< Upit iz Biblije o 1. Ivanovoj

P: U 1. Ivanovoj 1., koja je bila glavna razlog zbog kojeg je napisana 1. Ivanova?

O: Ivan je pisao protiv onih koji su pokušavali navesti ljude na krivi put: libertinskih proto-gnosti koji su poricali Isusovo utjelovljenje. Isto tako, Tertulijan, pišući 207./208. g., rekao je da je pismo napisano protiv Antikrista, poput marcionita, u djelu Protiv Marciona, knjiga 3, poglavlje 8, str. 327. Međutim, neki se danas ne slažu, stoga slijede četiri dijela za opsežnu analizu.

Eksplicitno: Najizravnije rješenje bilo bi pitati Ivana. Evo što je rekao o tome zašto je pisao.

a. Da naša radost bude potpuna. 1. Ivanova 1,4. Ivan također raspravlja o tome kako biti savršen u Božjoj ljubavi u 1. Ivanovoj4:12 , 17, 18.

b. Da ne griješimo. 1. Ivanova 2:1

c. I stari i novi zapovijed. (ljubite druge) 1. Ivanova 2:7-8

d. Pišući onima koji poznaju Boga, kojima su grijesi oprošteni i koji su nadvladali Zloga. 1. Ivanova 2:12-14 i onima koji poznaju istinu. 1. Ivanova 2:21

e. Ivan piše o onima koji pokušavaju odvesti Božji narod na krivi put 1. Ivanova 2,26

f. Piše vjernicima kako bi znali da imaju život vječni. 1. Ivanova 5,13. Riječ "znati" u 1. Ivanovoj koristi se 42 puta prema NIV Study Bible, str. 1908.

Primijetite da razlozi koje Ivan navodi idu od općeg prema specifičnom. Točke a i c postavljaju opći kontekst za ono što će Ivan reći. Točka d nije toliko razlog zašto Ivan piše, već podsjetnik na to zašto im piše. Što god netko tvrdio da je glavna poanta Prve Ivanove poslanice, to bi se trebalo odnositi na ono što Ivan sam navodi kao glavne poante, osobito na točke b, e i f.

Apsolutno: Od 104 stiha, evo raspodjele najvažnijih tema koje obuhvaćaju 90% stihova. To su očito glavne točke koje je Ivan naglasio.

Usporedno: Zajednički aspekti 1. i 2. i 3. Ivanova pisma

a. Čuvajte se obmanjivača koji poriču da je Isus došao u tijelu. 1. Ivanova 2:18-19,26; 4:1-3; 2. Ivanova 7

b. Radost neka bude potpuna. 1. Ivanova 1,4; 2. Ivanova 4,12; 3. Ivanova 3

c. Istina 2. Ivanova 1-4; 3. Ivanova 1,3,4,8,12

Ljubav 2. Ivanova 1,3

d. Hodajte u ljubavi i istini.

e. Mnogo toga za napisati, ali želim razgovarati licem u lice umjesto da koristim pero i mastilo. 2. Ivanova 12, 3. Ivanova 13

Povijesni kontekst: Ivan je prvenstveno djelovao u Maloj Aziji, a 1. Ivanov je vjerojatno napisan između 70. i 110. godine n.e. Tada su postojale neke od tadašnjih hereza.

a. Jeftina milost (Juda 4,8; Otkrivenje 2:2,6,14-15,20-23). O tome raspravljaju Euzebije iz Cezareje (3:28 –29;4:14 ) i Irenej (26)

b. Židovi i judaizatori (Otkrivenje 2:9; 3:9). Spominju ih Irenej (26), Ignacije u pismu Filadelfijcima

c. Poricanje Isusova dolaska u tijelu. Hipoliti (222. – 235./6. g.) spominje doketiste, a Polikarp (7. poglavlje, 110. – 155. g.) poziva se na 1. Ivanovu 4,3.

d. Lažni apostoli i učitelji, i poricanje pravih apostola (Otkrovenje 2:2. Spominju ih Irenej i Euzebije iz Cezareje)

Oni koji su izašli iz crkve zbog heretičke kombinacije poricanja Isusova utjelovljenja, antinomijanizma i drugačijeg apostolskog autoriteta čine tri od pet točaka libertinskog gnosticizma. (Preostale dvije točke su maštovita mitologija polubogova i vjerovanje da je Bog Starog zavjeta bio zao i različit od Boga iz Novog zavjeta.) Mnogo toga znamo o gnostičkoj herezi iz kršćanskih spisa Ireneja, Hipolita, Euzebija i drugih, a slika je potpuna osim u jednoj stvari: gnosticizam nije bio prepoznatljiv pokret sve do kasnije. Međutim, postojali su proto-gnostički elementi, kao što su hereze Sima Magusa, libertinskoga proto-gnostika Kerinfa i možda doketista. Ivan je osobno osudio Kerinfa prema Ireneju, koji je to čuo od Polikarpa, Ivanaova učenika. To je zabilježeno u Crkvenoj povijesti Eusebija 3:28; 4:14. Irenaeus u djelu Protiv hereza, knjiga 3, poglavlje 3.4, str. 416 (182. – 188. g.), također spominje Kerinfa i incident s kupanjem s Ivanom.

Zaključak: Analize eksplicitnog, apsolutnog, komparativnog i povijesnog konteksta imaju zajednički element upozorenja na prevarante koji poriču da je Isus došao u tijelu. Glavna poanta Prve Ivanove poslanice čini se da je upozoravanje stada u istini i ljubavi na one koji

1. Poricanje da je Isus došao u tijelu

2. Ne čine po Božjim zapovijedima

3. Ne prakticiraju ljubav prema braći

P: U 1. Ivanovoj 1., tko su bili gnosti?

O: Gnosticizam je bio skup heretika koji su željeli pomiješati maštovitu grčku misao i kršćanstvo. Gnostici se ne spominju izričito u Prvoj Ivanovoj poslanici. Svi gnostici vjerovali su u maštovita božanstvena bića i smatrali su da je Krist bio samo jedno od njih. Vjerovali su da su Bog Starog i Novog zavjeta različiti te da je Bog Starog zavjeta bio zao, ili u najmanju ruku, lud i zabludjel. Gnostici su prihvaćali Evanđelja, ali su odbacivali većinu ili sva Pavlova pisma. Imali su dodatne spise, koji su se razlikovali. Postojala su dva tipa gnostika: libertinski i asketski. Svi su gnostici tvrdili da fizičko tijelo nije važno, već samo ezoterično duhovno znanje. Libertinski gnostici zaključili su da je u redu griješiti koliko god se želi u tijelu. Asketski gnostici zaključili su da bi trebalo biti celibatno, nikada se ne vjenčati i grubo postupati sa svojim tijelom.

Uzgred, gnostička sekta bazilidovaca obožavala je kao svog vrhovnog boga "Abrasay". Smatralo se magičnim izgovaranje riječi abrasadabra, koja je kasnije iskrivljena u "abracadabra", besmislenu riječ koju magovi koriste i danas. Prema www.worldwidewords.org.

Činilo bi se vrlo razumnim da se 1. Ivanova obraća gnostikima, osim jedne stvari: gnosticizam nije bio u potpunosti razvijen sve do 50 do 100 godina kasnije. Međutim, tada je bio raširen proto-gnosticizam, a Euzebije bilježi da je Ivan susreo proto-gnosticizam kod heretika Kerinfa. Stoga mnogi vjeruju da je 1. Ivanova u velikoj mjeri napisana kako bi se borila protiv proto-gnosticizma. Za daljnju raspravu pogledajte prethodno pitanje. Za više referenci o gnostičkoj herezi pogledajte raspravu o 2. Ivanovoj 7.

P: U 1. Ivanovoj poslanici, je li istina da Ivan piše sva svoja nadahnuta djela imajući na umu jednog heretika, gnostika Kerinfa, kao što je tvrdio jedan katolik?

O: Ivan je znao za Kerenfa, ali Kerenf nije bio gnostik, iako su postojale sličnosti u vjerovanju. Evo nekih informacija o Kerenfu, a zatim o gnostikima.

Kerinthus je bio rani heretik kojeg bi se moglo nazvati proto-gnostikom. Crkveni povjesničar Euzebije prenosi da je Polikarp, učenik Ivana apostola, rekao ovo o Ivanu. "A ima i onih koji su čuli od njega da je Ivan, učenik Gospodinov, odlazeći se okupati u Efezu i vidjevši Cerintha unutra, istrčao iz kupelji ne okupavši se, vičući: 'Pobjegnimo, da i kupelj ne padne, jer je neprijatelj istine unutra.'"

Crkveni pisac Irenaeus (182. – 188. g.) pisao je protiv Kerinfa. Evo što je Irenaeus rekao u djelu Protiv hereza, knjiga I, poglavlje 26, str. 351. – 352.

"Cerinthus, pak, čovjek koji je bio školovan u mudrosti Egipćana, učio je da svijet nije stvorio prvi bog, nego neka Moć daleko odvojena od njega i udaljena od onog Prinčipa koji je nad svemirom i neznajuća onoga koji je nad svima. On je prikazivao Isusa kao da nije rođen od djevice, nego kao sina Josipa i Marije po običnom poretku ljudskog rođenja, iako je bio pravedniji, razboritiji i mudriji od drugih ljudi. Štoviše, nakon svojega krštenja, Krist je sišao na njega u obliku goluba od Najvišeg Vladara, i tada je on propovijedao nepoznatog Oca i činio čuda. Ali naposljetku je Krist odstupio od Isusa i tada je Isus patio i uskrsnuo, dok je Krist ostao nepovrediv, budući da je bio duhovno biće." [Sljedeći odjeljci govore o drugim skupinama, ebionitima, zatim o Cerdonu, a potom o Marcionu.]

Kerinthus je s nekim gnostičarima dijelio uvjerenje da je Stvoritelj svijeta biće različito od Najvišeg Boga, da su Krist i Isus različiti te da je Krist došao na Isusa. Međutim, drugi heretik kojeg spominje Irenej jest Marcion, a gnostičari su općenito potjecali od Marciona, a ne od Kerinthusa.

Cerinthus, Marcion i gnostici općenito vjerojatno su došli do nekih svojih zaključaka jer ih je grčka kultura učila da Bog ne može imati emocije niti biti [emocionalno] pogođen svojom tvorevinom na bilo koji način. Platon je učio da postoje dva svijeta, donji svijet, ono što nazivamo stvarnošću, i viši svijet ideala. Stoga nije iznenađujuće da su se neka od tih heretičkih gledišta pojavila više puta, budući da su potjecala iz zajedničkog izvora grčke filozofije.

Gnosti zapravo nisu bili jedna skupina, već više od 30 različitih skupina. Mnogi gnosti vjerovali su da trebaju živjeti štedljivim, asketskim životom i nikada se ne vjenčati, dok su mnogi drugi vjerovali da možete živjeti kako god želite, budući da tijelo ionako nije bilo važno. Gnosticizam nije u potpunosti procvjetao (kao korov) sve do mnogo nakon Ivanove smrti, ali proto-gnostička vjerovanja postojala su u Ivanovo vrijeme.

Uzgred, nikada nisam nigdje pročitao da su Cerinthus ili gnosti imali kakvo posebno mišljenje o Gospodnjoj večeri, fizičkoj ustanovi Crkve, spasenju samo po vjeri, sakramentima ili hijerarhijskoj prirodi Crkve.

Tvrdnja da su vjerovali da se grijesi doista brišu je netočna, jer nisu vjerovali da grijeh postoji u istom smislu u kojem Biblija govori o grijehu.

Lažno je reći da je sve što je Ivan napisao bilo protiv Kerinfa iz barem tri razloga.

1. Iako je Ivan u Prvoj poslanici Ivana svakako imao na umu heretike, bio je protiv svih koji su poricali da je Isus Krist došao u tijelu ili koji su poricali da vjernici trebaju živjeti svetim životom. Ivan se ni na koji način nije ograničio samo na Kerinfa, već je rekao da je "...iz svijeta izašlo mnogo lažnih proroka..." (1. Ivanova 4,1)

2. Tvrdnja katolika da su sva Ivanova djela bila usmjerena protiv jednog heretika, ili čak više heretika, svodi svu bogatost Ivanova pisanja na samo jednu malu točku. Kad biste sve što je Ivan napisao morali svesti na jednu točku, onda je to vjerovanje da je Isus jedini rođeni Sin Božji, a ne vjerovanje protiv Kerinfa. Nadalje, iako je istina da je 1. Ivanova pisma napisana prvenstveno radi opreza od "mnogih lažnih proroka", 3. Ivanova naglašava druge stvari, uključujući razdornog crkvenog vođu Diotrefesa.

3. Čini se kao da je ta katolička osoba u neskladu ne samo s Biblijom, nego i s katoličkim papom i suvremenom Katoličkom crkvom. Katolička crkva izdala je izjavu u kojoj se u osnovi kaže da je Lutherovo učenje o opravdanju "u redu". To ne znači da su se obratili, niti da se slažu s Lutherovim učenjem, već da se ono trpi. Čini se kao da on pokušava pretvoriti suvremene konzervativne kršćane u gnostike, ili barem u sljedbenike Kerenfa.

Možete biti sigurni da konzervativni kršćani ne vjeruju

Stvoritelj i Najviši Bog su različiti,

Da su Isus i Krist različiti,

Da bismo trebali živjeti svoj život na manje svet način,

Ili da bismo lažno optužili neku skupinu za drevnu herezu iskrivljujući neke činjenice i izostavljajući većinu ostalih činjenica.

Za kraj, iako mislim da je Pape u velikoj zabludi i vidim mnoge ozbiljne pogreške u katoličkoj doktrini, ipak sam upoznao nekoliko katolika za koje mislim da su bili istinski vjernici. Oni nisu nužno slijedili sve katoličke doktrine (zapravo, malo katolika to čini), ali gdje god su vidjeli razliku između onoga što je Biblija učila i onoga što je Katolička crkva učila, slijedili su Bibliju.

Znate li da na nebu nema protestanata? Na nebu nema ni katolika ni pravoslavaca. Postoje samo ljudi, spašeni od Isusa, koji su možda bili protestanti, katolici ili pravoslavci, ali im je slijediti Isusa bilo najvažnije.

P: U 1. Ivanovoj 1,1-4, koja je svrha ovog odlomka, umjesto da se počne od stiha 5?

O: Pismo 1. Ivanova 1,1-4 služi trima svrhama.

U svojoj suštini, Ivanov duhovni život ne počiva na doktrini ili "konceptu Krista". Ne počiva na Kristu koji je bio neka vrsta fantoma. Počiva na živom biću koje je uzelo pravo tijelo i krv.

Autoritativno, Ivan potvrđuje svoje vjerodajnice kao očevidca Krista i onoga što je Isus od početka učio i činio.

Značajno je to što, budući da je Ivan bio s Kristom od početka, trebali biste biti zainteresirani za ono što on ima za reći o slijeđenju Krista.

Ivanov naglasak ovdje je zajedništvo s Bogom, zajedništvo s drugima i potpunost tog zajedništva. Kasnije u knjizi naglašava kako trebamo ljubiti Boga i druge.

P: U 1 Iv 1, je li ova knjiga napisana prvenstveno da je čitaju židovski kršćani, kako je učio hiperkalvinist John Gill?

O: Ne. Gill je učio da je glavna svrha Prve Ivanove poslanice napisana prvenstveno za židovske kršćane kako bi se naglasilo da je spasenje za cijeli svijet. Gillova interpretacija pruža potporu za neobičnu interpretaciju 1. Ivanove 2,2. Međutim, ne znam za nijednog novijeg autora koji je pružio adekvatnu osnovu za ovo mišljenje, a nijedan autor iz prednikenskog razdoblja nikada nije ovako razumio ovu knjigu.

P: U 1. Ivanovoj 1,1-4, govori li Ivan o svom iskustvu kao kršćanin ili o svom iskustvu kao Isusov učenik i očevidac?

Iako kršćani doživljavaju Krista u svojim životima, Ivan se odnosi na svoje iskustvo iz prve ruke kao Isusov učenik.

S jedne strane, čini se da je veliki blagoslov vidjeti Isusa dok je bio na zemlji. S druge strane, u Ivanovom evanđelju20:29 , Isus je rekao da su blaženiji oni koji nisu vidjeli, a ipak su vjerovali.

P: U 1. Ivanovoj 1,3 Ivan kaže da je naše zajedništvo jednih s drugima slično našem zajedništvu s Ocem i Sinom? Koji su aspekti zajedništva?

O: Grčka riječ ovdje, koinonia, koristila se izvan Biblije za poslovne partnere, suvlasnike nekretnine ili dioničare. Ta riječ, ili njezine izvedenice, u Novom zavjetu spominje se više od šezdeset puta. Odnosi se na zajedničku vjeru (Filemon 6), zajedničku imovinu (Djela 2,44; 4,32) i partnerstvo u evanđelju (Filipljanima 1,5).

P: U 1. Ivanovoj 1,4 što točno Ivan misli pod dovršavanjem radosti? Slične fraze koriste se u Ivanovoj 15,11; 16,22–24; 17,13.

Odgovor: Neki rukopisi kažu "naša radost", a drugi "vaša radost". Bez obzira na to, "naša radost", uključujući i čitatelje pisma, u konačnici znači radost Duha Svetoga dok prebivamo u Kristu. Ako prebivate u Kristu, imat ćete zajedništvo s Kristom i jedni s drugima te ćete vjerovati i poslušno služiti Bogu. Rados Duh Sveti primamo kad prvi put povjerujemo, ali u našem kršćanskom iskustvu radost može opadati i rasti. Stvari nam mogu ukrasti radost, kao što su vjerovanje u pogrešne stvari o Bogu, neposluh prema Njemu i ljubav prema svijetu umjesto ljubavi prema Bogu.

P: U 1 Iv 1,5-7; Iv 1,4-5.7-9; 3,19-21; 8,12; 9,5; 12,35-36.46; Otk 21,23, zašto Ivan toliko naglašava svjetlo? Zašto nije jednostavno rekao: "Hej, ljudi, slijedite pravila"?

O: Na jednoj razini naglašava da oni koji hodaju s Bogom neće nastaviti griješiti. To je i upozorenje u našem vlastitom životu i jedan od načina da razlikujemo lažne učitelje od istinitih. Lažni učitelji često kažu da je grijeh u redu. Na drugoj razini Ivan koristi metaforu svjetla kako bi naglasio da pravednost nije samo skup pravila kojih se pridržavamo ili nešto što činimo, već nešto što jesmo i posjedujemo. U redu je odlučiti ne počiniti grijeh, iako dio nas to možda želi, jer "tako pravila nalažu". Ali daleko je bolje doći do točke u kojoj odlučujemo ne počiniti grijeh jer jednostavno ne želimo, na temelju onoga što jesmo.

P: U 1. Ivanovoj 1,5, kako može biti da kod Boga nema tame?

Odgovor: Nema tame kad gledaš u svjetlo; sjena nastaje samo kad nešto blokira svjetlo. Grijesi su poput sjena gdje je svjetlo blokirano. Pozvani smo biti djeca svjetla u Efežanima 5,8.

P: U 1. Ivanovoj 1,5, pod kojim okolnostima biste ikada trebali "griješiti za Boga"?

O: Nikada. Svoju ljubav prema Bogu pokazujemo poslušnošću Njemu. Ili Bog želi da nešto učinimo, ili želi da učinimo nešto drugo, ili ne želi da u nekoj situaciji činimo išta.

P: U 1. Ivanovoj 1,7, koja je razlika između hodanja prema svjetlu i hodanja u svjetlu?

O: Ako hodate prema svjetlu, hodate prema spoznaji istine i slušate zapovijedi koje su dane. Ivan od nas, međutim, traži više od pukog hodanja prema svjetlu. Trebamo hodati u svjetlu, ostajući u Isusu, živeći naš život, ne samo slušajući Ga, već i u svakodnevnom odnosu i ljubavnom zajedništvu s Njim.

P: U 1. Ivanovoj 1,7, budući da nas Krist čisti od svakog grijeha, zašto kršćani i dalje griješe?

A: Još smo u procesu posvećenja. Kristova pomirna žrtva nije bila potrebna samo da bi se oprostili grijesi koje smo počinili prije nego što smo spašeni, nego i grijesi koje činimo nakon što smo spašeni, kako pokazuje 1. Ivanova 1,7.

P: U 1. Ivanovoj 1,7 obratite pažnju na vrjemensko određenje glagola "čisti". Zašto krv Isusova mora upravo sada očistiti nas od grijeha? Kako to funkcionira?

O: Isus je na križu uklonio sudsku krivnju naših grijeha, ali Bog želi da sada radimo na tome da budemo sve sličniji Kristu. Još uvijek griješimo i snosimo posljedice svojih grijeha, a Bog želi da odražavamo Krista u svojim životima na sve veći način.

P: U 1. Ivanovoj 1,7, budući da je Isus oprostio sve na križu, što mislite o učenju da nakon što dođemo k Kristu više ne bismo trebali ispovijedati svoje grijehe niti tražiti oprost?

To nije ono što je Ivan učio. Trebamo ispovijedati svoje grijehe u 1. Ivanovoj 1,9; Jakovljevoj 5,16; te Psalmu 32,5; 38,18. Posebno molimo Boga da nam oprosti grijehe u Mateju 6,12. Komentar Biblijskog znanja: Novi zavjet, str. 886, razlikuje oprost za nevjernika koji postaje kršćanin i "obiteljski oprost", kao npr. kada sin traži oprost od oca, ali zna da mu je mjesto sina sigurno.

P: U 1. Ivanovoj 1,8, tko ovdje vara? Na koje načine se ljudi varaju?

O: Osoba ovdje vara samu sebe.

a) Ljudi se mogu zavaravati o istini; misleći da su stvari istinite kad nisu, ili misleći da su lažne kad jesu. Ljudi mogu vjerovati da su stvari nejasne i mutne, dok su zapravo u Bibliji kristalno jasne.

b) Ljudi ne čuvaju svoje srce i ondje biva prijevara. Mislite da će ih neprestano činiti grešnima, ili čak samo jednom, sretnijima. Mislite da ne možete živjeti bez nekog grijeha, ili da niste u stanju učiniti pravu stvar.

c) Ljudi opravdavaju svoj grijeh. Tvrde da nisu imali drugog izbora ili da su morali nešto učiniti kako bi zadovoljili svoje potrebe.

P: U 1. Ivanovoj 1,10, zašto Njegova riječ "nije u nama" ako tvrdimo da nismo sagriješili?

O: Ovdje postoje dva dijela.

Nikada nisu griješili: Ako netko tvrdi da nikada nije griješio, onda ne bi mislio da mu je potreban spasitelj. Time bi govorili da su riječi Biblije, da su svi sagriješili i da im je potreban Spasitelj da ih otkupi, neistinite. Strašno je pomisliti da bi time govorili Bogu da im nije potrebna Njegova milost.

Više ne griješim: Ako netko tvrdi da je nekada griješio i da mu je tada bio potreban Spasitelj, ali da više ne griješi, onda tvrdi da mu Božje milosrđe više nije potrebno, već samo za prošlost. Vjerojatno imaju vrlo uzak pogled na grijeh. Jednom je kršćanin upitao propovjednika pokreta "svetosti" je li besprijekorno savršen u pravednosti, a propovjednik je odgovorio da jest, da sada jest. Kršćanin ga je tada zamolio za broj telefona njegove supruge, a govornik o "svetosti" upitao je zašto. Kršćanin je rekao da je želi nazvati i vidjeti hoće li ona reći da on više nikada ne griješi. Govornik o "svetosti" je tada korigirao sebe i rekao da nije da on više ne "pravi pogreške", već da jednostavno ne griješi. On nije smatrao male pogreške grijesima.

P: U 1. Ivanovoj 2,2, je li Krist pomirbeno žrtvovanje za grijehe cijelog svijeta? Ako jest, hoće li svi biti spašeni?

O: Ne. Neki mogu uzalud primiti Božju milost (2. Korinćanima 6,1). Poruka evanđelja nema nikakve vrijednosti za neke ljude, jer nije povezana s vjerom, kao što pokazuje Hebrejima 4,2.

P: U 1. Ivanovoj 2,2, odnosi li se "sav svijet" na sve ljude ili na sve vrste ljudi?

O: Pravi kršćani se ne slažu, s dva gledišta.

Većina kalvinista to mora tumačiti kao "za izabrane Izraela i cijelog svijeta" i "važeće bilo gdje u svijetu" prema Ženevskoj studijskoj Bibliji. Inače, njihova teologija pada. Međutim, čak bi i strogi kalvinisti, poput A. W. Pinka, priznali da 1. Ivanova 2,2 barem "naizgled" podupire koncept univerzalnog pomirenja. Amiraldijanci i kalvinisti s 4 i pol točke, koji prihvaćaju univerzalne kao i ograničene aspekte pomirenja, vjeruju u sljedeće stajalište. Za referencu, evo najranijeg kršćanina koji je pisao o 1. Ivanovoj 2,2 i podučavao slično stajalište.

Augustin (oko 400. g.) u svom komentaru na 1. Ivanovu, tumačio je 1. Ivanovu 2,2 kao crkvu u cijelom svijetu. Augustin iz Hipona također je vjerovao da će sva krštena dojenčad koja umru ići u raj, a sva nekrenjena dojenčad u pakao, stoga kalvinisti ne bi trebali prebrzo pribjegavati Augustinu za podršku ovdje.

Stajalište svih ostalih: Grčki tekst znači ono što piše. Martin Luther, spominjući 1. Ivanovu 2,2, napisao je: "Očita je činjenica da si i ti dio cijelog svijeta; tako da se tvoje srce ne može prevariti i pomisliti: Gospodin je umro za Petra i Pavla, ali ne i za mene."

Za usporedbu, neki kršćani koji su vjerovali da je Krist iskupio sav svijet uključuju

Klement Aleksandrijski (193-217/220. g.) u djelu The Instructor, knjiga 3, poglavlje 12, str. 295 citira 1. Ivanovu 2,2 i razumije je onako kako glasi.

Origen (225. – 254. g.) spominje ovaj stih i 1. Timoteju 4,10 kao da se odnose ne samo na robove, žene i djecu, nego i na inteligentne i jednostavne u djelu Protiv Celza, knjiga 3., poglavlje 49., str. 484.

Atanazije (oko 297.–373. g.) Utjelovljenje Riječi, gl. 7.5, str. 40. "Jer je Njemu bilo ponovno i dovesti smrtne u besmrtnost i sačuvati netaknutim pravedni zahtjev Očev na sve. … i dostojan trpjeti za sve i biti poslanik za sve pred Ocem." Vidi također Protiv pogana, gl. 1.4, str. 6.

Grgur Nazijanski (c. 330. – 391. g.) O teofaniji, ili Rođendanu Kristovom

Kirilo Jeruzalemski (oko 349.–386. g.) Prva kateketska predavanja I

Ivan Zlatousti (c.392-407 A.D.) brojni

Prosper iz Akvitanije (oko 420. g.) Odgovori Galima, članak 8, vjerovao je da je Krist umro i za izabrane i za proklete koji su čuli Evanđelje. (Prosper je prihvaćao i konačne aspekte, što pokazuje članak 9.)

Vidi također raspravu o 1. Ivanovoj 1.

P: Znači li riječ u 1 Iv 2,2; 4,10 "žrtva pomirenja" ili "očišćenje grijeha"?

Odgovor: Grčka riječ ovdje, hilasmos, koristi se samo u ta dva stiha. Neki su znanstvenici (Westcott i Dodd) to protumačili kao pročišćenje od grijeha, u smislu da grijeha više nema. U RSV-u stoji "iskup za grijeh".

Međutim, imenica hilasterion koristi se u Poslanici Rimljanima 3,25, a glagol hilaskomai u Evanđelju po Luki 18,13 i Poslanici Hebrejima 2,17. Na tim mjestima odnosi se na pomirbenu žrtvu ili pomirenje grijeha. Kako kaže Evangelical Commentary on the Bible, str. 1180, "Opis pomirujuće žrtve znači žrtvu za pomirenje: Krist zadovoljava Božji gnjev na grijeh (4,10). On nije jednostavno ekspiacija (RSV) koju je Bog dao da poništi krivnju grijeha." Daljnja potpora za to jest da 1. Ivanova 2,1 kaže da Isus zagovara za nas, što ukazuje više na pravni kontekst nego na kontekst liječnika.

Komentar Biblije Expositor, svezak 12, str. 314, navodi da ne postoji konsenzus o tome koje je primarno značenje, ali ističe da se u grčkoj književnosti ta riječ koristila kao dar osobe krive da umiri onoga tko je bio uvrijeđen. Wuestov prošireni prijevod obuhvaća oba aspekta, prevodeći to kao "iskupiteljsko zadovoljstvo" i u 1. Ivanovoj 2,2 i u 4,10.

P: Proturječi li 1 Iv 2,3-5 spasenju po milosti?

O: Ne, ona je nadopunjuje. Bez takvih stihova, doktrina spasenja milošću imala bi neke nedostatne dijelove. Za više informacija pogledajte raspravu o Jakovljevoj 2,17 i tri pitanja o Efežanima 2,5-8.

P: U 1. Ivanovoj 2,7, gdje neki prijevodi imaju "dragi prijatelji" (BSB ima "voljeni"), o kakvim se prijateljima radi?

O: Postoji poseban grčki izraz za prijateljsku ljubav (phileo), ali to nije riječ koja se ovdje koristi. Riječ ovdje je agapetoi, što znači primatelji agape ljubavi.

Prijatelji mogu biti jednostavno osobe s kojima se zabavljate radeći neku zajedničku aktivnost. Kada vi ili oni prestanete raditi tu aktivnost, u tom prijateljstvu više nema ničega. Naravno, služimo, obožavamo i radimo druge zajedničke stvari s drugim kršćanima, ali nadam se da je vaše prijateljstvo s drugim kršćanima mnogo više od samog toga.

Prijatelji također mogu biti oni prema kojima osjećate naklonost ili u čijem društvu uživate. Možete s njima porazgovarati o problemima ili se družiti i kad nemate ništa važno za reći. Jednostavno uživate u zajedništvu.

Prijatelji mogu biti oni za koje biste se žrtvovali gotovo za sve. Vaši prijatelji mogu računati na vas da ćete učiniti ono što je najbolje za njih kada naiđu na teška vremena. I vi možete računati na njih.

Ivanova upotreba ovog pojma mogla bi obuhvaćati sve osim možda ne nužno prvog, jer vjerojatno nije osobno poznavao sve svoje čitatelje.

P: U 1. Iv 2,6, kako trebamo hodati kao što je Isus hodao?

O: To se ne odnosi na nošenje sandala, hodanje Galilejom ili druge fizičke stvari. Ova metafora znači živjeti život onako kako bi Isus živio, ili kako bi Isus želio da živimo.

P: U 1. Ivanovoj 2,7–8, piše li Ivan o starom zapovijedi ili o novoj zapovijedi?

O: Ivan nam poetski govori da piše i nove i stare aspekte onoga što je stari zapovijed.

P: U 1. Ivanovoj 2,12-14, zašto Ivan naglašava očevi, mladići i djeco?

O: Sveto pismo ne kaže zašto je Ivan, kroz Božju suverenost, odabrao ovaj poetski izraz. Međutim, možemo vidjeti da osoba može imati različite uloge u crkvi, ponekad istovremeno. Evo mog stava.

Novi vjernici (djeca) trebali bi se usredotočiti na činjenicu da su im grijesi oprošteni, da imaju novi život i da imaju odnos s Bogom.

Suradnici (mladići) trebali bi se usredotočiti na (unutarnje i vanjsko) svladavanje Zloga, na to da budu snažni u Gospodinu i da Riječ Božja živi u njima.

Vođe (očevi), unatoč svim svojim poslovnim i vođarskim obavezama, ne bi smjeli izgubiti iz vida svoj odnos s Bogom koji su imali kao djeca.

P: U 1. Ivanova 2,16, kako većina grijeha spada u ove tri kategorije?

O: Primijetite da ovdje nisu u pitanju samo grijesi, već griješna motivacija koja nas navodi na grijeh.

Žudnje tijela (sarx) odnose se na ono što zadovoljava naše tjelesne apetite, bilo da je riječ o seksu, proždrljivosti, pijanstvu ili drogama.

Žudnje očiju odnose se na ono što mami, bilo da je riječ o bogatstvu, ljepoti, raskošnim kućama, luksuznim automobilima ili materijalnoj imovini.

Ponos života odnosi se na urođenu želju mnogih da kažu svijetu: "Ja sam netko zbog vlastitog postignuća" ili "Ja sam bolji od tebe". Perverznim načinom, netko tko se ne ističe u nečemu može se osjećati inferiorno jer misli da je to mjerilo njegove vrijednosti. Mnogi mladi ljudi dok odrastaju skloni su procjenjivati svoju vrijednost na temelju izgleda, školskog uspjeha ili sportskih postignuća.

P: U 1. Ivanova 2,16, što je neobično u vezi s riječju za "oholost života" ovdje?

O: To je samo jedna riječ na grčkom, alazoneia, iako su potrebne tri engleske riječi da bi se barem približilo njezinom stvarnom, preciznom značenju. U Bibliji se koristi samo ovdje i u Jakovljevoj 4,16.

Možda je točno značenje negdje između nekoga koga ne možete podnijeti gledati zbog njegove ponosne arogancije i nekoga tko je smiješan za gledati zbog svoje glupe ludosti. – Ne želite biti takvi.

Evo što je alazon, prema grčkom piscu Teophrastu.

"Alazon je tip osobe koja će stajati na brdu i potpuno neznanim ljudima pričati koliko novca ima na moru, raspravljati o svojim ulaganjima, o tome koliko su velika te o dobicima i gubicima koje je ostvario, a dok plete svoje priče, poslat će dječaka u banku – a na računu mu je šiling. Ako mu se putuje u društvu, vjerojatno će pričati kako je služio s Aleksandrom Velikim, kako mu je bilo s njim i koliko je dragocjenih pehara donio kući; te raspravljati o azijskim majstorima, kako su puno bolji od svih u Europi – iako nikada nije napustio Atenu. Reći će da mu je odobrena besplatna dozvola za izvoz drva, ali da je nije iskoristio kako bi izbjegao zlobne tračeve; i da je tijekom nestašice žita potrošio više od tisuću i petsto funti na darove potrebitim građanima. Živjet će u unajmljenoj kući i reći će svakome tko ne zna činjenice da je to obiteljska kuća, ali da je namjerava prodati jer je premala za njegove zabave. (Theophrastus' Characters, navedeno u Dodd, Johannine Epistles, str. 42.). Ovo je iz The Expositor's Bible Commentary, sv. 12, str. 321–322.

P: U 1. Ivanovoj 2,18.22, kako postoji mnogo antikrista?

O: Postoji samo jedan Antikrist, ali prije njega bit će mnogo manjih antikrista. Postoji samo jedan glavni Antikrist prema Mateju 24:4-5,26; Marku 13:6,14; Luki 21:8; Danijelu 9:26-27; 11:36-37; 2. Solunjanima 2:3-4; i Otkrivenje 13:1-10. Međutim, postoji mnogo manjih antikrista, kao što pokazuju 1. Ivanova 2:18,22 i 2. Ivanova 7. Moguće je da postoji veza između toga da netko u sebi ima duha antikrista (1. Ivanova 4:3) i onoga što psiholozi opisuju kao mesijanski kompleks.

Sljedeći su ljudi ili iznijeli sljedeće tvrdnje, ili su drugi iznijeli sljedeće tvrdnje o njima.

Ovdje je djelomičan popis osoba koje su drugi nazivali Antikristom.

Za više informacija pogledajte raspravu o 2. Ivanovoj 7.

P: U 1 Iv 2,19, kako bi odlazak lažnih učitelja mogao biti traumatičan?

Naravno, njihovo lažno učenje moglo je neke odvesti na krivi put, ali kada su odlučili otići ili su im rekli da odu, neki bi mogli dovesti u pitanje mudrost pravovjernih vođa da smanje njihov broj ili optužiti pravovjerne za razdvajanje. Expositor's Bible Commentary, svezak 12, str. 324–325, smatra da je to bilo dobrovoljno s strane lažnih učitelja. Bez obzira na to, to bi moglo zbuniti nove vjernike.

P: U 1 Iv 2,20, zašto bi Ivan ovdje spomenuo naše pomazanje od Sveca?

O: Postoje četiri vjerojatna razloga.

a) Primili smo spasenje zbog našeg pomazanja Duhom Svetim, kada smo došli k Kristu.

b) Mi i dalje imamo spasenje, jer nas pomazanje Duha Svetoga drži u Gospodinu.

c) Ovo nije pomazanje da živimo kako god želimo, već pomazanje od "Svetoga".

d) Neki gnosti, poput Naassenaca, hvalili su se posebnom pomazom. "Samo mi od svih ljudi smo kršćani, koji dovršavamo misterij trećeg portala i ondje smo pomazani beslovesnim krizmom." (Philosophumena, sv. 9, str. 121–122) Ovo je citirano iz knjige J. Doda Johannine Epistles, str. 61, i The Expositor's Bible Commentary, sv. 12, str. 325. To je moglo biti proroštvo, ili su to možda učinili i proto-gnostici.

P: U 1. Ivanovoj 2,22, ovo je u suprotnosti s učenjem proto-gnostičkog heretika Kerinfa, koji je rekao da je "Krist" došao na Isusa pri Isusovu krštenju i napustio ga prije Njegove smrti. Na taj način Krist (kao Bog) ne bi trpio, već bi trpio samo Isus. Koji stihovi u Bibliji dokazuju da je to pogrešno?

O: Osim 1. Ivanova 2,22, evo i drugih stihova koji izričito kažu da će "Krist" ili "Krist Isus" (a ne samo "Isus") patiti i umrijeti.

Luka 24:26 "Nije li bilo potrebno da Krist ovo trpi i da tako uđe u slavu svoju?"

Luka 24:46 "Ovako je pisano: Krist će patiti i uskrsnuti iz mrtvih trećeg dana…"

Djela 3,18: "Ali time je Bog ispunio ono što je najavio po ustima svih proroka, da će njegov Krist patiti."

Djela 17,3 "…objašnjavajući i dokazujući da je Krist trebao patiti i uskrsnuti od mrtvih. 'Ovaj Isus kojega vam ja naviještam jest Krist,' objavio je."

Djela 26,22b-23: "Ja [Pavao] ne govorim ništa drugo nego ono što su proroci i Mojsije najavili da će se dogoditi: da će Krist patiti i da će kao prvi uskrsnuti od mrtvih objaviti svjetlo našem narodu i poganima."

Rimljanima 3:24-25 "…otkupljenje koje je u Kristu Isusu. Bog Ga je pred licem svijeta postavio kao žrtvu pomirnicu po krvi Njegovoj…"

Rimljanima 5,6: "Krist umrije za bezbožnike."

Rimljanima 5,8b "Dok smo još bili grešnici, Krist umrije za nas."

Rimljanima 6:3 "Zar ne znate da svi mi koji smo kršteni u Krista Isusa, svi smo kršteni u smrt Njegovu?"

2 Korinćanima 1,5a "Jer kao što obilato primamo patnje Kristove…"

Ima još, ali shvaćate poantu.

Koliko je toga napisano u vrijeme Kerintha? Kerinth je živio vjerojatno prema kraju života Ivana, tako da je do tada vjerojatno većina Novog zavjeta (izuzev Otkrivenja) bila napisana. Čak i da Kerinth nije bio svjestan drugih spisa, bio je svjestan onoga što su apostoli (uključujući Ivana) učili, a Kerinth je odabrao učiti nešto potpuno drugačije od onoga što su oni govorili. Platonistički Grci vjerovali su da, budući da je Bog savršen, nije podložan strasti (osjećaju) ili patnji i da Bog ne može patiti. Kerinthus je smislio način da Krist može biti Bog, a da Bog ipak ne može patiti. Mnogi su slijedili Kerenthusa jer je mogao uskladiti njihovo predkršćansko razmišljanje s evanđeljem. Neke se stvari ne bi smjele usklađivati.

P: U 1. Ivanovoj 2,25 i 1. Petroj 1,9, je li vječni život nešto što se kršćanima samo obećava ili je to nešto što kršćani već imaju, kao u Efežanima 1,4?

O: I jedno i drugo. Ovo je ponavljanje rasprave o Efežanima 1,13.

Biblija implicira da je Bog bezvremenski, ali i prisutan u vremenu. Za bezvremenskog Boga odgovor su sva tri: prošlo, sadašnje i buduće.

Chuck Swindoll je napisao izvrsnu brošuru za proučavanje Biblije o spasenju u kojoj raspravlja o tim aspektima.

Aspekti predznanja i predestinacije u prošlosti: Prije nego što je vrijeme započelo, Bog je znao kraj od početka i sve naše dane (Psalam 139:16; Izaija 44:7; Efežanima 1:4; Titu 1:2).

Aspekti sadašnjih događaja: Kada smo čuli riječ istine i prizvali Gospodina (Rimljanima 10,9-10), postali smo novo stvorenje (2. Korinćanima5:17 ). Hebrejima 4,2 i Djela apostolska 10,44 također pokazuju sadašnje aspekte.

Trenutni kontinuirani aspekti: Dok u svojim životima ostvarujemo spasenje koje je u nama, Bog je u procesu preobrazbe naših života (Filipljanima2:12 -13; 1. Petrova 2:2; Hebrejima3:14 ;4:11 ;6:11 ).

Aspekti buduće nade: Žudimo za dovršetkom našeg spasenja (Hebrejima9:15 ,28; Rimljanima 8:23-25; 1. Petrova 1:4-5,9,13; 1. Korinćanima 15:50-53; 2. Korinćanima 5:5).

P: U 1. Ivanovoj 2,28, što zapravo znači riječ prevedena kao "pouzdano"?

Odg: Grčka riječ ovdje, parrhesian, također se koristi u 1. Ivanovoj 3,21; 5,14; i Hebrejima 4,16; 10,19. "Samouvjeren" nije baš točan prijevod jer je riječ preslaba u usporedbi s grčkim izvorom. Možda bi bolji prijevod bio "čvrsto pouzdanje" ili "pouzdanje na koje se vaš život može osloniti".

P: U 1. Ivanovoj 2,28, koji je glagol preveden kao "neposramljen"?

O: Grčki je jezik obično vrlo precizan u svojim glagolskim oblicima, ali u ovom konkretnom slučaju fraza može imati jedno od dva značenja.

Srednji glas: može značiti "ne postati posramljen" ili "neposramljen", ili

pasivni oblik: "ne biti posramljen"

Ali možda su obje tvrdnje istinite. Neki se ljudi mogu osramotiti zbog onoga što su učinili na zemlji. Ali druge ljude, čak i ako se u početku nisu osramotili, Bog može osramotiti zbog onoga što su učinili.

P: U 1 Iv 2,28, što je posebno u vezi s riječju "dolazak"?

O: Ova grčka riječ, parousia, nalazi se samo u ovom stihu u Ivanovim spisima, ali Grci su bili dobro upoznati s ovim pojmom. To je bio pojam koji se koristio za opis svečanosti koje su pratile kraljevu službenu posjetu.

P: U 1. Ivanovoj 3,1, što točno znači biti sin nekoga važnog u drevna vremena?

O: To bi često značilo barem pet stvari.

a) To bi značilo nasljedstvo jednog dana.

b) Vjerojatno bi značilo da će se sada dobro brinuti o vama, osiguravajući vam novac, hranu i smještaj.

c) Često bi značilo rimsko državljanstvo i povlastice koje je ono donosilo tebi i tvom potomstvu.

d) Često bi značilo dobro obrazovanje.

e) Moglo bi također uključivati i neugodan aspekt. Obično bi dobro obrazovan rob bio dodijeljen kao tvoj pedagog, odnosno instruktor. Poučavao bi te gramatici, govorništvu, povijesti, klasičnoj književnosti i drugim predmetima. Želio bi učiti jer bi mu vjerojatno bilo dano ovlaštenje da te tukao i kažnjavao kad ne bi učio.

P: Zašto 1 Iv 3,1 ukazuje da se možda osjećamo ne shvaćeno?

Odgovor: 1. Ivanova 3,1 kaže da nas svijet ne poznaje ni ne razumije, jer ne poznaje Boga. Svijet često ne može shvatiti što nas pokreće? Prije mnogo godina kolega me pitao: "Ako ne piješ, ne drogiš se i ne provodiš se nemoralno, kako se onda zabavljaš?" Ako ne juriš za požudama tijela, požudama očiju i oholost života, što je onda vrijedno traganja?

Ali mi jurimo za Bogom i tražimo Ga svim srcem. Znamo da će na kraju radost koju dobivamo boraveći s Bogom biti veća od svih užitaka koje možemo imati na neko vrijeme na ovoj zemlji.

P: U 1. Ivanovoj 3,1-2, jesu li i kršćanke nazvane "sinovima Božjim"?

O: Da. Galaćanima 3,26-28 pokazuje da u Kristu nema muškog ni ženskog, nego su svi "sinovi Božji". Razlog za ovaj koncept, da su i žene "sinovi" Božji, može biti u dvije stvari.

1. U grčkoj kulturi kćeri se nisu smatrale važnima kao sinovi.

2. Kao nasljeđe iz hebrejskog jezika, nije postojala hebrejska riječ za "djecu", već je riječ "sinovi" obuhvaćala i sinove i kćeri. To je prema članku u časopisu Christianity Today10/27/1997 str. 35.

Za više informacija pogledajte raspravu o Galaćanima 3,28.

P: U 1. Ivanovoj 3,2, kako ćemo biti slični Isusu?

O: Bit ćemo poput Isusa kao što je odraz poput izvornika.

Po karakteru pozvani smo biti Kristoliki. Na nebu ćemo biti bezgrešni.

U ljubavi prema Bogu volimo jer nas je Bog prvi ljubio.

U ljubavi prema drugima pokazujemo Božju ljubav kao Kristovi poslanici.

Iako nikada nećemo biti obožavani niti postati Bog, mi smo Božja djeca i naslijedit ćemo slavu i obilje bogatstva koje će Bog podijeliti svojoj djeci.

P: U 1. Ivanovoj 3,3, kako se mi čistimo, kad nas Bog čisti?

O: Iako Bog ima moć, mi imamo odgovornost pristupiti toj moći. Reći da je Bog čist, a ja sam grešnik, pa ću stoga morati ostati u svom grijehu, jednako je nebiblijsko kao i reći da možemo postati bezgrešni u ovom životu. Reći da je posvećenje u potpunosti djelo Boga i da mi nemamo nikakve uloge jednako je nebiblijsko kao i reći da se možemo očistiti bez Boga. Pavao dobro pokazuje ovu antinomiju u Poslanici Filipljanima 2,12-13, "Zato, dragi moji, kao što ste uvijek slušali, ne samo dok sam prisutan, nego sada još više dok sam odsutan, dovršite svoje spasenje sa strahopoštovanjem i drhteći, jer Bog je taj koji neprestano djeluje u vama i stvara u vama i volju i djelovanje, prema svojoj dobroj volji." (Wuestov prošireni prijevod)

Ne pročišćavamo se tako da se usredotočujemo na "ne griješenje" ili čak na pokušaj pridržavanja zakona. Pročišćavamo se i slušamo Kristov zakon tako da se usredotočimo na Isusa.

P: U 1. Ivanovoj 3,4, koja je razlika između grijeha i bezakonja?

Zapravo, grijeh je bezakonje. Postojala je stara igra, zvana Dungeons and Dragons, u kojoj je lik mogao biti dobar ili zao, i zakonit ili bezakonn. Tako je lik mogao biti "bezakono dobar" ili "zakonito zao". Učiti da ljudi mogu biti bilo koji od tih tipova je besmisleno u Božjim očima. Ako ne slijedite Božje zapovijedi, niste pobožni. Čak i ako slijedite Božje zapovijedi, ali ne slijedite Njegovu zapovijed da volite bližnjega, ne zavaravajte se; ni tada niste pobožni. Kaže se da u cijeloj gnostičkoj literaturi nikada nema zapovijedi da volite brata.

P: U 1. Iv 3,4-6; 1. Iv 3,9 i 1. Iv 5,18, moramo li biti bez grijeha, odnosno nemati grijeha, da bismo bili spašeni?

O: Ne, inače kako bi Ivan napisao 1. Ivanovu 1,8? Geisler i Howe u knjizi *When Critics Ask* (Kad postavljaju kritičari), str. 539, to objašnjavaju na sljedeći način: "Ako svinja i janjad upadnu u blato, svinja želi ostati ondje, ali janjad želi izaći. I vjernik i nevjernik mogu upasti u isti grijeh, ali vjernik ne može ostati u njemu i osjećati se ugodno." 2. Ljetopis6:36 također kaže da svi griješe.

P: U 1. Ivanovoj 3,8 mislio sam da je Isus došao na zemlju umrijeti za naše grijehe, pa zašto je onda došao uništiti djela đavla?

Odgovor: Oboje je istina. Sotona je knez ovoga svijeta, a u 1. Ivanovoj 5,19b stoji da je sav svijet pod moći zloga. Isus je došao u ovaj neprijateljski svijet kako bi uništio djela sotonska umirući za nas na križu i uskrsnuvši od mrtvih. Isus je došao da imamo život, u Ivanovoj 10,10.

P: Zašto 1. Ivanova 3,9 kaže da oni koji su rođeni od Boga ne čine grijeh, budući da 2. Ljetopis6:36 a pokazuje da su svi grešnici? (To je spomenuo musliman Ahmad Deedat.)

A: Vremenski oblik grčke riječi u 1. Ivanovoj 3,9 i na drugim mjestima u 1. Ivanovoj znači "nastavljati griješiti". Međutim, nije bilo potrebno znati grčki da bi se to shvatilo. 1. Ivanova 1,8 kaže da svi griješe. Ne znam zašto je Deedat spomenuo 2. Ljetopis 6,36 kako bi pokušao suprotstaviti 1. Ivanovu i 2. Ljetopis, kad nas 1. Ivanova sama jasno uči da svi griješe. 1. Ivanova 2,2, 12 i4:10 također pokazuju da griješimo.

P: U 1. Ivanovoj 3,10,14–18,23–24, ako kršćanin mrzi ili ne voli druge onoliko koliko bi trebao, hoće li ići u pakao?

P: Postoji razlika između toga da nekoga ne volite uvijek onoliko koliko biste trebali i da mrzite tu osobu. Iako bismo trebali mrziti zlo (Psalam 45:7; Izreke15:27 ), mržnja prema drugoj osobi ne bi smjela biti u srcu nijednog kršćanina.

Međutim, kršćani ne vole savršeno. Pravi kršćani i dalje griješe, a neki griješe i teško. Međutim, istinski kršćani kaju se za svoje grijehe, što znači da im je žao zbog grijeha, ispovijedaju svoje grijehe Bogu i odlučuju da ih više neće činiti.

P: Da li se 1 Ivana3:10 protivi Božjoj izjavi da je volio Jakova, a prezirao Esava?

O: Ne, iz dva razloga.

1. Hipotetski govoreći, čak i da Bog uopće nije imao nikakve ljubavi prema nekome (što je netočno prema Psalmu 145:8,13), Bog nije obvezan poštovati zapovijedi koje daje svojim stvorenjima.

2. "Ljubiti Jakova i mrziti Esava" bio je hebrejski idiom koji je pokazivao da je Jakov bio više voljen i da je primio blagoslove koje Esav nije primio.

P: U 1. Ivanovoj 3,10.15. postoji li netko koga doista prezirete ili mrzite? Postoji li netko za koga biste bili razočarani da se pokajao i povjerovao u Krista, a zatim umro i otišao u nebo? Ako da, što bi vam ovaj stih mogao reći?

O: Ako biste bili razočarani kad biste saznali da se neka osoba pokajala i spasila, to je znak da ste vi oni izgubljeni, ako ljubav Božja nije u vašem srcu. Bilo kakvo zlo koje su nam ljudi učinili na zemlji nije toliko veliko kao što je naš grijeh pred savršeno svetim Bogom. Ali Bog nam je oprostio naše grijehe i trebali bismo vidjeti, relativno govoreći, koliko su mala zla koja nam ljudi čine. Radije bih da mi ljudi čine mnogo zla i budu spašeni, nego da mi nitko ne čini ništa loše i da budu izgubljeni.

P: U 1. Ivanovoj 3,12, kako je Kajin pripadao zlu? Je li to zato što je ubio svoga brata Abela?

O: Ne stoji da je Kajin pripadao zlu zato što je ubio brata. Naprotiv, stoji da je Kajin ubio brata jer je bio dijete đavla. Kajinova djela pokazala su da mu je srce bilo zlo. No, zla djela imaju običaj učvrstiti zlo srce.

P: U 1. Ivanovoj 3,16-17, u usporedbi s prosječnom osobom na poslu ili u organizacijama kojima pripadate, biste li se smatrali osobom koja više voli ili manje voli? Zašto je to važno?

O: Neki ljudi mogu smatrati da su svi kršćani osuđujući, bez obzira na to što radimo; i to ovdje nije važno; oni su iznimka. Ali ako vas većina ljudi ne doživljava kao punog ljubavi, kakvo ste onda svjedočanstvo o Božjoj ljubavi? Za ljude koji još nisu spremni približiti se kršćanskoj zajednici, vi ste možda jedina Kristova ljubav koju vide. Nadajmo se da je ono što vide dobro, čisto i privlačno.

P: U 1. Ivanovoj 3,16-17, u današnjem svijetu ljudi možda čak i ne znaju što je istinska ljubav. Koja je razlika između ljubavi i sentimentalnosti? Što je ljubav u konačnici?

O: Sentimentalnost je imati lijepe, ljubazne osjećaje prema Bogu ili nekome drugome. Iako ljubav često uključuje i to, ljubav je više od toga. Ljubav je činjenje nečega kako biste izrazili svoju ljubav.

Jedno je družiti se s nekim kako biste zajedno radili nešto ugodno, poput sporta, a sasvim je drugo znati da bi došli k vama i kad im to ne bi bilo zabavno, a vama je potrebna pomoć. Kad smo bili bezbožni i nevoljeni, Krist je umro za nas, kako stoji u Poslanici Rimljanima 5,6-8.

Činit će se da imate mnogo prijatelja ako je nečije druženje s vama financijski isplativo za njih. Ali koliko imate prijatelja koji bi s vama podijelili svoje materijalne posjede, na svoju štetu, kao što kaže 1. Ivanova 3,17? Ali da biste imali takve prijatelje, morate biti takav prijatelj.

Ako bi vaš prijatelj trebao čuti nešto neugodno, biste li mu to rekli ili biste samo održali ugodan razgovor? Ako bi nešto što kažete moglo ugroziti njihovo prijateljstvo s vama, ali je zaista važno da to čuju, tada morate odlučiti: više volite prijateljstvo ili volite prijatelja? Sentimentalnost može izgledati kao ljubav, ali ovdje se razlikuje od ljubavi, jer sentimentalnost ide uz ono što je ugodno, a ljubav ide uz ono što je najbolje za drugu osobu.

U konačnici, 1. Ivanova 3,18 kaže da je biblijska ljubav glagol, a temelji se na istini.

P: U 1. Ivanovoj 3,16-18, kako izražavate ljubav?

O: Postoji priča o dječaku koji je za rođendan svoje mame kupio igračku vatrogasno vozilo. Mnogi odrasli daju na taj način, darujući drugima ono što sami žele. To nije ljubav prema osobi, već projiciranje sebe na tu osobu. Istinsko izražavanje ljubavi jest davanje onoga što im je potrebno ili žele. Ponekad moramo potražiti najbolji način da izrazimo svoju ljubav. Ponekad ono što netko najviše želi od nas nije materijalni poklon, već dar našeg vremena.

Ali znači li ljubav uvijek davati osobi ono što želi, osobito ako je riječ o alkoholiku ili ovisniku o drogama? Izražavanje ljubavi ne znači samo davati ljudima ono što im je nužno, već i davati im dobre stvari koje žele. Ljubav također može biti "stroga ljubav" u uskraćivanju stvari koje žele, čak i dobrih stvari, kada je za njih najbolje da ih u tom trenutku ne dobiju.

P: U 1. Ivanovoj 3,16-18 vidimo kako ljubiti djelima, ali što znači ljubiti u istini? Možeš li ljubiti lažno ili imati lažan odnos?

O: Ljubiti u istini može značiti ne voljeti licemjerno, ne pretvarati se da volite nekoga zato što je bogat, privlačan ili ima moćne veze. Također može značiti ne pokazivati drugima lažno lice, već im dopustiti da vas vole sa svim manama. Nećete se osjećati jako voljeno ako znate da vas netko voli samo zbog lažnog lika koji projicirate.

Ljubiti u istini također može značiti činiti ono što je najbolje za tu osobu i biti iskren, čak i kada boli ili kada mislite da bi to moglo ugroziti prijateljstvo.

P: U 1. Ivanovoj 3,20, zašto Ivan osjeća potrebu spomenuti da je Bog veći od naših srca?

O: Iako svi to znaju u glavi, ponekad ljudi mogu osjećati da je krivnja ili sram u njihovim srcima prevelik da bi ih Bog oprostio. Ivan nas podsjeća da je Bog gospodar naših osjećaja i kada On nešto objavi, to je istina bez obzira na to kako se osjećamo.

P: U 1. Ivanovoj 3,19-21 i 1. Ivanovoj 5,13, kako kršćani stječu povjerenje (ili nepovjerenje) u Boga?

Odgovor: 2. Korinćanima 13,5-6 kaže da imamo odgovornost ispitati sebe, kao i učitelje poput Pavla, da vidimo jesmo li u vjeri. Postoje barem tri komplementarna načina da ispitamo sebe.

Nauka: 1. Ivanova 5,9-12 kaže da svatko tko (istinski) vjeruje u Sina Božjega ima u srcu svjedočanstvo istine Božje.

Ljubav: 1. Ivanova 3,16-18 kaže da ako "shvaćamo" da nas je Isus toliko ljubio da je dao svoj život za nas, možemo i mi toliko ljubiti druge da i mi položimo svoje živote za njih. Ako nismo spremni položiti svoje živote za druge, to može biti znak da zapravo ne "shvaćamo" što je Krist učinio za nas.

Poslušnost: Ivan 14,15.23 i 1. Ivanova 3,4-7 pokazuju da, ako volimo Boga, slušamo Isusovo učenje. To bi se moglo smatrati podskupinom ljubavi, ali budući da neki pokušavaju voljeti bez poslušnosti, to zaslužuje vlastitu, zasebnu točku.

P: U 1. Ivanovoj 3,21, kako im srca osuđuju neke ljude?

O: Kada se ispitujemo i vidimo da nismo dovoljno dobri, možemo učiniti jednu od tri stvari. Možemo se povući od Boga zbog osjećaja krivnje i srama, možemo odustati i pokušati se zabaviti drugim stvarima ili se možemo približiti Bogu radi iscjeljenja i posvećenja. Približimo se Bogu (Hebrejima 10,22), bez obzira na to kako se osjećamo nakon što smo se ispitali.

P: U 1. Ivanovoj 3,22-23, kako je poslušnost Božjim zapovijedima povezana s vjerovanjem u ime Njegova Sina i ljubavlju jednih prema drugima?

Možemo moliti u vjeri, a da nas naša srca ne osuđuju, i Bog će nam dati sve što zatražimo, jer ćemo tražiti dobra, jer slušamo Božje zapovijedi i ugodimo Mu. Ne kaže da osjećamo potrebu da Mu ugodimo ili da imamo namjeru ugoditi Mu, nego da činimo ono što Mu je ugodno.

P: U 1. Ivanovoj 3,24, što nam ta knjiga govori o tome što znači živjeti u Bogu i Bog u nama?

O: Dio ploda toga da smo mi u Bogu i Bog u nama jest to da vjerujemo, slušamo i volimo Boga, znajući koliko nas Bog voli i što je Krist učinio za nas. Kao što Bog voli druge, tako i mi trebamo voljeti druge. Izvor toga da smo mi u Bogu i Bog u nama jest Duh Sveti, kojeg Bog daje svim vjernicima.

P: Odnosi li se 1. Ivanova 4,1-3 na duhove ili na ljude?

A: Ovaj stih primjenjiv je na bilo koji izvor učenja, bilo da je riječ o mističnoj poruci od duha ili o riječi nekog čovjeka, bilo izgovorenoj ili napisanom. Ako netko tvrdi da govori po duhu, onda je njihovo ispitivanje jedno te isto.

P: U 1. Ivanova 4,1, budući da neki ljudi pokušavaju pronaći Boga, zašto bi Bog svjesno dopuštao lažne proroke?

O: Način na koji je Bog odabrao urediti Stvaranje i dopustiti padli svijet, Bog dopušta mnoge stvari koje mu slome srce, kao što pokazuje Matej 23:37-39. Bog nas nije stvorio da budemo roboti, već nam daje izbore (i izričite i prešutne) da Ga slijedimo. Za one koji ne žele slijediti Boga, Bog dopušta Sotoni da stvori lažne stvari kako bi se ljudi osjećali ugodnije sa svojim odabirima. Ali Bog zna tko je Njegov, i Bog će se pobrinuti da Njegovi izabrani ili ne otpadnu u jednu od tih zabluda, ili da se vrate kad god upadnu u jednu od tih krivotvorina. Vidi također tri pitanja o Habakuku 1,13.

P: U 1. Ivanovoj 4,2, je li svaki duh ili učitelj od Boga ako kaže da je Isus došao u tijelu?

O: Ne. Kao u 1. Ivanovoj 5,1, ovo je nužan, ali ne i dovoljan uvjet za pobožne učitelje.

P: U 1. Ivanovoj 4,2, ako je svaki duh (što znači prorok) koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu od Boga, što je s Muhammedom? (Na to je ukazao musliman Ahmad Deedat.)

O: Deedat dodaje da u Kur'anu, sura 3:45 i mnogim drugim referencama Isusa nazivaju "Kristom". Prvo ispravimo nekoliko manjih pogrešaka, a zatim glavnu točku.

Manja točka 1: U Kur'anu se Isus naziva Masih, što prevedeno znači Mesija, što je na nekoliko mjesta ekvivalentno pojmu "Krist". Zapravo, nije na mnogo mjesta.

Manja točka 2: Drugi muslimanski apologet s kojim sam korespondirao (Fareed) odbacio je da je Isus Mesija. Međutim, on se nije samo ne slagao s Deedatom, već je Fareed i proturječio Kur'anu. Dakle, ne možete se uvijek voditi onim što kaže muslimanski apologet.

Manja točka 3: Mnogi muslimani pridaju važnost knjizi napisanoj u srednjem vijeku pod nazivom Evanđelje po Barnabi. No i ona poriče da je Isus Mesija, čime opet proturječi i Bibliji i Kur'anu.

Glavna točka: Nema smisla nazivati Isusa Kristom/Mesijom/Masihom ako redefinirate taj pojam. Stari zavjet je pokazao da je Mesija obećani, pomazani, koji će nas spasiti od naših grijeha. Kur'an ne tvrdi da je Isus spasio ikoga od išta. Sami je Muhammed učio da Isus neće ni moliti za nas, već će se izgovoriti zbog svojih nedostataka. Samo će Muhammed biti taj koji će se moliti za ljude. To se nalazi u hadisima u Sahihu Muslima, svezak 1, knjiga 1, br. 378, str. 129 i kod Ibn-i-Majje, svezak 5, knjiga 37, br. 4312, str. 528-530

P: Govori li 1. Ivanova 4,2-3 o tome da je Isus imao tijelo prije ili nakon svog uskrsnuća, ili o oboje?

O: I jedno i drugo. Prema knjigama *When Cultists Ask* (str. 298) i *When Critics Ask* (str. 539-540), Ivan u grčkom jeziku koristi perfekt ("došao je"). Perfekt označava radnju ili stanje koje je završeno, ali se njegove posljedice nastavljaju. U 2. Ivanovoj 7, Ivan kaže da obmanjivači odbijaju "priznati dolazak Isusa Krista u tijelu", koristeći u grčkom jeziku prezens.

Luka 24,39; Ivan 2,19-22; 20,26-27; i Djela 2,30-31 također pokazuju da je Isus imao fizičko tijelo nakon svog uskrsnuća.

P: U 1. Ivanovoj 4,4, tko je "oni" koje kršćani pobjeđuju?

O: Ovo se ne odnosi na neosobne borbe ili grijehe; ovo je osobno. Ovo se ne odnosi samo na lažne proroke, već prvenstveno na duhove koji stoje iza lažnih učitelja. Moramo prepoznati i nadvladati vjerovanje u te lažne duhove, baš kao što moramo nadvladati i druge napasti.

P: U 1 Iv 4,5, koja je perspektiva svijeta?

O: Svijet ima više sukobljenih gledišta, ali općenito, tko god misli da je nešto ispravno u vlastitim očima, može to činiti. Varijanta toga je da to mogu činiti sve dok pritom ne nanose otvorenu štetu drugima. Drugo gledište je "YOLO" (živiš samo jednom), stoga uzmi svu moguću užitku odmah. Treće gledište je da ne biste trebali osuđivati nijedno drugo gledište – to jest, osim kršćanstva.

P: U 1. Ivanovoj 4,5, zašto svijet ovdje sluša lažne učitelje više nego kršćane?

O: Slušaju jer su prevareni, ili su sami sebe prevarili na tri načina: umom, emocijama i voljom.

Um: S obzirom na njihove pretpostavke i uvjerenja, može imati više smisla živjeti za sada. Neki nekršćani su vrlo skeptični; žele vjerovati da ništa nije gotovo sigurno, pa žive svoj život "pokrivajući se". Kao što je pisalo na jednoj majici: "Život je nesiguran, pa prvo pojedi desert." Drugi nemuslimani su drugačiji; izrazito su lakovjerni, vjeruju u stvari u koje ne bi trebali vjerovati. Da je nešto lažno, njihov bi se sustav vjerovanja srušio, pa iz tog razloga ne žele da to bude lažno.

Osjećaji: Vjerovati u neke stvari je ugodnije nego u druge. Ako se dvije stvari smatraju jednako istinitim, neki će ljudi čvrsto vjerovati u onu ugodniju, samo zato što je ugodnija.

Volja: Neki ljudi namjerno biraju vjerovati u nešto ili biti dio nečega. U Utahu je bilo mormona koji nisu vjerovali da je mormonizam istinit. Ali i dalje su bili mormoni jer bi, da su otišli, njihove žene napustile njih i djecu. Ako netko napusti mormonizam, njegov mormonski šef mogao bi ga otpustiti ili možda ne bi ostvarivao toliko prodaje mormonskim klijentima. U islamu, prema šerijatskom zakonu, kada muškarac napusti islam, treba ga ubiti ako se ne vrati. Neki muslimani misle isto i za žene, a drugi kažu da ne, da bi je trebalo samo neograničeno zatvoriti.

P: U 1. Ivanovoj 4,7, budući da je Bog ljubav, ne znači li to da je ljubav Bog i da se sve što se čini iz ljubavi automatski čini i za Boga, kako tvrde kršćanski liberali?

O: Ne. Kao što je jedan kršćanin rekao: "Naša je kultura uzela istinu da je Bog ljubav i preokrenula je kako bi ljubav učinila svojim bogom." Nešto učinjeno iz ljubavi prema novcu nije učinjeno za Boga, kao što pokazuje Matej 6,24. Jedan primjer da je zlo voljeti ljude više od Boga jest Matej10:37 , gdje Isus kaže: "Tko voli oca ili majku više od mene, nije mene dostojan; tko voli sina ili kćer više od mene, nije mene dostojan."

P: U 1 Iv 4,9, kako živimo po Isusu?

O: Postoje barem četiri načina na koja je to istina.

Sada na zemlji živjet ćemo znajući da idemo u nebo. Prestat ćemo činiti stvari koje se ne sviđaju Bogu, prestat ćemo govoriti ono što On ne bi želio da govorimo i željet ćemo živjeti da bismo Mu ugodili. Ne samo da Mu se pokoravamo, nego ćemo Ga i ljubiti. To ne možemo učiniti sami, već živimo po Isusu po Duhu Svetom koji živi u nama.

Nakon smrti nemamo vlastito pravo niti zaslugu da uđemo u nebo. Ali Isus je platio otkupninu za nas i po Njemu imamo pravo živjeti vječno s Njim, susjedinjeni s Kristom (Efežanima 2,6).

Naša prošlost je obrisana. Možemo živjeti bez osjećaja krivnje zbog stvari koje smo učinili u prošlosti. Ako ono što ste učinili nije tako zlo kao ono što je Saul iz Tarsa učinio (prije nego što je postao Pavao), onda i vi možete iskusiti oslobođenje od krivnje koje je Pavao imao.

Drugi bi trebali vidjeti našu poslušnu ljubav prema Bogu, čak i u trenucima kada ne dijelimo evanđelje. Također bismo trebali prihvaćati druge vjernike, kao što nas je Krist prihvatio (Rimljanima 15:7) i ne smatrati nikoga prema svjetovnom načinu razmišljanja (2. Korinćanima 5:16).

U poniznosti vidimo da vječne riznice držimo u glinenim posudama (2. Korinćanima 4,7). Nemamo se čime hvaliti zbog onoga što smo učinili (Filipljanima 3,4-7), već se možemo hvaliti samo onim što je Krist učinio na križu (Galaćanima 6,14).

P: U 1. Ivanovoj 4,10 trebamo li se brinuti o ljubavi prema Bogu, budući da je inicijativa na Bogu?

O: 1. Ivanova 4,10 ne može značiti da ne trebamo voljeti Boga, jer bi to bilo suprotno 1. Ivanovoj 4,19-21. Također, i kalvinisti i nekalvinisti slažu se da predestinacija u Efežanima 1,5 i na drugim mjestima ne znači da vjernici ne vole Boga, suprotno Svetom pismu.

Naprotiv, i 1. Ivanova 4,10 i 4,19 pokazuju redoslijed i inicijativu na dva komplementarna načina. Kad je čovječanstvo bilo izgubljeno, neznajuće i bez ljubavi prema Bogu, Bog nas je ljubio i poslao Isusa da umre za nas. Kad smo mi pojedinačno bili ravnodušni prema Bogu ili čak Njegovi aktivni neprijatelji, Bog nas je i tada prvi ljubio. Ideja da Bog voli one koji Ga vole prvi, zbog njihove ljubavi prema Njemu, preokrenuta je u 1. Ivanovoj 4,10. i 4,19.

P: U 1. Ivanovoj , kako nitko nije vidio Boga u tijelu osim Isusa, budući da je Izaija vidio Gospodina u Izaiji 6:1?

Odgovor: U 1. Ivanovoj4:12 , nitko nije vidio Boga u tijelu, osim Isusa koji se očitovao na zemlji. U Izaiji 6 to se razumije kao vizija. Čak i u toj viziji Izaija se osjećao uništenim zbog blizine Božje svetosti i svoje grješne naravi.

P: U 1. Ivanovoj , kako mi živimo u Bogu, a Bog u nama?

O: Ovdje su to paralelne fraze.

Živimo u Bogu: Naš je život skriven s Kristom u Bogu. Kad se Krist pojavi, pojavit ćemo se i mi. (Kološanima 3,3-4) Onima koji su dali svoje živote Bogu, Bog dijeli svoj život s njima.

Bog živi u nama: Bog živi u nama po Duhu Svetom, koji se naziva i Duhom Kristovim. Mi smo poput Njegovih ruku na zemlji i izraz Krista drugima. Bog živi u nama i može vidjeti stvari onako kako ih mi doživljavamo.

P: U 1. Ivanovoj 4,13-15, zašto mislite da nas je Bog stvorio, budući da je već imao anđele i životinje?

O: Za razliku od anđela i životinja, samo su muškarci i žene stvoreni na sliku Božju. Možemo odražavati, na ograničen način, neke od Božjih atributa, kao što je ljubav. Bog može živjeti u nama, tako da u određenoj mjeri može doživjeti ono što mi doživljavamo i vidjeti svijet našim očima.

Za Njegovu slavu: Bog je stvorio svoju djecu za svoju slavu. Izakija 43,7; 61,3.

Ljudi za ljubav: Bog nas iznimno voli. Psalam 145:9,17; 1. Ivanova 3:1.

Biti Njegova djeca: 1. Ivanova 3:1-2; Galaćanima 3:28, Rimljanima 8:15-17

Da živi u nama: 1. Ivanova 4,12-16; Rimljanima 8,9-11

Bog ne želi da nitko propadne. Ezekiel 18:23,32; 33:11; 2. Petrova 3:9. Ipak, Bog ne osjeća kajanje zbog stvaranja onih koji, kad bi dobili priliku, slobodno biraju da Ga odbace. Bog je unaprijed znao da će oni sagriješiti, a ipak je odabrao da se ne miješa u njihov izbor ili da ih "ne stvori".

Možda je dio razloga zašto je Bog odlučio stvoriti bića na svoju sliku sličan razlogu zašto roditelji odlučuju imati djecu. Da, djeca će biti skupa, s pelenama i hranom, i da, djeca će uzrokovati bol u srcu svojim zlom, ranama i neposlušnošću, ali unatoč svemu, ljubav čini da se sve isplati.

P: U 1. Ivanovoj 4,17, kako se razlikuje "nepotpuna ljubav" od ljubavi koja je u nama dovršena ili usavršena?

O: Ljubav može biti nepotpuna u znanju ili nepotpuna u predanosti, ali ta dva stanja često idu zajedno.

Spoznaja pomaže dovršiti ljubav: Ljubav osobe prema Bogu može rasti kada ona više zna o Bogu, Njegovoj brizi za nju i Njegovim dragocjenim obećanjima. Što više volite Boga, to ćete više željeti izraziti svoju ljubav svojom predanošću da Ga usrećite.

Predanost pomaže dovršiti ljubav: Ako je osoba predana ljubavi prema drugoj osobi, tada će se i prema tome odnositi. Obično će osjećaji potom uslijediti.

Bezuvjetna ljubav: Možemo voljeti Boga i druge s uvjetima. Neki su napustili vjeru jer su željeli slijediti Boga – sve dok im je bilo dobro. Sreća je što Job nije bio takav. Neki bi slijedili Boga sve dok im Bog ne bi oduzeo supružnika. Sreća je što Ezekiel i Hudson Taylor nisu bili takvi. Neki bi slijedili Boga sve dok bi im Bog štitio obitelj od zlih ljudi. Sreća je što Corrie ten Boom nije bila takva. Možemo shvatiti da u sebi nemamo snage ni za bezuvjetnu ljubav prema Bogu, ni za bezuvjetnu ljubav prema drugima, uključujući i one koji su nam naudili. Možemo shvatiti da nismo u stanju bezuvjetno voljeti bez Božje ljubavi koja teče kroz nas.

P: U 1 Iv 4,18, budući da "savršena ljubav izgoni strah", zašto bismo se trebali bojati Boga u 2 Kor5:11 ?

O: Postoje dvije vrste straha.

Trebamo se bojati Boga, strahom koji je kompatibilan s ljubavlju. Kršćani bi se trebali bojati Boga u smislu strahopoštovanja prema Njemu i poštovanja Njegove pravednosti, znanja i moći. Naš strah trebao bi biti onaj koji rezultira time da slavimo Boga u Psalmu 22:23. Budući da nema načina da se ima vječni život osim po Božjoj milosti, Bog ima daleko veću moć nad svima nego samo nad fizičkim životom i smrću.

Neki stihovi koji naglašavaju ispravan način bojenja Boga su Job 28,28; Ps 15,4; 34,11; 40,1-3; Izreke 1,7; 2,4. Neki stihovi koji pokazuju da je pogrešno ne bojati se Boga su Ps 55:19; Izreke 1:29; 9:10; 10:27; 15:33; i Jeremija 2:19.

Ne trebamo se bojati nikoga drugoga. David se nije bojao svojih neprijatelja u Psalmu 3:6. Psalam 23:4 kaže da se ne trebamo bojati zla, a Psalam 27:1-3 kaže da se ne trebamo bojati drugih. Drugi stihovi su Ps 46:2; 49:5; Izreke 29:25.

P: U 1. Ivanovoj 4,19-20, zašto je nemoguće iskreno reći da volite Boga ako mrzite brata svojega?

O: Sveto pismo to ne navodi izričito, ali za to bi moglo postojati nekoliko razloga.

Usporedna poteškoća: Ako nismo u stanju voljeti naše kršćanske braće i sestre, koje možemo vidjeti, dodirnuti i s kojima možemo izravno razgovarati, bilo bi još teže voljeti Boga, kojega ne možemo (još) vidjeti, dodirnuti i razgovarati s Njim licem u lice.

Što je u nama: Ako nam Duh Božji daruje ljubav prema drugima, a mi je nemamo, to bi značilo da nemamo Duha Božjega u sebi i da nismo spašeni.

P: U 1. Ivanovoj 4,20-21, kako trebamo voljeti druge?

O: Trebamo voljeti druge na gotovo svaki način. Trebamo voljeti djelima, a ne samo riječima (Jakovljeva2:14 –16), žrtveno i kao što nas Bog voli (1. Ivanova4:19 ). Ljubav je najvažnija kršćanska krepost (1. Korinćanima 13, osobito stihovi 1–3 i 13).

Jedini način na koji ne bismo trebali voljeti jest voljeti bilo koga, pa čak i vlastitu obitelj, više nego što volimo Boga. Ako naš navodni ljubav prema nekome uzrokuje da neposlušamo Boga, onda je to pogrešna ili zabludjela ljubav.

P: Znači li 1 Iv 5,1 da će svatko tko vjeruje da je Isus Mesija ići u nebo?

O: Ne. Kao i u 1. Ivanovoj 4,2, ovo je nužan, ali ne i dovoljan uvjet da bi se netko smatrao vjernikom. Zanimljivo je da grčki jezik nema samo jednu, već dvije riječi za vjerovanje. Jedna se riječ u Bibliji koristi za životno pouzdano ovisništvo, a druga za puko intelektualno pristajanje.

P: U 1. Ivanovoj 5,1b, odnose li se "oni koji su rođeni od Njega" na Isusa ili na druge vjernike?

O: Iako je istina da oni koji vole Oca trebaju voljeti i Isusa, to nije ono što ovaj stih kaže. To se odnosi na druge vjernike iz tri razloga.

1. Ivanova 4,20 suprotstavlja ljubav prema Bogu mržnji prema bratu

1. Ivanova 4,21 zapovijeda svima koji vole Boga da vole brata svojega.

1. Ivanova 5,2 kaže da trebamo ljubiti djecu (u množini) Božju.

Dakle, 1. Ivanova 5,1b, smješten između kraja 4. poglavlja i 1. Ivanove 5,2, raspravlja o istoj temi kao i ostali stihovi. Tumači su jednoglasni u tome da se ovo odnosi na druge vjernike.

P: U 1. Ivanovoj 5,1b, kako svatko tko ljubi Oca također ljubi "one koji su rođeni od Njega"?

O: Otac nas ljubi, i ako ljubite Oca, ljubit ćete i one koje On ljubi. Isus nam zapovijeda da ljubimo svoju braću i sestre.

Trebamo biti jedno (Ivan 14,20). Moramo biti dovedeni do potpunog jedinstva (Ivan 17,23) kako bi svijet znao da je Otac poslao Isusa. Ne smijemo pokušavati stvarati jedinstvo, već čuvati jedinstvo Duha (Efežanima 4,3). Na kraju, praktično govoreći, ako ćete vječnost provesti na nebu sa svojom braćom i sestrama u Kristu, bolje je da sada naučite i počnete ih sviđati i voljeti!

P: U 1. Ivanovoj 5,3-4, zašto su ovdje ljubav prema Bogu i poslušnost Njegovim zapovijedima toliko usko povezani?

A: Ivan samo ponavlja ono što je Isus rekao u Ivanovom evanđelju 14,21 i 23–24. Ako ne želiš izraziti svoju ljubav, onda se može dovesti u pitanje imaš li je uopće. Jedan od glavnih načina na koji izražavamo svoju ljubav prema Bogu jest poslušanjem Njegovih zapovijedi. Ako netko kaže da živimo pod milošću i da stoga ne moramo poslušati ništa što ne želimo, recite mu da ponovno pročita Ivan 14.

Posljedica toga su zakoni Starog zavjeta. Mnoštvo zakona možemo promatrati i u njima vidjeti mudrost za higijenu, očuvanje njihova identiteta kao naroda itd. No ne smijemo dopustiti da nas te stvari zaslijepe za činjenicu da neki zakoni i rituali nisu imali prirodnu svrhu koja bi koristila narodu. Naprotiv, to je ono što je Bog dao kako bi mu mogli izraziti svoju ljubav kroz poslušnost. Danas ne puštamo strane kose da narastu i ne slavimo mlađak i životinjske žrtve, ali i dalje izražavamo svoju ljubav poslušnošću zapovijedima koje nam je Bog sada dao.

P: U 1. Ivanovoj 5,4-5, koja je pobjeda koja je nadvladala svijet?

O: Naša pobjeda ima tri dijela: osvajanje pobjede, objava pobjede i ostvarenje pobjede. Krist je svojim uskrsnućem izborio pobjedu svoga naroda nad grijehom. Mi na sličan način objavljujemo svoju pobjedu kada prihvatimo Krista i pokažemo je svijetu objavom našega krštenja. Tu pobjedu u ovom životu ostvarujemo svojom pobjedničkom borbom protiv grijeha.

P: U 1. Ivanovoj 5,6, što su voda i krv kojima je Isus došao?

O: Prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, prvo razmotrimo kako na njega odgovoriti. Ne trebamo tražiti neku simboliku koja bi bila izgubljena za vjernike iz prvog i drugog stoljeća; to bi bila simbolika koju bi razumjeli. Drugo, možemo potražiti sličnu simboliku u Ivanovim spisima, kao što je da se moramo roditi od vode i Duha u Ivanu 3,5, i Isusovo davanje žive vode u Ivanu 4,10. Treće, mogli bismo razmotriti protiv koga Ivan govori u ostatku knjige, protognostičare koji su poricali da je Isus Krist došao u tijelu (1. Ivanova 4,2).

Odgovor je da je Isus došao krvlju, u tijelu, i da je to tijelo bilo kršteno vodom. Kerinthus je želio odvojiti ljudskog Isusa od božanskog Krista, ali Ivan naglašava da to nije bio samo Isus, ne samo Krist, već Isus Krist bez razdvajanja u 1. Ivanovoj 5,6. Tertulijan (198. – 220. g.) bio je prvi poznati koji je to učio.

Što se tiče drugih stajališta, Augustin iz Hipona rekao je da se to odnosi na krv i vodu iz Isusova boka u Ivanu 19,34. Kalvin i Luther smatrali su da se odnosi na naše krštenje vodom i primanje Gospodnje večere. Plummer i Candlish rekli su da se to odnosi na žrtve krvi iz Starog zavjeta i vodu za pročišćenje. Za više informacija pogledajte The Expositor's Bible Commentary, svezak 12, str. 350. Na str. 353 dodaje se da, bez obzira na značenje u 1. Ivanovoj 5,6, u 1. Ivanovoj 5,8 voda i krv označavaju krštenje i Gospodnju večeru.

P: Je li 1 Iv 5,7-8 dodano Bibliji?

O: To je dodatak koji nije bio u izvornim rukopisima. Kao što stoji u Općem uvodu u Bibliju, str. 484: "Zapravo, prihvaćanje dužeg prijevoda kao autentičnog dijela teksta Prve Ivanove poslanice krši gotovo svaki glavni kanon tekstološke kritike." Međutim, kršćani koji preferiraju verziju King James Version općenito prihvaćaju ovaj odlomak, a ovdje su argumenti za obje strane.

Stav o kasnijem dodavanju: Prvo ćemo pogledati rukopise koji sadrže 1. Ivanovu i koji je nemaju, a zatim i crkvene pisce koji se na njega ne pozivaju.

Rukopisi Biblije i obitelji rukopisa koji sadrže 1. Ivanovu 5,6-9, ali ne sadrže ovaj dodatak.

Vaticanus [B] 325-350. g.

Sinaiticus [Si] 340-350. g.

Bohajski koptski [Boh] 3./4. stoljeće

Alexandrinus [A] oko 450. g.

Sahidski koptski [Sah] 3. / 4. stoljeće

Sirijski

Neki armenski [Arm] iz 5. stoljeća

Etiopski [Eth] od oko 500. g.

Gruzijski [Geo] od 5. stoljeća

Bizantski lekcionar (K, L, P)

Arapski

slovenski

048 original, 33, 81, 322, 323, 436, 945, 1067, 1175, 1241, 1243, 1292, 1409, 1505, 1611, 1735, 1739, 1846, 1881, 2138, 2298, 2344, 2464,

Psi, 1844, 1852 imaju nešto drugačiji gramatički završetak za svjedočenje.

L833 ima "krštenje" umjesto "voda"

Amiatinus Latinska Vulgata prva polovica 8. stoljeća

Codex Fuldensis, latinska Vulgata, 546. g. (najstarija Vulgata)

Vallicellianus Latinska Vulgata 735.–804. g.

Sljedeći crkveni pisci citiraju iz 1. Ivanove ili raspravljaju o Trojstvu, a nikada ne spominju ovaj dodatak.

Irenaeus (182-188. g.) poziva se na 6 stihova u 1. Ivanovoj poslanici

Tertulijan (198-220. g.)

Klement Aleksandrijski (193-217/220. g.)

Hipoliti (222-235/6. g.)

Origen (225-254. g.)

Kiprijan Kartaginski (oko 246. – 258. g.) Međutim, zanimljiva je fusnota gamma na str. 323. u drugoj seriji Nikijskih i postnikijskih otaca, svezak 7. Tamo stoji djelomično: "Smatralo se da ih je [dodatne riječi] citirao S[vetac] Ciprijan u svom djelu o Jedinstvu Crkve; a taj bi citat, ako je istinit, bio od najveće važnosti, jer bi njihovo prihvaćanje pomaknuo na rani datum. Ali Tischendorf (Gk. Test., Ed., viii, ad. Loc.) navodi razloge za vjerovanje da je citat samo prividan i da se zapravo odnosi na posljednju rečenicu stiha 8."

Dionizije Aleksandrijski (246.–265. g.)

Jerona (373.–420. g.)

Grigorije Nazijanski (330.–391. g.) dokazuje Trojstvo pozivajući se na ovaj stih, ali nema dodatak. "Što je onda s Ivanom, kada u svojem Katoličkom poslanici kaže da su trojica koja svjedoče, Duh i voda i krv?" U djelu O Svetom Duhu, gl. 19, str. 323-324 (Očevi crkve iz Niceje i postnikejski, drugi serijal, sv. 7), Grgur je mogao prirodno citirati dodatak, da je bio svjestan njegova postojanja u svojem spisu.

Ambrozije Milanski (340. – 397. g.) također je citirao 1. Ivanovu 5,6 u raspravi o Duhu Svetom i Trojstvu, a nije citirao 1. Ivanovu 5,7. Jedino razumno objašnjenje jest da to nije bilo ondje.

Augustin iz Hipona također se poziva na Prvo Ivanovo pismo bez tih stihova.

Quodvultdeus (oko 453. g.)

Stoga je dodan u verziji King James, Vulgati i u vjerskim spisima počevši od oko 380. godine.

Današnji priručnik "Handbook for Solving Bible Difficulties" (str. 50–52) spominje da se nalazi u samo osam grčkih rukopisa. Najvažnije je da je u četiri od tih osam bio u margini, a ne u tekstu. Drugim riječima, bila je to bilješka koju je netko dodao u svoju marginu, slično kao što kršćani danas pišu bilješke. Na kraju je netko prepisao bilješku iz margine u tekst. Također, iako su crkveni pisci opsežno citirali Prvo Ivanovo pismo i mnogo pisali u obrani Trojstva, nijedan od njih nije citirao 1. Ivana 5,7-8 kako bi obranio Trojstvo. Taj se odlomak također ne nalazi u sirijskom, koptskom, armenskom, etiopskom, arapskom, slavenskom i, očito, svim jezicima osim latinskog. Međutim, on čak nije ni u ranom obliku starolatinskog/italičkog jezika niti u Vulgati koju je izdao Jeronim, prema djelu A Textual Commentary on the New Testament, 2. izdanje, str. 648.

3/1/1516 I knjige When Critics Ask (str. 540–541) i The Complete Book of Bible Answers (str. 73–74) dodaju da je jedini razlog zašto se uopće nalazi u kasnijim grčkim rukopisima taj što je Erasmus bio pod pritiskom da je uključi u svoje treće izdanje Grčkog Novog zavjeta iz 1522. godine. Sam Erasmus izostavio ga je u svom prvom i drugom izdanju iz 1516. i 1519. godine. Erasmus je rekao da će ga uključiti samo ako se pronađe ijedan grčki rukopis koji ga sadrži. Nakon što je Erasmus objavio svoje drugo izdanje, jedan je pronađen. Zove se Kodeks Gregory 61, a prepisao ga je franjevački redovnik po imenu Froy (ili Roy) 1520. godine (obratite pozornost na datum). Budući da Erasmus nije znao za izvor, dodao ga je u svoje treće izdanje 1522. godine jer je Katolička crkva željela da se doda. Tiskač Fayerabend dodao ga je Luterovoj Bibliji 1574. godine.

Grčki filolog Bruce Metzger u djelu Textual Commentary, drugo izdanje, str. 715–716, daje opširniju raspravu.

Sažetak kasnijeg gledišta: U Općem uvodu u Bibliju, str. 484, stoji: "Zapravo, prihvaćanje dužeg prijevoda kao autentičnog dijela teksta Prve poslanice Ivanove krši gotovo svaki glavni kanon tekstualne kritike."

Izvorno stajalište: Moramo priznati da tri najranija grčka rukopisa koja sadrže 1. Ivanovu 5,7-8 potječu iz 10., 12. i 14. stoljeća, da nisu bili dio bizantske obitelji rukopisa i da čak nisu bili ni u izvornoj latinskoj Vulgati. Nalaze se u sljedećim minusklama:

Kodeks Gregory 61 (1520./1521. g. n. e. franjevačkog fratra iz Oksforda Froy/Roy). Također nazivan kodeks Montfortianus. (61 i 629 imaju nešto drugačije čitanje od ostalih.) Napisan nakon što je Erasmus rekao da neće staviti ovaj tekst u svoju Bibliju osim ako mu ne dostave grčki rukopis koji ga sadrži. Taj je tekst predan Erasmu kao "stariji" grčki tekst, a Erasmus ga je potom nevoljko uključio.

88varijanta – rukopis iz 12. stoljeća, a 1. Ivanova 5,7-8 dodan je kasnije rukopisom iz 16. stoljeća u Napulju

221varijanta - Varijantno čitanje dodano rukopisu koji potječe iz 10. stoljeća, a sada se nalazi u Oxfordu

429varijanta - varijanta dodana rukopisu iz 16. stoljeća u Wolfenbuttelu

629 – u tekstu iz 14. stoljeća, nije varijantno čitanje

636varijanta - varijanta dodana rukopisu iz 16. stoljeća u Napulju

918 - rukopis iz 16. stoljeća u Escorialu, Španjolska. U tekstu, nije varijantno čitanje

2318 - rukopis iz 18. stoljeća u Bukureštu, Rumunjska. U tekstu, nije varijantno čitanje

w110 16. stoljeće, kopija Ximenesove Complutenske poliglotne Biblije objavljene 1514.

U četiri prethodna rukopisa nalazila se u margini kao kasniji dodatak, a ne u glavnom tekstu. S mogućim izuzetkom 629, nije se nalazila ni u jednom poznatom grčkom rukopisu prije Erasma.

Cavensis Latinska Vulgata (Španjolska, 9. stoljeće)

Toletanus Latinska Vulgata (10. stoljeće)

Neki armenski [Arm] iz 5. stoljeća

Drugo najranije mjesto na kojem se nalazi jest djelo Liber Apologeticus, napisano ili od španjolskog heretika Priscilijana ili od njegovog sljedbenika biskupa Instantiusa oko 385. godine.

Također se nalazi u spisima Varimaduma (380. g.)

Anonimni traktat o ponovnom krštenju (250/4.–256/7. g.) gl. 18 Ante-Nicene Fathers sv. 5 str. 677 poziva se na 1. Ivanovu 5,8. Međutim, fusnota navodi da citira latinsku formulu, a ne grčku.

U spisima Speculum (5. stoljeće).

Ivan Kasijan, otac polupelagijanskog zabluda (435. g.).

Časni Beda

Nalazi se u raznim italskim verzijama i u klementinskoj verziji latinskog Vulgata prijevoda. "svjedočanstvo/svjedok na zemlji, duh, voda i krv, i troje su jedno u Kristu Isusu. I troje svjedoče na nebu, otac, riječ i duh."

Enciklopedija poteškoća u Bibliji, str. 375, navodi da se nalazilo u starom latinskom/italikskom prijevodu već u petom stoljeću, a u vrlo kasnom minuskulu 635. u margini.

Nalazilo se u latinskoj Bibliji u srednjem vijeku i u verziji kralja Jakova, te ga je Katolička crkva prihvaćala više od 900 godina. No nikada ga nije prihvatila grčka ili istočne crkve.

P: Znači li 1 Iv 5,6-8 da, budući da je Duh Sveti svjedok zajedno s vodom i krvlju, Duh Sveti nije živo biće?

O: Ne. Svjedok može biti živo biće, kao i neživi predmet. Česta pogreška kultova jest da, budući da Duh Sveti ima mnoge atribute koje ljudsko biće nema, stoga (prema nekoj istezanoj logici) Duh Sveti ne može imati osobnost. Prva Ivanova 5,6-8 pokazuje da postoje tri svjedoka činjenice da je Isus imao tjelesno tijelo. Krv se odnosi na Njegovo razapinjanje, a Duh je unutarnje svjedočanstvo kršćanima. Voda se odnosi ili na Isusovo krštenje od Ivana, ili moguće na vodu koja okružuje bebu pri rođenju.

Slijede različite činjenice koje nam Biblija uči o osobnosti Svetog Duha.

Paraklet (utješitelj, onaj uz nas). Ivan 14,16.26; Ivan 15,26

Može znati najdublje misli Božje 1. Korinćanima 2:10-11

Govori nam. Djela apostolska 13:2, Hebrejima 3:7

Podsjeća nas. Ivan 14,26

Poput roditelja, da ne budemo siročad (grčki orphanos). Ivan 14,18

Vodi nas. Ivan 16,13

Uči nas. Ivan14:26 , 1. Korinćanima 2:13

Živi u nama. 1 Korinćanima3:16 , 2 Timoteju1:14 , Rimljanima 8:9,11, Efežanima 2:22

U našim srcima. 2 Korinćanima1:22 Galaćanima 4:6

On se zauzima za nas (neživotne stvari ne mole se niti posreduju). Rimljanima 8:26-27

Može biti uvrijeđen. Hebrejima 10:29

Svjedoči o Kristu. Ivan 15:26

Ima um. Rimljanima 8:27

Može biti ožalošćen. Izaija 63:10, Efežanima 4:30

Djeluje po vlastitom izboru. 1. Korinćanima 12:11

Posjeduje ljubav. Rimljanima 15:30

Može smatrati da su stvari dobre. Djela apostolska 15:28

Istražuje duboke stvari Božje. 1. Korinćanima 2:9-10

Stenje (i time se brine) za nas. Rimljanima 8:26

P: U 1. Ivanovoj 5,7-8, ne vjeruje li NIV u Trojstvo zato što nema te riječi?

O: Ne, to je klevetnička laž.
Jedna tema rasprave je treba li 1. Ivanova 5,7-8 biti u našim Biblijama ili ne. Druga tema rasprave je osporava li NIV Trojstvo ili ne.
    Nažalost, laž je reći da NIV ne vjeruje u Trojstvo iz dva razloga.

1) Ako bi netko isprintao Bibliju u kojoj bi u 1. Ivanova 5,7-8 pisalo: "isprintane Biblije su u redu", a vi biste [ispravno] rekli da to ne bi trebalo biti u Bibliji jer rani rukopisi Novog zavjeta to nisu sadržavali, znači li to da ste protiv isprintanih Biblija? Vjerujete li u neku izjavu ili ne, druga je stvar od toga je li ta izjava stajala u Bibliji na određenom mjestu.

2) Svi su prevoditelji NIV bili triniteti koji su vjerovali da je Biblija Riječ Božja. (Usput, mnogi prevoditelji RSV-a bili su upitni.)
3) Nadam se da ne mislite da je 1. Ivanova 5,7-8 jedini dokaz o Trojstvu u cijeloj Bibliji. Drugi stihovi koji uče o aspektima Trojstva (jedan nerazdvojni Bog, tri različite osobe, jednake časti i naravi, ali s različitim ulogama itd.) nalaze se na mnogim mjestima, a NIV ih sadrži.

4) 1. Ivanova 5,7-8 nema u nijednom ranom rukopisu Novog zavjeta. Nalazi se samo u ukupno 8 grčkih rukopisa (uključujući
srednjovjekovnih), a u četiri od njih nije u tekstu, već u margini.

5) 1. Ivanova 5,7-8 nije u bizantskom lekcionaru (K, L, P), pa se nadam da ne mislite da i bizantski lekcionar poriče Trojstvo. Zapravo, osim tih 4, nijedan grčki, armenski, sirijski, etiopski, koptski niti rani rukopis Vulgate to ne sadrži, pa zar svi ti rukopisi ne vjeruju u Trojstvo?
6) Na kraju, mnogi rani crkveni pisci pisali su o Trojstvu i koristili su gotovo svaki stih koji ste mogli pronaći kako bi potkrijepili Trojstvo. Ali nijedan od njih nije koristio 1. Ivanovu 5,7-8. Crkveni pisci koji su dokazivali Trojstvo iz Svetog pisma (naravno, ne koristeći 1. Ivanovu 5,7-8), kao što su Tertulijan, Novatijan, Klement Aleksandrijski, Atanazije, Hilari i kasnije Augustin te svi ostali, očito nisu bili svjesni tih riječi. Rani crkveni pisci pozivali su se na Prvo Ivanovo, ali nisu spomenuli 1. Ivanovu 5,7-8, među njima su: Irenej, Klement Aleksandrijski, Tertulijan, Hipolit, Ožeg, Dionizije Aleksandrijski, Jeronim, Grgur Nazijanski, Ambrozije Milanski, Augustin iz Hipona i Quodvultdeus.
   S druge strane, postoji očiti navod od Ciprijana Kartaginskog (oko 246.–258. g.). Međutim, zanimljiva je fusnota gamma na str. 323. u drugoj seriji Nikijskih i postnikijskih očeva, svezak 7. Tamo stoji djelomično: "Mislilo se da ih je [dodatne riječi] citirao sv. Kiprijan u svom djelu o Jedinstvu Crkve; a taj bi citat, ako je to činjenica, bio od najveće važnosti, jer bi njihovo prihvaćanje pomaknuo na rani datum. Ali Tischendorf (Gk. Test., Ed., viii, ad. Loc.) navodi razloge za vjerovanje da je citat samo prividan i da se zapravo odnosi na posljednju rečenicu stiha 8."
   Bez obzira na to, bilo bi apsurdno tvrditi da su svi ti rani crkveni pisci, od kojih su mnogi pisali o Trojstvu, poricali Trojstvo zato što se nisu pozivali na 1. Ivanovu 5,7-8.
Stoga, na temelju tih šest razloga, u budućnosti ako čujete nekoga drugog kako iznosi laž da NIV poriče Trojstvo, nadam se da ćete ih ispraviti. Ako to kažete drugima, i ako ste iskreni kršćanin, onda bih, na temelju prethodnih informacija, pretpostavio da ćete prestati to govoriti.
Ako se slažete s tim, možemo raspraviti prvu temu ili druge stihove ako želite. Ako se ne slažete, onda mislim da bi bilo korisnije prvo razgovarati o tome što Biblija uči o poštenju i kleveti.

P: U 1. Ivanovoj 5,7,8, kako je Bog mogao dopustiti da se u Bibliju doda rečenica?

O: 1. Ivanova 5,7,8 vjerojatno je dodana rečenica. To znamo jer imamo svjedočanstvo grčkih rukopisa. Bilo da je ta rečenica u tekstu ili nije, ne mijenja kršćansko učilište.

Prema Alandu i sur., ona spada u kategoriju "A", što znači da ta rečenica nije bila u izvornom rukopisu. Drugim riječima, za kategoriju "A" gotovo je sigurno da su 25 osporavanih riječi u 1. Ivanovoj 5,7-8 kasniji dodatak.

Muslimani osobito ne bi trebali imati velikih problema s ovim konkretnim pitanjem. Nemamo takvo odgovarajuće svjedočanstvo o promjenama koje je 'Uthman napravio u Kur'anu jer je spalio primjerke Kur'ana koje su drugi mogli koristiti za provjeru. Nekoliko ih je danas sačuvano u muzeju u Kairu i pokazuju promjene.

Kao primjer, 'Ubaj b. Ka'b, jedan od Muhammedovih tajnika, ima dodatne sure i izostavlja oko 12 sura u današnjem Kur'anu (The Fihrist, str. 61, fusnote 43–48). Abu Musa iz Basre također je imao tekst koji je bio isti kao i Ubaiov. (Suyuti, Itqan I, str. 65; Ibn Abi Dawud, Masahif, str. 180-181, kao i Noeldeke, Geschichte des Quran's, str. 33-38.)

P: U 1. Ivanovoj 5,13, kako možemo znati da imamo vječni život, budući da su ljudi osuđeni na pakao u Mateju 7,21-23 mislili da znaju da imaju vječni život? Drugim riječima, sigurnost spasenja nema mnogo smisla ako nikada ne možemo znati imamo li lažnu sigurnost.

Odgovor se može razmotriti u tri točke.

Možemo imati istinsku sigurnost temeljenu na Božjoj milosti, a ne na nama:

Vjernici mogu biti sigurni u svoj vječni život. 1. Ivanova4:17 ;5:11 –19;3:24 ;4:13 ; Efežanima 3:12

Bog nas ne samo spašava, nego nas i zapečaćuje i čuva. Efežanima 1,13-14; Juda 24; 1. Timoteju 1,14

Nikada ne zaboravite da smo kupljeni po cijeni, Isusovom krvlju. 1 Korinćanima6:20 ;7:23 ; 2. Petrova 2:1; Djela apostolska 20:28

Moramo vjerovati i ispovijedati da je Isus Gospodin da bismo bili spašeni. Rimljanima 10:9-13; 1. Petrova 1:23

Moramo zazvati Gospodina da budemo spašeni. Djela apostolska2:21 ;22:16 ; Joil 2:32; 1. Korinćanima 1:2; Sefanija 3:9

To je dar milosti, ne zaslužen djelima. Nijedna zasluga s naše strane nas ne može spasiti. Efežanima 2:8-9; 2. Timoteju 1:9; Titu 3:5; Djela 26:20; Rimljanima 3:23-24; 4:5; 6:14-15; 9:32; 11:5-6; Galaćanima 3:2,3,10-14

Prava vjera rađa plodove, jer je vjera bez djela mrtva. Jakovljeva 2, 14–26

Svi istinski vjernici nastoje poslušati Boga i iskazati ljubav prema Bogu i ljudima. 1. Ivanova 3:14-15

Ljudi mogu imati lažnu sigurnost i krivo preobraćenje:

Moramo se ispitati, jer se lažni kršćani mogu prevariti. 2. Korinćanima 13:5

Vjernici moraju biti marljivi do samog kraja kako bi njihova nada bila sigurna. Hebrejima 6:11

Neki mogu imati lažnu sigurnost spasenja Jeremija17:10 , čak i ako oni:

Imaju izgled pobožnosti; poznaju Pisma. 2. Timoteju 3:5; Ivan 5:39-47

Vjeruju (u intelektualnom, a ne u spasonosnom smislu), kršteni su. Djela apostolska 8:13,20; Jakov 2:19

Barem su sami vjerovali da su prorokovali u Isusovo ime, istjerivali demone i činili mnoga silna čudesa. Matej 7:21-23; 2. Solunjanima 2:9-10

Jednom smo pobjegli od pokvarenosti svijeta spoznavši našega Gospodina i Spasitelja. 2. Petrova 2:17-22

Možemo i trebamo ispitati svoju sigurnost provjeravajući usklađuju li se naš život, iskustvo i nauka s onim što Biblija kaže.

Odgovorni smo da pomno pazimo na svoj život i nauku. 2. Timoteju 1,14; Kološanima 1,23; Izreke 22,5

Ne slijediti mudrost ovoga svijeta. Kološanima 2:8-9; Jakovljeva 3:15; 1. Korinćanima 1:17-27; 2:6,8,14; 2. Korinćanima 1:12

Istrajati. Hebrejima 10:23,36; Hebrejima 12:1,12-13; 1. Ivanova 2:24; 1. Korinćanima 13:7; Rimljanima 5:3-4; Jakovljeva 1:3-4,12; Jakovljeva 5:11; 2. Petrova 1

P: U 1. Ivanovoj 5,14-15, zašto ne dobivamo uvijek ono za što molimo?

O: 1. Ivanova 5,14 to pojašnjava riječima da molimo "prema Njegovoj volji". Jakovljeva 4,3 govori o tome da ne dobivamo ono što tražimo jer je to prema našoj, a ne Božjoj volji. Također pogledajte raspravu o Mateju 7,7-11; 2. Korinćanima 12,7 i 2. Korinćanima 12,8 (Trn u tijelu) za više o odgovoru.

P: U 1. Ivanovoj 5,16-17 što je "grijeh koji ne vodi u smrt" nasuprot "grijehu koji vodi u smrt"?

O: Postoji nekoliko različitih stajališta:

Fizička smrt: Neka neposlušnost je dovoljno teška da Bog vjernika rano pozove kući, kao u slučaju Ananije i Safire u Djela apostolskih 5,1-11, i nekih Korinćana u 1. Korinćanima 11,29-30. U knjizi *When Critics Ask*, str. 541, kaže se da je Pavao možda mislio na ovo i kada je napisao u 1. Korinćanima 5,5 da predaje vjernika Sotoni na propast tijela, da bi mu se duh spasio. Vidi također knjigu *The Complete Book of Bible Answers*, str. 70-72, za više o ovom gledištu.

Ubojstvo: Ako osoba ubije drugu, neki vjeruju da nemamo slobodu moliti da bude pošteđena smrtne kazne. Međutim, čini se da to ide protiv biblijskog primjera Saula iz Tarsa koji je nakon svoje preobrazbe postao Pavao. The Believer's Bible Commentary, str. 2325, spominje ovo neobično stajalište, bez da ga podržava.

Blasfemija protiv Duha Svetoga: Neki smatraju da bi se ovo moglo odnositi na konačnu duhovnu smrt zbog blasphemije protiv Duha Svetoga. The Believer's Bible Commentary, str. 2325, također spominje ovo stajalište, bez da ga podržava.

Duhovna smrt: Neki kršćani ovo tumače tako da vjernik može toliko dugo ne poslušati Boga da može izgubiti svoje spasenje. Budući da Ivan posvuda drugdje govori o duhovnom, a ne o fizičkom životu i smrti, vjerojatno je i ovdje riječ o tome. Za više o ovom gledištu pogledajte knjigu Hard Sayings of the Bible, str. 742–744. Augustin u svojoj Homiliji 10 na 1. Ivanovu kaže: "'Grijeh' brata 'do smrti', dakle, smatram da je onaj kada, nakon spoznaje Boga po milosti Gospodina našega Isusa Krista, netko se bori protiv bratstva i potaknut je bakljama mržnje protiv one iste milosti po kojoj je pomiren s Bogom." Augustin je rekao da se ovo možda odnosi na to da jedan od braće bogohuli Duhu Svetomu. Augustin potvrđuje da je taj grijeh to kada kršćanin napusti vjeru do smrti. Za ovaj citat pogledajte Nicene and Post-Nicene Fathers First Series, sv. 7, str. 527.

Apostazija: Neki vjeruju da se ovo odnosi na nekoga tko napušta vjeru, slično Hebrejima 6. Ako umru u tom stanju, onda oni u konačnici nikada nisu bili izabrani kao jedni od Božjih izabranika. Komentar Biblije za vjernike (The Believer's Bible Commentary), str. 2325, podržava ovo stajalište. Međutim, postoje ljudi koji su napustili kršćansku vjeru, a zatim se nakon nekog vremena vratili. Čini se da bi se i za te ljude, iako su otišli, trebalo moliti da se vrate.

Zaključak: Bez obzira na to što neki drugi smatraju da ovo znači, to se zasigurno odnosi i na tjelesnu smrt.

P: Odnosi li se 1. Ivanova 5,16-17 na katolički pojam "smrtnih grijeha" nasuprot "blagih grijeha"?

O: Ne. Katoličko učenje kaže da bi vjernik otišao u pakao ako počini smrtni grijeh i umre prije primanja oprosta i/ili apsolutorija za taj grijeh. Za ne-smrtne, ili blage grijehe, otišao bi u raj, iako s dužim boravkom u čistilištu.

Biblija u Poslanici Hebrejima 7,25 uči da nas je Isus potpuno spasio od svih naših grijeha. Iako će se istinski vjernici htjeti pokajati za sve svoje grijehe, do neba nas dovodi Božja milost, a ne naša djela.

P: U 1. Ivanovoj 5,18, može li Sotona "dotaknuti nas", ili nas može "prosijati" kao pšenicu u Lk22:31 ?

O: Sotona ne može učiniti ništa bez Božjeg dopuštanja. Kao što pokazuje Knjiga o Jobu, Sotona je morao zatražiti dopuštenje da vanjski utječe na Jobove okolnosti i tijelo.

Međutim, možda je najveća Satanaova moć u obmani i napasti. U određenoj mjeri, Satanaov utjecaj na kršćanina postoji samo u onoj mjeri u kojoj kršćanin "prigne uho" da ga sluša.

P: U 1. Ivanovoj 5,19, kako je sav svijet pod "moći" (ili utjecajem) zloga?

O: Odgovor potražite u raspravi o Rimljanima 8,19-22 i Efežanima 2,2.

P: U 1. Ivanovoj 5,21, što točno znači čuvati se idola?

O: Grčki izraz za "čuvati se" je phulaxate, aorist imperativ od glagola phulasso (Strong 5442). Može značiti paziti na, čuvati od, čuvati se ili izbjegavati. Iako to uključuje "ne napuštaj Isusa i umjesto njega ne obožavaj idole", to zapravo znači mnogo više od toga. Grci i Rimljani bili su skloni sinkretizmu i mogla je postojati napast obožavanja idola ili drugih bogova uz Isusa. Kasnije su eremitski gnosti učinili upravo ono na što je Ivan upozoravao, na najdoslovniji mogući način. Kombinirali su vjeru u Isusovu moć s moći Hermesa, Zeusa, Herkula i drugih.

Ponekad Sotona kuša kršćane da napuste kršćanstvo, osobito pred licem mučenja ili drugih progona, a često je Sotona i suptilniji od toga. Ponekad želimo zadržati neki grijeh uz to što slijedimo Krista. Kada to činimo, taj određeni grijeh za nas je idol. Iako možda pokušavamo zadržati i to i Krista, ne možemo imati predanost Kristu cijelim srcem dok ne uzmemo svoj križ i ne odbacimo taj idol-grijeh.

P: U 1. Ivanovoj 5,21, je li u redu imati kipove idola u kući ako ih ne obožavate?

O: Ne. Čak i ako nemate nikakvu sklonost obožavanju idola, to je ipak pogrešno iz tri razloga.

1. Izrada i štovanje idola uvreda je za Boga. Žrtvovanje idolima jest žrtvovanje demonima, što pokazuju 1. Korinćanima 10,19-21 i Ponovljeni zakon 32,17. Cijenjenje umjetničkih kvaliteta dobro izrađenog idola slično je cijenjenju pozitivnih kvaliteta nečega što je Sotona stvorio i koristi kako bi ljude održao u duhovnoj sljepoći. Šaljivo rečeno, da držim idole u svojoj kući, držao bih ih pokraj svojih umjetnički izrađenih sotonističkih ritualnih predmeta. Međutim, budući da nemam niti želim imati nikakve sotonističke ritualne predmete u svom domu, ne bih imao mjesta ni za idole.

2. Idoli bi mogli navesti druge na spoticanje. Čak i ako druga osoba nije u iskušenju da obožava vaš idol, vi i dalje dajete loš primjer, pokazujući da idolopoklonstvo nije nešto što treba shvatiti previše ozbiljno.

3. Čini se mnogo teže dati snažno svjedočanstvo idolopoklonicima (Hindusima, Budistima i drugima) ako im kažete da se moraju odvrnuti od idola i služiti živom Bogu da bi otišli na nebo, a vi i dalje imate idole u svom domu.

P: Kako znamo da je 1. Ivanova zaista napisao Ivan?

O: Postoje četiri glavna razloga.

1. Rana je Crkva prepoznala da je djelo apostola Ivana. Posebno, Ciprijanova poslanica 69 (oko 246. – 258. g.) citira 1. Ivanovu 2,18–19 i navodi da je autor apostol Ivan. On također citira "Ivanovu poslanicu" u Traktatu 12, treća knjiga, 2.

2. Tertulijan (oko 213. g.) dok se poziva na 1. Ivanovu 2,23; 4,2-3 i 5,1 kaže da je Ivan sve to rekao. (Protiv Praxeasa 28). U djelu De Corona (198.–220. g.) poglavlje 10 kaže da "Ivan kaže: 'Djeco moja, čuvajte se idola'" (1. Ivanova5:21 ).

3. Kasnije je Augustin (oko 400. g.) u svojoj prvoj homiliji o 1. Ivanovoj rekao da ju je napisao Ivan koji je napisao Evanđelje.

4. Ima sličan stil kao 2. i 3. Ivanova i Evanđelje po Ivanu.

U vrlo malo vjerojatnom slučaju da smo pogriješili i da se rana Crkva u potpunosti prevarila u vezi s autorstvom Prve Ivanove poslanice, ako je Bog i dalje namjeravao da ona bude dio Svetog pisma, koja bi bila razlika da li ju je napisao Ivan ili ne?

P: U 1. Ivanovoj, kako znamo je li ono što danas imamo pouzdano očuvanje onoga što je izvorno napisano?

O: Postoje barem četiri razloga.

1. Bog je obećao sačuvati Svoju riječ u Izaiji 55,10-11; Izaiji 59,21; Izaiji 40,6-8; 1. Petrovoj 1,24-25; i Mateju 24,35.

2. Dokazi rane Crkve. Ovo su pisci koji su se pozivali na stihove iz 1. Ivanove.

Ignacije (oko 110.–117. g.) citira polovicu 1. Ivanova 3:7a i aludira na 1. Ivanova3:10 , u Ignacijevom Pismu Efežanima, poglavlje 14, str. 55

Polikarp (100. – 155. g.) citira pola 1. Ivanova 4,3a i c (13 od 34 grčke riječi, s prazninama) u Polikarpovom pismu Filipljanima, gl. 7, str. 34

Justin Mučenik (135.–165. g.) poziva se na 1. Ivanovu 3,1b prema Grčkom Novom zavjetu, 4. izmijenjenom izdanju Alanda i dr., str. 318. Međutim, nisam to uspio potvrditi u Justinovim spisima koje imam.

Irenaeus (182. – 188. g.) citira 1. Ivanovu 4,1 i 1. Ivanovu 5,1 kao što ih navodi "njegov učenik u svojoj poslanici". Također citira iz Ivanova evanđelja kao iz evanđelja njegovog učenika. Irenaeus, Protiv hereza, knjiga 3, poglavlje 16.8, str. 443

Muratorijev kanon (170–210. g.) ANF sv. 5, str. 603, kanon 4 spominje Prvo Ivanovo pismo. Također citira 1. Ivana 1,1 kao od Ivana u njegovim poslanicama u kanonu 1.

Klement Aleksandrijski (193-217/220. g.) kaže da je4:16 . 1. Ivanova poslanica djelo Ivana. Klement Aleksandrijski, Fragment 3, str. 575.

Tertulijan (198.–220. g.) citira dio 1. Ivana 1,1 kao "Svjedočanstvo Ivana" u djelu O duši, gl. 17, str. 197

Tertulijan (198-220. g.) citira 1. Ivanovu 4,18 kao djelo Ivana. Scorpiace, pog. 12, str. 645-646

Origen (225-254. g.) citira 1. Ivanovu 1,5 kao što Ivan piše u svojoj Poslanici. Origen, De Principiis, knjiga 1, glava 1.1, str. 242

Origen (240. g.) citira pola 1. Ivana 1,1 u Komentaru na Pjesmu nad pjesmama, knjiga 1., poglavlje 4., str. 26.

Origen (225.–254. g.) citira 1. Ivanovu 1,5 kao iz Ivanova poslanice. Origenov de Principiis, knjiga 1., poglavlje 1.1., str. 242

Origen (225. – 254. g.) citira da je Bog svjetlo iz "Katarijskog pisma Ivana" (1. Ivanova 1,5) u Origenovom Tumačenju pisma Ivana, knjiga 2, poglavlje 18, str. 336

Origen (240. g.) citira 1. Ivanovu 2,12-14 u Prologu na Pjesmu nad pjesmama, str. 26.

Origen (235. g.) citira 1. Ivanovu 2,15-17 u Podstici na mučeništvo, pog. 38, str. 182-183.

Origen (235. g.) parafrazira 1. Ivanovu 3,16 u Podstici na mučeništvo, pog. 41, str. 185.

Origen (240. g.) citira 1. Ivanovu 4,7 u Uvodu u komentar Pjesme nad pjesmama, str. 32. Također aludira na 1. Ivanovu 4,7 u istom djelu, knjiga 2, poglavlje 4, str. 123.

Origen (240. g.) citira pola 1. Ivana 4,16 kao "Sveto pismo" u Uvodu u komentar Pjesme nad pjesmama, str. 32–33.

Novatijan (250.–257. g.) citira pola 1. Ivana 4,12 kao riječ Ivana. Tractatus o Trojstvu, gl. 18, str. 627

Anonimni traktat protiv Novatijana (254.–256. g.)

Anonimni traktat o ponovnom krštenju (oko 250.–258. g.) gl. 13, str. 677 citira 1. Ivanovu 4,7–8 kao riječi Ivana Evanđelista. Također se poziva na 1. Ivanovu 5,6; 7–8

Kiprijan Kartaginski (oko 246. – 258. g.) spominje "Poslanicu Ivana" i zatim citira 1. Ivanovu2:21 ,22 u Ciprijanovim traktatima – Svjedočanstva, gl. 79, str. 552.

Kiprijan Kartaginski (oko 246.–258. g.) citira 1. Ivanovu 1,8,9 i kaže: "U svojoj poslanici Ivan iznosi…". Tractati Ciprijana, Traktat 8, gl. 3, str. 476.

Dionizije Aleksandrijski (246.–265. g.)

Metodije (270.–311./312. g.) poziva se na 1. Ivanovu 3,21 prema Alandu i sur. 4. revidirano izdanje, str. 815. Međutim, to nisam mogao potvrditi u spisima Metodija koje imam.

Filas iz Thmuisa (obezglavljen 307. g.) citira ¼ 1. Ivanove 4,18 u Pismu narodu Thmuisa, ANF, sv. 6, str. 162

Peter Aleksandrijski (306,285–311. g.) citira 1. Ivanovu 2,1 u Kanonskom epistolu, kanon 11, str. 276.

Nakon Niceje

Euzebije iz Cezareje (323.–326. g.) Euzebijeva crkvena povijest

Hilari iz Poitiersa (355.–367./368. g.)

Atanazije (367. g.) ne poziva se na nijedan određeni stih u 1., 2. i 3. Ivanovoj poslanici, ali navodi knjige Novog zavjeta u Uskrsnom pismu 39, str. 552

Faustin (4. stoljeće)

Filon iz Karpasa (4. stoljeće)

Zeno (4. stoljeće) poziva se na 1. Ivanovu 4,20

Synopsis Scripturae Sacrae (350.–370. g. ili 5. stoljeće) navodi Poslanicu Hebrejima (Pavla), Jakovljevu, 1. i 2. Petrovu, 1., 2., 3. Ivanovu i Judinu kao sveto pismo. Citira cijeli 1. Ivanovu 1,1.

Cheltenhamski kanon (= Mommsonov katalog) (oko 360.–370. g.)

Bazilije Veliki iz Kapadokije (357.–378./379. g.) citira 1. Ivanovu 3,23 kao "i Ivan piše". O Duhu, pog. 5,9, str. 7

Sinoda u Laodikeji (u Frigiji) (343.–381. g.) kanon 60. (str. 159.) navodi knjige Starog i Novog zavjeta. Kanon 59. (str. 158.) kaže da se u crkvi smiju čitati samo kanonske knjige Starog i Novog zavjeta.

Kiril Jeruzalemski (oko 349. – 386. g.) u Predavanju 10.14, str. 61, navodi 1. Ivanovu 2,22 kao riječ apostola.

Kiril Jeruzalemski (oko 349. – 386. g.) (implicitno) spominje sedam poslanica Jakova, Petra, Ivana i Jude. Katehetska predavanja, predavanje 4., glava 36., str. 27.–28.

Ambrosije Milanski (370-390. g.)

Grigorije Nazijanski (330-391. g.)

Pacijan iz Barcelone (342.–379./392. g.) citira 1. Ivanovu5:16 (grijesi koji vode u smrt) kao Ivanovo djelo. O pokornicima, gl. 4.3, str. 75

Grigorije iz Nise (oko 356.–397. g.) kaže "Ivan u jednom od svojih katoličkih poslanica" i citira 1. Ivanovu 2,1. To ukazuje na postojanje i drugih poslanica. Protiv Eunomija, knjiga II, poglavlje 14, str. 128

Didimus slijepi (398. g.) poziva se na 1. Ivanovu 2,20; 3,13,21; 5,21

Šizmatik Lucifer iz Cagliarija na Sardiniji (361.–ok. 399. g.) poziva se na 1. Ivanovu 2,18; 3,13; 4,3,20; 5,2

Epifanije iz Salamise (360.–403. g.)

Maximus iz Turina (4./5. stoljeće) poziva se na 1. Ivanovu 2,6

Papa Inocent I. Rimski (oko 405. g.)

Maximinus (4. / 5. stoljeće) poziva se na 1. Ivanovu 5,1

Rufin (374.–406. g.)

Ivan Zlatousti (umro 407. g.) citira iz 1. Petrove i 1. Ivanove, svezak 14.

Kromacij (407. g.) poziva se na 1. Ivanovu 5,18

Orosius/Hosius iz Brage (414.–418. g.)

Sabor u Kartagi (218 biskupa) (393.–419. g.)

Jerona (373.–420. g.) raspravlja o knjigama Novog zavjeta. Posebno spominje četiri evanđelja, Pavlova pisma sedam crkava, Poslanicu Hebrejima, Pavlova pisma Timoteju, Titu i Filemonu. Jerona zatim raspravlja o Djelu apostolskom. Potom raspravlja o sedam poslanica Jakova, Petra, Ivana i Jude. Na kraju raspravlja o Otkrivenju Ivana. Pismo 53, pog. 9, str. 101–102.

Jerona (373. – 420. g.) poziva se na 1. Ivanovu 3,21

Augustin iz Hipona (388.–430. g.) spominje apostola Ivana i poziva se na 1. Ivanovu 4,7 u djelu Grad Božji, knjiga 17, poglavlje 5, str. 342

Sozomen (370/380.–425. g.) naziva 1. Ivanovu5:16 "Svetim pismom". Crkvena povijest, knjiga 1., poglavlje 22., str. 256.

Ivan Kasijan (419.–430. g.) citira 1. Ivanovu 1,1–2 kao riječi apostola Ivana u djelu Sedam knjiga, knjiga 5.6, str. 584

Marko iz Eremite (nakon 430. g.) poziva se na 1. Ivanovu 4,3

Paulinus iz Nole (431. g.) poziva se na 1. Ivanovu 3,13

Sokratova Crkvena povijest (oko 400. – 439. g.) aludira na 1. Ivanovu

Kirilo Aleksandrijski (444. g.) poziva se na 1. Ivanovu 4,3

Hesihije Jeruzalemski (nakon 450. g.) poziva se na 1. Ivanovu 3,21

Speculum (5. stoljeće)

Sabor u Kalcedonu (451. g.)

Quodvultdeus (oko 453. g.) poziva se na 1. Ivanovu 5,7-8,20

Leo I. Veliki (440. – 461. g.) kaže da je 1. Ivanova 4,2–3 od evanđelista Ivana, Pismo 28,3, str. 42. Također 1. Ivanova 1,7 od apostola Ivana u Pismu 28,3, str. 42

Lav I. Rimski (422. – 461. g.) citira 1. Ivanovu 4,2–3 o Antikristu kao riječ apostola Ivana. Propovijed 34.5, str. 149

Teodorit iz Cire (oko 466. g.) poziva se na 1. Ivanovu 4,3

Prosper Akvitanac (426.–455. g.)

Varimadum (445./480. g.) poziva se na 1. Ivanovu 5,7-8,10,20

Vigilius (484. g.) poziva se na 1. Ivanovu 5,1,18

Ivan Damaskin (706.–749. g.) "...sedam katoličkih poslanica, naime: jednu Jakovljevu, dvije Petrovu, tri Ivanovu, jednu Judinu..." Izlaganje pravoslavne vjere, knjiga IV., poglavlje 17., str. 90

3. Svjedočanstva heretika i drugih pisaca

Pseudo-Ipoliti (222.–235./6. g.) poziva se na 1. Ivanovu 2,18 kao na Ivanovo djelo. Fragment 10, str. 244.

Heretik Priscilijan (385. g.) poziva se na 1. Ivanovu 4,3; 5,7-8

Heretik Pelagije (416.–418. g.) poziva se na 1. Ivanovu 2,6

Donatist Ticonije (nakon 390. g.) poziva se na 1. Ivanovu 2,18;3:14 ; 4,3

4. Najraniji rukopisi Prve poslanice koje posjedujemo pokazuju da postoje varijacije u rukopisima, ali ne i teološki značajne pogreške.

p9 (= papirus Oxyrhynchus 402) 1. Ivanova4:11 -12,14-17, treći stoljeće. U knjizi The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts, str. 70, nalazi se slika ovog rukopisa i navodi se da rukopis nije napisao školovani pisar, da je napisan neuredno te da su neka pisma nerazumljiva.

3. stoljeće - 1968. - Tekst Novog zavjeta

3. stoljeće - 1998. - Aland i dr., četvrto izmijenjeno izdanje

p74 (=Bodmer 17) Djela 1:2-5,7-11,13-15,18-19,22-25; 2:2-4; 2:6-3:26; 4:2-6,8-27; 4:29-27:25; 27:27-28:31; Jakov 1:1-6,8-19,21-23,25,27; 2:1-3,5-15,18-22,25-26; 3:1,5-6,10-12,14,17-18; 4:8,11-14; 5:1-3,7-9,12-14,19-20; 1. Petrova 1:1-2,7-8,13,19-20,25; 2:6-7,11-12,18,24; 3:4-5; 2. Petrova 2:21; 3:4,11,16; 1. Ivanova 1:1,6; 2:1-2,7,13-14,18-19,25-26; 3:1-2,8,14,19-20; 4:1,6-7,12,16-17; 5:3-4,9-10,17; 2. Ivanova 1,6-7,13; 3. Ivanova 6,12; Judina 3,7,12,18,24 (7. stoljeće)

7. stoljeće - 1968. - Tekst Novog zavjeta sadrži Jakov 2,4 i 1. Petrova 1,12

7. stoljeće - 1975. - Aland i dr. treće izdanje

6. stoljeće - 1998. - Aland i dr. četvrto revidirano izdanje

Vaticanus [B] (325-350. g.), Sinaiticus [Si] (340-350. g.) i Alexandrinus [A] (oko 450. g.) sadrže cijelo Prvo Ivanovo pismo.

Bohajski koptski [Boh] 3./4. stoljeće

Sahidski koptski [Sah] 3./4. stoljeće

Pesitta sirijac [Syr P] 375–400. g.

Ephraemi Rescriptus [C] 5. stoljeće

Jermenski [Arm] od 5. stoljeća

Gruzijski [Geo] od 5. stoljeća

Etiopski [Eth] od oko 500. g.

Treba spomenuti da je 1. Ivanova 5,7-8 jedna od tri ili četiri najznačajnije varijacije u rukopisima Biblije. Međutim, čak ni to nije teološki značajno, jer ta stihovi ne uče ništa o Trojstvu što se ne nalazi i na drugim mjestima.

Za više o ranim rukopisima Prve poslanice Ivana pogledajte www.BibleQuery.org/1 John Manuscripts.html.