< Upit iz Biblije iz Poslanice Kološanima

P: U Poslanici Kološanima, koja je glavna poanta knjige?

O: Za pobožnu crkvu u koju su se infiltrirali oni s "pretjeranom" teologijom koja je ljude navodila da se usredotoče na anđele, filozofiju itd. umjesto na Boga, Pavlova poruka bila je vrlo jednostavna u jednoj glavnoj misli, iako s mnogim bogatim posljedicama: Krist je sve što vam treba; ako živite u Kristu, trebali biste biti mrtvi za druge stvari. Drugi vjerski sadržaji mogu biti lijepi ili zanimljivi, ali ako zauzmu mjesto vaše predanosti Bogu, onda postaju loše stvari za vas.

Zapravo je prilično teško pronaći "onaj" stih koji najbolje sažima Poslanicu Kološanima, jer postoji toliko dobrih izbora. Neki od njih su Kološanima 1,17-18; 2,3; 2,6; 2,8-10; 3,1-3; 3,11; 3,17. Osobno, moja dva omiljena su Kološanima 2,8-10 i 3,1-3.

P: U Kološanima, koji je pregled knjige?

O: Evo prilično detaljnog pregleda.

Od kada ste primili Krista, nastavite u Kristovom evanđelju

I. Uvod

…A. Pozdravi Kol 1,1-2

……1. Od Pavla i Timoteja Kol 1:1

……2. Pozdravi svetima i vjernicima u Kolosima Kol 1:2

…B. Zahvala Bogu za njih Kol 1,3-8

……1. Njihova vjera i ljubav koje proizlaze iz nade Kol 1:3-6a

……2. Evanđelje donosi plod u njima. Kol 1,6b-8

…C. Molitva Bogu za njih Kol 1:9-14

……1. Ispunjeni spoznajom i žive ugodno i plodno u Njegovoj moći Kol 1:9-11

……2. Da i oni budu zahvalni Bogu Kol 1,12-14. (Prijelaz: Kol 1,13b-14)

II. Razumijevanje Kristove nadmoći Kol 1,15-23

…A. Kako je Krist sve što vam treba Kol 1:15-18

……1. Slika Boga i Gospodar svega stvorenja Kol 1:15-17

……2. Glava Crkve i prvorođenac Kol 1,18

…B. Zašto vam je Krist sve što trebate Kol 1:19-23

……1. Puna Božja stvarnost koja prebiva u Kristu Kol 1,19

……2. Krist vas pomirio Kol 1,20-22

…C. Ali samo ako ustrajete Kol1:23 (Prijelaz: Pavao sluga ove evanđelja Kol 1:23b)

……1. Nastavite u svojoj vjeri i nadi u evanđelje Kol 1,23a

……2. Ovo evanđelje koje ste već čuli i koje je propovijedao Pavao. Kol 1:23b

Ostanite u Kristu, da vas ne postanu zarobiti

III. Pavlovo trpljenje i rad za njih Kol 1,24–2,7

…A. Što Pavao čini za njih Kol1:24 –29

……1. Radost u Pavlovim patnjama Kol 1,24

……2. Sluga koji objavljuje misterij Kol 1:25-29

…B. Zašto se Pavao mučio Kol 2:1-5

……1. Za što se Pavao bori Kol 2:1-3

……2. Protiv čega se Pavao bori Kol 2:4-5

…C. Nastavite biti ukorijenjeni i utemeljeni u Kristu Kol 2:6-7

……1. Nastavite živjeti u Kristu Kol 2:6

……2. Ukorenjeni i utemeljeni u vjeri koja im je naučena i zahvalnosti Kol 2,7

IV. Stojeći u Kristu protiv starih zabluda Kol 2:8-3:4

…A. Ne pouzdavanje u ljudska sredstva, nego u Krista

……1. Ne ljudska filozofija, nego punina Kristova Kol 2:8-10

……2. Ne ljudsko obrezivanje, nego krštenje po Kristu Kol 2,11-12

…B. Ne ostajanje u grijesima ili obredima, nego Krist

……1. Ne mrtvi u grijesima, nego živi u Kristu, pobjedom križa Kol2:13 –15

……2. Ne sjena starih obreda, nego stvarnost Krista Kol 2:16-17

…C. Nema veselja u anđelima ili pravilima, nego Krist

……1. Ne lažna poniznost i obožavanje anđela, Kol 2:18-19

……2. Umrli smo s Kristom, stoga ne asketska pravila Kol 2:20-23

Budući da smo umrli i uskrsnuli s Kristom, živimo u Kristu

V. Novi život u Kristu Kol 3:1-4:6

…A. Unutarnji život: mrtvi za sebe, živi u Kristu Kol 3:1-3:17

……1. Ubijte zemaljske stvari Kol 3:1-9

……2. Naš život je obučen u Krista Kol 3:10-17

…B. Obiteljski i radni odnosi Kol 3:18-4:7

……1. Brak i obitelj Kol 3,18-21

……2. Robovi i gospodari Kol 3:22-4:1

…C. Ophođenje Kol 4,2-6

……1. Predanost molitvi Kol 4:2-4

……2. Mudro ophođenje s drugima Kol 4,5-6

VI. Završne pozdrave Kol 4,7-18

…A. Pozdravi od Pavla i prijatelja Kol 4:7-15

……1. Tihikus i Onesimus dolaze Kol 4:7-9

……2. Pavao i 6 drugih šalju pozdrave Kol 4:10-15

…B. Pavlova uputa i blagoslov Kol 4:16-18

……1. Razmjena pisama s Laodikijcima Kol 4,16

……2. Arhippe, obavi svoj posao Kol 4,17

…C. Pavlova posljednja riječ Kol 4,18

……1. Pavao vlastitom rukom iz okova. Kol 4,18a

……2. Milost s njima. Kol 4,18b

P: U Kološanima, kakav je odnos s poslanicom Efežanima?

O: Postoje dvije sličnosti i jedna glavna razlika.

Vremenski, "…sigurno nije mnogo vremena razdvajalo ova dva pisma" prema The Expositor's Bible Commentary, svezak 11, str. 166.

Što se tiče sadržaja, otprilike četvrtina materijala u Poslanici Kološanima ima sličnosti sa sadržajem u Poslanici Efežanima.

Međutim, Pavao nema prijekor za Efežane, već se u Poslanici Kološanima bori protiv sinkretističkog judaizirajućeg/ebionitskog legalizma, asketizma i obožavanja anđela. Neki vide argumente protiv proto-gnosticizma. Rani crkveni pisci pratili su neke korijene kasnijeg gnosticizma do Simona iz Samarije u Djela apostolskih 8,9-25. Proto-gnosticizam se razlikuje od pravog gnosticizma po tome što nije odbacivao Stari zavjet kao da potječe od drugog boga.

P: U Poslanici Kološanima, raspravlja li Pavao protiv proto-gnosticizma?

O: Ne, ali prvo razumijemo pitanje.

Gnostičke religije bile su obitelj od više od 30 paganskih grčko-kršćanskih sinkretizama koji su bili protiv Starog zavjeta. Razne sekte gnostika bile su ujedinjene u sljedećem: vjerovale su da je Bog Starog zavjeta zlonamjeran ili lud, da je materijalni svijet stvoren kao zao, mračan i niži od ezoteričnog duhovnog svijeta, da su imali složene panteone grčkih i novootkrivenih božanskih bića te da su samo oni posjedovali tajno znanje neophodno za pridruživanje božanskim bićima i bijeg iz materijalnog svijeta. Neki su bili asketi, a neki libertini. Proto-gnosticizam se razlikovao od pravog gnosticizma po tome što nije odbacivao Stariji zavjet kao da je od drugog boga. Rani crkveni pisci pratili su neke korijene proto-gnosticizma sve do Simona iz Samarije u Djela apostolskih 8,9-25.

Neki sugeriraju da postoje argumenti protiv proto-gnostičizma, jer Poslanica Kološanima govori protiv 1) obožavanja anđela, 2) umanjivanja Kristove nadmoći, 3) toga da Krist nije jedini posrednik, 4) posebnih rituala, 5) asketizma i 6) tajnog znanja. Nadalje, Marcion, otac gnostičizma, bio je Frigijac iz Pontusa, sjeverno od Kološe. Vidi The Expositor's Bible Commentary, sv. 11, str. 166; The NIV Study Bible, str. 1811; Believer's Bible Commentary, str. 1986–1987.

Međutim, ne slažem se jer su tih šest elemenata protiv kojih se upozorava u Poslanici Kološanima bili prisutni i u židovskim sektašima i/ili kod Judaizatora/Ebionita. Drugo i jednako važno, iako je Marcion odbacio mnoge knjige Novog zavjeta, prihvatio je Pavlovu Poslanicu Kološanima, pa očito u njoj nije vidio nikakva eksplicitna anti-gnostička učenja.

P: Što znamo o gradu Kolosima?

O: Kolose su bile veliki grad 100 milja istočno od Efeza na rijeci Liku. Nalazile su se samo oko 12 milja od Hierapolisa i Laodikeje. Ti su tri grada imali mineralna nalazišta i bogate pašnjake, ali su bili podložni potresima. Kako se grčki utjecaj širio na istok nakon osvajanja Aleksandra Velikog, grad je ostao etničko uporište Frigijaca i Lidijaca, iako su ondje živjeli i Grci. U 2. stoljeću pr. Kr. seleukidski car Antioh III. prisilio je mnoge Židove da se nasele u Kolosima.

P: U Kološanima 1,3, budući da postoji Bog i Otac Isusa, kako onda Isus može biti Bog?

O: To su zapravo dva pitanja postavljena kao jedno. Prvo, kako Isus može biti Bog, a drugo, kako Isus može biti podložan Ocu. Ovdje ćemo se pozabaviti samo prvim dijelom; na drugi dio odgovara se u sljedećem pitanju.

U Bibliji, "Bog/božanstvo" može značiti lažnog idola ili Jednog Istinitog Boga. Ali kada označava Jednog Istinitog Boga, može imati četiri značenja. Može se odnositi samo na Boga Oca, samo na Isusa, Boga Sina, i u Djela apostolskih samo na Duha Svetoga. Četvrto značenje jest da se može odnositi na sva Tri u Trojstvu. Dakle, na primjer, u Ivanu 1,1, kada je Riječ (Isus) bila "kod Boga", riječ Bog se odnosi na Boga Oca, ali kasnije u istom stihu, kada stoji da je Riječ "bila Bog", to je Jedan Bog u Trojstvu.

Hebrejima 1,9 također pokazuje višestruka značenja riječi "Bog" kada stoji: "Zato te Bog, Bože tvoj, pomaza." Nauka o Trojstvu uči o trima različitim osobama: Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu, i o samo jednom Bogu u Trojstvu.

Dakle, u Poslanici Kološanima 1,3 shvaćamo da se riječ "Bog" ovdje odnosi samo na Boga Oca.

P: U Kološanima 1:3, kako je Otac sada Bog Isusa?

O: Prvo što nije odgovor, a zatim odgovor.

Na zemlji, kada je Isus bio utjelovljen kao ljudsko biće, Isus se dobrovoljno "ispraznio" od velikog dijela svoje slave prije nego što je došao na zemlju, kako nam govore Filipljanima 2:7 i Ivan 17:5. Dok je bio na zemlji, Isus je bio poslušan Ocu u ulozi Njegova Boga. Međutim, u Ivanu 17,5, kada je Isus molio Oca da mu vrati slavu koju je imao prije nego što je svijet počeo, Otac je vjerojatno pozitivno uslišio tu molitvu, pa je to kako se Isus ponizio dok je bio na zemlji nebitno za ovo pitanje.

1. Korinćanima 15,23-28 pokazuje da će se u posljednjim vremenima, nakon Tisućljeća, Sin "podložiti" Ocu, koji je sve stavio pod Njegova stopala. Dakle, čak i sada, Sin ima ulogu pod Ocem.

Ali znači li to da je Sin "manji" od Oca? – ne. Otac, Sin i Duh jednaki su po prirodi, slavi i časti. Ali očito imaju različite uloge: na primjer, Sin je molio Oca u Getsemanskom vrtu, a ne obrnuto. Nije bio Duh Sveti, nego Sin, koji je na križu rekao: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Matej 27, 46 i Marko 15, 34). Ne može biti da je Otac rekao: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine." (Luka 23, 34).

Ali budući da se razlikuju po ulozi, razlikuju se i po činu. Otac je poslao Sina, a ne obrnuto. Otac i Sin poslali su Duha, a ne obrnuto.

Na zemlji ne postoji ništa što je potpuno poput Trojstva. No, nešto što možemo vidjeti s određenom sličnošću jest odnos oca i sina. Sin je "ravan" svome ocu: po prirodi, u očima zakona. Da je otac veći od svoga sina, a njegov otac veći od njega, i tako dalje, onda je njegov pradjed morao biti superčovjek! Ne, svi smo ravni po prirodi. Međutim, u odnosu oca i sina postoji razlika u ulozi i postoji razlika u činu.

Kao povijesnu napomenu, jedan drevni kršćanski teolog koji je to jasno vidio bio je Tertulijan (pisao 200.–240. g.). Drugi drevni kršćanski teolog, koji je zanijekao da postoji ikakva razlika u činu, bio je Ambrozije Milanski (370.–390. g.). Oboje su vjerovali u Trojstvo, a stavovi obojice su u skladu s apostolskim vjerovanjem i Nikejsko-carsijskim vjerovanjem. No unutar zajedničkog vjerovanja u Trojstvo postoji ova sekundarna razlika.

P: U Kološanima 1,3, kako je Pavao uvijek molio za ljude koje nikada nije upoznao?

O: Svaki dan bi, kad bi se sjetio njih, Pavao molio za njih. Kao što živopisno kaže Tony Evans u svojoj Biblijskoj komentariji na str. 1252: "Ne treba vam mikrovalno iskustvo s Bogom; treba vam iskustvo s njim poput lonca na sporo kuhalo. Krčkajte u njegovoj prisutnosti i utječite na živote drugih onim utjecajem koji Gospodin ima na vas."

P: Kritičar Biblije Bart Ehrman piše: "Kološanima 1,3-8 čine jednu rečenicu na grčkom; riječ je o ogromnoj rečenici, i prilično se razlikuje od onih kakve je Pavao obično pisao." (Isus, prekinut, str. 126).

O: Poslanica Kološanima ne razlikuje se mnogo od drugih Pavaoovih knjiga. Povijesno gledano, nitko nije sumnjao da je Pavao autor Poslanice Kološanima sve do Meyerhoffa 1838. godine, prema djelu The Expositor's Greek Testament, svezak 3, str. 488. Zbunjuje me zašto Ehrman ne navodi nikakvu osnovu za usporedbu. U nastavku sam naveo jedan. Budući da neki smatraju da je Poslanicu Hebrejima napisao Pavao, uključio sam i nju. Opće je prihvaćeno da su Luka i Djela apostolska djelo istog autora, stoga su uključeni samo radi usporedbe.

Ehrman se slaže da su knjige napisane kurzivom najvjerojatnije Pavlove. "Gigantska rečenica" od 102 riječi u Poslanici Kološanima 1,3–8 ne samo da je kraća od drugih stihova u Poslanici Kološanima, već i od mnogih drugih stihova u knjigama za koje Ehrman priznaje da ih je napisao Pavao. Najduža rečenica u svakoj knjizi i knjige za koje priznaje da su Pavlove izgledaju nasumično.

Što se dakle može reći o autorstvu na temelju duljine ovih rečenica? Ako gledate samo jednu ili dvije knjige, u osnovi možete reći što god želite. Ali ako pogledate sve knjige, ti vam brojevi ne govore ništa o autorstvu.

Ehrmanov prigovor ne dolazi od nekog tipa koji ne zna bolje; dva različita muslimana rekla su mi da je Ehrman najveći stručnjak za Novi zavjet danas. Jednostavno ne razumijem kako osoba za koju se tvrdi da je stručnjak za Novi zavjet može iznijeti ovaj argument o duljini najduže rečenice, osim ako podatke nije promatrao kao objektivan znanstvenik.

P: U Kološanima 1,7 i Pismu Filemonu 23, tko je Epafra?

O: Ovo je skraćeni oblik imena Epafrodit. Međutim, Epafrodit je bilo uobičajeno ime, pa bi to mogao biti isti čovjek iz Poslanice Filipljanima 2,25-30 i 4,18 ili druga osoba.

Epapras je vjerno propovijedao Kolosijcima poruku evanđelja koju je naučio od Pavla. Pavao ga hvali i hvali vjerne Kolosijce. No, neki kasniji dijelovi pisma upućuju na to da su se možda neki Kolosijci pitali je li im Epapras doista prenio "cijelu priču" ili postoje li druge temeljne stvari koje trebaju naučiti, kako su im možda govorili lažni učitelji.

Konačno, kako je Pavao znao za neke probleme u crkvi koju nikada nije posjetio? Možda je Epafra posjetio Pavla i ispričala mu.

P: U Kološanima 1,9-20, gdje bi trebali biti zarezi?

O: Rani grčki rukopisi nisu imali interpunkciju, pa je to otežava određivanje. No, prema Grčkom Novom zavjetu Alanda i suradnika, četvrto revidirano izdanje, i izdanju Nestle-Aland UBS 28., Kološanima 1,9-11a čini jednu rečenicu, a 11b-20 drugu. Međutim, prema trećem izdanju, Poslanica Kološanima 1,9-17 je jedna rečenica, a 1,18-20 druga rečenica. Peto revidirano izdanje ima 1,9-20 kao jednu rečenicu. Jedan koristan čitatelj kaže da bi Poslanica Kološanima 1,9-20 vjerojatno trebala biti shvaćena kao jedna rečenica zbog dva dokaza:

a) U 11b-20 nema neovisnog finitnog glagola, i

b) Leedyjevi dijagrami Novog zavjeta u softveru Bibleworks također prikazuju Kološanima 1,9-20 kao jednu rečenicu.

Stvar dodatno komplicira stajalište nekih teologa da je Pavao mogao preuzeti dio toga iz unaprijed postojeće himne već poznate ranim kršćanima, što Dick Lucas usput spominje u knjizi The Message of Colossians and Philemon Revised Edition, str. 28.

P: U Kološanima 1,10, kako možemo živjeti život dostojan Gospodina, budući da smo spašeni milošću?

O: Spasenje nije kraj našeg odnosa s Bogom; to je tek početak. Kao vjernici, mi nismo samo potaknuti, već i zapovijeđeni da živimo sveto (1. Petrova 1,15-16). Nismo zapovijeđeni da bismo se spasili i ušli u odnos s Bogom, već smo zapovijeđeni i dobili moć da to činimo zbog toga što smo ponovno rođeni u odnos s Bogom.

P: U Kološanima 1,11, kako izgleda kršćanin koji nije ojačan svom snagom u Kristu?

O: Ta osoba može vjerovati, moliti se i činiti pobožne stvari, ali nedostaju joj snaga, strpljenje, ustrajnost i radost. Možda pokušava živjeti kršćanskim životom vlastitom snagom, umjesto snagom Kristovom. Morate biti u stanju "pustiti i prepustiti Bogu".

P: U Kološanima 1,12, kako smo kvalificirani da budemo suučesnici nasljedstva nebeskog?

O: Kao vjernici svi razumijemo da sami po sebi nemamo dostojanstvo da ikada uđemo u nebo. Samo jedan grijeh, bilo kada u našem životu, spriječio bi nas da uđemo, osim ako ne bude Božje milosti. No, ono što možda ne shvaćamo jest da ne samo da nismo dostojni da sami po sebi uđemo u nebo, već nismo ni podobni za to.

Komentar Biblije za vjernike, str. 1993, to dobro kaže: "Zapravo, da se nevjernike nekako može odvesti na nebo, oni ne bi uživali, nego bi radije bili u najdubljoj nevolji. Cijenjenje neba zahtijeva podobnost za njega. Čak i mi, kao vjernici u Gospodina Isusa, u sebi nemamo nikakve podobnosti za nebo…. Kad Bog nekoga spasi, On tom osobi odmah daruje podobnost za nebo. Ta je podobnost Krist. Ništa to ne može poboljšati." Dakle, čak će i osoba koja je prihvatila Krista, a ubrzo nakon toga je ubijena, i dalje biti podobna za nebo.

P: U Kološanima 1,15-18 i Hebrejima 1,6, ako je Isus necreiran i nije stvorenje, kako je onda Isus "prvorodac svakog stvorenja"? (To spominju Jehovini svjedoci)

O: Grčka riječ ovdje, prototokos, znači najuzvišeniji. Mi smo braća i sestre Kristove, ali Krist je najuzvišeniji prvorođenac.

U biblijsko vrijeme, "prvorodac" nije značio samo prvo rođeno dijete, već i nasljedstvo i pravo prvorodca. Knjiga "Jehovini svjedoci odgovaraju stih po stih", str. 97-98, ističe da kao primjer da "prvorodac" ne znači prvo rođeno dijete, Psalm 89:27 kaže da će David biti postavljen za njegova prvorodca, iako je David bio najmlađe dijete Jesseja.

Kao što kaže u djelu As When Critics Ask (str. 485), Krist nije prvorođenac u stvaranju, nego prvorođenac nad stvorenjem. Krist nije prvi koji je rođen na zemlji (ljudi iz Starog zavjeta prethodili su mu), nego je Krist prvorođenac uskrsnuća i nasljednik svega.

Na ovo je pitanje odgovorio i Atanazije Aleksandrijski oko 330. godine. Rekao je da, budući da je Krist i Jedinorođenac i Prvorodanac, ti se pojmovi odnose na različite aspekte Kristova bića. Nakon što razlikuje "stvorenog" i "rođenog", Atanazije Aleksandrijski pokazuje da Pojedini označava da je Isus od Oca, dok prvorođenik označava i njegovu nadmoć nad čovječanstvom i njegovu nadmoć među svima koji su ponovno rođeni. Za cijeli tekst detaljnog argumenta Atanazija, vidi Četiri govora protiv Arijanaca, Govor II, glava 21, odjeljci 57-60.

Međutim, prije Atanazija, Hipoliti Rimski (222. – 235./6. g.) odgovorio je na to u svom komentaru na Luka 2,7. On kaže: "I ako vam ne smeta, mi kažemo da je Riječ bila prvorođenac Božji, koji je sišao s neba k blaženoj Mariji i postao prvorođeni čovjek u njezinom utrobi, kako bi se prvorođenac Božji očitovao u jedinstvu s prvorođenim čovjekom."

P: U Kološanima 1,15 i 18, koji izvori pokazuju da grčka riječ prototokos ima značenje osim biološki prvorođenog ili prvostvorenog?

O: Pitao sam profesora na Dallaskoj teološkoj školi, a moderni grčki rječnici koji navode da grčka riječ prototokos (Strongov konkordans 4416) može značiti prvog po činu ili nešto drugo osim biološki prvorođenog ili prvostvorenog su Bauer-Arndt-Gingrich-Danker i Liddell-Scott-Jones.

U Starom zavjetu u Jeremiji 31,9 Bog kaže: "Efraim je moj prvorođenac." Međutim, u Postanku 48,17–19 Manase je rođen prije Efraima, ali je Efraim od Jakova dobio blagoslov prvorođenca. U Psalmu 89,27 stoji da će David biti postavljen za njegova prvorođenca, iako je David bio najmlađi sin Isaja.

Na nekim mjestima rani kršćani nisu koristili riječ prototokos samo u značenju biološki prvorođenog. Pismo Barnabe (oko 70. – 130. g.) 13. poglavlje, str. 145, odnosi se na Manaseu i Efraima, a 1. Klementovo pismo (96. – 98. g.) 4. poglavlje, svezak 1, str. 6, odnosi se na prvorođeno janje Avelovo.

Ovaj grčki riječ točno NE znači biološki prvorođen ili prvi stvoren u Poslanici Polikarpa Filipljanima (100–155. g.) gl. 7, str. 35. "Jer tko ne ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, on je antikrist;" i tko ne ispovijeda svjedočanstvo križa, od đavla je; i tko izvrće riječi Gospodnje na svoje strasti i kaže da nema ni uskrsnuća ni suda, on je prvorođenac Sotone."

Osim toga, Irenaeus iz Liona (182. – 188. g.) piše: "A sam je Polikarp odgovorio Marcionu, koji ga je jednom sreo i rekao: 'Znaš li me?' 'Poznajem te, prvorođence Sotone.' Takav je bio užas koji su apostoli i njihovi učenici gajili prema bilo kakvoj, čak i usmenoj, komunikaciji s bilo kim tko je kvario istinu." Irenaeus, Protiv hereza, knjiga 3, poglavlje 3.4, str. 416

Adamantius (oko 300. g.) kaže: "Objava kaže: 'Nitko nije uzašao na nebo, osim Onoga koji je sišao s neba'. Izraz 'je uzašao' ukazuje na prošlu radnju. Nije reklo da nitko neće uzći, nego 'nitko nije uzašao'." Stoga je jasno pokazalo da prije Krista nitko nije uzlazio. To je, kako kaže apostol, 'prvorodac'; i opet, 'prvina onih koji su zaspali'. Nadalje kaže: 'prvina, Krist; zatim oni koji pripadaju Kristu'. Dijalog o pravoj vjeri, peti dio, 855b, str. 157

Atanazije Aleksandrijski (326.–373. g.) "kako ga Pavao na drugom mjestu naziva 'prvorodcem svakog stvorenja' (Kol1:15 ). Ali nazivajući ga Prvorodcem, On pokazuje da On nije stvorenje, nego Izljev Očev. Jer bi bilo u suprotnosti s Njegovom božanstvenošću da se nazove stvorenjem. Jer sve je stvoreno po Ocu kroz Sina, ali Sin je sam jedini vječno rođen od Oca, otuda je Bog Riječ 'prvorodac svega stvorenja', nepromjenjiv od nepromjenjivog. Međutim, tijelo koje je On nosio radi nas je stvorenje." Izjava o vjeri, gl. 3, str. 85

Ivan Zlatousti (umro 407. g.) opširno raspravlja o tome kako je Krist prvorođenac. Nakon što razlikuje naziv "prvorođenac" od naziva "prvo stvoreno", kaže da jedno značenje izraza "prvorođenac od mrtvih" (Kol 1,18; Rim 8,29) odnosi se na uskrsnuće. "Tako i riječ 'prvorodac', u smislu temelja. Ali to ne pokazuje da su stvorenja jednobitna s Njim; nego da su sve stvari po Njemu i u Njemu održane." Homilije o Kološanima, Homilija 3, str. 270-271

P: U Kološanima 1,15–20, pokazuje li teološki napredan i razvijen stil pisanja [nekako] da Pavao nije bio autor Poslanice Kološanima? (Bart Ehrman to tvrdi na str. 127)

O: Ne. Ehrman tvrdi da su neka pisma bila Pavlova, a neka nisu. Iako je Kološanima 1,15-20 vrlo dubok, većina od 18 koncepata i izraza ovdje vrlo je slična drugim stvarima koje je Pavao napisao, ili barem drugim stihovima u Bibliji.

Drugdje u Poslanici Kološanima nalaze se sljedeći slični koncepti.

Ima i drugih.

P: U Kološanima 1,16, postaje li itko anđeo nakon smrti?

O: Ne. Oni koji idu u Raj neće biti anđeli, već ćemo suditi anđelima prema 1. Korinćanima 6,3. Bit ćemo su-sjednici s Kristom na Kristovom prijestolju u Efežanima 2,6.

Neki bi možda poželjeli da su se rodili kao anđeo, a ne kao ljudsko biće. Kao anđeli, imali bi radosti služenja Bogu i boravka na nebu te ne bi morali iskusiti grijeh, patnju i smrt. Međutim, za razliku od anđela, mi smo fizički uključeni u borbu na zemlji kroz naše riječi, živote i molitve u propovijedanju Evanđelja. Možemo imati djecu, a 1. Korinćanima 6,2-3 pokazuje da će vjernici na nebu biti viši od anđela.

P: U Kološanima 1,16, je li Bogu trebalo anđele da stvori svijet?

O: Ne. To što ih je upotrijebio ne znači da su Bogu bili potrebni.

P: U Kol 1,16, postoje li različiti redovi među anđelima?

O: Da, iako Biblija ne navodi sve činove i odgovornosti. Znamo za serafe/serafime u Izaiji 6:2,3, kerubine u Ezekielu 1:5-21; 10:1-22; i četiri živa stvorenja u Otkrivenju 4:6-9. To su vjerojatno sve ista bića. Također znamo za arkanđela Mihovila u Judino pismo 9, Otkrivenje 12:7 i Daniel 12:1. Gabriel je služio kao glasnik u Daniel 9:21 i Luka 1:26.

P: U Kološanima 1,17-22, što je zanimljivo u vezi s grčkim tekstom u ovom odlomku?

O: Krist je (prisutno vrijeme) prvorođenac svega stvorenja. Svojim uskrsnućem Krist je postao (aorist) prvorođenac Crkve. Grčka riječ za "stanovati" ovdje, katoikēsai, točnije znači "stalno boraviti", za razliku od pogleda da je Bog bio u Kristu samo privremeno. U Poslanici Kološanima 1,22 grčki tekst ovdje nije vrlo dobar književni stil – vjerojatno namjerno radi na dodatni, dodatni naglasak. Moglo bi se prevesti kao "Kristovo tijelo od tijela", redundanto naglašavajući Kristovo tijelo od tijela.

P: U Kološanima 1,20, Efežanima 1,10 i 2. Korinćanima 5,19, jesu li i demoni pomireni?

O: Ne. U Filipljanima 2,10 Bog razlikuje "na nebu", "na zemlji" i "pod zemljom". Poslanica Kološanima ne spominje pomirenje onih "pod zemljom". Ako su demoni dio carstva nazvanog "pod zemljom", oni su već donijeli svoju odluku, s punim znanjem, kada su pali. Poslanica Hebrejima2:16 pokazuje da je Isus pomirio ljude i da nije pomogao anđelima niti palim anđelima.

P: U Kološanima 1,20, Efežanima 1,10 i 2. Korinćanima 5,19, budući da je Bog pomirio sve na nebu i na zemlji, hoće li se svi ljudi spasiti, kako uči hereza univerzalizma?

O: Ne. Bog je pomirio sve sa sobom, ali sve se nije pomirilo s Bogom. Svi ljudi mogu biti spašeni, ali ne svi spajaju ono što čuju s vjerom, kao što pokazuje Hebrejima 4,2. Rimljanima 4,2-5,16 i Efežanima 2,8-9 pokazuju da se opravdavamo vjerom.

Spasenje nije samo oprost ili čak opravdanje. Spasenje je život, a Ivan 5:39,40 pokazuje da svijet neće doći k Kristu da bi dobio život.

Pakao je vječna kazna u Mateju 25,41. i 46. Sotona i drugi bit će mučeni zauvijek u Otkrivenju 20,10. Pakao je vječno propadanje u 2. Solunjanima 1,9.

P: U Kološanima 1,20, što se točno ovdje pomiruje?

O: Prvo što nije odgovor, a zatim odgovor.

Odgovor nije: Ne kaže se "pod zemljom" ili "Hades", već samo o nebu i zemlji. Čak će se i stvari pod zemljom pokloniti i podložiti Kristu (Filipljanima 2:10-11), i iako bi se to moglo smatrati prisilnim pomirenjem, ono nije dobrovoljno s njihove strane, onih "pod zemljom". Hebrejima 2,16 kaže da je Isus pomirio ljude, ali ne pomaže anđelima. Kazna je vječna prema Mateju 25,41 i 46, a đavao i drugi bit će ondje vječno mučeni u Otkrivenju 20,10. Pakao je vječno propadanje u 2. Solunjanima 1,9.

Odgovor ima dva dijela: opći i specifičan.

Općenito, na kraju će se sve u svemiru dobrovoljno pomiriti s Bogom. Oni u Jezeru vatre, međutim, nisu dio tog svemira. Čak će i stvari/bija koja nikada nisu pala ili odstupila sada biti pod Kristom, koji će biti nad svima. No, fraza "sve stvari" podrazumijeva više od jedne vrste stvari. Stoga, pogledajmo konkretno što treba popraviti.

Konkretno, Sveto pismo nagovještava niz stvari.

Spaseni ljudi su nekada bili izgubljeni i otuđeni od Boga, a sada su pomireni s Njim.

Sama je stvorenja stavljena pod ropstvo kada je čovjek pao. Zašto bi grešni, pali čovjek živio u savršenom svijetu? Ali sama stvorenja, iako su sada slomljena, bit će obnovljena prema Rimljanima 8,19–21. Zemlja je bila prokletija od Boga nakon što su Adam i Eva sagriješili u Postanku 3,17.

Čak ni zvijezde nisu čiste u Božjim očima, prema Bildadu u Jobu 25,5.

Na nebu će stvari trebati očistiti, prema Hebrejima 9,23. Možda je to zato što je Sotona imao pristup nebu, kao što pokazuju Job 1,6-7 i Otkrivenje 12,10.

Sudit ćemo anđelima prema 1. Korinćanima 6,3. Međutim, nije jasno sudimo li mi samo o tome koliko su dobro obavili svoj posao.

P: U Kološanima 1,21-23, što je sažetak onoga što Pavao ovdje govori?

O: Postoje tri dijela: ono što ste nekada bili, ono što sada jeste i kako morate nastaviti.

P: U Kološanima 1,22, kao dio otkupnine, je li Krist trajno odustao od fizičkog tijela, kako su to učili Jehovini svjedoci, reverend Moon i drugi heretici?

O: Ne. Pomirenje nas po smrti Kristova tjelesnog tijela ne znači da Krist nije ponovno dobio tijelo u svom uskrsnuću. Ako vjerujete Isusu, onda biste se morali složiti da je Isusovo tjelesno tijelo uskrslo zbog sljedećih stihova.

1. U Ivanu 2,19-22: "Isus im odgovori: 'Razorite ovaj hram i za tri ću ga dana podići.' … Ali Isus govoraše o hramu svoga tijela."

2. U Ivanu 20:25-29, kada je Isus rekao Tomi da stavi prst i ruke na njega, bilo

2a) Isus je "igrao podvalj" Tomi, drugim riječima, varao Tomu, ili

2b) To je doista bilo Isusovo tjelesno tijelo.

3. U Luki 24,39 Isus je rekao: "Pogledajte moje ruke i moje noge. To sam ja sam. Dotaknite me i pogledajte – jer duh nema tijelo i kosti, kao što vidite da ja imam."

Apostoli su nas poučavali o onome što su doživjeli iz prve ruke, o onome što su vidjeli, pa čak i sami dotaknuli (1. Ivanova 1,1-4). Ako pripadate religiji koja poriče ono što su o tome rekli i Isus i njegovi apostoli, morate odlučiti hoćete li slijediti boga svoje religije ili Boga Isusa i apostola. Nadam se da ćete dobro odabrati.

P: Uči li Kološanima 1,23 da će ljudi koji ne ustraju u vjeri izgubiti svoje spasenje?

O: Četiri točke za razmotriti u odgovoru.

Bog poznaje izabrane: Na zemlji se mnogi mogu činiti kršćanima, ali prije stvaranja svijeta Bog je znao tko će ići u nebo i Bog nikada neće biti iznenađen. Reći da je Bog sa sigurnošću znao da će netko biti u nebu, a da taj potom ne ode u nebo, proturječnost je u samoj sebi.

Lažna preobrazba: Osoba može prevariti druge i navesti ih da misle kako je kršćanin. Još gore, ljudi mogu prevariti sami sebe, što pokazuje Matej 7,21-23.

Potreba da se ispitujemo: Sigurnost spasenja ne bi bila od koristi ako bi lažno obraćenje bilo potpuno neotkrivljivo. No ono nije neotkrivljivo. Pavao nas opominje da se ispitamo, da vidimo jesmo li u vjeri, u 2. Korinćanima 13,5-6.

Apostazija: Ljudi ponekad napuste kršćansku vjeru – i nikada se ne vrate. No, 1. Ivanova 2,19 kaže da su izišli iz naše sredine jer nikada nisu bili od nas. Hebrejima 3,10 i nadalje također kaže da apostati Starog zavjeta "nisu upoznali" Božje putove.

Osim toga, istinski kršćani se ne slažu oko načela "jednom spašen – zauvijek spašen". Ili

a) oni koji ne nastavljaju u vjeri izgubili su je, ili

b) oni koji ne nastavljaju nikada ga zapravo nisu ni imali.

P: U Kološanima 1,24, kako je Pavao mogao pokušati "nadopuniti ono što nedostaje u Kristovim patnjama"?

Odgovor: Dvije riječi koje treba zapamtiti: dosljednost i približan jezik.

Dosljednost: Jedini način da se njegove riječi pogrešno protumače bio bi ignorirati ono što je rekao na drugim mjestima. Gotovo nitko, ni tada ni sada, ne bi mogao smatrati da je Pavao pokušavao zauzeti mjesto križa koji je propovijedao ili da je ikada o sebi razmišljao kao o drugom mesiji. Međutim, u Poslanici Kološanima 2, neki su Kološani pokušavali nadoknaditi ono što su smatrali da nedostaje u Kristu kroz zakon, štovanje anđela i rituale. U Poslanici Kološanima 1. Pavao je nadoknadio ono što je nedostajalo u njihovom razumijevanju dovoljnosti Kristovih patnji. Pavao je to učinio ne samo svojim riječima u Poslanici Kološanima 1,15-23, već i svojim životom i ustrajnošću u patnji, što je i potvrdilo njegove riječi i pokazalo dovoljnost Isusa.

Približan jezik: Pavao je govorio dovoljno precizno za sve koji su ga željeli razumjeti. Pavao nije mislio da zauzima Kristovo mjesto kada je pokušao "spasiti neke" u 1. Korinćanima 9,22, a Pavao je rekao da Timotej može spasiti svoje slušatelje u 1. Timoteju 4,16, a Jakov je rekao da možemo spasiti druge u Jakovljevoj 5,20.

P: U Kološanima 1,28 i 1. Korinćanima 2,2, što je Pavao prvenstveno propovijedao?

O: Trebali bismo željeti rasti u spoznaji (Kološanima 1,10), ali spoznaja ne bi trebala biti cilj sama po sebi. Ne propovijedao je Pavao prvenstveno drugačiju filozofiju ili doktrinu od heretičkih učitelja, iako je i to činio. Ali za razliku od njih, Pavao je prvenstveno propovijedao Osobu. Kada propovijedamo evanđelje, propovijedamo li prvenstveno činjenice, filozofiju ili Osobu?

P: U Kološanima 1,28, kako to da Pavao poučava svakog čovjeka, a ne žene?

O: Poput engleskih i hebrejskih riječi za "čovjeka", grčka riječ za čovjeka, anthropos, može predstavljati i muškarce i žene. Galaćanima 3,28 izričito kaže da u Kristu nema muškog ni ženskog.

P: U Kološanima 1,29, kako se možemo truditi ("agonizirati") s Božjom djelotvornom snagom kao što je to činio Pavao?

A: Mi prebivamo u Njemu, provodeći vrijeme s Njim kroz molitvu, razmatranje o Njemu i proučavanje Biblije. Odmaramo se u Bogu i želimo vrijedno raditi za Njega. Ne dopuštamo da nas ometaju težnje za drugim stvarima. Ne pokušavamo raditi za Njega samo vlastitom snagom. Ne postajemo toliko zauzeti, čak ni u Božjoj moći, da bismo pomislili kako aktivnost zamjenjuje intimnost.

P: U Kološanima 2,4 što znači "obmanjivati" ovdje?

A: U grčkom jeziku postoje različite riječi za različite načine obmane. Specifična grčka riječ koja se ovdje koristi za "obmanjivanje" je paralogizetai. Ona znači pogrešno procijeniti ili rasuđivati pored suštine. Na kraju Poslanice Kološanima 2,4, Pavao izričito kaže da ne misli na odsutnost bilo kakvog rasuđivanja ili argumenata, već na loše rasuđivanje. Jedna grčka riječ prevedena kao "glatka retorika" znači "uvjerljiva retorika" ili, na modernom engleskom žargonu, "brbljanje". Mogu postojati grijesi uma, kao i grijesi srca. Wuestov prošireni prijevod ovo prevodi kao "odvodeći vas u zabludu lažnim rasuđivanjem".

Poslanica Kološanima 2,8 zapovijeda nam da iskušavamo učenje koje čujemo ili čitamo. Kao što Dick Lucas kaže u djelu The Message of Colossians & Philemon Revised Edition: "moramo ispitivati svako učenje radi istinitosti njegovog sadržaja, a ne privlačnosti njegove ambalaže." Ponekad, ako je netko prevaren, barem djelomično je kriv sam sebi.

P: U Kološanima 2,5 i 1. Korinćanima 5,3, kako je Pavao bio s drugima u duhu, budući da nije bio svugdje prisutan?

O: Pavao je mogao znati jer ga je Bog mogao poučavati po svom Duhu. Kršćani su povezani posebnim vezom Duha prema Efežanima 4,3.

P: U Kološanima 2,7, koja je važnost vremenskih oblika riječi?

O: Prva tri glavna glagola, "ukorijenjeni", "izgrađeni" i "utvrđeni", svi su pasivni. Drugim riječima, to su stvari koje Bog čini nama. "Ukorijenjeni" je perfekt, što implicira jednokratno djelo. Fraza "preplavljeni zahvalnošću" je aktivna i označava naš odgovor na ono što je Bog učinio. Mnoge ljude primarno motiviraju pohlepa, požuda, strah ili želja da ih se smatra boljim osobama u vlastitim očima i očima drugih. Međutim, kršćani bi trebali imati primarnu motivaciju zahvalnosti Bogu. Trebali bismo imati stav zahvalnosti.

Također, grčka riječ za "ukorijenjen" ima dva značenja. Baš kao i na engleskom, to može značiti da su biljke dobro ukorijenjene. No, drugo značenje je da je zgrada "ukorijenjena" u tome što ima dobru temeljnu konstrukciju. Kako možete znati je li stablo ili zgrada dobro ukorijenjeno? Ne možete to znati kad sunce sija. Ali kad dođe oluja ili uragan, ono što je dobro ukorijenjeno stajat će; a ono što nije može biti odneseno.

P: U Poslanici Kološanima 2,8, zašto je filozofija koja ovisi o ljudskoj tradiciji i načelima ovoga svijeta zla?

O: Prije svega, što točno jest filozofija? Filozofija znači ljubav prema mudrosti, a ona može biti prava ljubav ili opsesivni idol. Filozofije nisu samo formalne zapadne ili azijske filozofije, već i način na koji ljudi razmišljaju o stvarima, bilo formalno ili neformalno. Možda bi im bolji naziv bio svjetonazori, koji su jednostavno mentalni modeli ljudi o životu, svemiru, ljudima i/ili etici. Međutim, model je samo model, on nije sam život. U matematičkom modeliranju, dobar model za statično ponašanje kemijskog postrojenja ili drugog sustava često nije dobar model za dinamično ponašanje, i obrnuto. Stoga model života, i da je dovoljno dobar da bude koristan za neke svrhe, ne jamči sveobuhvatnu korisnost za sve svrhe. Kada vaša filozofija zauzme mjesto života, filozofija može postati idol, i to loš izbor. Isto tako, čak i teologija može postati idol ako postane važnija od Božje Riječi. Možemo i trebamo pomagati drugima da se oslobode mentalnog ropstva okrutnih idola, ali pazimo da i sami nemamo idole u svojim mislima.

Međutim, mnogi filozofi, čak i sekularni, ne obožavaju svoju filozofiju. Ipak, svaka "ovozemaljska" filozofija koja tvrdi da može objasniti život bez potrebe za Bogom, zla je. Postoje laži prema sebi, kao i laži prema drugima. Postoje grijesi uma, kao i grijesi jezika. Kao primjer uzmimo Jean-Paula Sartrea, koji je rekao: "Život je prazna mjehurić na moru ništavila." Sartre bi možda imao pravo da Boga nema. Ali Bog je smisao našeg života i stoga nas Sartre vodi u potpuno krivom smjeru.

Filozofsko rezoniranje može biti prilično privlačno. Kao primjer uzmimo filozofa Davida Humea. Napisao je: "Ako uzmemo u ruke bilo koji svezak; teologije ili školske metafizike, na primjer; zapitajmo se, sadrži li ikakav apstraktni rasudak o količini ili broju? Ne. Sadrži li ikakvih eksperimentalnih razloga u vezi s činjenicama i postojanjem? Ne. Bacite ga onda u plamen: jer ne sadrži ništa osim sofisterije i iluzije." Malo koji drugi ateistički filozofi imali su iskrenost i poštenje reći ljudima da su njihovi vlastiti spisi bezvrijedni i da bi ih trebalo spaliti, osim što David Hume vjerojatno nije shvatio da osuđuje vlastita djela. Jer, zaključujem, budući da Humeova djela nisu matematičko rezoniranje ili eksperimentalna znanost (barem prema mojim osobnim definicijama), mogu zaključiti da Hume zapravo kaže da se spaljuju njegova vlastita djela.

Kao drugi primjer, Immanuel Kant je pokušao definirati dobro odvojeno od Boga. Kant je došao do zaključka da je dobro ono što se čini iz osjećaja dužnosti. Prema toj analogiji, nacistički njemački vojnici koji su mučili i ubijali Židove iz osjećaja dužnosti, i komunisti koji su ubijali čak i žene i djecu iz osjećaja dužnosti, svi su činili dobro. Ako bih nekako osjećao da je moja dužnost pokušati uništiti sva Kantova djela, onda bi, po mojoj logici, Kant pristao da činim dobru stvar.

Sekularni ateistički filozofi i ja zapravo se vjerojatno možemo složiti oko jedne stvari: možda bih trebao zadržati svoj dani posao, jer se ne isplati posvetiti život filozofiranju!

Još jedna napomena. Poslanica Kološanima 2,8 mogla bi implicirati da ne bismo trebali podučavati ispraznu i obmanjujuću filozofiju (NIV), ali to nije točno ono što se kaže. Radije, trebali bismo se pobrinuti da nas nitko drugi ne zarobi (grčka riječ za zarobljavanje u bitci) ispraznom i obmanjujućom filozofijom. Poslanica Kološanima 2,8 kaže da ovdje postoji opasnost i da imamo odgovornost izbjegavati tu opasnost. Nisam čitao Humeova djela (kako je i savjetovao), niti Kantova djela. Zašto tražiti istinu ondje gdje Bog kaže da postoji opasnost? Zašto se pridružiti crkvi čije vodstvo uči onim stvarima koje su suprotne evanđelju?

P: U Kološanima 2,8-9, koji je ovdje kontrast i kako bi kršćanin mogao biti otet / zarobljen?

O: Pavao suprotstavlja ispraznost ljudske filozofije punini Kristovoj. Isprazna ljudska filozofija može ući u crkvu prerušena u kršćansku ili tako što je kompatibilna s kršćanskom vjerom.

Kao kršćani možda bismo htjeli misliti da smo sada slobodni od obmane i da nećemo krenuti krivim putem, ali Pavalova opomena implicira da to, nažalost, nije slučaj. A ako kršćanin gaji ponos u svom duhovnom životu ili znanju, to može biti još lakše. Kršćanin može biti duhovno otet tako što će prvo slijediti ispraznu filozofiju kao "dodatak" nakon što slijedi Krista. Ali ne trebamo "izlaziti izvan" vjere kako bismo pronašli više istina u lažnim religijama i filozofijama koje poriču Boga. Ali za kršćanina koji to čini, isprazna filozofija može postati jednako važna kao i slijediti Krista. Tada mu može postati važnija od slijediti Krista. Jednostavan test koji si možete postaviti: ako bi Bog želio da se odreknete svega što radite i u što vjerujete, osim Boga i onoga što je rekao u Svojoj Riječi, koliko biste nevoljko to učinili?

P: U Kološanima 2,9-10, kako mi kao vjernici imamo potpunost / punoću u Kristu?

O: Krist kao glava znači da je on upravitelj i da je crkva živi organizam. Ne trebamo ništa drugo. Veliki dio Poslanice Kološanima ne govori o tome što trebamo početi raditi, već o tome što trebamo prestati raditi. Kao što je rekao Peter Drucker: "Puno vremena trošimo na podučavanje vođa o tome što trebaju raditi. Ne trošimo dovoljno vremena podučavajući ih što trebaju prestati raditi. Polovici vođa koje sam upoznao ne treba učiti što trebaju raditi. Trebaju naučiti što trebaju prestati raditi." Citirano iz knjige Marshalla Goldsmitha What Got You Here Won't Get you There, str. 36.

P: Pokazuje li Kološanima 2,10 da Bog ima fizičku sliku poput nas?

O: Ne. Poslanica Kološanima1:15 ,17 govori o liku nevidljivoga Boga. Međutim, Bog doista ima fizički lik; jer Isus danas ima fizičko, proslavljeno tijelo, što pokazuju Ivan 20:25-29; 2:19-22; i Luka 24:39. Poslanica Hebrejima 13:8 kaže da je Isus jučer, danas i zauvijek isti.

P: U Kološanima 2,11-12, kako mi kao vjernici imamo potpuno zajedništvo s Kristom?

O: Mi nemamo samo djelomično zajedništvo, već potpun odnos. Možemo Mu pristupiti ne samo povremeno, kada nam ide loše, već u svako doba, bilo da nam je dobro ili loše.

P: U Kološanima 2,11-12, budući da je krštenje vrsta obrezanja, trebaju li se dojenčad krštavati?

O: Krštenje je vanjski znak "obrezanja koje je izvršio Krist", a obavlja se kada smo bili mrtvi u svojim grijesima sa grješnom naravi. Pravi kršćani razlikuju se po pitanju krštenja dojenčadi.

Za krštenje dojenčadi: Kao što je obrezivanje židovskih dječaka bilo znak njihova sudjelovanja u vidljivom izražavanju Božjeg naroda na zemlji, tako je i krštenje slično. "Bebe" implicira da njihova suglasnost nije bila potrebna, a "muški" implicira da to nije bilo za osobnu korist, već za zajednički izraz vjere. Od vremena Ambrozija Milanskog (oko 378. g.) i Augustina iz Hipona (388.–430. g.), Crkva neprekidno prakticira krštenje dojenčadi.

R.C. Sproul u knjizi *Now That's a Good Question* (str. 341–342), u kontekstu osobe koja je bila krštena kao dojenče, a ponovno se krsti kao odrasla osoba, kaže: "Rekao bih da bi ponavljanje čina [krštenja] bilo tanko prikriveno vrijeđanje Božje čestitosti, iako u potpunosti priznajem da nijedna od milijun osoba koje se podvrgavaju drugom krštenju ne namjerava time nikoga uvrijediti."

Za vjerničko krštenje: Poslanice Kološanima 2,12 i Rimljanima 6,3–7 pokazuju da je krštenje vidljiv izraz naše identifikacije s Kristovim ukopom i uskrsnućem. Iako se bebe koje umru mogu spasiti Božjom milošću, krštenje je znak naše obveze prema Bogu (1. Petrova 3,21) i primanja Svetoga Duha. Kao što su se židovski muškarci obrezivali odmah nakon što su se pridružili židovskom narodu (po prirodnom rođenju), tako bi kršćani trebali biti kršteni odmah nakon što se pridruže Božjem narodu, Crkvi, po drugom rođenju. Jusitin Mučenik (pisao je oko 138. – 165. g. n.e., Prva apologija, poglavlje 61.) bilježi da se u ranoj Crkvi krštenje davalo "onima koji su uvjereni i vjeruju" te odmah nakon rasprave o dojenčadi kaže ne da se dojenčad krsti, nego da je krštenje nad "onim tko se odluči ponovno roditi i pokajao se za svoje grijehe". Justin naziva vjernike "djecom izbora i spoznaje."

Ebionski heretik u Klementovoj homiliji 17, poglavlje 7, kaže: "Poslao nas je neznabožcima da ih krstimo radi oprosta grijeha i zapovjedio nam je da ih najprije poučimo." (anonimni autor, 1. – 4. stoljeće)

Za sve: Ako je konačni razlog krštenja poslušnost Isusu, istinski kršćani ne bi se trebali odvajati od drugih kršćana koji se iskreno trude poslušati Isusa.

Za više o krštenju dojenčadi, pogledajte raspravu o 1. Korinćanima 1,16; 7,14 i kršćansku teologiju Millarda Ericksona (Baker 1985.), str. 1089. – 1105.

P: U Kološanima 2,13 i Efežanima 2,1,5, mogu li ljudi koji su mrtvi u grijehu imati više slobodne volje od mrtvih životinja?

O: Osim Božje milosti, nitko ne traži Boga, prema Psalmu 14:1-3; 53:1-3 i Rimljanima 3:10-12. Ipak, mnogi su kroz Božju milost tražili Boga prema Psalmu 9:10;22:26 ; 24:6; 27:4,8; 40:16; 105:3,4; 119:2,30,45,94,173. Bog ne djeluje samo na ljude nakon što su ponovno rođeni, već je također potrebno da Bog djeluje u životima ljudi prije nego što dođu k Njemu da budu ponovno rođeni, što pokazuju Ivan 6:44; 15:5.

Cijeli je svijet "zatvoren u grijehu" u Galaćanima 3,22. Osim što smo duhovno mrtvi, mi smo i zakonski mrtvi s presudom o vječnoj smrti. Charles Spurgeon dao je ovu analogiju s osuđenim kriminalcima u brošuri Slobodna volja – rob (str. 3): "Iako možda prođe mjesec dana prije nego što bude doveden na gubilište da izdrži kaznu zakona, zakon ga ipak smatra mrtvim čovjekom."

P: U Kološanima 2,13-15, kako mi kao vjernici imamo slobodu u Kristu?

O: Nemamo slobodu griješiti; naprotiv, imamo slobodu od grijeha. Imamo slobodu od svijeta, slobodu od zakona i slobodu od tijela. Živimo da bismo proslavili Boga, što uključuje činjenje onoga što Mu se sviđa i nečinjenje onoga što Mu se ne sviđa.

P: U Kološanima 2,14, što je Pavao točno mislio pod "dugom koji nam se pripisivao u odredbama koje su stajale protiv nas"?

O: Grčki pojam za "otpisati" doslovno znači "izbrisati", kao izbrisati ili poderati pismo. Kršćanski teolozi imaju dva gledišta o tome što to točno jest.

Božji zakon, napisan po Mojsiju. On se briše kada smo u Kristu. Služimo na novi način po Duhu, slušajući Kristov zakon, a ne stari način pisane odredbe (Rimljanima 7,6; Hebrejima 7,18-19; 8,6-8,13). Ovo stajalište zastupa "The Believer's Bible Commentary" na str. 2004.

Naše vlastito priznanje našeg dugovanja. Čak i za ljude koji nikada nisu imali Mojsijev zakon, njihova savjest svjedoči da su učinili zla djela i da ne zaslužuju ići u savršen svijet bez grijeha.

Možda se odgovor može pronaći čitanjem Pavlove vlastite proširene rasprave o našem položaju pred Bogom bez Krista, u Rimljanima 2:1-3:20. To bi značilo da je odgovor i jedno i drugo.

P: U Kološanima 2,16, što navodi ljude da se bave sitnicama, a zanemaruju važne stvari?

O: Mojsiev zakon nije imao zabrane za pića, pa Pavao ovdje govori o asketizmu, a ne samo o pridržavanju Mojsievog zakona. Mnogi ljudi nalaze "utjehu" u tome što mogu drugima pokazati koliko su religiozni ili duhovni zbog hrane i pića. Neki neće jesti svinjetinu, govedinu, crveno meso petkom, ili meso, ili meso i ribu; jer ih to čini duhovnijima.

Što biste mislili da vam kažem da ja osobno ne jedem cvjetaču, isključivo da bih pokazao drugima koliko sam duhovan? Ali ako je ne jedenje cvjetače, koja se ne spominje u Bibliji, smiješno za pokazivanje duhovnosti, zašto bi ne jedenje mesa ili ribe nekoga pokazalo kao duhovnijeg, kada to nije spomenuto u hinduističkim Vedama, Upanišadama, Kur'anu, Bibliji ili bilo kojoj drugoj knjizi koju itko smatra svetim spisom. Ako želite bolje slijediti Boga i više Mu se svidjeti, trošite svoje vrijeme i energiju radeći ono što je Bog rekao da želi da činimo i prestanite činiti ono što nam Bog zabranjuje. Ne počinjte izmišljati vlastite stvari, niotkuda, tvrdeći da duhovnije slijedite Boga.

P: U Poslanici Kološanima 2,16, kako se neki ljudi danas previše usredotočuju na hranu i piće?

A: Mormoni ne bi smjeli piti stimulanse, poput kave, čaja ili gaziranih pića s kofeinom. Rimokatolici često ne jedu meso (osim ribe) petkom. Rimokatolici se često odriču nečega za korizmu i slave Martes de Carnaval, s njegovim pretjerivanjima, neposredno prije početka korizme. Mnogi baptisti smatraju da je pogrešno piti bilo kakav alkohol. Naravno, nijedna od tih stvari nije izričito navedena u Bibliji. Stari zavjet kaže da Božji narod tada nije smio jesti svinjetinu, škampe, školjke, devu ili krv. Muslimani ne jedu svinjetinu ni krv. Mnogi hindusi ne jedu govedinu. Jainistička religija uči da je duhovnije suzdržati se od jedenja bilo čega, koliko god možete. Stoga se neki navodno "pobožni" jainisti izgladnjuju do smrti.

P: U Kološanima 2,18, što znači ne klanjati se anđelima?

O: U srcima mnogih ljudi kroz stoljeća usađeno je znanje da bi trebali obožavati nekoga ili nešto. U Kolosima su neki obožavali anđele. Budući da su anđeli priznati kao Božja stvorenja, vjerojatno su pokušavali obožavati anđele jednako kao i Boga. Iako su nesumnjivo imali svoje razloge (nije se radilo o pobožnosti ili obožavanju, već samo o štovanju, itd.), Pavao je jednostavno rekao da je cijela stvar pogrešna.

U nekim židovskim apokrifnim spisima jednako se naglašavalo susretanje s anđelima na nebu kao i s Bogom. Židovska apokrifna literatura, poput Jubileja 2:2, 1. Henok 43:1-2; 80:6; 2. Henok 4:1-2, kaže da je svaki element imao svoga anđela nad sobom. U gnostičkoj literaturi, mnogi se tekstovi bave nižim eonima / polubogovima i time kako oni međusobno i s najvišim bićem, koje je bilo protiv stvaranja fizičkog svijeta, stupaju u interakciju. U mahajanskome budizmu velik je naglasak na bodhisattvama, koji napuštaju ili odgađaju odlazak u Nirvanu kako bi pomogli drugima koji im se mole. U nekim oblicima šijitskog islama postoji naglasak na muslimanskim "svetcima" i zaslugama posjećivanja njihovih grobnica. Također na Bliskom istoku postoji jeziđanska religija koja tvrdi da slijedi biće koje je bilo zlo i u pobuni protiv Boga, ali se pokajalo i sada slijedi Boga, ili barem je to on njima rekao i oni vjeruju. Stoga oni slijede to biće, "Pauna", umjesto samo Boga. U rimokatoličanstvu i istočnom pravoslavlju ne štuju anđele, već se mole Mariji i drugim "svetcima" kao posrednicima za njihovu milost iz njihovih "skladišta zasluga", dok bi se umjesto toga trebali moliti samo Bogu.

Grčka riječ za "disqualify", katabrabeueto, može značiti "osuditi" ili "presuditi protiv nekoga" prema New International Bible Commentary, str. 1457. Može se odnositi na suca koji diskvalificira nekoga u sportskom kontekstu. Stoga se fraza također može prevesti kao "ne dopustite da vam itko bude sudac" prema The Expositor's Bible Commentary, sv. 11, str. 205.

Može se zaključiti da u palu ljudsku vrstu diljem svijeta postoji snažna želja za obožavanjem posredničkih bića.

P: U Kološanima 2,18-23, koji su neki primjeri ponosa prerušenog u poniznost?

O: Neki istočni pravoslavni i rimokatolici mole se Mariji i pokojnim svetcima, jer smatraju da su premalo ponizni da bi se molili Isusu ili Ocu.

P: U Kološanima 2,20; 3,3, kako su kršćani mrtvi u Kristu?

O: Trebamo biti mrtvi što se tiče života za sebe. Kao što je Krist doslovno umro u ovom svijetu, krštenje predstavlja našu smrt za život za sebe, sa svojim putem, mudrošću, ambicijama i željama.

P: U Kološanima 2,21, zašto su neki vjernici toliko skloni dodavanju Božjoj Riječi?

Izreke 30,6 upozoravaju nas da ne dodajemo Božjoj riječi, da ne bismo bili lažljivci. 1. Korinćanima 4,6 upozorava nas da ne idemo dalje od onoga što je napisano. Ipak, mnogi religiozni ljudi svejedno nastoje definirati ono što je izvan napisanog. Ideja dodavanja "ne diraj" onome što je Bog zapovjedio seže sve do zavodljive zmije u Postanku 3,3.

Jedan način na koji rimokatolici i istočni pravoslavci dodaju Božjoj riječi jest ono što rimokatolički teolozi nazivaju "stolicom na tri noge" – Svetim pismom, papama i crkvenim saborima. Smatraju ih jednako vrijednima kao i Sveto pismo. Istočni pravoslavci kažu da su riječi pobožnog svetca jednako istinite kao i Sveto pismo. Za obje skupine, samo Sveto pismo nije dovoljno, po njihovom mišljenju. I neki protestanti također mogu upasti u zamku s vlastitim tradicijama. Drugi način je ono što se naziva "razvoj doktrine". Ideja je ovdje da nam je Svetopisamski tekst dao doktrinu koja nam je trebala u elementarnom obliku. Bio je to plemeniti zadatak teologa kroz stoljeća da usavrše, razjasne i razviju doktrinu koju trebamo poznavati. Svoj su zadatak preusmjerili s tumačenja Svetog pisma na izgradnju vlastite nadogradnje na njemu. Suprotno tome je pogled koji ja nazivam "biblicizmom". Svaka doktrina koja nije naučena u Svetom pismu mogla bi biti pogrešna ili ispravna. Ali čak i ako je ispravna, ako nije bila dovoljno važna da je Bog uči u Svetom pismu, onda zapravo nije ni toliko bitna. Ako se vaša doktrina ne slaže s onim što Sveto pismo kaže, onda nemojte oklijevati odbaciti "kučinu".

Jednom me je rimokatolički čitatelj (uljudno) izazvao po tom pitanju. Pitao je kakve dokaze imamo da su rani kršćani, nakon što je Novi zavjet napisan, smatrali Pismo autoritativnim u svojim životima (a ne samo dobrim za čitanje)? Trebalo mi je neko vrijeme da prikupim sve dokaze i podijelio sam pitanje na dva dijela: Stari zavjet i Novi zavjet. Nakon istraživanja pronašao sam 41 crkvenog pisca iz razdoblja prije Nikeja koji su govorili o Svetom pismu kao našem autoritetu. 38 pisaca iz tog razdoblja govorilo je o Starom zavjetu kao Božjoj Riječi, 28 je učilo da je Novi zavjet Božja riječ, a 35 je učilo da su Pاولove riječi autoritativne. Zapravo, dva pojma "Stari zavjet" koriste 18 prednikenskih pisaca, što podrazumijeva Novi zavjet. Dva pojma "Novi zavjet" koriste 16 prednikenskih pisaca. Imali su jednako ljubavi, poslušnosti, brige i skrbi za Sveto pismo kao i današnji evanđelisti. Detalje svih istraživanja možete pročitati na (i .docx) pod stavkama Sc1, Sc2, Sc3, Otc26, Ntc19.

P: U Kološanima 3,1, zašto je naše srce/sklonost ovdje ključno?

O: Prije svega, za vjernika, riječ "If" u nekim prijevodima bolje je prevedena kao "Since". Naklonost je ono što želimo ili ono što želimo izbjeći. Moramo iskorijeniti iz uma zle sklonosti i loše navike. Slično tome, 2. Korinćanima 4,18 kaže da usmjerimo oči na nebeske stvari, jer će naše sklonosti za njima poći. Kao što kaže Izreke 23,7: "Jer kakav je u duši svojoj, takav je i on" (NKJV). Ako ne dođe do promjene u našim sklonostima, neće doći ni do promjene u našem ponašanju.

Kao što nas Pavao uči, trebamo se sjetiti da smo umrli, da je naš život skriven s Kristom i da smo uskrsnuli s Kristom.

P: U Kološanima 3,5 zvuči kao da je to naša odgovornost. Budući da smo slabotvorni i grešni, kako možemo učiniti ono što nam se zapovijeda?

O: Biti slab i grešan samo je izgovor za nekoga tko je ispunjen Duhom Svetim.

P: Konkretno, u Kol 3,8, ako ste skloni nekom od ovih grijeha, kako točno trebate "ubiti" ono što vam se može činiti prirodnim?

O: Izraz "odložiti" znači otprilike kao odložiti odjeću, pa bi analogija ovdje mogla biti korisna. "Prirodno" je da naša odjeća postane sve prljavija i smrdljivija dok je nosimo mjesecima bez presvlačenja ili pranja. Kako se možete boriti protiv onoga što je "prirodno". Možete se presvući, oprati odjeću i okupati se. Možemo svakodnevno dolaziti k Kristu kroz molitvu, proučavanje Biblije i meditaciju. Dok boravimo u Kristu, možemo imati duhovnu snagu da promijenimo svoju odjeću i dopustimo Duhu Svetomu da nas posveti. Možemo biti voljni, ili se zapravo radovati što Duh Sveti dodatno posvećuje naše srce kako bismo bolje ljubili ono što Bogu ugaja i mrzili činiti ono što Bog mrzi.

Riječ za "pohlepu" ovdje, pleonexia, znači željeti više i podrazumijeva uvjerenje da sve i svi postoje za tvoju vlastitu korist.

Pomoćna sredstva mogu biti vođenje dnevnika o tome kako vam ide, kao podsjetnik. Također, mogli biste razmisliti o tome da imate kršćanskog "partnera za odgovornost" koji a) brine za vas takvima kakvi jeste i b) dovoljno brine za vas da vam neće dopustiti da ostanete tamo gdje jeste, kada biste trebali ići dalje kako biste postali sličniji Kristu.

Vladate li svojim ustima, svojim želucem i svojim navikama ili oni vladaju vama?

P: U Kološanima 3,12, kako da "promijenimo garderobu" i dodamo te stvari?

O: Morate željeti uspjeti u kršćanskom životu, uspjeti. Nema zamjene za stalnu praksu; kako budete činili ono što Bog od vas želi, to će postajati lakše. Shvatite da će se neki dijelovi vašeg života nekako "odstraniti", i vi želite da ti dijelovi nestanu.

P: U Kološanima 3,13, zašto je važno da oprostimo drugima?

Odmaranje nema mjesta u srcu kršćanina. Kao što kaže Tony Evans, odbijanje oprostiti je spaljivanje mosta koji morate prijeći. Morate prijeći, a puno je teže preplivati kad ste mogli jednostavno prijeći preko mosta koji ste upravo spalili.

Oprostiti znači pustiti ono što su učinili. To znači pustiti obveze koje vam duguju, ili za koje mislite da vam duguju, zbog onoga što su učinili.

P: U Kološanima 3,15, u haotičnim i stresnim situacijama, kako možemo i dalje njegovati mir u svom srcu?

O: Prvo, da budemo jasni. Poslanica Kološanima 3,15 ne kaže da neće biti haotičnih ili stresnih situacija, a također ne kaže ni da trebamo imati mir samo kada stvari nisu haotične ili stresne. Trebali bismo imati taj mir cijelo vrijeme, čak i u haotičnim i stresnim situacijama. Kao što uče knjižice "Moje srce – Kristov dom", trebamo dopustiti Kristu da bude gospodar svake prostorije u našem domu, tj. našeg srca. Predajte mu sve, a ishod je Njegova odgovornost.

P: Znači li Kološanima 3,16 da ne smijemo koristiti glazbene instrumente?

Zapravo, to ukazuje na suprotno. Ljudi u Crkvi Kristovoj ističu da se riječi u ovom stihu odnose na pjevanje, a pjevanje ne zahtijeva glazbenu pratnju.

Pristalice Crkve Kristove često smatraju da ako se primjer nečega ne nalazi u Novom zavjetu, to se ne bi trebalo činiti. Međutim, ako ne postoji primjer ljudi koji peru ruke prije jela, a Isus nije oprao ruke prije jela u Luki 11,38-41, znači li to da je kršćanima danas zabranjeno prati ruke prije jela? – naravno da ne.

Ali da se vratimo na glavnu poantu, u Poslanici Kološanima3:16 spominje se korištenje Psalama. Upute u mnogim Psalmima uključivale su korištenje glazbenih instrumenata. Neki od njih su Psalam 4, 5, 6, 54, 55, 61, 67 i 76. Moguće je da ih ima i više, ali nismo sigurni u vezi s glazbenim pojmovima. U Kološanima 3,16 stoji da koristite psalme kad pjevate. Pokušajte upotrijebiti ovaj psalam: "…Pjevat ću i svirati svim bićem svojim. Ustanite, harpo i lire! Ja ću razbuditi zoru." (Psalam 108,1-2 BSB) Pretpostavljam da ljudi iz Crkve Kristove ipak ne bi trebali slušati ono što pjevaju. ;-)

Psalmi koji spominju harfe su Psalam 33:2; 43:4; 49:4; 57:8; 71:22; 81:2; 92:3; 98:5; 108:2; 147:7; 149:3; 150:3.

Evo još nekih dokaza da su glazbeni instrumenti u redu.

Habakuk 3 bio je pjesma koja se trebala pjevati i svirati na žičanom instrumentu, prema Habakuk 3:19.

Božji proroci u Starom zavjetu prorokovali su uz lire, tamburine, svirale i harfe u 1 Samuelu 10,5.

Mirijam proročica slavila je Boga tamburinom u Izlasku 15,20.

David je svirao harfu i štovao Boga prema 1. Samuelovoj 18,10, kao i u Psalmu 4-6.

Za vrijeme Davida mnogi su svirali trube, činele i druge instrumente u 1. Ljetopisima 16:5,6,42.

U Solomonskom hramu neki su svirali harfe zahvaljujući i hvaleći Gospodina u 2. Ljetopisima 5,12-13.

U Nehemijinom hramu posvetili su ga zvonima, harfama i citrama u Nehemiji 12,27.

U Otkrivenju 5,8; 14,2; 15,2 Božji štovatelji koristili su harfe.

Sažetak: Ono što je David i drugi proroci činili da ugode Bogu u vrijeme Starog zavjeta, a što će četiri živa bića i Božji narod činiti u nebeskom obožavanju, Bogu sada nije neugodno. Sam Bog daje svom narodu harfe da Ga hvale u Otkrivenju 15,2. Ako ste istinski vjernik, naviknite se na to.

Međutim, pogledajte i sljedeće pitanje za dva odgovora koja bi mogli dati ljudi koji pripadaju Crkvi Kristovoj.

P: U Kološanima 3,16, s obzirom na dokaze o upotrebi instrumenata iz prethodnog pitanja, kako bi netko iz Crkve Kristove odgovorio?

A: Postoje dva moguća odgovora.

Samo za bogoslužje: Mnogi (vjerojatno gotovo svi) u Crkvi Kristovoj nisu protiv glazbenih instrumenata u svim okolnostima, niti su protiv glazbenih instrumenata za obožavanje Boga. Oni su samo protiv glazbenih instrumenata u crkvenoj zgradi i/ili tijekom bogoslužja. Čuo sam za jednog propovjednika Crkve Kristove koji je jednom raspravljao s drugim kršćaninom o upotrebi mehaničkih glazbenih instrumenata, a kasnije su ga vidjeli kako uživa slušajući kršćansku radijsku postaju u svom automobilu. Nije bio licemjer, jer je očito bio protiv glazbenih instrumenata samo tijekom crkvene službe.

Međutim, ne postoji ni jedan stih koji razlikuje bogoslužje od službe. Zapravo, ne postoji ni jedan stih koji kaže da je u bilo kakvom bogoslužju pjevanje dopušteno, a glazbeni instrumenti nisu.

Vrijeme Novog zavjeta: Neki bi mogli reći da su glazbeni instrumenti bili dopušteni samo u Starom zavjetu, budući da Novi zavjet ne daje primjere štovanja uz glazbene instrumente na zemlji.

Međutim, Novi zavjet ne kaže da je to ukinuto, a doista nije, ako će ljudi i u budućnosti u nebu koristiti harfe.

Svi se mogu složiti oko tri točke.

1. Hvaliti Boga i pjevati bez glazbenih instrumenata je u redu.

2. Iako je u Otkrivenju sedam anđela imalo trube, sedam truba nije bilo za stvaranje glazbe.

3. Ako je u crkvenoj službi nečija pozornost usmjerena na nešto drugo osim na Boga, poput slušanja instrumentalne glazbe ili pjevanja, tada trebaju usmjeriti svoju pozornost na Boga.

P: Što mislite o Crkvama Kristovim; koliko su biblijske?

O: Crkve Kristove su vrlo heterogene. Služio sam u međudenominacijskim kršćanskim studentskim zajednicama na sveučilištima s divnim braćom i sestrama iz Crkava Kristovih. Nažalost, odstupaju od biblijskog učenja o nekim stvarima, glazbenim instrumentima, vodenom krštenju itd. Međutim, ti ljudi iz Crkava Kristovih i oni koji nisu iz Crkava Kristovih mogli bi se složiti da je Onaj koji nas je ujedinio veći od onoga što nas je razdvojilo. Međutim, nijedna od tih razlika nije ovdje glavna tema. Glavno pitanje ovdje odnosi se na drugu skupinu ljudi, koja se također naziva Crkva Kristova.

Prva skupina kaže (uglavnom) da u crkvi ne biste trebali imati mehaničke glazbene instrumente. Druga skupina također kaže da su mehanički glazbeni instrumenti u crkvi znak antikrista i da vode ljude u pakao. Prva skupina vjeruje da Bog tijekom krštenja vodom obavlja regenerativno djelo. Druga skupina također vjeruje da svi koji se s njima ne slažu u njihovom tumačenju idu u pakao.

Prva skupina je vrlo "arminijanska" u pogledu i ne vjeruje u sigurnost spasenja. Drugu skupinu sam osobno čuo kako govori s velikim pohvalama o Pelagiju i oni poriču da su ljudi rođeni grešni. Predestinacija im se čini kao prljava riječ.

Ljudi u prvoj skupini su kršćanska braća i sestre koji imaju neke pogreške. Čini se da su ljudi u drugoj skupini vrlo blizu tome da zamijene svoja doktrinalna tumačenja za Kristovu spasiteljsku krv.

Osim ove dvije široke kategorije Crkve Kristove, postoji i treća skupina, nazvana Boston Church of Christ (= Church of Christ International). Ti ljudi misle da su sve ostale Crkve Kristove (kao i sve druge denominacije) u krivu i da su lažne skupine koje ne slave Boga. Za razliku od prve dvije skupine, bostonska Crkva Kristova također ima kultne prakse, kao što je to da vjernici moraju ispovijedati svaki grijeh starješinama, koji ih potom unose u bazu podataka i mogu ih koristiti kao sredstvo pritiska na člana ako on pokuša otići.

P: U Kološanima 3,17, kako činimo sve, čak i svjetovne stvari, u ime Gospodina Isusa?

O: Sve što činimo trebali bismo činiti kao da to činimo za Boga. To se može sažeti u četiri načina: biti ovisan o Gospodinu, priznavati autoritet Isusa, raditi marljivo kao za Gospodina i raditi onako kako Bog želi da vi budete svjedok. Kad ste na poslu i nitko ne gleda, radite li i dalje marljivo za dobrobit tvrtke?

Jedan kršćanin imao je natpis iznad sudopera u kuhinji, gdje je prao suđe, na kojem je pisalo: "Božja služba se ovdje održava tri puta dnevno." (the Believer's Bible Commentary str. 1950)

P: U Kološanima 3,18, u pravom, pobožnom braku, kako se supruge trebaju podložiti suprugama na način na koji se supruzi ne trebaju podložiti suprugama, budući da u Efežanima 5,21 stoji da se svi trebaju podložiti jedni drugima?

S: Shvatite da su muževi i žene jednaki pred Bogom. Ali kao što Otac i Sin mogu biti jednaki, a ipak se Sin pokorio Ocu, tako su muž i žena jednaki, a ipak se žena pokorava mužu, kako navode The Bible Knowledge Commentary: New Testament, str. 683, i Dick Lucas u knjizi The Message of Colossians & Philemon Revised Edition, str. 136.

Ako se ne slažete, onda o tome porazgovarajte. Ali ako i dalje nema dogovora, onda muž mora odlučiti.

Što ako se supruga ne pokorava? Biblija nikada ne kaže da suprug treba prisiliti suprugu ili je natjerati da se pokori. Suprug bi to trebao iznijeti Gospodinu. Ako ste skloniji vlastitim postupcima nego molitvi, onda je to problem u svakoj situaciji.

Žene se pokoravajte svojim muževima kao što se Sara pokoravala Abrahamu (1. Petrova 3,5). Pokoravajte se samo u Gospodinu. Muževi nisu diktatori, a žene nisu imovina. Zapravo, ženama se pripisuje velika uloga u kupnji imovine i donošenju vlastitih financijskih odluka u Izreke 31,10-31.

Suprotno tome, u islamu su supruge i robinje poput imovine.

Kada nekome bude darovana žena, sluga ili stoka, treba uhvatiti njihovo čelo i moliti Allaha. Ibn-i-Majah, sv. 3, br. 1918, str. 157

O ženama općenito, evo što je Muhammed rekao. "Rob je pastir imetka svoga gospodara, a žena je pastirica kuće i djece svoga muža." Abu Davud, sv. 2, br. 2922, str. 827. Primijetite da kuća i djeca ovdje pripadaju mužu.

Yahya mi je prenio od Malika od Zayda ibn Aslama da je Allahov Poslanik, neka ga Allah blagoslovi i podari mu mir, rekao: "Kada se oženiš ženom ili kupiš robinju, uhvati je za šiške i traži barake [blagoslov]. Kada kupuješ devu, uhvati vrh njenog grba i potraži utočište u Allahu od Šejtana." Muwatta' Malik 28.22.52

P: U Poslanici Kološanima 3,18-22, što je zajedničko svim ovim stihovima?

O: To su uzajamna uparivanja. Pavao ne govori o ženi bez muža, djetetu bez roditelja i robu bez gospodara. Kada mislite da drugi ljudi imaju odgovornosti prema vama, a vi nemate odgovornosti prema njima, vaši su stavovi daleko od onoga što Pavao ovdje ima na umu.

P: U Kološanima 3,18-22, koji su ispravni, a koji neispravni načini pokoravanja drugima?

O: Čak i ako netko nema autoritet nad vama, ako nešto zapovijeda ili želi, a to nije nezakonito, nemoralno ili protiv Boga, zašto onda ne učiniti ono što traže? Naravno, ako vas zapovijedaju ili žele da činite nešto suprotno onome što Bogu ugaja, onda kao poslušno Božje dijete to ne možete učiniti. Bog često koristi ljude koji imaju autoritet nad nama da nas usmjeravaju i trebali bismo često slijediti njihova uputstva, - ali ne uvijek.

Pogledajmo primjer i vidimo kako odgovor na ovo pitanje ponekad nije tako jednostavan. Recimo, na primjer, da vas je suprug ili roditelj zapovjedio da nikada ne idete na crkvena bogoslužja niti ih slušate. Budući da nas je Bog zapovjedio da ne zapostavljamo okupljanje u Hebrejima 10,25, i dalje morate poslušati Hebrejima 10,25. Trebate li blago, ali otvoreno objaviti da morate ne poslušati tu zapovijed i ipak se okupljati s drugim vjernicima ili to činiti tajno? Možda, ako je vaš život u opasnosti, onda tajno. A što ako vam zabrane odlazak u određenu crkvu, a vi možete ići u drugu crkvu? Tada morate razmotriti nekoliko stvari. Prije svega, ako druga crkva u koju žele da idete nije ozbiljna u pridržavanju Božje Riječi, tada to morate zanemariti. Također morate pitati razlog zbog kojeg vam zabranjuju odlazak u određenu crkvu. Možda postoji dobar razlog, na primjer, ako je ta crkva uključena u grubu neposlušnost Bogu. Ali ako je to zato što se ne slažu s nekom sporednom ili trivijalnom doktrinom, ili zbog sitničave, nepriještene uvrede, onda taj zahtjev ne dolazi od Boga. Međutim, kada ne poslušate nečiju zapovijed jer morate poslušati Boga, često biste mogli trpjeti posljedice ili sukobe. Ali radujte se, jer Bog vidi progon koji trpite zbog Njega.

Kao drugi primjer, recimo da vaš šef na poslu ismijava ili nepoštuje vašeg prijatelja, bio on prisutan ili ne. Ne biste trebali smijati se njegovom ponižavajućem humoru, ali trebate li samo šutjeti ili stati u obranu svog prijatelja, čak i pod rizikom da naljutite ili barem iznervirate tu osobu? Kako biste to trebali učiniti?

Q: U Poslanici Kološanima 3,18-22, za suprotno od ovog stiha, koji su neki pogrešni načini na koje bi netko mogao pokušati prisvojiti tuđu vlast?

A: Umanjivati njihov autoritet iza njihovih leđa ili pred njima. Ponekad je dobro dovoditi stvari u pitanje, ali nemojte to stalno činiti, osobito pred drugima. Trebali biste ih savjetovati pri donošenju odluke, ali ako je odluka na njima i oni su je donijeli, onda je ne dovodite neprestano u pitanje niti je potkopavajte.

P: U Kološanima 3,20; Mateju 10,37, trebaju li djeca poslušati roditelje?

O: Djeca trebaju poštovati svoje roditelje (Izlazak20:12 ; Ponovljeni zakon5:16 ) i poslušati ih (Kološanima3:20 ; Izlazak 21:17; Levitski zakonik 20:9), u Gospodinu (Efežanima 6:1), ali ne smiju voljeti svoje roditelje ili bilo koga drugog više nego što vole Boga (Matej10:37 ). Kao analogiju, trebali biste se pridržavati zakona svoje države, osim kada su u sukobu sa zakonima vaše zemlje. Isto tako trebali biste slušati svoje roditelje, osim kada su u sukobu s onim što je Bog rekao.

Kao savršen primjer može poslužiti Isus i Njegova majka. Kad su Isusovi roditelji otišli natrag u Hram i ondje našli Isusa, on im je mirno objasnio svoje postupke u Luki 2,41-50. Isus se pokorio Marijinom zahtjevu da pretvori vodu u vino, iako još nije bilo Njegovo vrijeme, u Ivanu 2:1-11. No, kada su Isusova majka i braća došli da Ga odvedu, Isus je odbio ići s njima u Marku 3:31-35.

P: U Kološanima 3,20, kako trebamo odgajati našu malu djecu?

O: Naš primjer može biti barem jednako važan kao i ono što govorimo. Roditelji bi trebali biti jedinstveni u odgoju. Djetetu je teško kada jedan roditelj kaže da je nešto pogrešno, a drugi roditelj umanjuje autoritet prvog.

Ne bismo trebali kažnjavati djecu u bijesu, nepravedno ili bez objašnjavanja razloga. Potpuno je u redu reći djetetu: "Kažnit ću te zbog ovoga, ali ne odmah. Prvo ću se smiriti." Nikada ne činite stvari koje mogu trajno naštetiti djetetu, poput šamaranja, udaranja po glavi ili nasilnog treskanja.

Ne izluđujte niti obeshrabrujte svoju djecu.

P: U Kološanima 3,20, koje uloge imaju roditelji sa svojim odraslim djecom?

O: Zapovijedi s mlađom djecom postaju više usmjeravanje i preporuke za odraslu djecu. Roditelji bi trebali shvatiti da će u jednoj ili više područja dijete znati više od roditelja i roditelj bi trebao biti sretan zbog toga. Ali i odrasli mogu napraviti glupe pogreške. Nadajmo se da će, uz mudre riječi i povjerenje koje ste izgradili tijekom godina, i dalje slušati vas.

P: U Kološanima 3,20, kako odrasla djeca trebaju poštovati svoje roditelje?

O: Razmišljajte u smislu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Prošlost: U nekom ćete trenutku otkriti da sada znate više od njih ili više nego što su oni ikada znali u određenim područjima. Možda ste sada u boljoj poziciji da zaštitite i njih i sebe nego što oni mogu zaštititi sebe i vas. Unatoč tome, trebali biste pokazati zahvalnost za to što su uložili svoj život u vas, brinuli se o vama i štitili vas, osiguravali vam sve što vam je trebalo i dijelili svoju mudrost, onu koju su imali. Vjerojatno ste shvatili da oni nisu bili savršeni roditelji, a ni vi nećete biti. No, cijenite ih što su se trudili, koliko su mogli.

Sadašnjost: I privatno i javno trebali biste iskazati zahvalnost za ulogu koju su odigrali i pokazati im poštovanje. Jedna od stvari koju mnogi roditelji najviše žele od svoje odrasle djece jest njihov zajednički provod. Možda imate gust raspored, ali posjet roditeljima ili razgovor s njima i dalje biste trebali staviti kao prioritet.

Budućnost: U nekom trenutku vaši će roditelji vjerojatno trebati više pomoći, mudrosti i možda financijske potpore nego što će je imati. Kao što su se oni brinuli za vas dok ste bili mladi, vi im možete uzvratiti uslugu kada ostare. Također, imajte na umu da vaša djeca promatraju i uče iz primjera načina na koji se brinete za svoje roditelje.

P: U Kološanima 3,22, zašto bi robovi trebali poslušati gospodarâ?

O: Novi zavjet nije preporučivao ropstvo, ali ga nije ni osudio. Čak i kada okruženje nije bilo dobro, kao u slučaju kršćanina koji je imao nepravednog gospodara i trpio nepravednu patnju (1. Petrova 2,18-19), kršćani su i dalje trebali istrpjeti te loše uvjete. U ovom životu kršćanima bi obično išlo bolje, a to bi bilo svjedočanstvo drugima o Kristu koji živi u njima.

P: U Kološanima 3,22, kako trebamo postupati s onima pod nama na poslu?

O: Postupajte s onima pod vama s dostojanstvom i poštovanjem. Redovito ih plaćajte za njihov rad i držite im obećanja. Zlatno pravilo, "Čini drugima ono što želiš da oni čine tebi", daleko će vas odvesti. Koje ste dobre osobine vidjeli kod svojih prethodnih šefova? Kako su vas vaši prethodni šefovi trebali pošteno tretirati? Postupajte sa svojim podređenima na isti način. Priznajte svoje pogreške. Ne budite iznenađeni što ljudi pod vašim nadzorom griješe, osim ako vaša tvrtka zapošljava samo savršene ljude. Možete ukazati na pogreške i razgovarati o tome kako naučiti izbjegavati slične pogreške u budućnosti. Ali ne želite ostaviti dojam da ćete se te pogreške uvijek hvatati za vrat – ako želite da i dalje rade za vas. Nemojte ostaviti dojam da želite znati samo loše stvari kako biste ih iskoristili protiv njih na ocjeni, a da ćete zaboraviti sve ono dobro.

Nikada se ne rugajte onima koji su ispod vas, bilo da su prisutni ili ne.

Na kraju, za ljude s kojima svakodnevno radite, imajte na umu da vam oni mogu nešto važno naučiti. Možda imate slijepe točke, načine na koje se trebate promijeniti i poboljšati, a da toga niste svjesni. Zamolite ih za povratne informacije o tome kako biste mogli biti bolji u onome što radite.

P: U Kološanima 3,22, kako trebamo poštovati i cijeniti one nad nama na poslu?

O: Pokažite im da ih poštujete, ili barem njihovo stajalište. Ali nemojte biti samo ulizice. U redu je davati komplimente i ohrabriti, ali nemojte govoriti neistinu ili neiskreno. Kada se ne slažete s njihovim pristupom, imate odgovornost predložiti im što smatrate najboljim načinom djelovanja, barem jednom. Ali ako to ne žele prihvatiti, nema smisla da ih zbog toga zadirkujete. Oni su već donijeli odluku i moraju živjeti s njom. U redu je slati e-mailove i dokumentirati stvari kako biste kasnije mogli dokazati svoje postupke. Šef ima pravo reći vam što trebate raditi, ali nema pravo od vas napraviti žrtvenog jarca. Kao što je jedan menadžer imao natpis iznad svog radnog prostora na kojem je (s humorom) pisalo: "Ne kažem da je to tvoja krivnja. Kažem da te krivim." Ali s druge strane, trebali bismo preuzeti odgovornost i priznati pogreške koje smo napravili mi ili naše pogrešne odluke.

Šefovi su ljudi i oni se također mogu obeshrabriti te im je potrebno ohrabrenje. Također mogu promijeniti mišljenje jer se mijenjaju vanjski uvjeti koje nije bilo moguće predvidjeti. Šefovi također mogu promijeniti mišljenje i kad se ništa nije promijenilo, osim što su možda nešto naučili. Kao što je jedan softverski arhitekt uvijek govorio: "Zadržavam pravo da postanem pametniji." U redu je to jednom spomenuti kako biste bili sigurni u novi smjer, koji je u suprotnosti sa starim, ali nemojte stalno to ponavljati. Ni mi nismo savršeni.

P: U Poslanici Kološanima 4,1, kako pravedno postupati s nekim tko je pod vašom upravom, na poslu, u crkvi, u vojsci ili na političkoj funkciji?

O: Postoje barem tri aspekta pravog i pravednog postupanja prema nekome tko je pod vašom nadležnošću.

Držanje riječi: Ako se osoba složila raditi za vas pod različitim uvjetima i uz određenu naknadu, a nakon što je odustala od drugih potencijalnih prilika za posao, hoćete li se držati dogovorenog? Ili ćete, sada kada nije u tako dobroj poziciji da ode drugdje, promijeniti uvjete i/ili naknadu u svoju korist? Ako ste potencijalni zaposlenik i usmeno ili pismeno ste se dogovorili o radu za određeni iznos, hoćete li prekršiti obećanje ako vam stigne bolja ponuda, vratiti se i zaprijetiti da ćete prekršiti obećanje ako vam ne ponude više, ili ćete biti čovjek od riječi?

Zlatno pravilo: Matej 7,12 kaže: "Činite drugima ono što želite da oni čine vama." Da ste na mjestu svog zaposlenika i imate dobrog šefa, kako bi vas taj dobar i pravedan šef tretirao? Budite taj dobar šef!

Bez favoriziranja: Jeste li popustljiviji prema nekim ljudima pod svojom upravom koji pogriješe nego prema drugima? Cijenite li naporan rad i doprinos neke zaposlenike više od drugih, jednostavno zato tko je taj zaposlenik? Vjerojatno ćete različitim zaposlenicima dodjeljivati različite poslove na temelju njihovih vještina i iskustva, ali dajete li dosljedno nekim zaposlenicima "zlatne" zadatke koji su gotovo zajamčeni da će ih razviti i učiniti da izgledaju dobro, dok se drugim zaposlenicima dodjeljuju zadaci za koje će, bez obzira na to koliko dobro odrade, njihov doprinos biti zaboravljen? Postavljate li, možda nesvjesno, neke zaposlenike u nepovoljan položaj? Bog nam zapovijeda u Jakovljevoj 2,1 da ne pokazujemo pristranost. Kontekst u Jakovljevoj govori o nekome tko ulazi u crkvu, ali primjena je univerzalna. Levitski zakonik 19,15 kaže da ne pokazujemo favoriziranje ni prema bogatima ni prema siromašnima, i iako više nismo pod pravilima Mojsijevog zakona, taj se načelo nastavlja.

Želite li da ljudi pod vama budu motivirani da naporno rade? Onda prestanite zanemarivati ove tri stvari.

P: U Poslanici Kološanima 4,2-18, kako se 4. poglavlje odnosi na 3,18-25?

Odgovor: Kološanima 3,1-17 govori nam kako živjeti autentičan, ugodan, zreo kršćanski život pojedinačno s Kristom. Kološanima 3,18–4,1 govori nam kako svoje odnose predati u Božje ruke. No Kološanima 4,2–18 nije samo niz brzih pozdrava i završnica, nego nam Pavao daje primjere kako su odnosi "pojačali" njegovo poslanje kroz njegova "partnerstva u evanđelju" s drugim vjernicima.

Q: U Kološanima 4,2, što znači biti "budan" u molitvi?

Odgovor: U Efežanima 6,11–17 rečeno nam je da obučemo sav Božji oklop, a zatim u Efežanima 6,18 da molimo. Jeste li čuli za učinkovitog vojnika koji je bio dobro opremljen, a u bitku bi dolazio samo kad bi mu se dalo? – ni ja.

Bdjeti u molitvi znači čuvati se umaranja u molitvi i pada u "duhovnu pospanost". Potrebna nam je disciplina da ustrajemo u molitvi za Božje kraljevstvo, za potrebe drugih i za svoje. U prispodobi o nepravednom sucu u Luki 18,1-8, Isus daje primjer ustrajnosti koju trebamo imati. Ako bi ustrajnost djelovala pred nepravednim sucem, koliko će više djelovati pred našim dobrim Ocem? Ali na kraju prispodobe, Isus ne dovodi u pitanje Očevu volju, već našu vjeru da ustrajemo. Kada Bog vidi da se molite, vidi li u vama "postojanost"? Epafras je uvijek marljivo molio za njih (Kološanima 4,12), pa zašto se i oni ne bi mogli pridružiti tom trudu? Kološanima 4,2-3 ukazuje da Pavao nije mirovao dok god je imao priliku, riječju, djelom ili molitvom, podijeliti evanđelje, i oni ne bi trebali mirovati.

P: U Kološanima 4,3, budući da je Pavao bio tako duhovan, mudar i marljiv, zašto bi netko poput njega vidio potrebu da traži molitvu od Kološana?

O: Pavao ovdje posebno moli da se otvore vrata evanđelju. Pavao je jasno vidio da njegov vlastiti vjerni duhovni život, predanost, mudrost, vjera i naporan rad neće otvoriti prilike za evanđelje koje je Pavao tražio; samo je Bog to mogao učiniti. Bog bi to učinio kroz naše molitve. To nije bilo zbog nekog osjećaja neadekvatnosti s Pavlove strane, već zbog Pavlova shvaćanja koliko je molitva Bogu važna, inače bi njegov rad bio neučinkovit. Najzanimljivije je da, nasuprot tome, ne vidimo Pavla kako moli ljude da se mole da izađe iz zatvora, osim u kratkom i neizravnom "sjetite se mojih okova" u Poslanici Kološanima 4,18. Gotovo kao da Pavao misli: "To što mene bace u zatvor nije velika stvar za učinkovitost mog djelovanja, ali to što vi ne molite za mene jest." Ako je molitva, i njegova i tuđa, bila tako ključna za Pavaoovo djelovanje, koliko važnosti pridajete molitvi za svoje djelovanje?

P: U Kološanima 4,5, na koje načine, namjerno ili nenamjerno, možemo ne postupati mudro u prisustvu nekršćana?

O: Možemo skrivati da smo kršćani, možemo kompromitirati svoje svjedočanstvo i možemo bez razloga antagonizirati druge.

Skrivanje: Što se tiče skrivanja da smo kršćani, jednom sam, kao student na ljetnom poslu, sjedio u kafeteriji s nekim koga nisam poznavao i počeli smo razgovarati. Spomenuo sam svoje dugoročne snove i želju da postanem misionar. On je odmah rekao: "Aha! Mislio sam da si mormon." Brzo sam to ispravio, ali nisam govorio o Isusu i o tome što mi On znači.

Čitala sam o čovjeku koji je jednog dana došao na posao i najavio da je postao kršćanin. Jedan kršćanin s posla mu je čestitao, a novi kršćanin je pogledao starijeg kršćanina čudno. Rekao je: "Znate li da ste vi razlog zbog kojeg sam odgađao postati kršćanin godinama?" Stariji kršćanin je ostao zatečen i upitao zašto. Novi kršćanin je rekao da je on uvijek izgledao zadovoljno i da mu je život bio posložen. Nikad nisam znao da si kršćanin i mislio sam da ako ti možeš imati sređen život, a da nisi kršćanin, onda ni ja ne moram postati kršćanin.

Kompromitiranje našeg svjedočanstva može uključivati otvoreno neposluh prema Bogu ili odgađanje naše poslušnosti Bogu zbog posla, prijatelja ili obitelji.

Govoreći olako o kršćanstvu, našoj predanosti ili našem odlasku u crkvu.

Provodite li sve svoje vrijeme u besmislenim razgovorima i šalama, zbog čega naši prijatelji misle da nemamo ozbiljnih namjera? Postoje trenuci kada moramo biti ozbiljni s njima i dijeliti evanđelje.

Provociranje drugih: Evanđelje je neizbježno uvredljivo za neke i ne bismo se trebali brinuti zbog toga. No trebali bismo izbjegavati nepotrebno vrijeđanje ili iritiranje nekršćanskih susjeda.

P: U Kološanima 4,6, kako naša riječ treba biti milostiva, začinjena soli i sposobna odgovoriti svakome?

O: Naš govor treba biti milostiv, a ne uvredljiv, antagonistički ili gorak. No, također bismo trebali tražiti načine kako podijeliti Božju milost. Sol konzervira, daje okus i potiče žeđ. Trebali bismo voditi samo zdrav razgovor, bez psovki, klevete, ogovaranja i svađe. Trebali bismo govoriti iz svog života kako bismo im pokazali radost spasenja. Konačno, trebali bismo govoriti kako bismo ih potaknuli na žeđ da saznaju više o Kristu, našoj Živoj Vodi. Je li vaš govor vrijedan truda? Je li ono što ćete reći vrijedno toga da se kaže i treba li se uopće reći?

Moramo uskladiti hrabro dijeljenje evanđelja s taktom i diskrecijom. Pravo ravnoteže ovisi o situaciji i publici. Ponekad, osobito u uredskom okruženju, postoji ograničenje u tome koliko izravnog evangelizma možete provoditi, pogotovo dok ste na poslu. No, možete voditi pobožan razgovor i odgovarati na pitanja o nadi koju imate, kako se ona budu pojavljivala. Ili, kako kaže Dick Lucas u knjizi *The Message of Colossians & Philemon Revised Edition* (str. 152): "iskoristite prilike za dijeljenje, umjesto da ih stvarate."

P: U Kološanima 4,7, je li poslanica Kološanima napisana u isto vrijeme kao i poslanice Efežanima, Drugoj Timoteju i Titu?

O: I Poslanica Efežanima6:21 i Poslanica Kološanima 4,7 kažu da će im Tihikus to reći osobno. U 2. Timoteju 4,12 Pavao kaže da je poslao Tihikusa u Efez. U Titu 3,12 Pavao kaže da će poslati Artemu ili Tihika Titom. Tihik je bio nositelj ovih pisama i vjerojatno nije ni slutio da će ljudi znati za njega više od 2000 godina zbog komada pergamenta koje je nosio.

Međutim, u Titu 3,12 Pavao je bio na slobodi, a ostale su reference iz vremena kada je Pavao bio u zatvoru, pa je bilo najmanje dva putovanja. Budući da je bilo najmanje dva putovanja, moglo ih je biti i tri ili više. Kako god bilo, to ne utječe na kršćansko učenje niti na kanoničnost pisama.

P: U Kološanima 4,9, zašto se Pavao ovdje nije hvalio time što je svojim čitateljima ispričao da je Onesimo pobjegao i da ga je on nagovorio da se vrati?

Pavao je samo spomenuo njegovo ime i da je Onesimo vjeran. Kološanima je već bilo poznato tko je Onesimo, jedan od njih. Pavao nije imao potrebe govoriti im tko je Onesimo, isticati sebe ili reći da je Onesimo pobjegao. Pavao nije vidio smisla u iznošenju bilo čega negativnog o Onesimu, baš kao što ni mi ne bismo trebali iznositi negativne stvari o drugima, osim ako za to ne postoji dobar razlog. Kao što navodi The Expositor's Greek Testament, svezak 3., str. 545, "takav propust je karakterističan za Pavlovu suptilnost." I usput, kada se netko silno trudi istaknuti, obično je to očito svima, ili barem svima osim njima samima, da je to ono što rade.

P: U Kološanima 4,10, zašto Pavao kaže Kološanima da pozdrave Marka, budući da ih nije pozvao da pozdrave bilo koga drugog?

O: Bilo je očito da trebaju pozdraviti svakoga tko služi Gospodinu, ali u njihovim se umovima mogla pojaviti sumnja u vezi s Markom. Mnogi su vjerojatno bili dobro svjesni da je Marko napustio svoje mjesto i ranije Pavlovo služenje. Umjesto da ulazi u detalje o Marku za one koji već nisu bili upoznati s njegovim neuspjehom, Pavao govori neizravno, kako bi oni upućeni shvatili da se Marko vratio, pomirio s Pavlom te da je njihov odnos i partnerstvo u evanđelju obnovljeno.

P: U Kološanima 4,11, koja je tužna poanta koju Pavao ovdje ističe?

O: Pavao je imao pravilo da prvo ide u židovsku sinagogu i propovijeda Židovima, a zatim poganima. No unatoč njegovoj posebnoj pažnji prema Židovima, oni su bili jedini Židovi među njegovim suradnicima. Ponekad, kada mislimo da smo "sve shvatili" u svojoj službi, ono što smo smatrali važnim donosi malo plodova, a ono na što nismo obratili toliku pozornost donosi više plodova.

P: U Kološanima 4,16, je li pismo iz Laodikeje izgubljena knjiga Biblije?

O: Ne, iz dva razloga.

1) Prvo, ne bi nužno bio dio Biblije, jer čak i da je doista postojala izgubljena knjiga, Bog nije "prisiljen" sačuvati bilo koje knjige koje nije želio sačuvati. Uzgred, postojao je falsificirani pismo Laodikejcima, ali napisano je u četvrtom stoljeću i tada je prepoznato kao lažnjak.

2) Drugo, je li postojala izgubljena knjiga ili je to pismo poznato kao Pismo Efežanima?

2a) Ovo bi navodno mogao biti pismo koje nije sačuvano, kako navode The New International Bible Commentary, str. 1459, i The Expositor's Bible Commentary, sv. 11, str. 226.

2b) Pavao u Poslanici Kološanima ne kaže da je napisao pismo Laodikejcima, nego da je jedno od njegovih pisama kružilo i stizalo iz Laodikeje. Efez je bio udaljen oko 100 milja (160 km) od grada Kolose, a Laodikeja se nalazila između njih, 10–12 milja (16–19 km) zapadno i malo južno od Kolose. Dakle, ovo je pismo bilo kružno pismo, koje poznajemo kao Poslanicu Efežanima.

P: U Kološanima 4,17, kako kao kršćanski šef ili nadzornik nekome pod svojom upravom poručiti da treba više pažnje posvetiti svom poslu?

O: Arhip je u Pismu Filemonu 1-2 vjerojatno bio sin Filemona i Afije. Moglo se raditi o tome da su njih troje trebali primiti natrag odbeglog roba Onesima. S druge strane, moglo se raditi i o drugim dušobrižničkim dužnostima, osim primanja Onesima natrag.

Kada nekome kažete da treba bolje obavljati svoj posao, bilo u službi ili na poslu, može postojati barem pet koraka.

1) Prvo je razmotriti najbolji pristup za obraćanje osobi, s obzirom na ozbiljnost problema.

2) Drugi korak može biti potvrda da ih poštujete, cijenite njihov rad i dobre stvari koje su učinili.

3) Treći je korak privući njihovu pažnju na ono što se doista treba promijeniti. To može uključivati posljedice za organizaciju ako se ne promijene ili ponove istu stvar, kao i posljedice za njih.

4) Četvrto je održavanje odnosa, pokazujući da vam je i dalje stalo do njih i da ih poštujete, te da se nadate da će to, nakon što se problem riješi, jednostavno ostati u prošlosti.

5) Na kraju, možda ćete htjeti dokumentirati datum, što ste rekli, što su rekli oni, što je dogovoreno, zadatke i vremenski okvir u kojem ih treba dovršiti.

P: U Kol, zašto bi ova knjiga trebala biti u Bibliji?

O: Postoje barem tri razloga.

1. Napisao ga je Pavao, a on je bio apostol. Petar je posvjedočio da su Pavlovi riječi Sveto pismo u 2. Petrovoj 3,15-16.

2. Sam Pavao je rekao da je apostol u Rimljanima 1,1; 1. Korinćanima 1,1; 9,1; 2. Korinćanima 1,1; 11,5; Galaćanima 1,1; Efežanima 1,1; Kološanima 1,1; 1. Timoteju 1,1; 2,7; 2. Timoteju 1,1; Titu 1,1.

3. Dokazi ranog kršćanstva. Pogledajte sljedeće pitanje za pisce koji su se pozivali na stihove iz Poslanice Kološanima.

P: U Kološanima, kako znamo da je ono što danas imamo pouzdana očuvanost onoga što je izvorno napisano?

O: Postoje barem tri dobra razloga.

1. Bog je obećao sačuvati Svoju riječ u Izaiji 55,10-11; Izaiji 59,21; Izaiji 40,6-8; 1. Petrovoj 1,24-25; Mateju 24,35.

2. Dokazi rane Crkve. Pisci rane Crkve do Prvog nicejskog sabora (325. g.) citirali su iz Poslanice Kološanima oko 105 puta, ne računajući aluzije. Citirali su 69,4 % Poslanice Kološanima, računajući djelomične stihove kao djeliće. To je 65,97 od ukupno 95 stihova.

Ovdje je 17 prednikijskih pisaca za koje znamo da su se pozivali na stihove iz Poslanice Kološanima.

Klement Rimski (96. – 98. g.) aludira na Kološanima 1,18 1. Klementovo pismo, gl. 24, sv. 1, str. 11; sv. 9, str. 236

Poslanica Barnabina, pog. 12, str. 145, aludira na Kološanima 1,16.

Irenaeus iz Liona (182. – 188. g.) citira Kološanima 3,5 kao riječi apostola u poslanici Kološanima. Irenaeus, Protiv hereza, knjiga V, poglavlje 12.3, str. 538

Muratorijev kanon (oko 190.–217. g.) spominje Pavlovu Poslanicu Kološanima, kao i još 12 Pavlovih poslanica.

Klement Aleksandrijski kaže: "a na drugom mjestu on [apostol] kaže: 'Za spoznaju svega tajinstva Božjega u Kristu, u kojem su skriveni svi riznici mudrosti i znanja.'" (Kološanima 2,2b-3) Stromata (193-202. g.) knjiga 5., poglavlje 12., str. 463

Tertulijan (198.–220. g.) parafrazira Kološanima 1,21 kao "apostol … svoje Poslanice Kološanima" u djelu O uskrsnuću tijela, pog. 23, str. 561.

Hipoliti (222.–235./6. g.) citira Kološanima 1,19 (nekoliko riječi u drugačijem redoslijedu) u djelu O pobijanju svih heresa, knjiga VIII., poglavlje 6.

Origen (225. – 253./254. g.) citira Kološanima 1,15 navodeći Pavla. De Principiis, knjiga 1, poglavlje 5, str. 247

Novatijan (250. – 257. g.) citira Kološanima 1,16 kao "apostola" u Traktu o Trojstvu, poglavlje 13, str. 622

Novacijan (250.–257. g.) citira Kološanima 1,15 navodeći "istog apostola" Tractatus de fide catholica, gl. 21, str. 632

Kiprijan je bio biskup Kartage od 248. do svoje mučeničke smrti 258. godine. Citira iz Poslanice Kološanima u Traktatima Ciprijana, Traktat 12, treća knjiga, 11.

Adamantius (oko 300. g.) navodi Kološanima 1,21–22 kao Pavlovo. Dijalog o pravoj vjeri, peti dio e, str. 151

Teonas Aleksandrijski (oko 300. g.) slobodno citira polovicu Poslanice Kološanima 4,6. Poslanica Lucijanu, glavnom komorniku, gl. 8, str. 161.

Metodije (270. – 311./312. g.) aludira na Kološanima 1,15 kao na Pavlovo djelo. Gozba deset djevica, Govor 3, gl. 3, str. 317. Pavao se spominje na samom kraju 2. poglavlja i na samom početku 4. poglavlja.

Metodije (270.–311./312. g.) poziva se na Kološanima 3,4 prema Grčkom Novom zavjetu, četvrtom revidiranom izdanju Alaanda i dr. Međutim, to nisam uspio potvrditi u spisima Metodija koje imam.

Adamantius (oko 300. g.) citira Poslanicu Kološanima 4,10–11 kao "Pavlovo pismo Kološanima"

Victorinus, biskup Pettaua (Poetovio, u današnjoj Sloveniji) (mučenički poginulog 304. godine), spominje Stari i Novi zavjet u svojoj Komentaciji Otkrivenja blaženog Ivana, str. 345. Popisao je Pavlove poslanice: Rimljanima, Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Solunjanima, Filipljanima, Kološanima i Timoteju te citira 1. Timoteju 3,15 u 16. poglavlju na str. 345. Nadalje citira 1. Korinćanima 15,53 na str. 346.

Metodije (270.–311./312. g.) aludira na Kološanima 1,15: "Kako će on biti smatran 'prvorodcem svakog stvorenja'?" Gostija deset djevica, knjiga III, poglavlje 3, str. 317

Atanazije Aleksandrijski (318. g.) citira Kološanima 1,15–18 u djelu Protiv pogana, glava 41, str. 26

Aleksandar Aleksandrijski (313.–326. g.) citira 1. Korinćanima 2,9 pripisujući ga apostolu Pavao, i Kološanima 1,16.17 također pripisujući ih Pavao, u Epistulama o arijanskoj herezi, Epistula 1, glava 5, str. 293

Nakon Niceje

Euzebije iz Cezareje (318.–339./340. g.)

Hegemonius (4. stoljeće) citira Poslanicu Kološanima1:23 i 2,6–9 te aludira na Poslanicu Kološanima 1,24 u Disputaciji s Manesom, poglavlje 35, str. 209

Atanazije Aleksandrijski (367. g.) navodi knjige Novog zavjeta u Prazničnom pismu 39, str. 552

Viktorin iz Rima (nakon 363. g.) poziva se na Kološanima 1,14

Hilari iz Poitiersa (355.–367./368. g.) poziva se na Kološanima 2,2–3 kao na Pavlovo djelo. O Trojstvu, knjiga 9, poglavlje 62, str. 177

Synopsis Scripturae Sacrae (350–370. g. ili 5. stoljeće) spominje Pavlovu Poslanicu Kološanima kao dio Novog zavjeta. Citira Kološanima 1,1–2a.

Efraim Sirijski, pisac himni (350.–378. g.)

Bazilije Veliki iz Kapadokije (357.–378./379. g.) citira Kološanima 2,19 kao "Kološanima". O Duhu, pog. 5,9, str. 6

Sinoda u Laodiceji (u Frigiji) (343.–381. g.) u kanonu 60. (str. 159.) navodi knjige Starog i Novog zavjeta. Kanon 59. (str. 158.) kaže da se u crkvi smiju čitati samo kanonske knjige Starog i Novog zavjeta.

Ambrosiaster (nakon 384. g.) poziva se na Kološanima 1:2-3,7,12,14,20,22; 2:7,8,13,18,23; 3:4,6,13,16,17,21; 3:3,8,12

Kirilo Jeruzalemski (oko 349.–386. g.) citira Poslanicu Kološanima na str. 19

Ambrosije Milanski (370-390. g.)

Donatistički šizmatik Tikonije (nakon 390. g.) poziva se na Kološanima 3,6

Pacijan iz Barcelone (342.–379./392. g.)

Ivan Zlatousti je 396. g. napisao 12 propovijedi o Poslanici Kološanima, koje i danas posjedujemo. Rekao je da je autor Pavao.

Grgur iz Nisse (oko 356. – 397. g.) citira Kološanima 1,16 kao Pavlovo djelo u djelu Protiv Eunomija, knjiga 1., poglavlje 22., str. 63–64. Također se poziva na Kološanima 1,14.

Didimus (398. g.) poziva se na Kološanima 1,12

šizmatik Lucifer iz Cagliarija na Sardiniji (361.–ok. 399. g.)

Gaudencije (nakon 406. g.)

Kromacij (407. g.)

Severijan (nakon 408. g.)

Jerona (373.–420. g.)

Augustin iz Hipona (388.–430. g.) kaže da je Pavao (O oprostu grijeha i krštenju, knjiga 1., glava 43., str. 31. (svezak 5.)) napisao poslanice Rimljanima, 1. Korinćanima i 2. Korinćanima (glava 44., str. 32.), Galaćanima (glava 45., str. 32.), Efežanima (pog. 46. str. 33.), Kološanima (pog. 47. str. 33.), Prva poslanica Timoteju i Druga poslanica Timoteju (pog. 48. str. 33.), Titova (pog. 49. str. 33.), Poslanica Hebrejima (neki je dovode u pitanje) (pog. 50. str. 34.)

Polupelagijanac Ivan Kasijan (419.–430. g.) navodi Kološanima 1,16 kao Pavlovo u djelu Sedam knjiga, knjiga 6.21, str. 601

Nilus (oko 430. g.) poziva se na Kološanima 3,13

Paulinus iz Nole (431. g.) poziva se na Kološanima 1,12

Speculum (5. stoljeće) poziva se na Kološanima 1,12

Kirilo Aleksandrijski (444. g.)

Quodvultdeus (oko 453. g.)

Varimadum (445/480. g.) poziva se na Poslanicu Kološanima 1:12

Teodorit iz Cira (biskup i povjesničar) (423.–458. g.)

Među hereticima i lažnim knjigama

Heretik Priscilijan (–385. g.) odnosi se na Kološanima 2:13

Heretik Marcion prema Tertulijanu

Heretik Pelagije (416.–418. g.) poziva se na Kološanima 3,4

Pelagijanski heretik Teodor iz Mopsuestije (428. g.)

3. Najraniji rukopisi Poslanice Kološanima koje posjedujemo pokazuju da postoje male varijacije u rukopisu, ali nula teološki značajnih pogrešaka.

p46 Chester Beatty II 100-150. g. n.e. sadrži 79 stihova Poslanice Kološanima. Konkretno, sadrži Poslanicu Kološanima 1,1-2,5-13,16-24;1:27-2:19 ;2:23-3:11 ;3:13 -24; 4,3-12,16-18 i druge dijelove Pavlovih poslanica i Poslanice Hebrejima. Kompletan tekst najranijih rukopisa Novog zavjeta sadrži fotografiju dijela p46 na str. 192. Također na str. 197–198 stoji da kvaliteta i stihometrijske oznake pokazuju da je ovo napisao profesionalni prepisivač.

Prva polovica 3. stoljeća - 1936. - Frederic G. Kenyon prema djelu The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts.

2. stoljeće, 200. g. – 1935. – Ulrich Wilcken prema The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts.

200. g. – 1968. – Tekst Novog zavjeta.

81.–96. g. – 1988. – Young Kyu Kim prema The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts.

Oko 200. g. – 1975. – Aland i dr., treće izdanje.

Oko 200. g. – 1998. – Aland i dr., četvrto izmijenjeno izdanje.

Rani do sredina 2. stoljeća - 1999. - The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts. To se djelomično temelji na rukopisu koji je vrlo sličan Papirusu Oxyrhynchus 8 (kasni prvi ili rani drugi stoljeće) i Papirusu Oxyrhynchus 2337 (kasni prvi stoljeće).

p61 Rimljanima 16:23,25-27; 1. Korinćanima 1:1-2, 2-6; 5:1-3, 5-6, 9-13; Filipljanima 3:5-9, 12-16, Kološanima 1:3-7, 9-13, 1. Solunjanima 1:2-3; Titu 3:1-5, 8-11, 14-15; Filemonu 4-7. oko 700. g.

oko 700. g. – 1968. – Tekst Novog zavjeta.

Oko 700. g. – 1975. – Aland i dr., treće izdanje.

Oko 700. g. – 1998. – Aland i dr., četvrto revidirano izdanje.

Vaticanus [B] 325-350. g. poslije Krista

Sinaiticus [Si] 340-350. g.

Bohajski koptski [Boh] 3./4. stoljeće

Sahidski koptski [Sah] 3./4. stoljeće

Gotska 493-555. g.

Pogledajte za više o ranim rukopisima Poslanice Kološanima.