od smrti, koja je pod Njim usmrćena. Ovaj običaj potječe od apostolskih vremena, kako sveti Irenej, mučenik i biskup Lionski, navodi u svojoj raspravi O Uskrsu, u kojoj spominje i Pedesetnicu; na koju [blagdan] ne klanjamo, jer je jednake važnosti s Gospodnjim danom, iz već navedenog razloga." (U fusnoti stoji da se ovdje nedjelja vjerojatno odnosi na Uskrsnu nedjelju.) ANF sv. 1 Fragmenti Irenreja, fragment 7, str. 569-570.

Klement Aleksandrijski (193. – 202. g.) (djelomično, Gospodnji dan je osmi dan) "A o Gospodnjem danu Platon proročki govori u desetoj knjizi Republike, ovim riječima: 'A kad im prođe po sedam dana na livadi, osmog dana trebaju krenuti i stići za četiri dana.'" Stromata, knjiga 5, poglavlje 14, str. 466

Tertulijan (200. – 220./240. g.) kaže da su Židovi za dan odmora/blagdana imali subotu i blagdan očišćenja, dok su kršćani nedjelju učinili svojim danom odmora/blagdana. Ad Nationes, knjiga 2., poglavlje 13., str. 123.

Origen (225. – 253./254. g.) "Ali ako je iz Svetog pisma jasno da je Bog na Gospodnji dan dao da se manna s neba spusti, a na subotu nije, neka Židovi razumiju da je od tog vremena naš Gospodnji dan uzvišen iznad istinskog sabata." Homilije o Izlasku (preveo Rufin, koji je prevodio vrlo slobodno) Homilija 7, gl. 5, str. 308

Kiprijan Kartaginski (oko 253. – 258. g.) (djelomično) "Jer što se tiče obilježavanja osmoga dana u židovskom obrezivanju tijela, sakrament je bio dan unaprijed u sjeni i u običaju; ali kad je Krist došao, ispunjeno je u istini. Jer osmi dan, to jest prvi dan poslije subote, trebao je biti onaj na koji će Gospodin uskrsnuti, i oživjeti nas, i dati nam obrezanje duha; osmi dan, to jest prvi dan poslije subote, i Gospodinov dan, prethodili su u slici; koja slika prestala je kad je istina došla, i kad nam je dano duhovno obrezanje." Pisma Ciprijana, Pismo 58, gl. 4, str. 354

Anatolije Aleksandrijski (270. – 280. g.) (djelomično) "Gospodinovo uskrsnuće, koje se dogodilo na Gospodinov dan, navest će nas da ga slavimo po istom načelu; ipak, to treba činiti tako da početak Uskrsa…" Pashalni kanon, gl. 16, sv. 6, str. 151

Victorinus iz Petaua (mučenički 304. g.) "I na ovaj dan, zbog muke Gospodina Isusa Krista, držimo ili staciju Bogu, ili post. Sedmog dana odahnuo je od svih svojih djela, blagoslovio ga i posvetio. Prvog dana navikli smo postiti strogo, da bismo na dan Gospodnji izišli na svoj kruh uz zahvalnost. I neka parasceve postane strog post, da ne bismo se činili kao da držimo subotu s Židovima, koju je sam Krist, Gospodar subote, preko svojih proroka rekao da "duša njegova mrzila"; tu subotu je On u svome tijelu ukinuo, iako je, unatoč tome, ranije sam zapovjedio Mojsiju da obrezivanje ne smije proći osmi dan, koji dan vrlo često pada u subotu, kako čitamo u Evanđelju." O postanku svijeta str. 341-342

Sabva u Elviru (306.–307. g.) (21 neosporni kanon) "Ako netko tko živi u gradu ne prisustvuje crkvenim službama tri nedjelje, neka bude izopćen na kratko vrijeme kako bi se osramotio." Kanon 21.

Peter Aleksandrijski (306, 285.–311. g.) raspravlja o četvrtom danu i o tome da je Isus za nas patio šestoga dana [petka]. Zatim kaže: "Ali dan Gospodnji slavimo kao dan radosti, jer je toga dana uskrsnuo, te smo toga dana dobili običaj da se ne klanjamo ni do koljena." Kanonsko pismo, Kanon 15, str. 278

Metodije (270. – 311./312. g.) (djelomično, spominje osmi dan) "Svoj Sin da prikaže prorocima Svoje buduće pojavljivanje u svijetu po tijelu, u kojem će biti objavljena radost i spoznaja duhovnog osmog dana, … prije nego što je Crkva zaručena za Riječ, primila božansko sjeme i prorekla obrezivanje duhovnog osmog dana."

Među hereticima i lažnim knjigama

Heretik Bardaisan/Bardesan (154.–224.–232. g.) kaže da se mi [kršćani] sastajemo prvog dana u tjednu. Knjiga zakona raznih zemalja, str. 733.

Nakon Niceje I (325. g.)

Hegemonius (4. stoljeće) (djelomično) raspravlja o tome kako je Krist nadvladao subotu kao Gospodar subote. Disputa s Manesom, pog. 42, str. 216

Konstitucije svetih apostola (oko 375./390. g.) "Ali čuvajte subotu i blagdan Gospodinova dana; jer je prva spomen stvaranja, a druga uskrsnuća." knjiga 7, odjeljak 2.23, str. 469

Kanon sv. apostola (oko 375./390. g.) "… nego se okupljajte svaki dan, ujutro i navečer, pjevajući psalme i moleći se u Gospodnjoj kući: ujutro govoreći šezdeset drugi psalam, a navečer stoti i četrdeseti, a osobito u subotu. A na dan Gospodnjega uskrsnuća, koji je Gospodnji dan, okupljajte se pobožnije, uzdižući hvalu Bogu koji je po Isusu stvorio svemir, …" knjiga 2. poglavlje 8.59 str. 423

Odstupanja od toga spomenuo je Justin Mučenik (pisao oko 138. – 165. g.) (Dijalog s Triphonom, pog. 47), nazivajući čuvare subote "slabijim braćom", a Euzebije iz Cezareje (324. g.) spominje ebionitske heretike kao one koji čuvaju subotu.

P: U Rimljanima 14,5, je li Pavao ovdje mislio na subotu?

Odgovor: Primjenjivo je i na subotu i na židovske blagdane. Kršćani imaju dva gledišta. Pavao izričito nije naveo ni starozavjetni blagdan ni subotu. Pavao je upotrijebio vrlo općenit izraz "posebni dani" kako bi obuhvatio oboje.

Suprotno tome, urednici kalvinističke Biblije New Geneva Study Bible, str. 1791, smatraju da je Pavao ovdje mislio samo na židovske blagdane. Tamo stoji: "Da je riječ bila o suboti, bilo bi prirodnije reći: 'Jedan čovjek smatra subotu važnijom od drugih dana.'"

Besmisleno je dodavati ograničenja formulaciji u Rimljanima 14,5, jer drugdje (Kološanima2:16 ) Pavao izričito kaže da ne trebamo suditi drugima "po pitanju blagdana ili mladog mjeseca ili subota". Stoga je Pavao obuhvatio vjernike koji imaju različita gledišta i neosuđivanje drugih i po pitanju blagdana i subota.

P: U Rimljanima 14,5, što mislite o Ericu Liddellu, glavnom liku iz filma "Vozovi vatre", koji je odbio natjecati se na Olimpijskim igrama u svojoj najboljoj disciplini jer se ona održavala u nedjelju?

O: Eric je imao osobno uvjerenje da ugaja Bogu poštujući nedjelju kao sveti dan i ne radeći tada. Natjecanje u utrci smatralo bi se radom. Međutim, Biblija nikada nije rekla da se ne radi nedjeljom. U Starom zavjetu Izraelci nisu smjeli raditi subotom, a ne nedjeljom.

P: U Rimljanima 14,5, kada je Pavao imao savršenu priliku riješiti pitanje subote, zašto je to odbio učiniti?

O: Zato što je poanta koju je Pavao pokušavao iznijeti bila važnija od našeg stava o suboti. Iako je Pavao zapravo dao odgovor u neizravnom smislu o hrani (Rimljanima14:14 ,17,20), glavna poanta ovog odlomka nije hrana ili subota, već sljedeće:

1. Pokorni kršćani razlikovat će se po nebitnim pitanjima i to je u redu. Ne smijemo prezirati one koji imaju drugačija gledišta. (Rimljanima 14:1-4,10-13)

2. Ne dopustite da ono što vi smatrate dobrim bude nazvano zlim. (Rimljanima 14:16-17)

3. Ne budite kamen spoticanja drugima. Ako vi znate da je to u redu, to bi ipak moglo biti grijeh za slabije braće, koji to ne čine iz vjere. (Rimljanima 14:13-15,20-21,23)

Za više informacija pogledajte i raspravu o 1. Korinćanima 8:9-13.

P: U Rimljanima 14,15, kako može samo "jelo" uništiti brata u Kristu?

O: Hrana fizički ne šteti suvjerniku, ali Pavao govori o načinu na koji čin jedenja može uništiti vjeru drugog kršćanina. Ako kršćanin misli da je pogrešno jesti nešto, a drugi kršćanin navodi prvog kršćanina da postupi protiv svoje savjesti, onda to može naštetiti vjeri prvog kršćanina.

P: U Rimljanima 14,16, kako ne smijemo dopustiti da ono što je dobro bude smatrano zlim?

P: Ponekad možda nećete htjeti učiniti neke stvari u određenom trenutku kako ne biste povrijedili osjećaje. Na primjer, možda nećete htjeti jesti svinjetinu pred nekim Židovima ili muslimanima jer bi to moglo povrijediti njihove osjećaje. Možda nećete htjeti nikada staviti Bibliju na tlo pred kršćane s Bliskog istoka jer će pomisliti da time ne poštujete Bibliju. Ali izgledalo bi licemjerno ne činiti te stvari kada su oni nazočni, a zatim otkriti da ih činite kada nisu prisutni. To bi bilo nešto poput Petrovog licemjerja u Galaćanima 2,11-18.

Najbolji način da se s time nosite jest da spojite želju da ne uvrijedite druge s onim što stoji u Rimljanima 14,16. Recite im da su te stvari u redu i da ih vi radite, ali da ih ne radite pred njima, kao sluga, kako ih ne biste uvrijedili. Što se tiče sporednih doktrinalnih pitanja, možda ne mislite da su trenutno vrijeme i mjesto najbolji za raspravu o nečemu. Ukratko im recite da vjerujete da je određena doktrina istinita i dobra za vjerovati, ali ne morate ulaziti u raspravu o tome tada i tamo.

P: U Rimljanima 14,19, na koje načine možemo aktivno raditi na promicanju mira i sloge u crkvi?

O: Prvo se osvrnite oko sebe i vidite gdje je potrebna bolja skladnost. Ponekad je to jedna osoba s kojom se većina drugih ne slaže. Drugim je putem riječ o dvjema frakcijama koje se ne vjeruju ili se ne vole. Ponekad je riječ o pitanju snažnih naspram slabijih braće. Pavao se uglavnom obraća snažnijoj braći da budu osjetljivi prema slabijima.

P: U Rimljanima 14,20-21, vjernik C5 razine (ponekad ne žele da ih se naziva kršćanima) učio je da kršćani, čak i u Americi, ne bi smjeli jesti svinjetinu jer je to uvredljivo za neke muslimane, iako jedu školjke i devu, što je protivno prehrani Židova u Starom zavjetu. To što ljudi jedu govedinu uvredljivo je za neke hinduse. Džaini uče da ne biste trebali jesti nakon zalaska sunca. Pitagorejci su učili da ljudi ne bi smjeli jesti grah. Što biste rekli na te stvari?

A: Ako biste slijedili svaki običaj svake religije, život bi bio teži; osobito ako se običaji jedne religije protive običajima druge religije. Četiri točke za razmatranje u odgovoru.

1) Kao kršćani imamo slobodu jesti bilo koje meso (ili grah) kad god želimo.

2) Ne bismo smjeli propustiti kad ljudi kažu da je pogrešno jesti određenu hranu ili u određeno vrijeme.

3) Međutim, radi tuđe savjesti, ne bismo željeli činiti ono što oni smatraju uvredljivim u njihovoj prisutnosti.

4) Međutim, ako nas pitaju, ne bismo smjeli lagati i reći im da jedemo.

P: U Rimljanima 15,1-3, kako bi se kršćanin koji želi ugoditi Bogu i samome sebi, ne mareći previše za druge, razlikovao od onoga koji živi da prvo ugodi Bogu, a zatim drugima?

O: Prva vrsta ne bi se uopće brinula za odgovor na prethodno pitanje. Ponekad kršćani mogu imati mentalitet "samca", gdje komuniciraju samo s Bogom i ne brinu se za druge. Kršćanin se može prepustiti onome za što zna da je u redu za njega, ne prepoznajući ili ne mareći da bi time mogao navesti drugoga na grijeh. Kršćanin iz prve kategorije brinuo bi se o tome raste li, biva li hranjen i potpomognut, pomaže li mu crkva i postaje li sve sličniji Kristu. Sve je to dobro. Ali kršćanin iz druge kategorije još bi se više brinuo o tome rastu li oni oko njega, biva li i drugi hranjen i potpomognut, kako on može pomoći crkvi i postaju li drugi sve sličniji Kristu.

P: U Rimljanima 15,2 trebamo li nastojati ugoditi drugima ili ugoditi Bogu i ne biti ljudi-ugodnici, kao što kažu Efežanima 6,6; Kološanima 3,22; 1. Solunjanima 2,4 i Galaćanima 1,10?

O: Prije svega trebamo ugoditi Bogu. Stihovi koji pokazuju da trebamo ugoditi Bogu (a ne samo proći kroz pokrete poslušnosti) su Hebrejima 11,6; 13,21; 1. Solunjanima 2,4; 1. Ivanova 3,12; Efežanima 5,10; 6,6; Kološanima 3,20; 3,22 i Propovjednik 7,26.

Ne udovoljavajte najprije drugima: Udovoljavanje drugima ne bi trebalo biti naš najviši cilj; udovoljavanje Bogu trebalo bi biti. Isus je izričito rekao da je ljubiti bližnjega kao samoga sebe druga zapovijed, a ne prva, u Marku 12:28-31; Mateju 22:37-40; Luki 10:27-28.

Bog nam zapovijeda da volimo i ugodimo drugima, slijedeći Njega. Prvo trebamo ugoditi Bogu, a Njega možemo ugoditi poslušnošću Njegovim zapovijedima, uključujući 1. Ivanovu 5,2 i 2. Ivanovu 5-6. Isus je rekao da je druga najveća zapovijed ljubiti druge kao što ljubimo sebe. To zasigurno uključuje i ugoditi im (s jednom iznimkom spomenutom u sljedećoj točki). Dakle, ako želimo ugoditi Bogu, voljet ćemo druge i ugoditi im.

Ugodite drugima za njihovo dobro: Poslanica Rimljanima 15,2 dodaje "za njihovo dobro". Kada postoje stvari koje bi nekome mogle ugoditi, ali su grješne ili mu na drugi način štetne, ne činite te stvari. Zapravo, ponekad, jer volimo osobu, možemo i hoćemo činiti stvari koje joj možda neće ugoditi. Naravno, to je u suprotnosti s načelom udovoljavanja drugima po svaku cijenu, ali je u skladu s ljubavlju prema drugima i ugodom Bogu.

P: U Rimljanima 15,2, koji su neki dobri načini na koje možemo biti ugodniji drugima?

O: Postoji niz stvari koje treba činiti, ali i niz stvari koje treba prestati činiti.

Ne činite stvari zbog kojih se ljudi osjećaju omalovaženo. To ne znači samo da ne omalovažavate druge; to također znači da trebate nastojati izbjegavati činiti stvari koje, iako nisu učinjene s ciljem omalovažavanja drugih, imaju nuspojavu da se oni osjećaju omalovaženo.

Ne gledajte na druge s visoka niti dajte dojam da to činite. Pokažite da ih poštujete, cijenite i da im odajete čast. Postupajte s drugima kao da su važniji od sebe samih, kako stoji u Poslanici Filipljanima 2,3.

Budite sluga, najprije Bogu, a zatim i drugima.

Imajte empatije prema drugoj osobi, pokušajte razumjeti kako život izgleda kroz njihove oči. Možda ne možete u potpunosti, ovisno o tome što su sve prošli, ali i dalje možete pokušati.

Uživate li u društvu te osobe, kao što Pavao spominje u Rimljanima 15:24,32? Ako je tako, onda pokažite da volite biti u njezinoj blizini.

Poslušajte: Bog nam je dao izričitu zapovijed da ljubimo Božju djecu, u 1. Ivanovoj 5,2 i 2. Ivanovoj 5-6.

P: U Rimljanima 15,4 Sveto pismo nam daje istinu, ali kako nam je ono također dalo strpljenje, utjehu i nadu?

O: Kako Božja istina prebiva u nama i preobražava naše živote, trebali bismo biti strpljiviji, imati više utjehe i više nade dok rastemo u spoznavanju Boga.

P: U Rimljanima 15,7, što znači primiti druge vjernike kao što nas je Krist primio?

O: Nismo bili (i još uvijek nismo) besprijekorno savršeni. Vjerojatno nismo vjerovali (i još uvijek ne vjerujemo) 100 % ispravno u svako pojedino učenje. A ipak je Isus, koji je živio besprijekoran život i poznaje sve tajne i znanje, svejedno prihvatio nas kao svoj narod. Koliko više bismo trebali prihvatiti druge vjernike, koje je Krist prihvatio, unatoč njihovim manama. Zamislite da mislite: "Znam da nam Bog oprašta, ali ne znam za druge vjernike, jer je njihov standard viši od Božjeg." Trebali bismo biti strpljivi s drugima, zahvalni na tome koliko je Bog bio strpljiv prema nama.

P: U Rimljanima 15,14, kako možemo opomenuti druge vjernike na način na koji će vjerojatnije poslušati i prihvatiti?

O: Prije svega, hoće li osoba zapravo prihvatiti ispravak i prijekor koje bi trebala prihvatiti, odgovornost je te osobe koja prima opomenu. Ako vam netko daje opomenu na loš način, ali je sama opomena ispravna, trebali biste je svejedno prihvatiti. Ipak, kao osoba koja daje opomenu, postoje neke stvari koje možemo učiniti kako bismo im olakšali da je prihvate.

Ne prekoravajte ih kao viši nekome nižem, već im se obratite kao bratu u vjeri. Naglasite što je bilo pogrešno, koliko je to ozbiljno i koliko je hitno da se to promijeni odmah. Naglasite da ih ne mrzite, već ih i dalje volite, čak i nakon onoga što su učinili, ali da mrzite ono što su učinili.

Jedna metoda koja može uspjeti u nekim slučajevima jest pristup "Natan prorok". Pitajte ih koji je najbolji način ili kako bi se oni nosili sa situacijom sličnom njihovoj. Možete ih pitati što bi rekli osobi da je natjerate da posluša i promijeni se. Zatim objasnite da imate prijatelja u toj situaciji: njih. I različitim riječima im ponovite istu stvar. Možete pročitati kako je Natana učinio nešto slično Davidu u 2. Samuelovoj 12,1-15.

P: U Rimljanima 15,18, kada ne biste trebali dijeliti velike stvari koje je Bog učinio po vama?

O: Općenito, dobro je dijeliti ono što je Bog učinio. Međutim, ne biste to trebali činiti u okolnostima ili na način koji djeluje kao hvalisanje ili privlači pažnju na sebe. Trebali biste biti oprezni da to ne činite čak ni slučajno na način koji pokazuje da ste vi učinkovitiji/korisniji/blaženiji Božji sluga od nekoga drugoga.

P: U Rimljanima 15,20, što je Pavao mislio pod izrazom "ne graditi na tuđem temelju" i zašto je bilo dobro to izbjegavati?

S jedne strane, trebali bismo raditi s drugim vjernicima, nadopunjavati se i prepoznavati da je djelo Gospodnje, a ne naše. No, ono što je Pavao ovdje mislio jest da ne bismo trebali raditi na natjecateljski način s drugim vjernicima ili pokušavati pridobiti ljude koji prvenstveno slušaju drugog dobrog vjernika da umjesto toga slušaju nas. Pavao raspravlja o ravnoteži u vezi s tim u 1. Korinćanima 3,4-7. Vjernici sviraju različite note dok neki sviraju u harmoniji, ali svi bismo trebali svirati istu pjesmu.

P: U Rimljanima 15,23, nakon što vas je Bog doveo na određeno mjesto ili u određenu situaciju, kako znate da je došlo vrijeme kada "više nemate mjesta u ovim krajevima"?

O: Polja su zrela za žetvu. Postoji mnogo dobrih mjesta za odlazak kako bi se stvarali učenici i propovijedala riječ, ali od svih tih dobrih mjesta, koje je najbolje mjesto na kojem Bog želi da budete, i kada se to mijenja?

Ako ne vidite žetvu odmah, onda se molite Bogu. Možda je vrijeme da se preselite na drugo mjesto. Ili možda Bog želi da ondje duže ustrajete, sijući sjeme Riječi, a žetva će ondje doći kasnije.

Možda vidite dobru žetvu, a žetelaca je mnogo. Moguće je da je, poput Pavla, vrijeme da se krene na mjesta gdje nema nikoga, sada kada drugi mogu preuzeti ovo služenje.

Ponekad morate pričekati na sredstva da biste nešto učinili. Možda je jedan od razloga zašto je Pavao ovdje detaljno opisao svoje planove da ode u Španjolsku bio taj što se nadao financijskoj potpori od rimske crkve za taj odlazak.

Bog bi vam sada mogao posaditi u srce želju da propovijedate Božju riječ na određenom mjestu.

Na kraju, može biti da novi kršćani rastu, a tvoje prisustvo, sa svim tvojim iskustvom, sprječava ih da preuzmu odgovornost i steknu iskustvo u ulogama u koje trebaju odrasti.

U konačnici, nema čvrstih i nepobitnih pravila te se trebate moliti za Božje vodstvo.

P: U Rimljanima 15,24 i 28, je li Pavao ikada putovao u Španjolsku?

Odgovor: Pavao je napisao Poslanicu Rimljanima na putu za Jeruzalem (Rimljanima15:25 ), pa ako je išao, to je moralo biti nakon što je Poslanica napisana. Evo dokaza da je otišao.

a) Pavao je namjeravao otići tamo u Poslanici Rimljanima15:24 ,28.

b) Euzebije je sugerirao da je Pavao otišao u Euzebijevoj Crkvenoj povijesti 2:22:2-3.

c) 1. Klementov poslanica (96.–98. g.) 5 (ANF sv. 1., str. 6; također ANF sv. 9., str. 230.–231.) kaže o Pavi: "kad je stigao do granica Zapada, svjedočio je pred vladarima i tako je napustio ovaj svijet." Bilo bi čudno da "granice zapada" označavaju Rim, budući da je Klement pisao iz Rima.

d) Pavao je to učinio prema 1. Klementu, glava 5., str. 6, Muratorijevom kanonu, glava 2., retci 34–39, str. 603, i lažnim Djela Petra (4. stoljeće?) glave 1.–3. Ne bih pridavao veliku vjeru Djelu Petra, ali bih vjerovao ostala dva izvora.

P: U Rimljanima 15,29, što je "punina blagoslova evanđelja Kristova"?

O: To se može odnositi i na Pavlov život i na njegove riječi. On im dolazi sa svojim životom iskreno ispunjenim blagoslovima Kristovim. Svojim će riječima propovijedati i poučavati cijelu Riječ, a ne samo njezin dio.

P: U Rimljanima 15,30-32, koji su Pavao četiri molbe za molitvu i zašto su važne?

O: Zvuče li ovi zahtjevi kao vaši molitveni zahtjevi? Pavao izričito traži molitvu

1) Da bude spašen od nevjernika u Judeji. Na ovo nije odgovoreno "da".

2) Njegova služba svetima u Jeruzalemu bila bi prihvatljiva. Pavao moli da zadovolji njihove potrebe, kao što kaže u Poslanici Rimljanima 1,10-11.

3) Da bi im se Pavao mogao pridružiti u radosti po Božjoj volji. To je više od pukog iznošenja pravih riječi. To uključuje da cijela Pavalova osoba bude posuda evanđelja.

4) Da se Pavao i oni zajedno okrijepe. Očito je da je Pavlu bilo važno imati vjernike s okrijepljenim duhom. Pavao moli da Bog mira bude s njima u Rimljanima 15,33.

P: U Rimljanima 15,30-32, zašto mislite da Pavao nije tražio više stvari, kao što su osobna sigurnost ili utjeha?

O: Rani kršćani nisu molili za tjelesnu sigurnost i udobnost u Djela apostolskih 4,25-31, a naknadno podrhtavanje naznačilo je da je Bog bio vrlo zadovoljan njihovom molitvom.

Očito je da je Pavao smatrao da njegova fizička sigurnost i udobnost nisu toliko važne kao te stvari. Pavao je znao da će se Bog brinuti za njega i da neće umrijeti dok mu Bog to ne dopusti. Pavao se nije na to usredotočavao; bio je usredotočen na hrabro propovijedanje evanđelja.

Pavao se molio da bude oslobođen nevjernika u Poslanici Rimljanima 15,31.

P: U Rimljanima 15,32, kako možemo bolje "osvježavati" druge?

O: Budite sluga. Prvo ispitajte svoje srce. Uzmite u obzir da je dio razloga zašto vas Bog drži na ovom svijetu taj da budete kršćanski nosač vode, pružajući osvježenje važnim svetcima koji rade Njegov posao. Filipljanima 2,3 kaže da smatrate druge važnijima od sebe. Simpatizirajte s drugima; stavite se na njihovo mjesto, da tako kažemo.

No, pazite da vaše "bodrenje" zapravo nije suptilan oblik obeshrabrenja. Na primjer, kada nekome kažete: "držiš se tako dobro, a svaka normalna osoba vidjela bi mnogo toga o čemu bi se opravdano mogla žaliti", jeste li ga doista ohrabrili ili obeshrabrili?

Ohrabrite ih da ustraju, ostanu postojani i počivaju u Gospodinu. Ne samo "žalite za njih" i nazivate to ohrabrenjem.

P: U Rimljanima 15,33, kako to da je Gospodin Bog mira, kad u Izlasku 15,3 piše da je Bog ratnik?

O: Biblija nikada ne kaže da je Bog samo mirotvorac ili da je Bog mir. Umjesto toga, Biblija spominje da Bog ima gnjev, ali i da je Bog mira. Na sličan način na koji ratnik može zapovjediti i zaštititi mir drugih, Bog može zapovjediti mir.

P: U Rimljanima 16, znači li ova duga lista ljudi u gradu koji Pavao nije posjetio da ovo pismo zapravo nije napisano Rimljanima (Asimovov vodič kroz Bibliju, str. 1097) ili da 16. poglavlje Rimljanima zapravo nije dio Poslanice Rimljanima (Asimovov vodič kroz Bibliju, str. 1093)?

O: Ne. Od više od 28 ljudi koje je Pavao spomenuo, jedan je bio iz Azije, troje je bilo Pavlovih rođaka, a neki su bili suradnici koje je Pavao poznavao iz Korinta i drugih mjesta. Osim toga, ništa ne kaže da se Pavao osobno upoznao sa svakim od tih pojedinaca; za neke je možda samo čuo i želio ih pohvaliti. Evangelical Commentary on the Bible, str. 955, i The Expositor's Bible Commentary, sv. 10, str. 162, dodaju da nije bilo neuobičajeno da ljudi puno putuju u trgovačkom svijetu Rimskog Carstva.

P: U Rimljanima 16,1-2, što je zanimljivo kod Fibe?

O: Ili ju je Pavao poslao kao svoju izaslanicu, ili je Pavao znao da putuje radi službe.

Međutim, ovdje ne znamo je li je Pavao izravno poslao u Rim ili je, što je vjerojatnije, samo dao da odnese pismo jer je ionako putovala u Rim. Grčki izraz za slugu, diakonon, isti je izraz koji se koristi za đakone u Filipljanima 1,1; i 1. Timoteju 3,8,10,12. Također se koristi u Rimljanima 15,8 i 1. Korinćanima 3,5.

Ime Fejba potječe od grčke riječi za "sjajno" i nadimka boga Apolona. Bilo je to pogansko ime, ali je bilo u redu zadržati pogansko ime kao kršćanin.

P: U Rimljanima 16,5, zašto bi se kršćani sastajali u svojoj kući?

O: Sve su se crkve u to vrijeme sastajale u kućama. U katakombe i tajna mjesta počeli su ići nakon što je započelo progonstvo. Crkveni objekti nisu se pojavili do kraja drugog stoljeća. Akvila i Priscila, budući da su oboje bili šatoriši, očito su si mogli priuštiti kuću dovoljno veliku da u njoj u Rimu može biti sastanak skupine vjernika. Kad su živjeli u Korintu, također su imali crkvu u svojoj kući.

P: U Rimljanima 16,7, jesu li Andronik i Junija bili apostoli, budući da su bili istaknuti među apostolima?

O: Ne. To znači da su Andronik i Junija bili posebno zapaženi od strane apostola. Uzgred, crkveni pisci ih do 325. godine nikada nisu spominjali. Postoji određena nejasnoća oko spola Junije. Međutim, Evanđeoski komentar Biblije, str. 956, navodi da dokazi govore u korist teze da je Junija bila žena; ako je Junija muškarac, to bi bilo jedino mjesto u cijeloj grčkoj književnosti gdje je to muško ime.

P: U Rimljanima 16,10, zašto su pozdravljene "kućanstva"?

O: Grčka riječ ovdje znači "pripadati", stoga se ovo vjerojatno nije prvenstveno odnosilo na suprugu i djecu. Bogato kućanstvo imalo bi mnogo robova, a ovo se odnosilo na robove.

P: U Rimljanima 16,9 i 12, što je zanimljivo kod imena Trifena, Trifosa i Urban?

A: Ta ženska imena znače "nježna" i "luksuzna", što nije osobito opisno za vrijedne žene. Mogle su biti aristokratske, a ne pripadati nižoj klasi ili biti robinje. Ali Pavao kaže da su, bez obzira na imena, bile vrijedne žene. Isto tako, Urbanus je muško ime koje znači "otmjen" ili "elegantan", i sigurno je bilo ugodno da vas služi radnik čije je ime značilo "elegantan". S druge strane, Hermas, Hermes i Ampliatus bila su uobičajena imena robova. U crkvi imate "plemenite" bogate ljude, i siromašnije ljude pa čak i robove koji svi zajedno rade u jedinstvu kao jednaki, u Gospodinu.

P: U Rimljanima 16,13, je li ovaj Rufus isti Rufus iz Markovog evanđelja 15,21, koji je bio sin Simo-na iz Cirene koji je nosio Isusov križ?

O: Mogao bi biti, ali ne nužno. Rufus, što znači "crven", bilo je uobičajeno ime.

P: U Rimljanima 16,25 i 1. Petrovoj 1,10-12, kako je Isus Krist bio skriven sve dok nije došao, budući da se toliko proročanstava iz Starog zavjeta odnosi na Mesiju?

O: Baš kao što osoba može spomenuti tajnu kao misterij, a da je ne objasni, Stari zavjet često spominje misterij proročanstva o dolazećem Mesiji, a da ne objašnjava Utjelovljenje Isusa.

P: U Rimljanima 16,17-18, zašto Pavao toliko puta upozorava ljude na lažne ili bezbožne učitelje?

O: To bi mogla biti kombinacija onoga što je vidio kod ljudi, njihove podložnosti i proročanstva iz Djela apostolskih 20,29-31. Pavao je također prorekao ovo u 1. Timoteju 4,1-3 i 2. Timoteju 4,3-4. Riječ za "prepreku" ovdje, skandala, ne znači velike blokove, već zamke ili klopke. Ljudi koji su prevareni su akakon na grčkom, što znači neosumnjičeni ili nevini. Riječ "nevini" u vezi sa zlim je srodna riječ, akeraios na grčkom, što može značiti neoslabljen ili neizmiješan.

Međutim, Pavlova opravdana briga za crkvu da se čuva od lažnih učitelja nije se smanjila tijekom vremena. Iako su neki omalovažavali vjernike koji čuvaju stado nazivajući ih "lovcima na hereze", važno je čuvati stado od duhovnih vukova.

P: U Rimljanima 16,17-18, kako ljudi koji siju razdor služe svojoj vlastitoj "trbuh" ili prohtjevima?

O: Ljudi su često razdornici radi vlastitih ciljeva, iako ne nužno pametnih ili inteligentnih.

Može se raditi i o njima samima: mogu biti razdornici ili neugodni jer im to daje osjećaj važnosti i hrani njihovu oholost. Mogu osjećati da daju svoj doprinos time što su čuvar pravila ili ne dopuštaju nekome da se lako izvuku s nečim. Na čudan način, mogu biti teški, a zatim osjećati da velikodušno daju svoj doprinos kada konačno popuste i dopuste to.

Može se raditi o novcu: mogli bi ostvariti više prodaje ili prilika ako nekoga drugoga spuste. Ili misle da bi njihov šef mogao biti zadovoljniji njima ako nekoga "gaslightaju", kako bi ga pokušali prikazati u lošem svjetlu.

Može se raditi o drugoj osobi: Oni su razdornici kako bi pokušali srušiti nekoga drugoga, čak i ako ih to malo osramoti u očima drugih. Neki su se protivili Pavlu iz tog razloga u Filipljanima 1:15-16.

Može se raditi o nečemu: ako se ne slože i ne pristanu na nešto, mogli bi pretrpjeti financijski gubitak.

Može se raditi o njihovoj publici: Mislite da će ih to u očima drugih prikazati u dobrom svjetlu, a ponekad je to i slučaj. Mogu misliti da ih to čini snažnima, pametnima ili dobrima u izvršnoj ulozi ili kao vođu. Ukratko, misle da mogu povećati svoje ugleda u očima drugih, pokazujući da su sila s kojom se treba računati.

P: U Rimljanima 16,23, koji arheološki dokaz postoji za Erasta?

O: U Poslanici Rimljanima 16,23 Pavao pozdravlja Erasta, gradskog rizničara grada iz kojeg je pisao (Korinta). To bi mogao biti isti Erast iz 2. Timoteju 4,20 i Djela apostolskih 19,22.

Godine 1929., tijekom iskapanja u Korintu, na ponovno upotrijebljenom kamenu za popločavanje pronađen je sljedeći natpis: "Erast, upravitelj javnih zgrada, položio je ovaj popločak o vlastitom trošku."

P: U Rimu, kada je napisana Poslanica Rimljanima?

O: Vjerojatno tijekom zime 56./57. godine.

P: Kako znamo da je Poslanica Rimljanima zaista napisana od Pavla?

O: Na više načina:

Samo Pismo Rimljanima to potvrđuje, a rana Crkva to nikada nije dovodila u pitanje.

Muratorijev kanon (170.–210. g.) poglavlje 3 (ANF svezak 5., str. 603) spominje da je Pavao u svojim poslanicama pisao sedam crkava: Korinćanima (2 pisma), Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Galaćanima, Tesalonićanima (2 pisma), Rimljanima. Pavao je napisao poslanice Filemonu, Titu i dvije Timoteju.

Irenaeus iz Liona (182.–188. g.) citira Rimljanima 1,1–4 kao da je napisao Pavao u pismu Rimljanima. Irenaeus Protiv hereza, knjiga 3., poglavlje 16.3, str. 441. Također, Rimljanima 8,36 kao da je napisao Pavao u svom pismu upućenom Rimljanima u Irenaeus Protiv hereza, knjiga 2., poglavlje 22.2, str. 390.

Irenaeus iz Liona (182. – 188. g.) "stoga, kada Pavao iznosi ljudsku slabost, kaže: 'Jer znam da u meni, to jest u tijelu mojem, ne prebiva dobro,' pokazujući da 'dobro' našeg spasenja nije od nas, nego od Boga. I opet: 'Jadni ja čovjek! Tko će me izvući iz ovoga tijela smrti?' [Rimljanima 7,24] Tada uvodi Spasitelja, [govoreći: ] 'Milost Gospodina našega Isusa Krista.'" Irenaeus, Protiv hereza, knjiga 3, poglavlje 20,3, str. 450

Tertulijan (207./208. g.) spominje Pavla kao autora Poslanica Galaćanima, Korinćanima, Filipljanima, Solunjanima, Efežanima i Rimljanima u djelu Pet knjiga protiv Marciona, knjiga 4., poglavlje 5., str. 350.

Tertulijan (198. – 220. g.) "Ali kako Pavao, ... Kao što i u svojoj Poslanici Rimljanima: 'I ne samo to, nego se i dičimo patnjama, znajući da patnja stvara ustrajnost, a ustrajnost iskustvo, a iskustvo nadu; a nada ne postidi." [Rimljanima 5,3-5a] I opet: 'A ako smo djeca, onda smo i nasljednici, nasljednici Božji, a su-nasljednici Kristovi, ako doista s Njim trpimo, da budemo i s Njim proslavljeni. Jer smatram da patnje ovoga vremena nisu ništa u usporedbi s slavom koja će se objaviti u nama.' I stoga on potom kaže: 'Tko će nas odvojiti od ljubavi Božje? Je li to nevolja, ili tjeskoba, ili glad, ili golotinja, ili opasnost, ili mač? (Kako je napisano: 'Zbog tebe nas ubijaju svakoga dana; smatraju nas kao ovce za klanje.') Naprotiv, u svemu tome mi smo više nego pobjednici, po Onome koji nas je ljubio. Jer uvjereni smo da ni smrt, ni život, ni sila, ni visina, ni dubina, ni nijedno drugo stvorenje neće nas moći odvojiti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našem." [Rimljanima 8,17-39] Scorpiace gl.13 str.646

Hipoliti (222.–235./6. g.) citira Rimljanima 1,17 kao paulu, Tractatus de Christo et Antichristo, gl. 64, str. 218. Vidi također Protiv hereze jednog Noeta, gl. 4, str. 225.

Origen (225-253/254. g.) "Ali Pavao, kao ljubitelj istine, govori o nekim mudracima među Grcima, kad su njihove izjave istinite, da 'iako su poznali Boga, nisu Mu odali slavu kao Bogu, niti su bili zahvalni.' I svjedoči da su poznali Boga, i kaže, također, da im se to nije dogodilo bez božanskog dopuštenja, ovim riječima: 'Jer im je Bog to pokazao;' nejasno aludirajući, mislim, na one koji se uzdižu od tjelesnih stvari do onih razuma, kad dodaje: 'Jer se nevidljive Božje osobine od stvaranja svijeta jasno vide, budući da se razumiju iz onoga što je stvoreno, pa čak i njegova vječna moć i božanstvenost; tako da nemaju nikakvog opravdanja: jer, kad upoznaše Boga, ne proslaviše Ga kao Boga, niti bijahu zahvalni.'" [Rimljanima 1,19-21a] Origen protiv Celza, knjiga III., poglavlje 47, str. 483

Novatijan (250. – 257. g.) spominje Rimljanima 1,20 kao apostola Pavla. Tractatus de Trinitate, glava 3, str. 614.

Kiprijan Kartaginski (oko 246. – 258. g.) spominje "Poslanicu Pavla Rimljanima" u Traktatima Ciprijana – Svjedočanstva, glava 45, str. 546.

Na Sedmom kartaginskom saboru (258. g.) (djelomični) Paulus iz Obbe citira polovicu dva stiha, Rimljanima 3,3b-4a, kao riječi apostola na str. 570

Adamantius (oko 300. g.) citira Poslanicu Rimljanima 7,12 kao Pavlovo djelo. Dijalog o pravoj vjeri, drugi dio, glava 20, str. 105. Vidi također isto, prvi dio, glava 21, str. 64

Viktorin iz Pettau (mučen 304. g.) spominje Stari i Novi zavjet u svom Komentaru na Otkrivenje blaženog Ivana, str. 345. Navodi Pavalove poslanice kao Rimljanima, Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Solunjanima, Filipljanima, Kološanima, Timoteju i citira 1. Timotej 3:15 u poglavlju 16. str. 345. Nadalje citira 1. Korinćanima 15:53 na str. 346.

Metodije (270.–311./312. g.) citira Rimljanima 8,19–21 kao "Pavao jasno svjedoči". Pridika o uskrsnuću, dio 1., pog. 8., str. 365.

P: U Rimu, kako znamo da je Pismo danas pouzdano očuvano u odnosu na ono što je izvorno napisano?

O: Na visokoj razini, prije 325. godine, rukopisi Biblije i rani kršćanski pisci citiraju 84,5 % Poslanice Rimljanima. To je sve osim 65,6 stihova od 433 stihova. Za više informacija pogledajte https://www.biblequery.org/Bible/BibleCanon/EarlyChristianNTQuotes.xlsx. Ako detaljnije pogledamo, postoje tri komplementarna odgovora.

1. Bog je obećao sačuvati svoju riječ u Izaiji 55,10-11; Izaiji 59,21; Izaiji 40,6-8; 1. Petrova 1,24-25; i Mateju 24,35.

2. Dokazi rane crkve. Pisci rane crkve do Prvog nicejskog sabora (325. g.) citirali su iz Poslanice Rimljanima oko 497 puta, ne računajući aluzije. Ti su 21 pisac citirali 57 % Poslanice Rimljanima, računajući djelomične stihove kao djeliće. To je 246,0 od ukupno 433 stiha. Sve detalje pogledajte na https://www.biblequery.org/Bible/BibleCanon/EarlyChristianNTQuotes.xlsx.

Ovdje su navedeni prednikeni pisci koji su se pozivali na stihove iz Poslanice Rimljanima, a zatim pisci koji su uslijedili.

Klement Rimski (96.–98. g.) citira Rimljanima 1,32f (9 od 23 riječi) u 1. Klementovoj poslanici, poglavlje 34, svezak 1, str. 14; svezak 9, str. 239

Polikarp (oko 150. g.) Rimljanima 14,10b,12, 1 ½ citat Poslanica Polikarpa Filipljanima, gl. 6, str. 34

(Ante-Nicene Fathers, svezak 1, str. 591, ima četiri reference u djelima Justina Mučenika u dodatku, ali po mom mišljenju one nisu dovoljno jasne da bi se smatrale referencama.)

Teofil Antiohijski (pisao 168.–181./188. g.) citira Rimljanima 2,7 i 2,8–9 u djelu Teofil Autoliku, knjiga 1., poglavlje 14., str. 93. On citira dio Poslanice Rimljanima 13,7–8 u djelu Teofila Antiohijskog "K Autolyku", knjiga 3, poglavlje 14, str. 115. To su jedine mjesta u kojima se poziva na Poslanicu Rimljanima.

Kršćani iz Beča i Lugdunuma (177. g.) ANF sv. 8, str. 778 citiraju 15 od 17 riječi iz Poslanice Rimljanima 8,18

Irenaeus iz Liona (182.–188. g.) citira Rimljanima 1,1–4 kao da je Pavao pisao Rimljanima. Irenaeus, Protiv hereza, knjiga 3, poglavlje 16.3, str. 441. Također se poziva na Rimljanima8:36 , navodeći da je to Pavao napisao u pismu upućenom Rimljanima, u djelu Irenaeusa Protiv hereza, knjiga 2, poglavlje 22.2, str. 390.

Mučeništvo Scilitskih mučenika (180–202. g.) str. 285 (djelomično, Pavao) "Što je u tvojoj prsnoj torbi? Speratus je rekao: Knjige i poslanice Pavla, pravednika."

Muratorijev kanon (170.–210. g.) ANF sv. 5, str. 603 spominje da je Pavao u svojim poslanicama pisao sedam crkava: Korinćanima (2 poslanice), Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Galaćanima, Tesaloniccima (2 poslanice), Rimljanima. Pavao je napisao poslanice Filemonu, Titu i dvije Timoteju.

Klement Aleksandrijski (193-217/220. g.) citira Rimljanima 16,19 po apostolu u Poslanici Rimljanima. Knjiga Učitelj, knjiga 1., poglavlje 5., str. 214.

Tertulijan (198–220. g.) kaže: "Apostol opominje Rimljane" i citira Rimljanima 13,1 u djelu Scorpiace, poglavlje 14, str. 647.

Hipo­lyt (222–235/6. g.) citira Rimljanima 1,17 kao Pavlovo Djelo o Kristu i Antikristu, gl. 64, str. 218

Komodijan (oko 240. g.) (djelomično) govori o Salomonu i apostolu Pavi. Upute Komodijana, gl. 31, str. 209

Teodot, vjerojatno montanist (oko 240. g.), u svom pismu, poglavlje 19, str. 45, citira četvrtinu Rimljanima 8,15, što je ujedno i četvrtina Galaćanima 4,6.

Origen (225. – 253./254. g.) citira Rimljanima 9,16 kao "u Pavlu" [i u latinskoj i u grčkoj verziji]. Protiv Kelsa, knjiga III, glava 1, str. 307

Novacijan (257. g.) poziva se na Rimljanima 1,20 kao na riječ apostola Pavla. Tractatus de Trinitate, gl. 3, str. 614.

Traktat Protiv Novatijana (254.–256. g.) glava 12., str. 661, citira Rimljanima 14,4 kao riječi apostola. Citira dijelove Rimljanima 2,11 u glavi 16., str. 662.

Kiprijan (oko 246.–258. g.) citira iz "Poslanice Rimljanima" u Tractatu 12, treća knjiga, 17, između ostalih mjesta.

Moyses i dr. u pismu Ciprijanu (250–251. g.) citiraju Rimljanima 8,35 kao riječ apostola. Pisma Ciprijana, Pismo 25, glava 4, str. 303

Na Sedmom kartaginskom saboru (258. g.) na str. 570. Paulus iz Obbe citira pola dva stiha, Rimljanima 3,3 (cijeli citat); 3,4a (11 od 26 riječi citirano), kao riječi apostola.

Dionizije Aleksandrijski (oko 246. – 265. g.) poziva se na trećinu Rimljanima 14,23 kao na riječ apostola. Poslanica biskupu Bazilidu, kanon 4, str. 96.

Adamantius (oko 300. g.) poziva se na Rimljanima 2,16. Također citira Rimljanima 6,13 kao od Apostola i Rimljanima 7,12 kao od Pavla

Viktorin, biskup Petaua u Austriji (mučen 304. g.) Spominje Stari i Novi zavjet u svom komentaru na Otkrivenje blaženog Ivana, str. 345. Navodi Pavlove poslanice kao Rimljanima, Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Solunjanima, Filipljanima, Kološanima, Timoteju i citira 1. Timoteju 3,15 u poglavlju 16, str. 345. Zatim citira 1. Korinćanima 15,53 na str. 346.

Petar Aleksandrijski (306, 285.–311.) Rimljanima 10,8–10. Kanonsko pismo, kanon 5, str. 271. On citira pola Rimljanima 2,11 u Kanonskom pismu, kanon 7, str. 272.

Metodije (270.–311./312. g.) citira Rimljanima 8,19–21 kao "Pavao jasno svjedoči". Pridika o uskrsnuću, dio 1., pog. 8., str. 365

Atanazije Aleksandrijski (oko 318. g.) citira Rimljanima 1,26n (13/22 riječi citirano); 1,27a (24/35 riječi citirano) "kako je rekao Pavao, sveti Kristov sluga" Protiv pogana, gl. 26, str. 17

Laktancije (oko 303. – oko 325.) aludira na Rimljanima 1,22 u Božanskim institucijama, knjiga II, poglavlje 3, str. 44. Aludira na Rimljanima 1,21–23 u Božanskim institucijama, knjiga IV, poglavlje 1, str. 101

Aleksandar Aleksandrijski (313.–326. g.) citira Rimljanima 8,32 kao sv. Pavla. Pisma o arijanskoj herezi, Pismo 1, glava 8, str. 294

Euzebije Cezarijski (318-339/340)

Od Niceje do Efesa (325. – 431. g.)

Aphrahat/Aphraates (337.–345. g.) poziva se na Poslanicu Rimljanima kao na Pismo. Odabrane demonstracije

Hegemonius (4. stoljeće), citirajući Arhelaja (262.–278. g.), citira Rimljanima 5,14 kao Sveto pismo u raspravi s Manesom. Rasprava s Manesom, gl. 29, str. 202

Filon iz Karpasa (4. stoljeće) poziva se na Poslanicu Rimljanima 10:15

Serapion (nakon 362. g.)

Mariusov odgovor arijskom Candidusu (359.–362. g.)

Viktorin iz Rima (nakon 363. g.)

Atanazije Aleksandrijski (367. g.) navodi knjige Novog zavjeta u Uskrsnom pismu 39, str. 552

Hilarije iz Poitiersa (355.–367./368. g.) citira Rimljanima 1,2–4 kao Pavlovo. O Trojstvu, knjiga 7, poglavlje 25, str. 129

Hilari iz Poitiersa (355.–367./368. g.) citira Poslanicu Rimljanima 6,10–11: "ponovno Rimljanima on [blaženi apostol] piše" o Trojstvu, knjiga IX, poglavlje 13, str. 159

Synopsis Scripturae Sacrae (350–370. g. ili 5. st.) spominje Pavlovu Poslanicu Rimljanima kao dio Novog zavjeta. Citira cijeli Rimljanima 1,1.

Cheltenhamski kanon (= Mommsenov katalog) (oko 360.–370. g.)

Titus iz Bostre (prije 378. g.)

Efraim Sirijski (350.–378. g.)

Bazilije Veliki iz Kapadokije (357.–378./379. g.) citira Rimljanima 11,36 kao Pavlovo djelo. O Duhu, pog. 5, str. 5

Sinoda u Laodikeji (u Frigiji) (343.–381. g.) kanon 60. str. 159. navodi knjige Starog i Novog zavjeta. Kanon 59. str. 158. kaže da se u crkvi smiju čitati samo kanonske knjige Starog i Novog zavjeta.

Ambrozijastar (nakon 384. g.)

Kiril Jeruzalemski (oko 349.–386. g.) spominje Rimljanima 8,14 kao Pismu Rimljanima koje je napisao Pavao, Predavanje 14,29, str. 102

Apolinari iz Laodikeje (oko 390. g.)

Ambrozije Milanski (370.–390. g.) citira Rimljanima 1,24–25 kao riječ "Pavla, koji je, ispunjen Duhom Božjim". O kršćanskoj vjeri, knjiga I., poglavlje 16, stavak 101, str. 218.

Ambrosije Milanski (370. – 390. g.) citira Rimljanima 8,32 kao Sveto pismo. O kršćanskoj vjeri, knjiga 1., poglavlje 17., stavak 109, str. 219.

Grgur Nazijanski (330. – 391. g.)

Pacijan iz Barcelone (342.–379./392. g.) citira Rimljanima 2,4–5 kao riječ apostola Pavla. O pokornicima, gl. 11,2, str. 84

Gregor iz Elviere (nakon 392. g.) poziva se na Rimljanima 7,22 i druge odlomke

Amfilohije (-394/397. g.) u Iambi ad Seleucum

Gregor iz Nisse (oko 356.–397. g.) navodi Rimljanima 1,1 kao Pavlovo djelo u djelu Protiv Eunomija, knjiga 2., poglavlje 4., str. 105, a Poslanicu Rimljanima u djelu Protiv Eunomija, knjiga 2., poglavlje 9., str. 117.

Didimus slijepi (398. g.)

Diodore (398. g.)

šizmatik Lucifer iz Cagliarija, Sardinija (361.–ok. 399. g.)

Sirijsko Knjiga stupnjeva (Liber Graduum) (350.–400. g.)

Sirijski katalog svete Katarine (oko 400. g.)

Makario/Simeon (4./5. stoljeće)

Asterije iz Emeze (oko 400. g.)

Makarius/Simeon (4. / 5. stoljeće)

Maksimin iz Torina (4. / 5. stoljeće)

Epifanije iz Salamise (360.–403. g.)

Papa Inocent I. Rimski (oko 405. g.)

Rufin (374.–406. g.)

Gaudencije (nakon 406. g.) poziva se na Poslanicu Rimljanima8:35 i druge stihove

Kromacij (umro 407. g.)

Ivan Zlatousti (392.–407. g.) zapisao je 32 propovijedi o Poslanici Rimljanima.

Severijan (nakon 408. g.)

Niketa iz Remesijana (361.–ok. 415. g.)

Rufin (374.–406. g.) prevodeći Origena (225.–253./254. g.), citira Rimljanima 1,1–4 u Pavlovu Poslanici Rimljanima. de Principiis, knjiga 2, poglavlje 4.2, str. 276

Orosius/Hosius iz Brage (414.–418. g.)

Kartaginski sabor (393.–419. g.)

Jerona (374-420. g.) citira Rimljanima 7,6 kao "kaže apostol". Pisma Jerone, Pismo 69, glava 7, str. 146

Augustin iz Hipona (388.–430. g.) spominje apostola koji piše Poslanicu Rimljanima u Božjem gradu, knjiga 20, poglavlje 1, str. 421

Polupelagijanac Ivan Kasijan (419.–430. g.) citira Rimljanima14:10 ,11 kao "apostol… pišući Rimljanima" u Sedam knjiga Ivana Kasijana, knjiga 3, poglavlje 7, str. 566

Nilus (oko 430. g.) poziva se na Rimljanima 7,12.

Marko iz Eremite (nakon 430. g.)

Sabor u Efezu (lipanj–rujan 431. g.) aludira na Poslanicu Rimljanima.

Dokazi o hereticima i lažnim knjigama

Marcion (oko 160. g.) navodi Pismo Rimljanima kao Pavlovo, prema Adamantiju i Tertulijanusu.

Tatian (oko 172. g.) aludira na Rimljanima 1,20 u Obrasci Tatijana Grcima, pog. 4, str. 66.

Heretik Manes (262.–278. g.) prihvaća kao sveto pismo Arhelaja citirajući Rimljanima 5,14. Disputacija s Manesom, gl. 29, str. 202.

manihejski heretik Faustinus iz Milevis/Milevum (nakon 383. g.)

Heretik Priscilijan (oko 385. g.) poziva se na Rimljanima 8,11

Donatistički heretik Tikonije (nakon 390. g.)

Ekstremni arijanac Eunomije iz Kizika (oko 360.–383./394. g.)

Heretik Pelagije (416.–418. g.)

Pelagijanski heretik Teodor iz Mopsuestije (392.–423./429. g.)

Pelagijanski heretik Julijan iz Eclanuma (oko 454. g.)

Sve ih i danas imamo.

3. Najraniji rukopisi Poslanice Rimljanima koje posjedujemo pokazuju da postoje male varijacije u rukopisima, ali nula teološki značajnih pogrešaka. Sedam rukopisa Poslanice Rimljanima do Prvog nicejskog sabora (325. g.) citira 63,5 % Poslanice Rimljanima. To je 275 citiranih stihova od ukupno 433 stiha. Za sve detalje pogledajte https://www.biblequery.org/Bible/BibleCanon/EarlyChristianNTQuotes.xlsx.

p27 Rimljanima 8:12-22,24-27;8:33 -9:3; 9:5-9 (3. stoljeće) Knjiga The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts sadrži sliku dijela stranice p27 na str. 109.

3. stoljeće – 1968. – Tekst Novog zavjeta.

p40 Rim 1:24-27; 1:31-2:3; 3:21-4:8; (2 od 19 slova 6:2; 7 od 62 slova 6:3) 6:4-5; (7 od 56 slova 6:15); 6:16; 9:17,27 (3. stoljeće) aleksandrijski tekst.

3. stoljeće – 1968. – Tekst Novog zavjeta ne spominje stihove 6:2–3, 15

p46 Chester Beatty II 100–150. g. n.e. Rimljanima 5:17–6:3; 6:5–14; 8:15–25,27–35; 8:37–9:32; 10:1–11:22; 11:24–33; 11:35–15:9; 15:11-16:27 i drugih dijelova Pavlovih pisama i Poslanice Hebrejima. (233 stiha Poslanice Rimljanima) U djelu The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts nalazi se fotografija dijela p46 na str. 192. Također se na str. 197-198 navodi da kvaliteta i stihijometričke oznake pokazuju da je ovo napisao profesionalni prepisivač.

Prva polovica 3. stoljeća - 1936. - Frederic G. Kenyon prema The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts.

2. stoljeće, 200. g. – 1935. – Ulrich Wilcken prema djelu The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts.

200. g. – 1968. – Tekst Novog zavjeta.

81.–96. g. – 1988. – Young Kyu Kim prema The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts.

Oko 200. g. – 1975. – Aland i dr., treće izdanje.

Oko 200. g. – 1998. – Aland i dr., četvrto revidirano izdanje.

Rani do sredina 2. stoljeća – 1999. – The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts. To se djelomično temelji na rukopisu koji je vrlo sličan Papirusu Oxyrhynchus 8 (kasno 1. ili rano 2. stoljeće) i Papirusu Oxyrhynchus 2337 (kasno 1. stoljeće).

Greenova zbirka (rana treća stoljeća) Rimljanima 9:18-21, dio Rimljanima 10

p113 (= Papirus Oxyrhynchus 4498) Rimljanima2:12 –13,20 (3. stoljeće)

Uncial 0220 (oko 300. g.) Poslanica Rimljanima4:23 –5:3; 5:8–13 (oko 300. g.) Kompletan tekst najranijih rukopisa Novog zavjeta, str. 646, navodi da se ovaj rukopis u svemu slaže s Vaticanusom osim u Poslanici Rimljanima 5,1. Također navodi da iako je Poslanica Rimljanima 5,8–13 prisutna, ona je previše oštećena za rekonstrukciju.

Nakon Niceje I (325. g.)

Vaticanus [B] 325-350. g.

Sinaiticus [Si] 340-350. g.

p10 (=Papirus Oxyrhynchus 209) Rimljanima 1:1-7 (4. stoljeće). Aleksandrijski tekst

4. stoljeće - 1968. - Tekst Novog zavjeta.

Staro sirijsko (oko 400. g.)

Bohajrska koptska verzija [Boh] 3. / 4. stoljeće

Fajumski koptski [Fay] 3. / 4. stoljeće

Sahidski koptski [Sah] 3. / 4. stoljeće

Sirijska Pešitta (443-)

Ephraemi Rescriptus (444. g.)

Alexandrinus [A] oko 450. g.

Gotska [Goth] 493.–555. g.

Ephraemi Rescriptus [C] 5. stoljeće

Jermenjski [Arm] od 5. stoljeća

Claromontanus [D] 5./6. stoljeće

Etiopski [Eth] od oko 500. g.

p26 Rimljanima 1,1-16 oko 600. g. Prisutni su rukopis Sinaiticus i Alexandrinus

c. 600. – 1968. – Tekst Novog zavjeta.

str. 61 Rimljanima 16:23,25-27; 1. Korinćanima 1:1-2, 4-6; 5:1-3, 5-6, 9-13; Filipljanima 3:5-9, 12-16, Kološanima 1:3-7, 9-13, 1 Solunjanima 1:2-3; Titu 3:1-5, 8-11, 14-15 Filemonu 4-7. oko 700. g.

oko 700. g. – 1968. – Tekst Novog zavjeta.

Oko 700. g. – 1975. – Aland i dr., treće izdanje i 1998. – Aland i dr., četvrto revidirano izdanje

p94 Rimljanima 6:10-13,19-22 (5. / 6. stoljeće)

p31 Rimljanima 12:3-8 7. stoljeće. Usklađeno sa Sinaiticusom

7. stoljeće - 1968. - Tekst Novog zavjeta.

Pogledajte www.BibleQuery.org/Romans Manuscripts.html za više o ranim rukopisima Poslanice Rimljanima.