Novi zavjet

Upit iz Biblije iz Novog zavjeta

P: Ako je Isus jedini put u nebo, zašto je raspet tako dugo nakon početka povijesti? Ako je On jedini put, zašto poslan na zemlju nakon prvog grijeha da bude raspet za grijehe svijeta?

O: Postavljate veliko pitanje, ali dopustite mi da ga proširim. Zašto je Isus poslan u točno to vrijeme, a ne ranije ili kasnije? Poslanica Rimljanima 5,6 kaže: "Jer Krist je umro za bezbožnike u određeno vrijeme." No, iako Biblija ne kaže zašto je to bilo najbolje vrijeme, možemo nagađati.

Ne prerano: Jednom me je netko upitao: "Zašto Bog jednostavno ne siđe i ne prikaže se svima?" Odgovorio sam da bismo, kad bi Bog sišao u svoj svojoj slavi, bili uništeni. Ali Bog je svemoguć i mogao je sići prikrivši dovoljno svoje slave da nas njegova izravna prisutnost ne uništi. Da je sišao na način koji bi nas prisilio da vjerujemo, kako bismo onda imali vjeru ili slobodnu volju da donesemo odluku koja nije pod prisilom. Ali ako je Bog sišao na način na kojem je dio Njegove slave bio zaklonjen i dao dokaze o tome tko je, ali ne na tako očiti način da bi svi morali vjerovati, bez obzira željeli li to ili ne, koliko bi puta Bog to morao učiniti? Što ako je to učinio samo jednom, prije 2000 godina?

90 % stanovništva nakon: Pretpostavljamo da je na Zemlji živjelo oko 32 milijarde (+/- 6 milijardi) ljudi. Više od 90 % njih živjelo je nakon vremena Krista.

Pošteno prema onima prije: Bog gleda ljude na temelju istine koju imaju; grijeh se ne računa ondje gdje nema zakona (Rimljanima 4,15; 5,13). Dakle, ljudi koji su živjeli prije Krista, poput Abrahama, Davida itd., mogli su biti spašeni po Kristu, iako Krist još nije došao.

Mirnije vrijeme: U vrijeme Krista bio je razdoblje relativnog mira u usporedbi s vremenima prije, s rimskim osvajanjima, i vremenima poslije, s rimsko-partskim ratovima i prodiranjem europskih barbara u Rimsko Carstvo. Za više o ratovima iz tog razdoblja, ako vas zanima, pogledajte www.BibleQuery.org/History/Calamities/Wars.html.

Najbolje vrijeme za širenje: Rimljani su izgradili opsežne ceste, a da je Isus došao prije tog vremena, bilo bi mnogo teže širiti evanđelje u različite zemlje.

Očuvanje materijala: Da je bilo puno ranije, možda bismo imali puno manje rukopisa koji pokazuju vjerodostojnost Novog zavjeta. Da je bilo stoljećima kasnije, možda bismo ih imali više, ali čak i tako imamo više od 10.000 grčkih rukopisa i fragmenata Novog zavjeta. Usput, najraniji je papirus John Rylands, datiran u razdoblje od 110. do 138. godine. Ovo su drugi rukopisi koje imamo.

Samo koristeći rukopise koje još uvijek imamo, a koji su napisani prije progona Marka Aurelija 177. godine, imamo 97 % Evanđelja po Ivanu (855/878 stihova) i 70 % Pavlovih pisama i Poslanice Hebrejima.

Eusebijeva Crkvena povijest (318. g.) knjiga 1., poglavlje 2., str. 84 daje drugačiji, ali dopunjujući odgovor. On jednostavno kaže da evanđelje ranije nije bilo propovijedano jer grješni čovjek još nije bio za to spreman. Očevi crkve iz Niceje i postnicejski, Druga serija, svezak 1., str. 84

Povezano pitanje jest da je čak i za ljude koji su živjeli nakon Isusa, ako su umrli prije nego što su čuli evanđelje, isto kao da su živjeli prije Isusa. Što je s njima? Više o tome pogledajte na www.BibleQuery.org/Doctrine/NeverHeardTheGospel/WhatAboutThoseWhoDiedBeforeHearingTheGospel.html.

P: Kako bi Bog mogao umrijeti?

A: Isus je bio u potpunosti čovjek i u potpunosti Bog. Isus je preuzeo čovječanstvo da bi ispunio svoju misiju umiranja za naše grijehe. Isusovo je čovječanstvo bilo usmrćeno na križu. Mnoge se stvari mogu objasniti analogijama iz prirode, ali ne postoji prirodna analogija utjelovljenju, kada je Bog došao na zemlju živjeti kao čovjek.

Povijesno je na ovaj prigovor, koji su iznijeli pogani, odgovoreno u Arnobijevu djelu Protiv pogana (297.–303. g.), knjiga I., poglavlje 60., str. 430.–431.

P: Pregledao sam vaš članak o temi "Isus je Bog". Priznajem, nisam našao ništa što bi proturječilo jasnom, ponovljenom i formalnom mesijanskom i apostolskom učenju da je Isus ontološki čovjek –

Ivan 8,40, ali sada tražite da ubijete mene, čovjeka [ἄνθρωπος] koji vam je rekao istinu koju sam čuo od Boga.

Djela 2:22, 23  "Ljudi [Aνδρες] izraelski, poslušajte ove riječi: Isus iz Nazareta, čovjek [ἄνδρα] kojega vam je Bog potvrdio silnim djelima, čudesima i znamenjima koja je Bog činio po njemu među vama, kao što i sami znate— 23 ovoga Isusa, predanog prema određenom planu i predznanju Božjem, vi ste razapeli i ubili rukama bezbožnih ljudi"

1 Kor 15,21: Jer kao što je po čovjeku došla smrt, tako je i po čovjeku došlo uskrsnuće mrtvih.

1 Tim 2:5 Jer je jedan Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek [ἄνθρωπος] Krist Isus,

Imam pitanje za koje mislim da može doći do srži problema -

Može li Isus u potpunosti, samostalno funkcionirati BEZ utjelovljene božanske prirode (baš kao što to činimo ti i ja i svi ljudi)?

O: Biblija to ne kaže izričito, ali postoje neki opći teološki koncepti koji usmjeravaju naše razmišljanje.

Isus nije bio pola čovjek, pola Bog. Naprotiv, On je bio 100 % Bog i 100 % čovjek. Poslanica Kološanima 1,19 ukazuje na to da je Isus imao "puninu" božanstva. Poslanica Hebrejima 4,15 uči da je Isus bio čovjek koji je mogao biti kušan na svaki način i da je imao sve što i mi, osim što je bio bez grijeha.

S druge strane, ne postoje dva Isusa: jedan ljudski i jedan božanski. Postoji samo jedan Isus.

Što se tiče svih detalja o tome kako je to funkcioniralo, Bog nam nije rekao; to je dio misterija Utjelovljenja.

P: Tko je točno ubio Isusa?

O.: Tko je točno ubio Isusa? 1. Neki rimski vojnici pod Pontijem Pilatom ubili su Isusa. Sada, u svim etničkim skupinama postoje dobri i loši ljudi, i samo zato što je talijanski guverner naredio Isusovu smrt nije izgovor za mržnju prema Talijanima. Također, zli

1. Isusa su ubili neki rimski vojnici pod Pontijem Pilatom. Sada, u svim etničkim skupinama postoje dobri i loši ljudi, i samo zato što je talijanski guverner naredio Isusovu smrt nije isprika za mržnju prema Talijanima. Također, zli židovski veliki svećenik (koji su postavili Rimljani) uhitio je Isusa i doveo ga pred Sanhedrin. Predali su ga Rimljanima. Usput, Pavao, Petar, Ivan, Matej, Juda, Jakov bili su svi Židovi. Reći da je određena mala skupina Židova bila zla nije više antisemitsko nego reći da su Hitler i njegovi sluge bili zli bilo bi antinijemčko. (Prvi ću reći da je nacizam bio izuzetno zlo oruđe Sotone, a ja sam dijelom Nijemac. Ipak, također ću istaknuti da su mnogi njemačko-američki vojnici postali vojnici i borili se protiv Hitlera.) Isto tako, neki Židovi su bili zli, ali drugi poput Petra i Pavla bili su dobri. Čak su i neki Židovi koji nisu postali kršćani, poput Josipa Flavija, i dalje poštovali Isusa i njegova polubrata Jakova.

2. Drugi odgovor, jednako važan, jest da smo ti, ja i svi ostali ubili Isusa. Isus je znao što se događa i mogao je lako pobjeći iz Getsemanskog vrta. Nitko ne bi ubio Isusa, jer je On lako mogao pobjeći i nestati. Ali Isus je namjerno odlučio ostati i strašno umrijeti na tom križu kao žrtva za naše grijehe. Dakle, ako nekoga želite kriviti za okrutnu, nepravednu smrt koja nam je darovala divan dar vječnog života, okrivite Isusa!

"Svoje oči usmjerimo na Isusa, začetnika i dovršitelja naše vjere, koji je, radi radosti što je bijaše pred Njim, podnio križ, prezruvši sramotu, i sjedio je zdesna prijestolju Božjem." (Hebrejima 12,2)

P: Kada su ljudi počeli datirati događaje prema godini u kojoj je Isus navodno rođen?

O: Prije toga su ljudi općenito datirali događaje prema godini vladavine kralja. Drugi su datirali stvari od navodne godine stvaranja Adama, 1. rujna 5509. pr. Kr.

Skeptični Asimovov vodič kroz Bibliju na str. 786 kaže da su u Isusovo vrijeme Rimljani vodili račun o godinama prema "A.U.C." ili godinama od osnutka grada [Rima]. Rim je osnovan 753. godine pr. Kr. Na str. 787. Asimov kaže da je skitski redovnik i astronom Dionizije Mali iz Rima, koji je umro oko 544. g. po Kr., pogrešno smatrao da je Krist rođen 1. godine po Kr. U knjizi "Rukopisi grčke Biblije", str. 49, stoji da je datiranje prema vremenu Kristovog rođenja uveo Hipolit u 3. stoljeću. To nije bilo opće prihvaćeno, jer neki bizantski prepisivači to nisu činili sve do 14. stoljeća. Također, u Prvoj apologiji Justina Mučenika, poglavlje 46, str. 178, iako nije službeni sustav datiranja, spominje se da je Isus rođen prije 150 godina.

P: U Novom zavjetu, kako su nastali izrazi "Stari i Novi zavjet"?

O: Čini se da je Tertulijan prvi skovao te riječi, na latinskom, 207. g. u svom djelu Protiv Marciona, knjiga 4., poglavlje 6.

P: Kako mogu obraniti ovu tvrdnju: Evanđelja sadrže određenu istinu, no prepisivači iz drugog stoljeća dodali su umetke kako bi stvorili Isusa kojega kršćani iz prvog stoljeća nikada nisu poznavali. Drugim riječima, tjelesno uskrsnuće i Isus kao "Sin Božji" dodani su kasnije, daleko od događaja koji su se odvili.

A: Prvo ću preformulirati vaše pitanje, a zatim ću na njega odgovoriti. Skeptici često tvrde da pisci nisu napisali ono što su napisali, čak i kada za to ne postoji nikakav temelj. Dakle, kako bi objektivna osoba znala je li izraz "Sin Božji" bio poznat kršćanima prvog stoljeća ili ne?

a) Prvo, shvatite da teret dokaza leži na onima koji dovode u pitanje istinitost prijepisa. Ako ne mogu iznijeti nikakve dokaze, onda možemo stati ovdje.

b) Drugo, morali bi dodati izraz "Sin Božji" na mnogo mjesta, jer je čest u Novom zavjetu. Osim Mk 1,1, nalazi se na ovim mjestima samo u evanđeljima, Otkrivenju i nepaulskim poslanicama.

Mt 3,17; 17,5; Mk 1,11; Lk 9,35; 2 Pt 1,17 (Očevim riječima: "Ovo je moj ljubljeni Sin")

Mt 4:3, 6; 8:29; 14:33; 16:16; 26:63; 27:40,43,54

Mk 3:11; 5:7; 15:39

Lk 1:32,35; 4:3,9,41; 8:28; 22:70

Iv 1:18,34,49; 3:16,17,18,35; 5:23 (implicirano); 5:25; 6:69; 9:35; 10:36; 11:4,27; 17:1 (implicirano); 19:7; 20:31; 1 Iv 1:3,7; 2:22,23 (naznačeno); 3:8,23; 4:9,10,14,15; 5:5,9,10 (2 puta), 11,12,13 (2 puta), 20; 2 Iv 3,9; Otk 2:18.

c) Međutim, ne moramo ovdje stati. Kakve bismo dokaze o vjerovanju kršćana da je Isus bio Sin Božji mogli imati, budući da nemamo primjerke Biblije prije 117. godine? Imamo rane crkvene pisce.

"Ali o Sinu je Gospodin ovako govorio: Ti si moj Sin, danas sam te rodio." 1. Klement, pog. 36, str. 15. Rimski Klement pisao je od 96. do 98. g.; o točnom datumu smo vrlo sigurni. Prvo stoljeće završilo je krajem 100. g., pa to opovrgava tu tvrdnju.

Spominje se "Njegov Sin, prema odnosu/ekonomiji koja postoji između njih." Mathetes Diognetu, pog. 8, str. 28 (oko 130. – 200. g.)

"Dao je svoga Sina kao otkupninu za nas…" Mathetes Diognetu, gl. 8, str. 28 (oko 130. – 200. g.)

"Onaj koji je, budući od vječnosti, danas nazvan/smatrano Sinom" Mathetes Diognetu, gl. 11, str. 29

"po svome Jednorodenome Sinu Isusu Kristu" Mučeništvo Polikarpa gl.20 str.43

"Isus Krist… budući i Sin Čovječji i Sin Božji" Ignacijevo Pismo Efežanima, pog. 20, str. 58 (Ne znamo kada je Ignacije, učenik apostola Ivana, ovo napisao, ali umro je 107. ili 116. godine.)

Isus je objavio da je Sin Božji. Poslanica Barnabina, pog. 7, str. 141 (oko 70. – 130. g.) Vidi također pog. 5, str. 139, 140, pog. 12, str. 145

"Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista i sam Isus Krist, koji je Sin Božji,…" Pismo Polikarpa Filipancima, poglavlje 12, str. 35. Ne znamo kada je Polikarp ovo napisao, ali mučen je 155. godine. Irenej, pišući od 182. do 188. godine, spominje Polikarpovo Pismo Filipljanima u djelu Protiv hereza, knjiga III, poglavlje 3.4, str. 416.

"Krist, koji je nazvan Sinom Božjim prije vjekova, … kako bi nas očistio svojom krvlju, … predstavljajući nas kao čiste sinove svome Ocu." Irenej Lionski (182. – 188. g.) u Fragmentu 39, str. 575

Jesu li vjerovali da je Isus bio Bog?

Pravo je pitanje ovdje jesu li rani kršćani Isusa smatrali Bogom. Evo dokaza da jesu:

Ignacije (umro 107. ili 116. g.) često je pisao o Kristu kao o Bogu. Na primjer, o "krvi Božjoj" pisao je u 1. poglavlju pisma Efežanima.

Matejtes Diognetu (oko 130.–200. g.), učenik apostola, u 7. poglavlju svog djela "Matejtes Diognetu" napisao je o Kristu poslanom kao Kralju, Bogu, čovjeku i Spasitelju.

Jusitin Mučenik (oko 138. – 165. g.)

"Riječ Mudrosti, koja je sama taj Bog rođen od Oca svega, …" Dijalog s Triphonom, pog. 61. Vidi pog. 55, 56, 59, 62-64, 66, 74-78.

Meliton Sardski (umro 180. g.) o razapinju je rekao da je "Bog ubijen".

Teofil, biskup Antiohije (168. – 181./188. g.), u Pismu Autolycu, knjiga II., poglavlje 22., napisao je: "Jer nas sam božanski spis uči da je Adam rekao da je čuo glas. A što je taj glas drugo nego Riječ Božja, koja je i Sin Njegov?"Meliton iz Sardesa (umro 180. g.) o raspeću je rekao da je "Bog ubijen".

Irenaeus iz Liona (182-188. g.) napisao je u djelu Protiv hereza, knjiga 3, poglavlje 19.2, str. 449: "Isus je sam po sebi, ... Bog i Gospodin, ..."

Čak i neprijatelji kršćanstva svjedoče da su kršćani obožavali Isusa kao Boga.

Plinije Mlađi (guverner i progonitelj kršćana 112. g., pišući caru Trajanu) "Oni [kršćani] navodno su se sastajali prije zore u određeni fiksni dan, pjevajući naizmjence stihove hvalospjevu Kristu kao bogu i svečano se zaklinjali da neće činiti nikakva zla djela…"

Lucijan (satiričar iz 2. stoljeća) "Kršćani, znate, štuju čovjeka sve do danas – uglednu ličnost koja je uvela njihove nove obrede i zbog toga bila razapeta… Vidite, ta zabludjela stvorenja…" (Smrt Peregrina 11)

To je značajno jer službeni rimski upit navodi da su kršćani već 112. godine po. Kristu štovali Krista kao Boga.

P: "Ukratko, s vremenom se apokaliptična predodžba o uskrsnuću tijela pretvara u doktrinu besmrtnosti duše. Ono što proizlazi jest vjerovanje u raj i pakao, vjerovanje koje se ne nalazi u učenjima Isusa ili Pavla, nego je izmišljeno u kasnijim vremenima od strane kršćana koji su shvatili da kraljevstvo Božje nikada neće doći na ovu zemlju. To je vjerovanje postalo standardno kršćansko učenje, u vijeke vjekova." Jesus, Interrupted str. 266

A: Ponovno sam pročitao dijelove oko ovog citata kako bih bio siguran da sam dobro razumio, da Ehrman vjeruje da rani kršćani nisu vjerovali u raj ni u pakao. Donekle je nejasno kaže li Ehrman također da su kasniji kršćani izmislili i besmrtnost duše, ali bez obzira na to, on kaže da su one bile nepoznate Isusu, Pavlu ili, pretpostavljam, prvim kršćanima.

Možda i ne bih trebao, ali bio sam šokiran naizglednim neznanjem onoga što je rekao ovaj navodni stručnjak za Novi zavjet. Prvo, razgovarajmo o besmrtnosti duše. Još davno, prije Mojsijeva vremena, Egipćani su balzamirali svoje leševe u mumije jer su vjerovali u besmrtnost duše. Stari Sumerci su u svom mitu o Inani i Dumuziju pokazali prihvaćeno vjerovanje u besmrtnost duše. Također, sumerska pjesma Dilmun, datirana iz 2400. g. pr. Kr., spominje mjesto gdje su živjeli bogovi, nazvano Dilmun, gdje su živjeli bogovi i Ziusudra, čovjek koji je postigao besmrtnost. Mnogi židovski spisi iz razdoblja prije Isusa, uključujući 2. Makabejce 12,44 i 1. Henokov spisi, govore o tome da su mrtvi svjesni. U Starom zavjetu, u Izaiji 53,8-9, trpeći sluga je odvojen od živih i "dodijeljen je grob s bezbožnicima", no u 53,10 "On će vidjeti svoje potomstvo, produžit će svoje dane". Čak i Prva Korinćanima, knjiga za koju Ehrman prihvaća da ju je napisao Pavao, ima cijelo poglavlje o uskrsnuću mrtvih (15. poglavlje). On također raspravlja o našoj besmrtnosti u 2 Kor 5,1-8. Čak su i Ehrmanovi omiljeni gnostici vjerovali u transcendentni, nematerijalni zagrobni život za duhovne ljude.

Što se tiče raja i pakla, Grci i Rimljani imali su Elizejske poljane za blažene i Tartar za proklete. Židovski spisi prije Krista, kao što je 1. Henok, govore o dva odjeljka Šeola (groba): zatvoru za zlikovce i raju za pravednike. Isus je u evanđeljima zapravo više govorio o paklu nego o raju. Zanimljivo je da Isus koristi poznati pojam "raj" u razgovoru sa razbojnikom na križu. Prva Petrova 3,19 spominje duhove u tamnici.

Ukratko, mnogi pogani vjerovali su u besmrtnost duše i neku vrstu raja i pakla. Židovi prije Krista vjerovali su u zatvor i raj. Pavlovi rani pismi učili su o besmrtnosti, raju i paklu. Čak su i gnosti vjerovali u nematerijalni zagrobni život za sebe. Ipak, nevjerojatno, Ehrman tvrdi da su besmrtnost duše i nebesa i pakao bez tijela "kasnije izmišljotine" kršćana.

P: Osim biblijskih rukopisa, koji postoje dokazi da su rani kršćani vjerovali da je Isus umro kao otkupnina za naše grijehe?

O: Iako teret dokaza leži na onima koji tvrde o korupciji da prilože neki dokaz svoje tvrdnje, evo dokaza ranih kršćanskih pisaca da su rani kršćani vjerovali da je Isus umro kao otkupnina za naše grijehe.

"koliko je dragocjena ta krv [Isusova] Bogu, koja je, prolivena za naše spasenje, postavila milost pokore pred cijelim svijetom." 1. Klementovo pismo, pog. 7, str. 7 (96. – 98. g. n. e.)

"Dao je svoga Sina kao otkupninu za nas…" Mathetes, Govor Diognetu, gl. 8, str. 28 (oko 130. – 200. g.)

"…Gospodin Isus Krist, koji je za naše grijehe trpio sve do smrti, [ali] 'kojega je Bog uskrsnuo od mrtvih, razriješivši okove groba.'" Pismo Polikarpa Filipljanima, gl. 1, str. 33 (Polikarpo je mučenički stradao oko 155. g.)

Vidi www.BibleQuery.org/History/ChurchHistory/WhatEarlyChristiansTaughtOnDoctrine.html (ili .docx) za citate prije 325. g. od Meliton Sardskog (170-180.), Klementa Aleksandrijskog (193-217/220.), Tertulijan (198.–220. g.), Hipolit (225.–235./6. g.), Kiprijan iz Kartage (oko 246.–258. g.) i Atanazije (318. g.). Postoje i drugi citati o Isusovoj muci i smrti za nas.

P: Osim biblijskih rukopisa, koji dokazi postoje da su rani kršćani vjerovali da je Isus uskrsnuo od mrtvih?

A: Teret dokaza leži na onima koji misle da su to dodaci Bibliji da prikažu neke dokaze da su dodani kasnije. Međutim, evo dokaza iz ranih kršćanskih pisaca da su rani kršćani vjerovali da je Isus uskrsnuo od mrtvih.

"Razmotrimo, ljubljeni, kako nam Gospodin neprestano dokazuje da će biti budućeg uskrsnuća, čije je prvine učinio Gospodinu Isusu Kristu uskrsnuvši Ga od mrtvih." 1. Klementovo pismo, glava 24, str. 11 (96–98. g.)

Isus je uskrsnuo od mrtvih. Poslanica Barnabina, pog. 15, str. 147 (oko 70. – 130. g. pos. Kr.)

"…Gospodin Isus Krist, koji je za naše grijehe trpio sve do smrti, [ali] 'kojega je Bog uskrsnuo od mrtvih, razriješivši ga okova smrti.'" Pismo Polikarpa Filipancima, pog. 1, str. 33 (Polikarpo je mučenički umro oko 155. g.)

"Isus Krist, … u Njegovoj muci i u Njegovom uskrsnuću." Ignacijevo Pismo Efežanima gl.20 str.57

Isusovo rođenje, muke i uskrsnuće. Ignacijevo Pismo Magnesijcima gl.11 str.64

Irenaeus, Protiv hereza 5:7:1. (182. – 188. g.) "Na isti način, dakle, kao što je Krist uskrsnuo u tijelu i pokazao svojim učenicima rane od klinova i otvor u boku (a to su znakovi tijela koje je uskrslo od mrtvih), tako će i nas, kako je rečeno, uskrsnuti svojom vlastitom moći."

P: Neki liberalni kritičari smatraju da su, iako su sedam Pavlovih pisama napisala ista osoba (Rim, 1. i 2. Kor, Gal, Fil, 1. Sol i Fm), ostala sedam pisama napisali različiti autori (Ef, Kol, 2. Sol, 1. i 2. Tim, Tt i Heb). Naravno, Pismo Hebrejima ne tvrdi da ga je napisao Pavao.

O: Oni navode četiri razloga za te tvrdnje. Međutim, nijedan od tih razloga nije valjan.

Duljina dugih rečenica (Efežanima i Kološanima): izvorni grčki tekst Novog zavjeta nije imao interpunkciju, pa je stoga problematično procijeniti duljinu. Ali, pod pretpostavkom da znanstvenici nemaju nesigurnosti, Efežanima 1,3-6, 1,7-10 i 1,11-12 i 13-14 nisu jedna, već četiri rečenice, prema djelu "The Greek New Testament" Alanda i suradnika, 4. izmijenjeno izdanje (1998.). Nestle-Aland Novum Testamentum Graece (1993) kaže isto. Ehrman nikada nije naveo izvor zašto je sa sigurnošću tvrdio da je riječ o jednoj rečenici. Međutim, 23 godine ranije, u 3. izdanju djela The Greek New Testament Alanda i suradnika iz 1975. godine, one su prikazane kao jedna rečenica, pa pretpostavljam da je Ehrman koristio mnogo stariju, zastarjelu verziju. Međutim, originalni grčki tekst nije imao interpunkciju, pa je argumentiranje na temelju toga gdje su ljudi krajem 20. stoljeća smatrali da idu točke, prije nego što su promijenili mišljenje, u najboljem slučaju upitan argument.

Prosječna duljina rečenice (Efežanima i Kološanima): Način na koji moderni znanstvenici pokušavaju razdvojiti rečenice, prosječna duljina rečenice u poslanicama Efežanima i Kološanima (37,3 odnosno 35,2 riječi) je duža od prosječne duljine rečenice u drugim knjigama (25,8, 23,4, 26,0, 21,7, 26,7, 29, 31,7, 22,7, 23,2, 24,2 i 25,8) za ostala Pavlova pisma, redom. Međutim, prosječna duljina rečenice iznosi 35,8, 35,6 i 32 riječi u Poslanici Rimljanima 1–5, 1. Korinćanima 1 i 2. Korinćanima 6–10, redom. Dakle, malo je razlike između kraćih, ali dubokih knjiga Efežanima i Kološanima te Poslanice Rimljanima 1–5, 1. Korinćanima 1 i 2. Korinćanima 6–10.

Različite riječi (2 Sol, 1, 2 Tim, Tt): Mogli bismo pogledati moje spise o rukopisima Novog zavjeta, kultovima i odnosu s Bogom te istom metodom zaključiti da sam bio tri različite osobe. Ljudi koriste različite riječi kada raspravljaju o različitim temama. Tek kada za istu stvar postoji više mogućih izbora riječi i kada se preferiraju različiti izbori riječi, to može biti značajno. Na primjer, u ranijim pismima upućenim čitavim crkvama spominje se više imena. Dakle, treba li imena izuzeti iz prebrojavanja? U Pastirskim pismima Pavao govori o majci i baki Timotejevoj te o tome kako Timotej i Tita postavljaju starješine i đakone, pa bi li se te rasprave trebale izuzeti? Nakon što je progonstvo trajalo neko vrijeme, Pavao u Pastirskim pismima više govori o brizi za udovice nego u ranijim pismima. Dakle, bi li i to trebalo izuzeti? – i tako dalje.

Opis vjere: Tvrdi se da vjera u ranim Pavlovim pismima znači pouzdano prihvaćanje Kristove smrti, a u kasnijim pismima skup vjerovanja i ideja, odnosno dogmi. Zapravo, ona znači i jedno i drugo. To je skup vjerovanja i ideja u Gal 1,23; Ef 4,5; Ef 4,13

Ona znači prihvaćanje Kristove smrti u 2 Tim 1:5; 2 Tim 3:15; Tt 3:15

Vjera u značenju doktrinalnih uvjerenja u Pavlovim ranijim pismima

Gal 1,23: "Samo su čuli za vijest: 'Onaj koji nas je nekada progonio, sada propovijeda vjeru koju je nekad pokušao uništiti.'"

Ef 4,5 "jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje"

Ef 4,13 "dok svi ne dostignemo jedinstvo u vjeri i spoznaji Sina Božjega, da postanemo savršeni, dosegnuvši mjeru punine Kristove."

Vjera kao pouzdano prihvaćanje u Pavlovim kasnijim pismima

2 Tim 1:5 "Sjećam se tvoje iskrene vjere koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loisi i tvojoj majci Eunici, i uvjeren sam da je takva i u tebi."

2 Tim 3:15 "koje su u stanju učiniti te mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa."

Tt 3,15 "Pozdravi one koji nas vole u vjeri."

Vjera se može shvatiti na jedan ili na drugi način ili na oba načina

1 Kor 15,1-2.14.17: "Braći, želim vas podsjetiti na evanđelje koje sam vam navijestio, koje ste primili i u kojem čvrsto stoite. Po tom evanđelju spašeni ste, ako čvrsto držite riječ koju sam vam navijestio; inače ste vjerovali uzalud. (14) A ako Krist nije uskrsnuo, propovijedanje naše je beskorisno, a tako i vjera vaša. U tom slučaju i mi smo lažni svjedoci o Bogu. Jer smo svjedočili o Bogu da je uskrsnuo Krista od mrtvih. … (17) A ako Krist nije uskrsnuo, vjera vaša je uzaludna..." (Ovo naglašava doktrine Kristova uskrsnuća, kao i Kristove smrti.)

Gal 3:7 "oni koji su vjere"

Gal 3:12 "zakon nije od vjere"

Gal 3:23 "prije dolaska vjere"

Ef 1,15 "čuvši za vašu vjeru u Gospodina Isusa"

Ef 2:8 "milošću ste spašeni po vjeri"

2 Tim 2:18 "odstupili od istine. … potkopavaju vjeru nekih"

Tt 1:4 "dijete u našoj zajedničkoj vjeri"

Dakle, autor nije pokušao pokazati nikakav temelj za razdvajanje Pavlovih pisama, osim pozivajući se na kritičke znanstvenike koji nisu uspješno dokazali nikakav temelj za razliku. No, ne bi bilo dovoljno pokazati da postoje razlike; naprotiv, trebalo bi pokazati da postoje razlike koje bi bile više od onoga što se očekuje s obzirom na drugačiju publiku, različite teme i kasniji razdoblje Pavlova života.

Q: Što je biblijska kritika evanđelja? Što znači tekstualna kritika? Koja je razlika između visoke kritike i niske kritike? Koje se od tih vrsta danas prihvaćaju?

Postoje dvije vrste tekstualne kritike: niža i viša. Prvo ćemo vidjeti kako se odnose na kršćanstvo i Bibliju, a zatim ćemo iste primijeniti na islam i Kur'an.

Niža tekstualna kritika Biblije priznaje da u svetom pismu postoje rukopisne varijante te nastoji pronaći najtočniju verziju budući da ne posjedujemo originalne rukopise. Prilično smo sigurni u 97 % svake riječi Novog zavjeta, a većina preostalih razlika su trivijalne razlike od jedne ili dvije riječi koje ne mijenjaju značenje. Nesigurnosti među rukopisima Novog zavjeta možete vidjeti na www.biblequery.org. Potražite pitanja i odgovore za svaku knjigu, a na dnu će biti poveznica na varijacije u rukopisima. Na primjer, varijante u Mateju nalaze se na www.biblequery.org/MatthewManuscripts.html (ili .doc).

Viša tekstualna kritika Biblije namijenjena je skepticima koji dovode u pitanje koje knjige ili dijelovi trebaju biti u Svetom pismu. Kršćani pristupaju varijantama u Svetom pismu drugačije od muslimana, jer je za kršćane važan smisao, a ne pojedinačne riječi. Ali za muslimane važne su pojedinačne riječi i suglasnici.

Muslimanski svijet također ima nižu i višu tekstualnu kritiku.

Niža tekstualna kritika Kur'ana bavi se pitanjem jesu li Warš ili Hafs najbliži arapskom jeziku izvorno govorenom. Evo kako izgleda "niža tekstualna kritika" za Kur'an. U Jemenu je otkriveno više od 15.000 stranica starog teksta Kur'ana. Prema članku iz siječanjskog izdanja časopisa Atlantic Monthly iz 1999. (str. 43-56): Činilo se da neki od pergamentnih listova iz jemenitskog nalazišta datiraju iz sedmog i osmog stoljeća n.e., odnosno iz prva dva stoljeća islama – bile su to, drugim riječima, fragmenti možda najstarijih Kurana koji postoje. Štoviše, neki od tih fragmenta otkrili su male, ali intrigantne odstupanja od standardnog koranskog teksta. Takva odstupanja, iako ne iznenađuju tekstološke povjesničare, uznemirujuće su u suprotnosti s ortodoksnim muslimanskim vjerovanjem da je Kur'an, kako nas je danas stigao, jednostavno savršena, bezvremenska i nepromjenjiva Riječ Božja." Neke od tih razlika možete vidjeti na www.QuranText.org

Viša tekstualna kritika Kur'ana: Ovdje su dva uobičajena primjera, plus jedan dominantan.

'Ubai bin Ka'b, jedan od Muhamedovih tajnika, ima dodatne sure i izostavlja oko 12 sura u današnjem Kur'anu (The Fihrist, str. 61, fusnote 43–48). Abu Musa iz Basre također je imao tekst isti kao i 'Ubai. (Suyuti, Itqan I, str. 65; Ibn Abi Dawud, Masahif, str. 180–181, također Noeldeke, Geschichte des Quran's, str. 33–38.)

Sura 114 nedostaje u verziji Ibn Mas'uda (The Fihrist str. 57). Ibn Mas'ud je bio osobni tajnik Muhammeda. Muhammed je drugim ljudima rekao da uče Kur'an od Ibn Mas'uda i još trojice. (Buhari, tom 6, br. 521). Izostanak sure 113 i sure 114 nije bio slučajan. Prema izvještajima, Ibn Mas'ud je rekao: "Dvije sure-zaštitnice [113, 114] nisu od Knjige Božje!" [www.answering-islam.org/Quran/Text/distortion.html]

Ono što muslimani nazivaju Sotoninim stihovima nalazi se u suri 53. Prema sljedećim izvorima, Muhammed je izvorno recitirao suru 53:19-20 ovako: "Jeste li vidjeli Lata i 'Uzu, i treću, Manat? Ovo su uzvišene ždralice (posrednice) čije se posredovanje može nadati." (original) nasuprot "Jeste li vidjeli Lat i 'Uzza i treću, Manat? Što! Vama muški spol, a njoj ženski? Gle, to bi doista bila nepravedna podjela."

Evo ranijih muslimanskih pisaca koji su to dokumentirali.

Al-Wahidi/Wakidi (umro 207/823. g.) napisao je Asbab al-Nuzul.

Ibn Sa'ad/Sa'd (umro 230./845. g.) bio je upoznat s Wahidijevim djelom, ali je i sam bio biograf koji je napisao 15-svezni Kitab al Tabaqat al Kabir.

Ibn Ishaq (umro 145/767 ili 151/773. g.) bio je šafijski sunit koji je kasnije osnovao vlastitu kratkotrajnu školu. Napisao je Sirat Rasullallah (Život Allahova poslanika)

Ibn Džarir al-Tabari (umro 923. g.) bio je šafijitski sunit koji je napisao 38-sveskovnu Povijest svijeta do 915. g. Nadimak mu je "šeik komentatora". On piše u 6. svesku, str. 108–110,

Abu Ma'shar iz Chorassana (787.–885. g.)

Ibn Abi Hatim

Ibn al-Mundhir

Ibn Hajar iz Asqalana (773-852. h.)

Ibn Mardauyah

Musa ibn 'Uqba

Zamakšarijev poznati komentar, na suru 22:52. (1070–1143. g.)

Prvih šest je prema Knjizi o glavnim klasama, preveo S. Moinul 'Haq.

P: Zašto je biblijska kritika [navodno] bila odsutna u ranoj crkvi? Ili je bilo kritičkih pitanja i problema, poput onih koje nalazimo u modernom dobu, ali su tada bili marginalne važnosti?

O: Nije bila. Ovo će odgovoriti na to pitanje i usporediti ga sa situacijom u islamu. Za odgovor na pitanje postoje tri dijela. Zabrinutost ranih kršćana za sadržaj Svetog pisma, njihova zabrinutost za točnost Svetog pisma i koji su bili neki važni kritički problemi koji su se razlikovali od onih koje imamo danas?

1. Sadržaj Svetog pisma: Kršćani su postali izrazito svjesni važnosti sadržaja Svetog pisma kada je heretik Marcion počeo imati svoju Bibliju. Marcion je umro oko 170. godine. Evo što je Tertulijan o tome mislio. Primijetite da se "spužva" koristila poput našeg modernog gumice za brisanje tinte.

Tertulijan (205. g.) "Jer je slikom trajnosti ljudskog saveza branio božanski zavjet. 'Abrahamu su obećanja dana, i njegovu sjemenu. Nije rekao 'sjemenu', kao da je riječ o mnogima; nego, kao da je riječ o jednome: 'tvojem sjemenu', a to je Krist.' Neka je proklet Marcionov spužva! Ali doista je suvišno zadržavati se na onome što je izbrisao." Pet knjiga protiv Marciona, knjiga 5, poglavlje 4, str. 435

2. Prijenos Svetog pisma. Kršćani su se također brinuli o točnosti Svetog pisma. Morali su, jer su nevjernici mogli (i činili su to) krivotvoriti neke stvari. Evo nekoliko primjera.

Justin Mučenik (oko 138. – 165. g.) kaže da su Židovi pogrešno citirali Psalam 96 jer su izostavili izraz "od drva". Zapravo, Justin se ovdje prevario, a hebrejski masoretski tekst ne sadrži "od drva". Dijalog s Triphonom Židom, pog. 73, str. 235

Justin Mučenik (oko 138. – 165. g.) "Prijatelji moji, sada se pozivam na Sveto pismo onako kako su ga protumačili Sedamdesetorica; jer kad sam ga ranije citirao onako kako ga vi posjedujete, ispitivao sam vas [da saznam] kakva ste namjera." Dijalog s Trifom Židovom, pog. 87, str. 268.

Irenej Lionski (182.–188. g.) "ovo tumačenje [sedamdesetorice] ovih Svetih pisama nastalo je prije našega Gospodina silaska [na zemlju], i nastalo je prije nego što su se pojavili kršćani – jer je naš Gospodin rođen oko četrdeset i prve godine vladavine Augusta; a Ptolemej je bio mnogo ranije, za čijega je vladavine Pisma tumačena;-[budući da je tako, kažem,] zaista se dokazuje da su ti ljudi drski i bezobzirni, koji sada žele napraviti različita prijevoda, kad ih pobijamo iz ovih Svetih pisama i utišavamo ih do vjere u dolazak Sina Božjega." Irenaeus, Protiv hereza, knjiga 3, poglavlje 21.3, str. 452

Kaj (190.–217. g.) kaže da su heretici drsko krivotvorili Pismo. gl. 3, str. 602: "A što se tiče onih ljudi koji zloupotrebljavaju vještine nevjernika kako bi utvrdili vlastitu heretičku doktrinu i lukavštinom bezbožnika kvare jednostavnu vjeru božanskih Svetih pisama, treba li uopće reći da ti nisu blizu vjeri?" Iz tog su razloga drsko stavili ruku na božanske spise, tvrdeći da su ih ispravili. A da ovo ne tvrdim protiv njih lažno, neka svatko tko želi to provjeri. Jer ako bi tko odlučio prikupiti i usporediti sve njihove primjerke, pronašao bi među njima mnoge nesuglasice. Primjerci Asklepiada, uostalom, bit će u neskladu s onima Teodota. A takvih se primjeraka može naći mnogo, jer su njihovi učenici bili vrlo revnosni u umetanju onoga što nazivaju ispravcima, tj. iskvarenja koje je svatko od njih napravio. Štoviše, rukopisi Hermophilovi ne slažu se s ovima; a što se tiče onih Apollonijevih, oni se ne slažu ni sami sa sobom. Jer može se usporediti one koje su oni prijašnje pripremili s onima koje su kasnije iskrivili s posebnom svrhom, i naći će se mnoge razlike. A što se tiče velike drskosti koju ova prijestupa podrazumijeva, teško da i sami mogu biti neupućeni u to. Jer ili ne vjeruju da su sveta pisma nadahnuta od Duha Svetoga i time su nevjernici; ili se smatraju mudnijima od Duha Svetoga, a što su onda drugo nego opsjednuti? Ne mogu ni poricati da je zločin njihov, kad su primjerke napisali vlastitom rukom; niti su takve primjerke Svetog pisma primili od onih koji su ih prvi poučili vjeri, a ne mogu iznijeti primjerke s kojih su ovi prepisani. A neki od njih nisu smatrali vrijednim ni iskriviti ih; već jednostavno, poričući Zakon i Proroke radi svoje bezakone i bezbožne nauke, pod izlikom milosti, spustili su se do najdonjeg ponora propasti."

Tertulijan (198. – 220. g.) kaže da su heretici iskrivili Pismo. U djelu *Preskripcija protiv heretika*, glava 17, str. 251.

Origen (235-245. g.) raspravlja o rukopisnim varijantama u Homilijama o Jeremiji, homilija 14., glava 3.1, str. 137 i homilija 16., glava 10.1, str. 177

Origen (235-245. g.) raspravlja o varijanti u Septuaginti na Jeremija 16,17. Homilije o Jeremiji, homilija 16, odjeljak 5.2, str. 172

Origen (oko 227. – 240. g.) citira Esteru 4,22 (Septuaginta) kao "u Esteri Septuaginte", Origenov komentar na Ivanovo evanđelje, knjiga 2, poglavlje 7, str. 330.

Metodije (270.–311./312. g.) "Budući da je dakle jasno, i svi svjedoče, da oni koji su rođeni iz preljuba doista dolaze do savršenstva, ne smijemo zamišljati da je Duh poučavao o začećima i rođenjima, nego možda o onima koji bludniče s istinom, koji, kvareći Pisma lažnim naukom, rađaju neispravnu i nezrelu mudrost, miješajući svoju zabludu s pobožnošću." Banket deset djevica, govor 2, gl. 3, str. 314

3. Kritička pitanja: Rana je crkva imala neka drugačija pitanja od moderne crkve. Ključne stvari za njih bile su kako zaštititi stado od teškog progona, odgovarati na argumente raznih vrsta grčke filozofije, odgovarati na najmanje trideset različitih gnostičkih skupina i pokazivati kako su grčko-rimski i drugi oblici paganstva lažni.

Situacija u islamu

U muslimanskom svijetu, pogledajmo kritiku Kur'ana iz najranijeg razdoblja, kasnijih učenjaka i današnjice.

Od samih početaka, Aisha, jedna od Muhamedovih supruga, bila je zabrinuta za točnost. Sura 2:238: Abu Yunus, oslobođeni rob Aishin, prepisao je za Aishu primjerak Kur'ana. U Suri 2:238 postojala je određena razlika. "Abu Yunus, oslobođeni rob Aishin, rekao je: 'A'isha (neka je Allah zadovoljan njome) naredila mi je da za nju prepisujem primjerak Kur'ana i rekla: 'Kad dođeš do ovog ajeta: 'Čuvaj molitve i srednju molitvu' (2:238), obavijesti me'; pa kad sam došla do njega, obavijestila sam je i ona mi je diktirala (ovako): Čuvaj molitvu i srednju molitvu i popodnevnu molitvu, i ustani iskreno poslušan Allahu. 'A'isha (neka je Allah zadovoljan njome) rekla je: "Tako sam čula od Allahovog Poslanika (neka je mir i blagoslov Allahov na njemu)" Sunan Nasa'i, sv. 1, br. 475, str. 340

Buhari, sv. 6, knjiga 60, pog. 9, br. 8, str. 10: "'Umar je rekao: 'Naš najbolji recitator Kur'ana je Ubai, a naš najbolji sudac je 'Ali; i unatoč tome, neke izjave Ubai ostavljamo jer Ubai kaže, "Ne izostavljam ništa što sam čuo od Allahova Poslanika", dok je Allah rekao: "A svaki ajet (objavu) koji ukinemo ili zaboravimo, zamijenimo ga boljim ili sličnim…" … (2:106)"

Kompendij islamske književnosti iz desetog stoljeća pod nazivom Fihrist (str. 62) kaže: "Prema navodu Ubaje ibn Ka'ba, ukupan broj ajeta Kur'ana iznosi 6.210. Ukupno sura u Kur'anu prema navodu 'Ate ibn Jasara je 114; njegovih ajeta je 6.170, riječi 77.439, a slova 323.015. Prema navodu Asima al-Jahdarija, postoji 113 sura. Ukupan broj ajeta Kur'ana, kako navodi Jahja ibn al-Harith al-Dhamari, iznosi 6.226, dok je broj njegovih slova 321.530." [U izvornom citatu brojevi su ispisani riječima.]

Danas Kur'an sadrži približno 78.090 arapskih riječi; za više detalja pogledajte www.isos.org. U usporedbi sa 77.439 riječi, to je razlika od najmanje 651 riječi.

'Ubaj bin Ka'b, jedan od Muhamedovih tajnika, ima dodatne sure i izostavlja oko 12 sura u današnjem Kur'anu (The Fihrist, str. 61, fusnote 43–48). Abu Musa iz Basre također je imao tekst koji je bio isti kao i Ubajev. (Suyuti, Itqan I, str. 65; Ibn Abi Dawud, Masahif, str. 180-181, kao i Noeldeke, Geschichte des Quran's, str. 33-38.)

Danas postoje dva standardna arapska teksta, nazvana Warsh i Hafs, i danas se čini da nema velike brige oko sitnih razlika. No, povijesno su muslimani imali veće brige oko značajnijih promjena u tekstu.

Ovdje su primjeri razlika između Warsh i Hafs.

Sura 2:119 "i ne pitajte!" (Warsh predaja. Odobrilo Ministarstvo za vjerske poslove i oporuke Alžira) nasuprot "i ne budete ispitivani" (Hafs predaja. Kompleks kralja Fahda .. Saudijska Arabija) (www.QuranText.org/qiraat.html)

Sura 3:83 "vi se vraćate" (Warsh predaja. Odobrilo Ministarstvo za vjerske poslove i oporuke Alžira) naspram "oni se vraćaju" (Hafs predaja. Kompleks kralja Fahda .. Saudijska Arabija) (www.QuranText.org/qiraat.html)

Ali za kršćane važna je poruka, a ne točne riječi. Dakle, na primjer, ako vojska osvoji grad i zarobi mnogo žena, trebale bi se pitati: "Kako Bog želi da budem sveta i ugodim Mu?", a ne: "Postoji li neka nesigurnost oko suglasnika?"

P: U Novom zavjetu, zašto bismo vjerovali u Trojstvo, budući da se ta riječ ne nalazi u Bibliji?

O: Riječi "Stari zavjet", "Novi zavjet", "otkupljenje" i "Gospodnja večera" također se ne nalaze u Bibliji, ali vjerujemo i u te koncepte. Najbolje je ne svađati se oko riječi, već gledati što se uči. Ako se koncept Trojstva uči u Bibliji, trebali bismo mu vjerovati. Ako je koncept Trojstva protiv Biblije, ne bismo mu trebali vjerovati. Slažemo se?

O tome što pojam Trojstva podrazumijeva, pogledajte raspravu o Mateju 28,19.

Kao napomena za Mormone, pojam "vječna progresija" nije u Knjizi Mormona.

Kao napomena muslimanima, iako Kur'an sadrži izraze za jedinstvo (wahed, wihdanea, ahd, fard, wahdo), riječ Tawheed (jedinstvo), ključni teološki princip u islamu, također nije sadržana u samom Kur'anu. Međutim, baš kao što ne možete koristiti tu činjenicu da dokažete ili opovrgnete Tawheed muslimanima, ne možete koristiti izostanak tehničke teološke riječi u Bibliji kao dokaz ili opovrgavanje Trojstva. Drugi muslimanski pojmovi koji nisu u Kur'anu su:

Kur'an nikada ne kaže da je Izak skoro žrtvovan od strane Abrahama. Naprotiv, spominje neimenovanog sina.

Moderna muslimanska ideja da je Muhammed bio bezgrešan nije u Kur'anu.

Za sunitske muslimane, čitav koncept sunne i pridržavanje prihvaćenih hadisa, od kojih su neki muslimanima poznati kao proturječni, nije u Kur'anu.

Ideja da nemuslimani trebaju biti ubijeni ako dođu u Meku nije u Kur'anu.

Ideja da Židovi trebaju biti protjerani iz Meke / Saudijske Arabije nije u Kur'anu.

Za šijitske muslimane, čitav koncept imama, i ideja da je dovoljno samo poslušati imama da biste poslušali Boga, ne nalazi se u Kur'anu. Naravno, mučeništva 'Alija i Husaina također nisu u Kur'anu.

Ni Biblija ni Kur'an ne sadrže pojam "monoteizam", ali neupotrebljavanje te riječi zasigurno ne dokazuje da je monoteizam pogrešan.

P: U Novom zavjetu, odakle potječe pojam "Trojstvo"?

O: Prva osoba za koju znamo da je upotrijebila izraz Trojstvo (Trias na grčkom) bio je biskup Teofil Antiohijski (168.–181./188. g.) u svojoj Poslanici Autolikusu, knjiga 2, poglavlje 15, str. 101.

Klement Aleksandrijski također je govorio o "Svetom Trojstvu" u djelu Stromata (193. – 202. g.), knjiga 5., poglavlje 14., str. 468.

Tertulijan (oko 213. g.) bio je drugi za kojeg znamo da je upotrijebio izraz "Trojstvo" (Trinitas na latinskom), u svom pismu Protiv Praxeasa.

Hipolit (225. – 235./6. g.) u djelu Protiv hereze jednog Noeta kaže: "I ovime je pokazao da tko god izostavi ijednog od njih, ne uspijeva savršeno proslaviti Boga. Jer upravo je kroz ovu Trojicu Otac proslavljen."

Origen (225. – 254. g.) spominje Trojstvo u Komentaru na Ivana, knjiga 6., poglavlje 17., str. 366.

Novatijan (250./254.–256./7. g.) iz Rima napisao je knjigu od 32 poglavlja, Tractatus de Trinitate (Tezis o Trojstvu).

Kiprijan Kartaginski (256. g.) nakon citiranja Isusovih riječi iz Matejeva evanđelja 28,18-19 kaže: "On [Isus] ukazuje na Trojstvo, u čijem se sakramentu narodi trebali krstiti." Pisma svetog Kiprijana, pismo 72, odjeljak 5, str. 380.

Firmilijan iz Cezareje u Kapadokiji u pismu Ciprijanu Kartaginskom (256. g.) spominje Trojstvo. Epistule Ciprijana, Pismo 74, gl. 11, str. 393

Biskup Munnulus iz Girbe spominje Trojstvo i citira Matej 28,19: "…u ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Sedmi kartaginski sabor (258. g.) str. 567

Euhraције, biskup Thenae, citira Matej 28,19: "…u ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Sedmi kartaginski sabor (258. g.) str. 568

Grgur Čudotvorac (240. – 265. g.) u Izjavi vjere, str. 7, spominje Oca i Sina te tri puta spominje "Trojstvo".

Sekcijska izjava vjere (oko 240. – 265. g.) (vjerojatno Grgur Čudotvorac, ali to nije navedeno) spominje Trojstvo u gl. 5, str. 41; gl. 7, str. 42; gl. 18, str. 45; gl. 20, str. 45

Dionizije Aleksandrijski (246.–265. g.) spominje Trojstvo po imenu dvaput u Pismu 4., gl. 8., str. 93.

Dionizije, biskup Rimski (259. – 269. g.), "Jer ovi [istinski učenici] doista pravo znaju da se Trojstvo objavljuje u božanskom Pismu, ali da se nauka da ima tri boga ne uči ni u Starom ni u Novom zavjetu." Dionizije Rimski, Protiv Sabelijanaca (ANF, sv. 7), gl. 1, str. 365

Metodije (270. – 311./312. g.) "Jer je kraljevstvo Oca, Sina i Duha Svetoga jedno, kao što je i njihova supstancija jedna i njihova vlast jedna. Stoga i jednome i istome obožavanju obožavamo jednoga Boga u trima osobama, koji postoji bez početka, nekreiran, bez kraja i kojem nema nasljednika. Jer Otac nikada neće prestati biti Otac, niti Sin prestati biti Sin i Kralj, niti Duh Sveti prestati biti ono što jest po suštini i osobnosti. Jer ništa od Trojstva neće trpjeti umanjivanje, ni u pogledu vječnosti, ni zajedništva, ni vlasti." Govor o psalmih, gl. 5, str. 397. (Vidi također Banket desetorice djevica, govor 8, gl. 10, str. 338 i gl. 11, str. 339)

Aleksandar Aleksandrijski (313.–326. g.) kaže da je treći dan nakon svoje smrti Isus uskrsnuo, donijevši nam spoznaju Trojstva. Pisma o arijanskoj herezi, Pismo 5, str. 302

Bliska pogreška kod Justin Martira (Njegova Prva apologija 147.–151. g.) "…i mi Ga [Isusa] s pravom obožavamo, jer smo naučili da je On Sin samoga istinitog Boga, i stavljamo Ga na drugo mjesto, a proročkog Duha na treće, i dokazat ćemo." Prva apologija Justin Martira, pog. 13, str. 166.–167.

Zakazana prilika kod Atenagorasa (177. g.) "Tko se onda ne bi zadivio kad bi čuo da se ljudi koji govore o Bogu Ocu, i o Bogu Sinu, i o Duhu Svetom, i koji izjavljuju i njihovu moć u jedinstvu i njihovu razlikovitost po redu, nazivaju ateistima? Niti se naše učenje o božanskoj prirodi ne svodi samo na ove točke; nego priznajemo i mnoštvo anđela i služitelja,…" Obrana kršćana, gl. 10, str. 133

Skoro spominjanje kod Petra Aleksandrijskog (306., 285.–311. g.) (djelomično) "Stvoritelj i Gospodar svakog vidljivog i nevidljivog stvorenja, Jednorodni Sin i Riječ, kojoj je Otac suvječna i koja je iste supstance s njim, prema svojoj božanskoj naravi, naš Gospodin i Bog, Isus Krist,…" fragment 5, str. 282

Zaključak: Ovi navodi iz Antiohije, Rima, Aleksandrije i drugih mjesta pokazuju da je pojam "Trojstvo" bio raširen više od stotinu godina prije Nikejskog sabora 325. godine.

Uzgred, zanimljivo je da Ignacije (umro 107. ili 116. g.), učenik Ivana Evanđelista, iako ne koristi pojam "Trojstvo", često naziva Isusa Bogom. U Drugom pismu Ignacija Efežanima, poglavlje 9, kaže: "I vi ste pripremljeni za Božju građevinu, Oca, i uzdignuti ste na visine po sredstvu Isusa Krista, koje je križ; i vuče vas užetom, koje je Duh Sveti; a vaša je blok-role vjera, a vaša je ljubav put koji vodi na visine k Bogu" (Ante-Nicene Fathers str. 101)

Justin Mučenik (oko 138. – 165. g.) u svom Dijalogu s Židovom Trifom, poglavlja 57. – 65., također daje vrlo dobro objašnjenje Trojstva i zašto bismo trebali obožavati Isusa, a da pritom zapravo ne koristi riječ Trojstvo.

P: Skeptik Bart Ehrman kaže: "U Isusovo vrijeme bilo je mnogo svetih ljudi poput Hanine bana Dose i Honi Crtača krugova. Bilo je i paganskih svetih ljudi poput Apolonija iz Tiane, filozofa koji je navodno mogao liječiti bolesne, izgoniti demone i uskrisiti mrtve. Navodno je nadnaravno rođen i na kraju života navodno uzlazio u nebo. Zvuči poznato? Postojali su paganski polubogovi, poput Herkula, koji su također mogli uskrsnuti mrtve." (Jesus, Interrupted, str. 172)

Odgovor: Nije mi poznata nijedna drevna referenca koja tvrdi da je Heraklo mogao uskrsnuti mrtve. Nije bilo "mnogo svetaca", samo Hanina, Honi i Apolonije iz Tijane. Muhamed je došao 600 godina kasnije i većini muslimana ne bi se svidjelo da je Isus činio čuda, a Muhamed nijedno. Dakle, ostaju samo Hanina, Honi i Apolonije.

Jedino što je Honi učinio bilo je moliti za kišu, nacrtati krug i reći Bogu da neće izaći iz kruga dok ne padne kiša. Na kraju je kiša pala.

Evo popisa Hanininih čuda. Iako se ta čuda ne mogu potvrditi, čak i da su istinita, ni u kojem se slučaju ne mogu usporediti s čudima Isusa.

1) Hanina se pomolio za dvoje bolesnih ljudi, od kojih je jedan imao groznicu, i oboje su ozdravili.

2) Jednom je Hanina molio da kiša prestane i ona je odmah prestala. Kad se vratio kući, pomolio se da kiša ponovno počne i ponovno je počela padati.

3) Hanina i njegova supruga nisu imali kruha, pa su svejedno upalili peć kako susjedi ne bi saznali. Kad je susjed došao, u peći se čudesno pojavio kruh.

4) Haninina supruga nagovorila je Haninu da zatraži dio svoje vječne nagrade već sada, pa je Bog poslao zlatnu nogu stola. Njegova je supruga zatim sanjala da ljudi na nebu jedu za stolovima s tri noge, ali Haninin je imao samo dvije, pa je molila da Bog uzme natrag tu nogu i Bog ju je učinio nevidljivom.

5) Stol se udaljio od Hanine dok nije dao desetinu začina u hrani.

6) Haninina magarica nije htjela jesti ni hranu na koju nije bio dan desetak.

7) Hanina je želio dovesti veliki, polirani kamen u Jeruzalem. Pet radnika se tajanstveno pojavilo da ga nose s njim za 5 novčića. Odmah su ga odnijeli u Jeruzalem i zatim nestali.

Zanimljivo je da su se ti čudesa, navodno, dogodila tijekom prvog stoljeća n.e. Te su stvari mogle biti izmišljene od strane Židova kako bi se suprotstavili čudima Isusa.

Gotovo ništa ne znamo o Apoloniju iz Tiane osim onoga što je njegov biograf, Flavije Filostrat, napisao oko 170. – 247. godine. Nalog za pisanje ove biografije dala mu je supruga cara koji je pokušavao iskorijeniti kršćanstvo. Slijedi kratak sažetak navodnih čuda Apolinija.

Apollonije vidi lance Prometeja i otjera hobgoblina. Kasnije u Efezu izbija kuga. Apollonije prepoznaje starog prosjaka kao demona kuge i naređuje građanima da ga kamenuju do smrti. Razgovara s duhom Ahileja, istjeruje demona, predviđa buduće događaje i spašava čovjeka od vampirice. Za vrijeme Nerona, svitak s popisom optužbi protiv Apolonija misteriozno je izbrisan. Kasnije nadmudruje etiopskog satira. Izliječi čovjeka od ljubavi prema kipu Afrodite. Kasnije u zatvoru za vrijeme Domicijana, Apolonije čudesno skida svoje okove. Nakon što je oslobođen, Apolonije putuje u Malu Aziju, gdje čudesno vidi Domicijanovo ubojstvo. Napušta ovaj svijet uzdizanjem iz hrama na Kretu. Nakon toga, pojavljuje se čovjeku u snu, pokazujući da su duše besmrtne.

Kršćani su bili progonjeni za vrijeme cara Septimija Severa 202. godine. Prvi poznati britanski kršćanski mučenici ubijeni su 209. godine. Filostrat je bio član rimskog carske dvora Septimija Severa nakon 202. godine te je otputovao s carem i njegovom suprugom u Britaniju, gdje se car borio protiv Pikta do svoje smrti 211. godine. Supruga Septimija Severa, Julia Domna, bila mu je pokroviteljica sve dok nije umrla 217. godine. Ona je posebno naručila od Filostrata da napiše biografiju Apolonija iz Tiane, koji je živio 150 godina prije njega. Vrlo je vjerojatno da je djelo napisano kako bi se suprotstavilo rastu kršćanstva. Cijela je priča ispričana kroz bilježnicu Apolonijevog učenika i stalnog pratitelja Damisa. Svi se slažu da je taj "Damije" bio potpuno izmišljen. Dakle, biografija izmišljena da bi se suprotstavila kršćanstvu, ispričana kroz priznato izmišljenog učenika; te činjenice Ehrman je neodgovorno zanemario kada je pokušavao unijeti sumnju u Isusova čuda.

Što se tiče rukopisnih dokaza o ovoj izmišljenoj priči, postoji samo 25 sačuvanih rukopisa. Najraniji je iz 11. stoljeća, sljedeći iz 12., a ostali iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća, prema knjizi "Uskrsnuće Isusa" (The Resurrection of Jesus), str. 178.

P: Postoje li spisi za koje se smatra da su od samog Isusa? Mislio sam da sam čuo za neke koje je Crkva osudila.

O: Knjiga Otkrivenja je "Otkrivenje Isusa Krista", pa neki smatraju da je Isus (usmeno) autor, iako ju je, naravno, zapisao Ivan apostol. Moramo se složiti s Poslanicom Efežanima 2,20 koja kaže da je crkva "izgrađena na temelju apostola i proroka, s samim Kristom Isusom kao kamenom ugla". Kršćanstvo "seže do učenja Isusova" kroz proroke i apostole (uključujući Pavla) koje je Isus odabrao.

Osim Otkrivenja, u svojim sam istraživanjima upoznat s nijednim starim spisom za koji se tvrdilo da ga je napisao sam Isus. Postoje neki moderni spisi za koje se tvrdi da su izgubljena djela Isusa, ali ih rana Crkva naravno nije osudila jer još nisu bili napisani.

Na što možda mislite jest niz djela koja su navodno napisali razni apostoli i drugi, a koja su bila prijevare. Gnostici su osobito koristili Evanđelje po Tomi, s tim da su imali različite verzije. Osim toga, evo djelomičnog popisa drugih knjiga koje su bile prijevare i koje je crkva odbacila:

Evanđelje pseudo-Mateja (njegov suvremeni naziv)

Povijest Josipa Stolarja

Arapska evanđelja o djetinjstvu Spasitelja

Evanđelje po Nikodemu

Evanđelje po Tomi (gnostičko) (140.–200. g.)

Izvješće Pontija Pilata

Odustajanje Pontija Pilata

Djela svetih apostola Petra i Pavla

Djela Pavla i Teke

Pismo Pontija Pilata o našem Gospodinu Isusu Kristu = Djela Pontija Pilata (koja danas ne postoje, ali ih spominju Justin Mučenik (oko 138. – 165. g.) i Tertulijan (198. – 220. g.))

Djela Barnabina (različita od srednjovjekovne lažne povijesti Evanđelje po Barnabi)

Djela Filipova

Djela Andrije i Matije

Djela Petra i Andrije

Knjiga Ivana o Uspavanku Marijinu

Odlazak Marije

Jedan od mojih "omiljenih" je Djela Petra. Ako se dobro sjećam, Petar je otišao u gostionicu i njegova je soba imala mnogo stenica, zbog čega nije mogao spavati, a sljedeći je dan morao propovijedati. Stoga je zapovjedio stenicama da napuste sobu, i one su poslušale. Sljedećeg jutra otvorio je vrata i vidio red stenica kako čekaju da se vrate u sobu. Petar im je zapovjedio da se vrate u krevet, i one su to učinile.

Jedan od razloga zbog kojih možemo biti sigurni u autentičnost spisa, kao i u Isusovo učenje i karakter, osim Biblije, jest rani kršćani.

Klement Rimski napisao je poslanicu Korinćanima između 96. i 98. godine. Njegova osnovna poruka bila je: "Zašto ne činite ono što vam je Pavao rekao da činite prije 50 godina?" Klementova poslanica je vrlo pronicljiva i toliko je dobra da je nekoliko kršćana pogrešno mislilo da bi trebala biti dio Svetog pisma. U pismu nisam pronašao ništa netočno osim jedne točke. Klement očito vjeruje da je istinita legenda o arapskom feniksu koji živi tisuću godina, zatim se spaljuje do smrti, a potom uskrsne iz pepela. Ignacije je također opsežno pisao, a bio je učenik apostola Ivana. Papije je bio još jedan učenik apostola Ivana koji je napisao mnogo svezaka, no nažalost, svi su izgubljeni. Imamo samo neke izvatke koje je sačuvao Eusebije iz Cezareje (oko 325. g.). Mučenik Polikarp, biskup Smirne, bio je još jedan učenik apostola Ivana, a on je imao učenika, Ireneja iz Liona (182. – 188. g.), koji je napisao djelo Protiv hereza u kojem je dokumentirao više od 30 različitih gnostičkih škola. Napravio je oko 1800 citata i referenci iz svake knjige Novog zavjeta (osim Filemona i 3. Ivanova pisma) i njegovi spisi pokazuju da su knjige u njegovom Novom zavjetu bile iste kao i naše danas.

Postoji treća kategorija literature, a to su novija djela koja su se nekim ljudima uspjela nametnuti kao autentična. Jedna takva zbirka djela naziva se Lažne dekretalije. Napisane su u 9. stoljeću, a vjerojatno potječu iz franačkog kraljevstva. U njima se navodilo da je Petar prenio ključeve neba na "papa" koji je došao nakon njega. Drugo djelo je Evanđelje po Barnabi, koje je napisao, kako se smatralo, nezadovoljni redovnik koji je prešao na islam. Ono ne prepoznaje da kultura Isusova vremena nije bila kultura Italije u srednjem vijeku, s vitezovima, vezicama za cipele i slično. Štoviše, iako sadrži učenja koja kršćani smatraju herezom, sadrži i učenja koja bi pravovjerni islam također smatrao herezom. Unatoč tome, budući da Isus u njoj proriče dolazak Muhameda nakon sebe, čuo sam da je to najprodavanija vjerska knjiga u nekim muslimanskim zemljama.

Iako rana postapostolska crkva nije "napisala" Svetu knjigu, dužni smo im što su za nas prepoznali što je ona. Svaka knjiga Novog zavjeta spomenuta je od strane ranih crkvenih pisaca prije 150. godine, uz moguću iznimku dviju vrlo kratkih knjiga, Filemona i Trećeg pisma Ivana.

Irenaeus u djelu Protiv hereza, str. 428, poglavlje 11, stih 8 (napisano 182. – 188. g.) kaže da, kao što postoji četiri dijela svijeta i četiri glavna vjetra, nema ni manje ni više od četiri evanđelja. Spominje ih na drugim mjestima kao Matej, Marko, Luka i Ivan.

Q: Skeptik Bart Ehrman iznosi neutemeljenu tvrdnju da "ako je Matej, koji je pisao dvadeset i pet ili trideset godina nakon Pavla, ikada pročitao bilo koji od Pavlovih pisama, sigurno ih nije smatrao nadahnjujućima, a kamoli nadahnutima." Isus, prekinut, str. 89: "Pavao je smatrao da sljedbenici Isusa koji su pokušavali čuvati zakon riskiraju gubitak spasenja. Matej je smatrao da sljedbenici Isusa koji ne čuvaju zakon, a čuvaju ga čak i bolje od najreligioznijih Židova, nikada neće postići spasenje." Isus, prekinut, str. 90

O: Matej, u svom Evanđelju po Mateju, nije pisao o Pavao jer mu je tema bio Isus Krist. Moglo bi se iznijeti jednako neučinkovit argument i za Luku u njegovu evanđelju da ni ona ne zna ništa o Pavao – ali samo ako ne bismo znali ništa o Djelu apostolskim.

P: Skeptik Bart Ehrman piše: "Za neke čitatelje iznenađenje je saznati da takva vrsta antijudaizma nije postojala u rimskom, grčkom ili bilo kojem drugom svijetu prije dolaska kršćanstva i da je stoga kršćanski izum. Naravno, neki su rimski i grčki autori klevetali Židove zbog običaja koji su se činili bizarnima... Ali rimski i grčki autori klevetali su sve koji nisu bili Grci ili Rimljani, a Židovi nisu bili izdvojeni. Sve dok se nije pojavilo kršćanstvo." (Jesus, Interrupted, str. 244)

A: Ova izjava nekoga tko je prihvaćen kao znanstvenik doista je prilično iznenađujuća. To bi zasigurno bilo iznenađenje za Židove koje je ubio seleukidski Antioh IV. Epifan, za Židove koji su vidjeli kako je rimski Pompej oskvrnuo Svetinju nad svetinjama 63. g. pr. Kr. Tek su Židovi bili protjerani iz Rima za vrijeme Klaudija.

Ehrman ovdje griješi na toliko načina da mi je zagonetno zašto čini tako veliku pogrešku, a i dalje ga smatraju znanstvenikom koji dobro poznaje povijest drevnog Židovstva.

a) Kršćani nisu bili antisemitski više nego što su bili "anti-talijanski" ili "anti-grčki". Reći da religija nije ispravna ne znači biti protiv ljudi. Na primjer, bilo je 17 kršćanskih pisaca iz prednikenskog razdoblja koji su pisali da je judaizam pogrešan. (Ne računajući Klementa Aleksandrijskog koji je upozoravao samo na farizeje.) Ali postojalo je 19 kršćanskih pisaca iz prednikenskog razdoblja koji su pisali da su grčko-rimski bogovi pogrešni. Reći da neki ljudi vjeruju u nešto što je pogrešno ne znači da ih mrzite ili da imate predrasude prema njima. Ehrman kaže da su konzervativni kršćani u krivu. Ali znači li kritika konzervativnih kršćana automatski da nas netko mora mrziti? Ako bi on to zanijekao, onda se ne može koristiti argument o tome da su Židovi vjerovali u krivo kako bi se to nazvalo predrasudom.

b) Ne postoje primjeri progona Židova od strane kršćana iz prednikijskog razdoblja. Prvi slučaj progona Židova od strane kršćana bio je car Konstantin, koji je nenasilno zatvorio židovske sinagoge, kao i poganske hramove, kako bi potaknuo svoje podanike da umjesto toga idu u crkve. Čini se da je to uvelike uspjelo i neki kažu da se kršćanstvo od tada nije u potpunosti oporavilo.

c) Pavao i ostali voljeli su Židove. Pavao kaže u Poslanici Rimljanima 10,1: "Braćo, želja moga srca i moja molitva Bogu za Izraelce jest da se spase." On je još odlučniji u Poslanici Rimljanima 9,1-4a: "Govorim istinu u Kristu; ne lažem, potvrđuje mi to i moja savjest u Duhu Svetom. U srcu imam duboku tugu i neprestanu bol. Jer bih htio da sam ja sam proklet i odvojen od Krista radi svojih braće, svojih kostiju i krvi, naroda Izraelova." Svojim primjerom Pavao nam pokazuje ljubav koju bismo trebali imati prema židovskom narodu. Što se tiče navodnog "statusa drugog reda" židovskog naroda, Pavao se protivi tome u Galaćanima 3,28: "Nema ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnjaka, ni muškog ni ženskog spola, jer ste svi jedno u Kristu Isusu."

d) Antisemitizam je postojao i prije Rimljana.

Ne znam je li Bart Ehrman upoznat sa seleukidskim carem Antiohom Epifanom. Antioh je nastojao nasilno iskorijeniti judaizam, a makabejska pobuna bila je židovska reakcija na to. Knjiga Estere govori o antisemitskom Hamanu i Perzijancima koji su pristali ubiti Židove.

e) Antisemitizam je postojao i prije kršćanstva. Poncije Pilat postavljen je na svoju dužnost pod utjecajem svog mentora, antisemitskog Sejana. Sejan je pogubljen od strane Tiberija 9. listopada 31. godine. Pilat, koji je upravljao od 26. do 36. godine, bio je peti rimski upravitelj Judeje od 6. godine prema Evanđeoskom komentaru Biblije, str. 874.

f) Postojao je antisemitizam i među nekršćanima. Grk po imenu Apion napisao je knjigu Protiv Židova, a Josipova Povijest dijelom je bio odgovor na Apionovu knjigu.

Q: Ehrman piše: "Za Pavla je vjera značila pouzdano prihvaćanje Kristove smrti kako bi se uspostavila ispravna veza s Bogom. To je relacijski pojam, što znači nešto poput 'povjerenja'. U Pastirskim poslanicama ta riječ znači nešto drugo; skup vjerovanja i ideja koje čine kršćansku religiju (Titus 1,13). To nije relacijski pojam, već pojam koji određuje skup kršćanskih učenja, sadržaj onoga što se mora vjerovati – i upravo se tako taj pojam počinje koristiti u kasnijim kršćanskim kontekstima. Dakle, ovo je primjer kako Pastirska pisma čine dojam da potječu iz kasnijeg, nepavlovskog okruženja." (Jesus, Interrupted, str. 130).

A: Galaćanima 1,23; Efežanima 4,13 i drugi stihovi na jedan način dokazuju da Ehrman ne zna o čemu govori, a 2. Timoteju 1,5; 2. Timoteju 3,15 i Titu 3,15 dokazuju da je Ehrman u krivu na drugi način. Pavao pokazuje oba aspekta vjere i u svojim ranijim pismima (epistulama) i u svojim kasnijim, pastoralnim pismima.

A. Vjera u značenju doktrinalnih uvjerenja:

A1. Pavlove ranije poslanice (suprotno Ehrmanu)

Gal 1,23 "Samo su čuli za vijest: 'Onaj koji nas je nekada progonio, sada propovijeda vjeru koju je nekad pokušao uništiti.'"

Efežanima 4:5 "jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje"

(Ehrman se slaže da knjige u nastavku uče da je vjera skup doktrinalnih uvjerenja)

Ef 4:13 "dok svi ne dostignemo jedinstvo u vjeri i spoznaji Sina Božjega, te ne dosegnemo zrelost i punu mjeru Kristova stasa."

A2. Pavlove pastirske poslanice (Ehrman bi se složio)

1 Tim 4:6 "…riječi vjere"

Tt 1:13 "Stoga ih strogo ukorite, da budu zdravi u vjeri i da ne obraćaju pažnju na židovske mitove ili na zapovijedi ljudi koji su odbacili istinu."

Tt 2:2 "zdravi u vjeri"

Zaključak: Postoje stihovi u kojima vjera znači istinu ili doktrinu i u ranim Pavlovim pismima i u pastirskim poslanicama.

B. Vjera u smislu pouzdanosti općenito

B1. Pavlove ranije poslanice (Ehrman bi se složio)

Rim 1:17 "živjet će po vjeri"

Rim 3:25 "vjera u Njegovu [Isusovu] krv"

Rim 4: Abraham opravdan vjerom

Gal 2:16 "opravdani vjerom u Krista"

Gal 3:2b "čuvši o vjeri"

Gal 3:8 "opravdati narode po vjeri"

Gal 3:9 "oni koji su vjernici"

Gal 3:11 "pravednik će živjeti vjerom"

Gal 3:22 "obećanje po vjeri u Isusa Krista"

Gal 3:24 "opravdani vjerom"

Gal 3:25 "ali vjera dolazi"

Gal 3:26 "po vjeri u Krista Isusa"

Gal 5:5 "nadam se pravednosti po vjeri"

Ef 1:1 "vjerni u Kristu Isusu"

Eph 1:15 "vaša vjera u Gospodina Isusa"

Ef 3:17 "po vjeri da Krist prebiva u vašim srcima"

B2. Pavlove pastirske poslanice (suprotno Ehrmanu)

2 Tim 1:5 "Sjećam se tvoje iskrene vjere, koja je prvo prebivala u tvojoj baki Loisi i tvojoj majci Eunici, i uvjeren sam da je i u tebi."

2 Tim 3:15 "koje su u stanju učiniti te mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa."

Tt 3:15 "Pozdravi one koji nas vole u vjeri."

C. Vjera se može shvatiti na jedan ili na drugi način, ili na oba

C1. Pavlove ranije poslanice

1 Kor 15:1-2,14,17 "A sada, braćo, želim vas podsjetiti na evanđelje koje sam vam navijestio, koje ste primili i u kojem čvrsto stoite. Po tom evanđelju spašeni ste, ako čvrsto držite riječ koju sam vam navijestio; inače ste vjerovali uzalud. (14) A ako Krist nije uskrsnuo, propovijedanje naše je uzalud, a tako i vjera vaša. U tom slučaju i mi smo lažni svjedoci o Bogu. Jer svjedočili smo o Bogu da je uskrsnuo Krista od mrtvih. … (17) A ako Krist nije uskrsnuo, vjera vaša je uzaludna..." (Ovo naglašava doktrine Kristova uskrsnuća, kao i Kristove smrti.)

Gal 3:7 "oni koji su vjere"

Gal 3:12 "zakon nije od vjere"

Gal 3:23 "prije dolaska vjere"

Ef 1,15 "čuvši za vašu vjeru u Gospodina Isusa"

Efežanima 2:8 "Milošću ste spašeni po vjeri"

C2. Pavlove pastoralne poslanice (mogu se tumačiti na oba načina)

2 Tim 2:18 "odstupili su od istine. … potkopavaju vjeru nekih"

Tt 1:4 "dijete u našoj zajedničkoj vjeri"

P: Budući da Bog nema fizičko tijelo, kako Isus može biti Sin Božji? Muslimani tvrde da je to ključna pogreška kršćanstva.

O: Kršćani NE vjeruju da je Isus bio Sin Božji u grubom fizičkom ili seksualnom smislu. Naprotiv, taj je izraz izraz dubokog značenja o tome kako je Isus drugačiji od svakog stvorenog bića. Šiitski muslimani imaju nešto sličan pojam. Kada kažu 'Ali je prst Božji', ne vjeruju da Bog ima deset prstiju kao ljudi. Naprotiv, to je izraz s dubljim značenjem za njih.

Pitanje: Smeta mi odgovor koji ste dali u svojoj Biblijskoj upiti, tvrdeći da je Isus Bog, a to jednostavno nije istina. Isus nikada nije tvrdio da je Bog. On je Sin Božji, Mesija. Pogrešno je da zavodite druge jer žrtvujete njihovo spasenje. Molim vas pročitajte ove biblijske stihove i izmijenite svoj odgovor.

U Iv 14,1-4 prikazana je razlika između Oca i Sina.

U Lk 18:19 sam Isus kaže da nitko nije dobar osim Boga kad ga netko nazove dobrim. Ponovno se odvojio.

U Mk 13:32 i Mt 24:36 sam Krist kaže da nitko ne zna kada će doći kraj, samo Bog, pa čak ni on.

U Mt 23:8-10 sam Krist čini jasnu razliku između učitelja, vođe i Oca.

Mt 5,16 kaže da je Otac na nebesima.

Djela 4,12 kaže da je spasenje kroz Krista, ali Bog nam je dao Krista.

Heb 13:21, 1 Pet 2:19-25, 1 Jn 2:2-6 i 1 Jn 2:23 sve razdvajaju Boga i Krista. Bog je Otac, Darivatelj, Stvoritelj. Krist je Mesija, Žrtva, Sin.

U Izl 20,3, Pon 6,4-5 i Pon 32,39 Bog kaže da ne smijete imati drugih bogova osim Njega. Grijeh je činiti Krista bogom ili nazivati Krista bogom. Bog je sam Bog, a Krist je Mesija. On je Jaganjac Božji. On je Sin Božji koji je stvoren kako bi bio primjer onoga što savršena osoba treba biti. Čovječanstvu je bio potreban primjer savršenstva i ljubavi u tijelu. Isus je taj primjer. Bio je savršeno ljudsko biće s božanskim znanjem i Bog je živio u njemu. Kad je rekao da su Otac i on jedno, mislio je da je to zato što je on prebivao u Bogu, a Bog je prebivao u nama. Bio je u savršenom jedinstvu s Bogom i poslan nam je da nas obavijesti kako i mi možemo biti u savršenom jedinstvu s Bogom. Nikada nije tvrdio da je nebeski Otac i veliki je grijeh zavaravati druge da tako misle. Postoji mnogo svetih spisa koji čine ogromnu podjelu između Boga i Krista, a ipak se ne mogu sjetiti da sam ikada pročitao ijedan u kojem Krist kaže da je on Bog.

O: Cijenim tvoju iskrenu poruku. Svakako ne želim zavaravati druge o njihovom spasenju. Nadam se da ćemo biti "ometeni" u neistini i pronaći mir kada se složimo u istini. Spomenuo si toliko mnogo točaka u svojoj kratkoj poruci. Želio bih tvoje 11 točaka razmotriti jednu po jednu, kako bismo vidjeli u čemu se slažemo ili ne slažemo.

1. Ne smijemo imati drugih bogova, kao što spominjete, kako nalažu Izlazak 20,3; Ponovljeni zakon 6,4-5; 32,39. Poslanica Rimljanima 1,23,25 kaže da je jedan od grijeha bezbožnih ljudi bio u tome što su obožavali i služili stvorenim stvarima, a ne Stvoritelju. Ne bismo smjeli obožavati niti služiti nijednom anđelu ili drugom stvorenom biću kao Bogu. Pod pretpostavkom da Isus nije bio Bog, a netko ga je nazvao Bogom, slažete li se da bi to bio vrlo težak grijeh?

2. Toma, učenik, nazva Isusa Bogom u Ivanovom evanđelju 20,28. Toma je otišao čak i dalje od toga. Ivanovo evanđelje 20,28 zapravo kaže da je Toma rekao Isusu: "Gospodin moj i Bog moj!" Isus je odgovorio Tomi: "Zato što si Me vidio, povjerovao si? Blaženi oni koji nisu vidjeli, a vjeruju." Isus ne pokazuje ni traga prijekora prema Tomi. Dapače, jedina donekle negativna stvar koju je Isus rekao jest da su blaženiji oni koji nisu vidjeli Isusa osobno, a vjeruju (u ovo o Isusu), nego oni koji su vidjeli Isusa i vjeruju u ovo. Sada, ili

a) Toma je pogriješio i sagriješio nazvavši Isusa Bogom, a možda je i Isus sagriješio prihvativši to i ne ukorivši Tomu, ili

b) Toma je bio u pravu, a Isus je bio u pravu što je potvrdio ono što je Toma rekao.

Slažete li se da je Toma ovdje morao biti u pravu?

3. Različiti, ali ne i odvojeni: Neke se stvari mogu odvojiti i ne moraju imati nikakvih zajedničkih osobina. Neke se stvari mogu razlikovati, pri čemu su neke stvari različite, a neke zajedničke. Na primjer, tri lista djeteline su različiti jer su to tri režnja. Ipak, nisu odvojeni jer su spojeni u sredini. (Ovaj je primjer prvi dao Patrick iz Irske, zaista uzoran vjernik koji je živio oko 400. godine poslije Krista.) U svakom slučaju, Slažem se da mnogi od stihova koje navodite doista pokazuju razliku između Oca i Sina. Dokazivanje da su Otac i Sin dvije različite osobe ne znači da su potpuno odvojeni. U najmanju ruku, dijele ime, jer smo kršteni u ime (a ne u imena) Oca, Sina i Duha Svetoga u Mateju 28,19.

Kršćanski pisac Ambrozije iz Milana (378.–381. g.) u svom djelu O Duhu Svetom, knjiga I, poglavlje 13, napisao je više o dijeljenju božanskih imena. Za više informacija pogledajte The Nicene and Post-Nicene Fathers 2nd Series, str. 110.–111.

a) Imaju istu prirodu (Filipljanima 2,6)

b) Pripadaju im jednaka čast (Ivan 5:23)

c) Očev i Isusov posjed je sve zajedničko. Ivan 16,15; 17,10.

d) Na zemlji je Otac živio u Isusu. Ivan 10,38; 14,10-11.

e) Na zemlji je Isus bio u Ocu. Ivan 10,38; 14,11

f) Ako zaista poznaješ Isusa, onda poznaješ i Oca i vidio si Oca. Ivan 14,7-9

g) Nitko ne dolazi k Ocu osim po Isusu. Ivan 14,6; 6,45; ~8,24; Djela 4,12

h) Oboje se s pravom obožavaju (Hebrejima 1,6)

i) Obojica su s pravom nazvani Bogom (Ivan 1,1; 20,28, Hebrejima 1,8,9)

j) Obojici se moli (Djela 7,59-60)

k) Sve u svijetu stvoreno je kroz obojicu (Ivan 1,3.10; Kološanima 1,16)

l) Puna božanstvenost je u Isusu (Kološanima 1,19).

m) Oni su jedno u duhu, ljubavi i svrsi. Istinski poslušati jednoga znači poslušati i drugoga.

Dakle, slažete li se da su oni različiti, ali da imaju neke zajedničke osobine u kojima nisu odvojeni?

4. Jedinstveni pentekostalizam je u krivu: Prethodna je točka važna jer postoji hereza zvana modalizam, čiji je Jedinstveni pentekostalizam jedan suvremeni oblik, a koja uči da su Otac, Sin (Krist) i Duh u svakom pogledu isti. Stihovi o Isusovom krštenju, kao i stihovi koje ste naveli (Ivan 14:1-4, Mt 5:16, 1 Iv 2:23 itd.), dokazuju da je pentekostalizam jedinstva u krivu. Mislim da se na tome možemo složiti.

5. Krist, naš Učitelj, ne opovrgava Trojstvo: Donekle se ne slažem s vašim zaključkom o Mateju 23:8-10, jer ako je Krist naš Učitelj, znači li to da trebamo odbiti učiti išta od Svetoga Duha ili ono što je Bog Otac objavio u prirodi ili Božjoj riječi? Naravno, možemo se složiti da to nije slučaj. Međutim, mislim da ste pokušavali ojačati svoju tvrdnju da postoji razlika između Oca i Sina, a s tim se već slažem.

6. Spasenje je djelo Božje! Usput, prema Djela apostolskih 4,12 i 1. Ivanova 2,2-6, je li naše spasenje djelo čovjeka ili djelo Božje? Naše spasenje je dar od Boga. Bilo bi djelo čovjeka, budući da je Isus bio čovjek, da je Isus bio samo čovjek.

7. Isus i Bog: Mislim da sam dovoljno pokazao da, iako su Otac i Isus različiti, to nije problem. Međutim, to još ne objašnjava razliku između Isusa i Boga koju pokazuju Hebrejima 13:20-21 i drugi stihovi. (Ne mislim da to 1. Petrova 2,19-25 pokazuje, ali drugi stihovi to čine, stoga je to bespredmetno.) Zapamtite da pojam elohim (Bog/bogovi) u Bibliji ima najmanje četiri različita značenja. Isus je priznao da postoji više od jednog značenja u Ivanovom evanđelju 10,34-39, gdje citira Psalm 82,6. Evo tih značenja u Bibliji:

Oni koji se nazivaju bogovima, pa čak i idolima. 1. Korinćanima 8:5-6; Postanak 31:30,33

Ocu. Galaćanima 1:1, Efežanima 1:2-3,17, Hebrejima 1:9 (drugi put), itd.

Isus. Hebrejima 1:9 (prvo pojavljivanje); Ivan 1:1,18; Hošea 1:7; Izaija 7:14; 1. Ivanova 5:11,12 nasuprot 21; Kološanima 2:9 i Matej 1:23

Duh Sveti. Rimljanima 8:9-16; Luka 1:35; 1. Ivanova 4:12,13,15-16; 1. Korinćanima 3:16 nasuprot 1. Korinćanima 6:19; Djela apostolska 5:4

8. Stihovi koji pokazuju da je Isus Bog: Kažete da se ne možete sjetiti nijednog pisma u kojem je Isus rekao da je On Bog. Osim što je Toma to rekao u Ivanu 20,17, što je pisac Poslanice Hebrejima to rekao u Poslanici Hebrejima 1,8-9, i što je Ivan apostol nazvao Isusa Bogom na kraju Ivan 1,1. Sam je Isus tvrdio da je Bog u Ivanu 8,58. Isus je odgovorio: "Prije nego što je Abraham rođen, Ja jesam!"Riječ "Ja jesam" bilo je božansko ime Boga. Sada, Židovi su ili ispravno razumjeli Isusovu poruku kada su pokupili kamenje da ga kamenuju, ili su je pak pogrešno shvatili. Slažete li se?

9. Samo je Bog dobar: U Luki 18,19, budući da je čovjek tako olako upotrebljavao riječ "dobar" i nije prepoznao Isusa kao Boga, Isus je upitao zašto tako slobodno upotrebljava tu riječ "dobar". Isus je samoga sebe nazvao Dobrim Pastirom u Ivanu 10,11. Sami ste spomenuli da je Isus bio primjer savršenstva i ljubavi te savršeno ljudsko biće. Budući da je Isus bio dobar, a Luka 18,19 nije bilo poricanje da je Isus bio dobar, Luka 18,19 nije bilo ni poricanje da je Isus bio Bog. Slažete li se?

10. Isus, na zemlji, nije znao kada će se vratiti. U Marku 13:32 i Mateju 24:36 primjećujete da čak ni Isus nije znao vrijeme kada će se vratiti. To vrijedi za Isusa – na zemlji. U Poslanici Filipljanima 2:7-8 stoji da se Isus dobrovoljno ispraznio kada je došao na zemlju. Na zemlji Isus nije koristio vlastitu moć ili znanje, već je ovisio o Bogu Ocu. Isus je čak molio da Mu se vrati slava u Ivanu 17,5.

11. Rani kršćani su također učili da je Isus Bog. Pogrešno je obmanjivati druge o istini (ili neistini) o Isusovom božanstvu. Mogli biste pomisliti da bi tako važna stvar bila jasno navedena od strane apostola. To što je Isus Bog nije samo "neka nova stvar" koju su smislili moderni ljudi. Ignacije, učenik Ivana apostola, u svom pismu Polikarpu (pog. 3) piše o drugom dolasku Gospodnjem: "Tražite Onoga koji je iznad vremena, Onoga koji nema vremena, Onoga koji je nevidljiv, Onoga koji je radi nas postao vidljiv, Onoga koji je neuhvatljiv [izvan dodira], Onoga koji je neprohodan [izvan strasti], Onoga koji je radi nas trpio, Onoga koji je sve podnio u svakom obliku radi nas." Dakle, Ignacije je razumio da je Bog Sin vidljivi, vremenski prikaz nevidljivog, bezvremenskog Boga Oca. U Poslanici Efežanima 7 Ignacije govori o Kristu kao o utjelovljenom Bogu. Nadalje kaže da je Isus "proizašao od Marije kao i od Boga, najprije podložan patnji, a zatim iznad nje"

Slično tome, i Hipoliti (225. – 235./6. g.) pisao je o tome. Evo što je rekao u djelu Protiv hereze jednog Noeta, poglavlje 14, str. 228. Tamo stoji: "Ako je dakle Riječ bila s Bogom i bila je također Bog, što slijedi?" Doista neću govoriti o dva Boga, nego o jednome; međutim, o dvjema osobama i o trećoj ekonomiji (raspoloženju), tj. o milosti Svetoga Duha. Jer Otac je doista jedan, ali postoje dvije osobe jer postoji i Sin; a zatim postoji treći, Sveti Duh."

Slažete li se da je, osim Biblije, učenje da je Isus Bog dano još od učenika apostola?

Konačno, ako se ne varam, mislim da sam odgovorio na svaku pojedinu točku koju ste iznijeli. Molim vas, javite mi ako sam nešto propustio ili ako smatrate da je moja logika bila pogrešna u nekim točkama. Slažem se s vama da bi bio grijeh nazvati Krista Bogom ako Krist zapravo nije bio Bog. Međutim, slažete li se da bi bio grijeh reći da Krist nije Bog ako je Krist zapravo bio Bog?

P: Kako sva Trojica mogu biti Bog, budući da je Stari zavjet tako snažno naglašavao da postoji samo jedan Bog?

O: Prije svega, potpuni opis odnosa između Oca, Sina i Duha Svetoga nije samo nešto što nam Bog još nije otkrio, već bi, i da nam je u potpunosti otkrio, vjerojatno bilo izvan našeg razumijevanja. Zamislite na trenutak da postoje bića koja žive u dvodimenzionalnom svijetu i da s njima možete komunicirati. Kako biste opisali sebe? Za početak biste mogli reći da ste nešto što oni mogu razumjeti, ali ne i u potpunosti. Na primjer, mogli biste zabiti četiri prsta u njihov svijet i reći da su ta četiri kruga koja vide zapravo povezana. Skeptici u tom dvodimenzionalnom svijetu mogli bi putovati oko svakog od četiri kruga i, budući da se prsti nisu povezali prema njihovom shvaćanju, zaključiti da ste lagali. S druge strane, drugi bi mogli reći da su, budući da su povezani, četiri prsta zapravo iluzija i da zapravo nemate nikakvih zasebnih prstiju. Drugi bi možda željeli imati tvoju sliku, pa bi nacrtali čudne slike s četiri kruga ili četiri povezana kruga. Rekao bi im da se ne zamaraju slikama jer one ne bi bile ni približno prikladna predstava tebe.

Možda ne možemo shvatiti sve o Trojstvu, ali srećom ne moramo. Moramo samo naučiti ono što je Gospodin objavio: postoji samo jedan Bog, i mi trebamo štovati, slaviti i moliti se samo Bogu, a ne nijednom stvorenju koje je Bog stvorio. Ipak, Biblija pokazuje i anđele i ljude kako štuju, slave i mole se Isusu, te da se Isusu štuje na ispravan način.

Evo dijagrama koji bi mogao pomoći. Nacrtajte krug u sredini s natpisom "Bog". Nacrtajte tri kruga oko tog kruga, s natpisom "Očev" na vrhu i "Sin" te "Duh" sa svake strane. Spojite svaki od vanjskih krugova sa središnjim krugom pomoću triju linija. Na svaku liniju napišite "je". Spojite svaki vanjski krug s ostalim vanjskim krugovima i na te tri linije napišite "nije".

Kao što sam spomenuo u svojoj prethodnoj e-poruci, ponekad se u Bibliji riječ "Bog" odnosi na Boga Oca. Kao što ističete, kada je Isus molio Boga, u Getsemanskom vrtu, Isus NIJE molio samoga sebe. Smatram prilično smiješnim što upravo sada čitam vaše pismo o ovome, jer prije samo dva dana pisao sam kratak članak u kojem spominjem lažno učenje pentekostalnog jedinstva (Oneness Pentecostalism), gdje iznosim potpuno istu poantu koju i vi. Riječ "Bog" znači "Bog Otac" na mnogim mjestima u Bibliji, uključujući izraz "tvoj Bog" u Hebrejima 1:9, kao i izraz "kad Bog" u Hebrejima 1:6.

Međutim, riječ "Bog" na mnogim mjestima znači i "Bog Sin". Pogledajmo ponovno Hebrejima 1,8–9. Hebrejima 1,8 kaže: "Ali o Sinu kaže: 'Prijestolje tvoje, o Bože,…'".

Ne mislim da su ljudi počeli obožavati Krista iz nekog pogrešnog uvjerenja, jer su i sami bezgrešni anđeli obožavali Jagnje (Isusa) u Otkrivenju 5,12, govoreći: "Dostojan je Jaganjac, koji je bio zaklan, da primi moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast i slavu i blagoslov!" Također, Ivan Apostol imao je učenika Ignacija. Ignacije je ostavio neka pisma i očito je naglašavao ono što mu je bilo naučeno, da je Isus Bog.

Sada ste u svom prethodnom pismu naveli da Izlazak 20,3; Ponovljeni zakon 6,4-5 i 32,39 dokazuju da ne bismo trebali obožavati druge bogove. U svom najnovijem pismu imate poteškoća s prihvaćanjem činjenice iz Starog zavjeta da je postojao samo jedan Bog. Pa, molim vas, nemojte to zanemariti. Držite se te istine! Ipak, čak i Stari zavjet nagovještava da to nije kraj priče. Psalam 110,1 (starozaветni stih koji se najčešće citira u Novom zavjetu) kaže: "Gospod reče Gospodinu mojemu: 'Sjedi meni zdesna, dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim.'" (BSB) Tko je taj "Sin", taj "drugi" kojega bismo također trebali nazivati Gospodinom? Naravno, to je Isus.

Sumnjam da je trenutak u kojem se zbunite ovaj: kada se riječi "Bog" i "Gospodin" u Bibliji koriste za Istog Boga i istog Gospodina, koristi li ih Biblija uvijek na isti način ili su te riječi poput "sudac" i "savršen" koje imaju nekoliko različitih značenja ovisno o kontekstu. Sve dok mislite da "Bog" (kad se ne odnosi na idole) uvijek ima isto značenje, a "Gospodin" uvijek isto značenje, bit ćete zbunjeni kada čitate određene stihove. Predlažem da "Bog" i "Gospodin" imaju različita značenja ovisno o stihu.

Sada dolazimo do paradoksa. Budući da postoji samo jedan Bog kojem se treba klanjati, a anđeli i ljudi su ispravno klanjali Isusu, kako je to moguće? Jedini odgovor koji objašnjava sve "stihove koji slave Isusa" jest da je Isus jedan istinski Bog dostojan obožavanja.

Srodno pitanje jest ono što Biblija kaže da za nas postoji samo jedan Gospodin (Efežanima 4,5). Ipak, je li naš Gospodin Isus Krist (Rimljanima 10,9; 1. Korinćanima 8,6; 12,3; Ivan 20,25.28), ili je naš Gospodin Duh (2. Korinćanima 3,17), ili je naš Gospodin Otac (Hebrejima 7,21; 1. Petrova 1,25 itd.)?

1. Korinćanima 7,35 kaže da trebamo imati nepodijeljenu predanost Gospodinu. Znači li to da trebamo biti predani Isusu, a zaboraviti na Boga Oca? - Naravno da ne. Jedini je odgovor da je Bog Otac naš "jedan Gospodin", ali da su Isus Krist i Duh također dio našeg "jednog Gospodina".

Evo još jednog paradoksa u Bibliji. Budući da je Isus Jedini Pravi Bog, a ipak se molio "Svojem Bogu", koji je onda Bog vrijedan našeg obožavanja? Postoje četiri mogućnosti:

Samo Ocu. To ne može biti ispravno, inače bi anđeli pogriješili slaveći Isusa, Stjepan pogriješio moleći se Isusu, Toma pogriješio nazvavši Isusa 'Gospodin moj i Bog moj', a Isus bi pogriješio što ga nije ispravio.

Samo Isus. To ne može biti ispravno, inače bi Isus molio Boga [Oca] i nazivao Ga Bogom, što bi bilo pogrešno.

Oboje su Bog i postoji barem dva boga. To ne može biti ispravno, jer je Bog u Starom zavjetu želio naglasiti nama da postoji samo jedan istinski Bog.

Oboje su Bog, a postoji samo jedan istinski Bog. Ovaj je odgovor najteže prihvatiti jer na zemlji ne postoji točna analogija. Tvoja analogija između tebe i tvojih roditelja u redu je do određene mjere, ali mi se ne sviđa jer "Boga" čini nekom vrstom obiteljskog prezimena, a vjerujem da su Trojica Jedno na mnogo dublji način od toga. Ipak, nedostatak savršene analogije za Boga na zemlji ne diskvalificira ovaj odgovor kao ispravan. Zapravo, nijedan drugi odgovor koji sam vidio ne čini više od "objašnjavanja svih biblijskih stihova"; ovaj pak uključuje sve biblijske stihove. Koncept Trojstva naglašava različitost Trojice, također naglašava neraskidivost Trojice, a opet također naglašava da postoji samo jedan Bog.

Ima jedna stvar koju možete reći za idole. Ti "mališani", lažnjaci s sitničavim hirovima i previše ljudskim slabostima, mnogo su jednostavniji za razumijevanje prirodnom čovjeku nego Sveti, Svemogući Bog koji ispunjava nebesa i zemlju. Doista mislim da su se s vremenom mnogi ljudi odmaknuli od onoga što je Bog otkrio o Sebi u Bibliji. Evo još jednog dijagrama za vas. Nacrtajte trokut i označite tri vrha kao "Jedan Bog", "Tri osobe", "Jednaka narav". Sada izvan trokuta, na liniji izvan "Jedan Bog", napišite suprotnu herezu "politeizam". Isto tako, izvan trokuta na liniji suprotnoj od "Tri osobe" napišite "hereze jedinstva". Na kraju, na liniji suprotnoj od "jedna priroda" napišite "ebioniti". Ebioniti su bili rana hereza koja je pokušala spojiti židovske običaje s kršćanstvom. Priznavali su Isusa kao Mesiju, ali ga nisu priznavali za Boga.

Sada, jedno pitanje koje treba postaviti jest: s obzirom na to da su na neki način neodvojivi, a na drugi način različiti, kako su neodvojivi i kako su različiti?

Jedni su u ljubavi, svrsi i poslušnosti. Drugim riječima, ne možete poslušati jednoga, a ne poslušati drugoga.

Jedni su u imenu, kao što smo raspravljali.

Jedni su u prirodi. Ni Otac, ni Sin, ni Duh Sveti nisu stvorena bića. Slično tome što ja mogu stvarati predmete, ali su moja djeca potekla od mene i moje supruge, Sin je rođen od Oca, a ne stvoren od Njega.

Je li Otac veći od Sina? Na to pitanje moramo odgovoriti u tri različita konteksta.

Priroda i čast: Otac i Sin su jednaki. Filipljanima 2,6 pokazuje da imaju istu prirodu. Ivan 5,23 "da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti Oca koji ga poslao."

Na zemlji je Isus bio manji od Oca. Isus se dobrovoljno odrekao velikog dijela svoje slave (Filipljanima 2,7; Ivan 17,5). Isus je naučio poslušnost (Hebrejima 5,8), umorio se (Ivan 4,6), nije znao sve, kao što je sat njegovog povratka (Matej 24,36; Marko 13,32), itd.

Čak i na nebu, Otac ima veću ulogu od Sina. Na primjer, u braku su muž i žena jednaki i imaju jednaku vrijednost, ali imaju različite uloge, a muž ima ulogu vođe kojemu žena treba biti poslušna. Također, u obitelji roditelj ima drugačiju ulogu od djeteta. Stoga, čak i na nebu, kao što je otac glava sina, Bog je glava Krista. (Da, ovdje se Bog odnosi na Boga Oca). (1. Korinćanima 11,3) Bog Otac također se naziva Bogom našega Gospodina Isusa Krista u Poslanici Efežanima 1,17. Do sada nismo mnogo govorili o Duhu, ali Sveti Duh ima ulogu zagovaranja Ocu za nas (Rimljanima 8,26-27), a ne da Otac zagovara Duhu.

Usput, netko je jednom pitao je li Trojstvo Božje samo privremena stvar. Nakon što je Sotona bačen u jezero ognjenog, hoće li nestati razlika između Oca, Sina i Duha? Odgovor je da su razlike unutar Trojstva trajne, jer Hebrejima 13,8 kaže: "Isus Krist je isti jučer i danas i zauvijek." (BSB)

Sada osjećam da mi je ono što je Bog objavio o Trojstvu jasno, ali bit je da to bude jasno i tebi. Jedna stvar koja bi mogla pomoći jest da se pobrineš da prakticiraš istinu koju znaš. Budući da su anđeli pjevali i slavili Isusa u Otkrivenju 5,9.10; 5,12; 7,10; 11,15, provodi vrijeme pjevajući Isusu i slaveći Ga. Budući da su anđeli obožavali Isusa u Hebrejima 1,6, mudraci su obožavali Isusa u Mateju 2,11, učenici su Ga obožavali u Mateju 14,33, žene su obožavale Isusa u Mateju 28,9, a slijepi čovjek je obožavao Isusa u Ivanu 9,38, i vi biste Ga trebali obožavati. Stoga, obožavajte Isusa kao što to čine anđeli i drugi, hvalite Ga u pjesmi, molite se Isusu (Štefan je to činio u Djela apostolskih 7,59) i molite Boga da vam pomogne vidjeti i razumjeti sve što je Bog objavio u Svojoj divnoj Riječi.

P: Koje su neke razlike između grčke i rimske kulture?

O: Grčki su se atletičari natjecali goli, bili su vrlo tolerantni prema homoseksualnom ponašanju i imali su dugu kulturnu povijest Atene i drugih gradova. Često su se međusobno borili i nikada se nisu uspjeli ujediniti sve dok ih (tehnički) ne-Grci Makedonci nisu sve osvojili. S druge strane, Rimljani su bili skloniji mučenju, manje su se brinuli za pravednost i divili su se grčkoj kulturi, iako su porobili Grke. Oba naroda su imala hrabre vojnike, ali Rimljani su bili skloniji asimilaciji onih oko sebe i stvaranju ujedinjenog carstva.

P: Koliko stihova i riječi ima u Novom zavjetu?

O: Prema Wicku Allisonu u knjizi That's In the Bible? - The Ultimate Learn-As-You-Play Bible Quiz Book, (Dell Trade 1994.), str. 18, Novi zavjet u verziji King James Version ima 7.959 stihova i 198.000 riječi na engleskom jeziku. Imajte na umu da verzija King James Version ima nekoliko stihova koji se ne nalaze u većini grčkih rukopisa.

P: Koji je rukopisni dokaz za Novi zavjet?

O: Za detalje pogledajte stranicu o rukopisima Novog zavjeta na adresi http://www.BibleQuery.org/New Testament Manuscripts.html.

P: Koji su rani pisci nazivali Novi zavjet Novim zavjetom?

O: Evo popisa. Ako pisac spominje Stari zavjet, ali ne i Novi, onda je Novi zavjet podrazumijevan. Ako je samo podrazumijevan, naziv nije podebljan i piše "Podrazumijevano".

Justin Mučenik (oko 138. – 165. g.) spominje "kako Novi zavjet, koji je Bog prije najavio" Dijalog s Židom Trifom, pog. 51, str. 221.

Meliton Sardski (170.–180. g.) (implicitno) spominje "Stari zavjet". To podrazumijeva Novi zavjet. fragment 4 iz Djela izabrana, sv. 8, str. 759

Irenaeus iz Liona (182. – 188. g.) spominje Novi i Stari zavjet u djelu Protiv hereza, knjiga V, poglavlje 34.1, str. 563. Spominje ih i na str. 564.

Muratorijev kanon (oko 170. g.) gl. 3, str. 603 spominje Stari zavjet, što podrazumijeva Novi zavjet.

Klement Aleksandrijski (193. – 202. g.) "Jer je Bog uzrok svih dobrih stvari; ali nekih primarno, kao što su Stari i Novi zavjet;" Stromata, knjiga 1., poglavlje 5., str. 305

Tertulijan (oko 213. g.) "On je jasno određen nama u svim Svetim spisima – u Starom zavjetu kao Krist Božji, u Novom zavjetu kao Sin Božji." Protiv Praxeasa, gl. 24, str. 620

Tertulijan (198. – 220. g.) spominje Novi zavjet u djelu Pet knjiga protiv Marciona, knjiga 4., poglavlje 1., str. 346.

Hipoliti (225.–235./6. g.) poziva se na Novi zavjet u Fragmentima iz komentara, Komentar na Postanak 49,11, str. 165

Asterius Urbanus (oko 232. g.) "bojeći se da se ne bih nekome pojavio kao da dodajem neku novu riječ ili zapovijed učenju Evanđelja Novog zavjeta," The Exordium vol.7 gl.1 str.335

Komodijan (oko 240. g.) (implicirano) "Prvi je zakon Božji temelj kasnijeg zakona. Tebi je, doista, određeno da vjeruješ u drugi zakon. Ni prijetnje ne dolaze od Njega samoga, nego od njega, i nisu moćne nad tobom. Sada, zadivljen, zakuni se da ćeš vjerovati u Krista; jer Stari zavjet propovijeda o Njemu. Jer je potrebno samo vjerovati u Onoga koji je umro, da bi se mogao ponovno uskrsnuti i živjeti zauvijek." Upute Commodiana, pog. 25, str. 207

Origen (225. – 254. g.) govorio je o Novom zavjetu i rekao da postoji samo četiri evanđelja. Origenov komentar na Evanđelje po Ivanu (225. – 231. g.), knjiga 1., poglavlje 1., str. 299.

Origen (240. g.) spominje Novi zavjet. Komentar Pjesme nad pjesmama, uvod, str. 56

Novatijan (250.–257. g.) spominje Stari i Novi zavjet u Novatijanovu Traktatu o Trojstvu, poglavlje 7, str. 617. Također spominje istinu i Starog i Novog zavjeta u poglavlju 17, str. 627.

Tractatus o ponovnom krštenju (250/4–256/7. g.) gl. 3, str. 668 spominje Novi zavjet.

Kiprijan Kartaginski (oko 246. – 258. g.) spominje Stari zavjet, nazivajući ga onako kako bismo ga mi razumjeli, na mnogim mjestima. On kaže: "Da je obećan drugi prorok poput Mojsija, naime onaj koji će dati novi zavjet i koga valja slušati." Zatim citira Deuteronom 18,18–19 kao Deuteronom. Tractati Ciprijana, Tractat 12, 18, str. 512

Dionizije Rimski (259. – 269. g.) kaže da je Trojstvo u Svetom pismu, ali da se doktrina o "tri boga ne uči ni u Starom ni u Novom zavjetu". Protiv Sabelijanaca, gl. 1, sv. 7, str. 365.

Anatolije Aleksandrijski (270.–280. g.) (implicitno) spominje "Stari zavjet", što podrazumijeva Novi. Pashalni kanon Anatolija Aleksandrijskog, gl. 8, str. 148.

Viktorin iz Pettau (mučenički umro 304. g.) spominje Stari i Novi zavjet u svojoj Komentaciji na Otkrivenje blaženog Ivana, str. 345. Navodi Pavlove poslanice: Rimljanima, Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Solunjanima, Filipljanima, Kološanima i Timoteju te citira 1. Timotej 3,15 u poglavlju 16, str. 345. Nastavlja s citatom 1. Korinćanima 15,53 na str. 346.

Metodije (270.–311./312. g.) (implicitno) "Iznesit ću vam, o djevojke, iz Starog zavjeta, pisano proroštvo iz Knjige sudaca, da pokažem da govorim istinu," Banket deset djevojaka, Govor 10, gl. 2, str. 348

Aleksandar Aleksandrijski (313.–326. g.) "Osim pobožnog mišljenja o Ocu i Sinu, ispovijedamo jednoga Svetoga Duha, kako nas božanski spisi uče; koji je posvetio i svete ljude Starog zavjeta i božanske učitelje onoga što se naziva Novim." Pisma o arijanskoj herezi, Pismo 1., glava 12., str. 296.

Laktancije (oko 303. – 325. g.) "i uredio sve što se tiče ustanova Novog zavjeta; i kad se to izvršilo, oblak i vihor su Ga obavili i uzeli od pogleda ljudi na nebo." O načinu na koji su umrli progonitelji, glava 2, str. 311

Euzebije (318-339/340. g.)

Nakon Niceje

Hegemonius (4. stoljeće) spominje da ne postoje ni dva stara ni dva nova zavjeta. (Govori kršćanin Diodor) Rasprava s Manesom, pog. 45, str. 220

Atanazije (367. g.) spominje "Novi zavjet" u Atanazijevu Prazničnom pismu 39, gl. 5, str. 552

Cheltenhamski kanon (= Mommsenov katalog) (oko 360. – 370. g.)

Efraim/Efrem (350.–378. g.)

Bazilije Veliki (357.–379. g.) spominje Novi zavjet u Pismu 42, gl. 3, str. 144.–145.

Kiril Jeruzalemski (oko 349.–386. g.) spominje Stari i Novi zavjet u predavanju 2.4. str. 8 i 3.6. str. 15.

Sinoda u Laodiceji (u Frigiji) (343.–381. [ili 363.] g.) kanon 59, str. 158 spominje Stari i Novi zavjet.

Sinod u Laodikeji (u Frigiji) (343.–381. g.) kanon 60. na str. 159. navodi knjige Starog i Novog zavjeta. Kanon 59. na str. 158. kaže da se u crkvi smiju čitati samo kanonske knjige Starog i Novog zavjeta.

Grgur iz Nisse (382-383. g.) (implicitno) spominje Stari zavjet u djelu Protiv Eunomija, knjiga 11, poglavlje 5, str. 238.

Ambrosije Milanski (370.–390. g.) spominje Stari i Novi zavjet u djelu O kršćanskoj vjeri, knjiga I., poglavlje 8.57, str. 210.

Grigorije Nazijanski (330-391. g.)

Pacijan iz Barcelone (342–379/392. g.) spominje Novi zavjet u djelu O pokornicima, glava 4.1, str. 74

Didimus slijepi (398. g.) poziva se na Stari i Novi zavjet. Komentar o Zahariji 8, str. 201

Sirijski Knjiga stepenica (Liber Graduum) (350-400. g.)

Epifanije iz Salamise (360.–403. g.) spominje Stari i Novi zavjet. Panarion, odjeljak 3, skolion 1 i 5, str. 334

Rufinov komentar na Apostolsko vjerovanje (374.–406. g.)

Ivan Zlatousti (mučen 407. g.)

Koncil u Kartagi (393.–419. g.)

Jerona (417.–420. g.) spominje Novi zavjet u pismu 53.9 (394. g.), str. 101.

Augustin iz Hipona (388. – 430. g.) spominje Novi zavjet u djelu Grad Božji, knjiga 17., poglavlje 4., str. 341; knjiga 17., poglavlje 6., str. 344

Augustin iz Hipona (388. – 430. g.) spominje Novi zavjet u Komentaru na Psalme, str. 405, 521, 531, 681

John Cassian (419.–430. g.) Novi zavjet spomenut po imenu u Institutima Ivana Cassiana, knjiga 1.1, str. 201, i u Konferenciji opata Pafnutija, poglavlje 15, str. 327

Vinzenc iz Lirin (oko 434. g.)

Sokrat (oko 400. – 439. g.) Sokratova crkvena povijest

Teodorit iz Cira (423.–458. g.)

Chalcedonski sabor (451. g.)

Papa Lav I. Rimski (440.–461. g.)

Među hereticima i lažnim knjigama

Marinus (oko 300. g.) (implicitno) bardesanski heretik, u raspravi s Adamantijem, pozvao se na "Stari zavjet" i nazvao Davida prorokom. Dijalog o pravoj vjeri, gl. 862a 20, str. 173

Teodor Mopsuestijski (392.–423./429. g.) spominje Novi zavjet po imenu, citirajući Mt 28,2–3. Komentari o proroku Zahariji, gl. 1, str. 331